characterset = windows-1250
 |
| www.vinodol.org characterset = windows-1250 |
|
|
Ovo
je priča o davno prošlim zbivanjima koja su utjecala na život nekadašnjeg pučanstva
dijela Hrvatskog primorja. Uz pomoć arheoloških nalaza
i istraživanjem arheoloških lokaliteta moguće je u sklopu grupe povijesnih znanosti
proučavati tijek procesa i stalnih mijena ljudskih kultura u određenoj regiji.
Ovom knjižicom i popratnom izložbom namjeravamo ukazati na vrijednosti u javnosti
nepoznate arheološke baštine našeg zavičaja, prečesto devastirane i zanemarivane.
Zemljopisni nam okvir čini područje Vinodola, tj. njegovog pribalnog i zaobalnog
dijela. U naslovu prepoznajemo dvije civilizacijske odrednice presudne u životu
ljudi primorja. Argonauti su bili mitski starogrčki moreplovci i istraživači,
koji su svojim brodom Argo dotakli i naše obale. S grčkim brodovima i trgovcima
i naš kutak pomalo zabačene i "barbarske" obale udaljen od značajnijih
urbanih središta stupa u vezu s udaljenim visokim mediteranskim civilizacijama,
napuštajući pretpovijesni "mrak" i prije dolaska rimskih legija. Nakon
propasti tekovina rimske civilizacije i države, sukoba Bizanta i Gota, provala
Avara i Slavena, krajem osmog stoljeća u Vinodol pristižu Hrvati. Njihova specifična
kultura i jak duhovni poganski identitet uz perifernost prostora uzrokovali
su višestoljetnu izolaciju ovog dijela primorja. Tek od dvanaestog i trinaestog
stoljeća uspostavom vlasti obitelji knezova Krčkih započinje lagani razvoj naših
čednih kaštela i okolnih naselja. U trenucima zenita moći knezova Krčkih, koji
u 15. stoljeću sebe počinju nazivati Frankopanima, do naših kaštela dopiru utjecaji
internacionalnih gradbenih i umjetničkih stilova, koji naš prostor uključuju
u svijet promjena humanizma i renesanse. S početkom tog početnog bujanja blagostanja
i završavamo, jer ubrzo potom razvoj biva za dugo prekinut provalama Turaka.
SAŽETAK
Arheološka
baština Hrvatskog primorja nije sustavno proučavana, nikada nije bilo većih
arheoloških iskopavanja. Raznoliko prikupljana građa leži po depoima udaljenih
muzeja pa tako ne postoje publikacije u kojima bi se cjelovito prezentirale
poznate informacije o razvitku Ijudskih kultura na ovom prostoru. Ova publikacija
namijenjena je najširem krugu čitatelja i mladima. U njoj smo pokušali na jednom
mjestu pružiti najosnovnije informacije o razvoju naselja, komunikacijama, načinu
privređivanja, materijalnoj i duhovnoj kulturi od razdoblja mlađeg kamenog doba
do kasnog srednjeg vijeka. Prečeste su to indicije dobivene analizom slučajnih
nalaza i usporedbom s bližim, mnogo bolje istraženim regijama. Pojedina razdoblja
iz prošlosti Vinodola (dijela primorja kojeg obrađujemo u tekstu) bolje su osvijetljena,
primjerice razvijeno i kasno brončano doba, ranorimsko razdoblje, ranosrednjevjekovno
- starohrvatsko razdoblje. Tijekom drugog i prvog tisućljeća prije Krista stanovnici
ovoga kraja obitavaju na utvrđenim naseobinama položenim na dominantnim točkama
u prostoru, gradinama. Tijekom posljednjeg tisućljeća stare ere ovdje se prepliću
kulture dvaju naroda, Liburna i Japoda. Tijekom prve polovice prvog stoljeća
nakon Krista po okončanju dugotrajnih ratova s Japodima, Rimsko carstvo dovršava
sustav cestovnih komunikacija i potiče gradnju manjih naseobina i stražarskih
postaja. Na polovici dionice ceste između većih urbanih središta Tarsatike (Rijeke)
i Senije (Senja), razvija se trgovište istražarska postaja Turres ili Ad Turres,
na mjestu utoka rječice Dubračine u more, u središtu današnje Crikvenice. Tu
su i druga manja antička naselja, rasuta na povoljnim lokacijama uz more (u
Jadranovu, Selcu, Novom Vinodolskom). Tijekom zatona antičke civilizacije preostali
žitelji Ad Turresa bježe na istaknuti vrh brijega nedaleko središta Crikvenice,
gdje nestaju u slijedećim stoljećima stapanjem s novodošlim Hrvatima, pa se
i to novo naselje naziva Kotor. Ipak, glavnina doseljenih Hrvata držala se još
dugo vremena naselja podalje mora, u sigurnijoj, vodom i zemljom bogatijoj Vmodolskoj
kotlini, u kojoj se tijekotn 13. stoljeća okončava proces feudalizacije i izgradnje
sustava utvrđenih kaštela. Vrijeme blagostanja i mirnog razvoja 14. i 15. stoljeća
naglo biva prekinuto neposrednom opasnošću, a zatim i stoljetnim provalama Turaka
iz smjera jugoistočnogplaninskog zaleđa.
U
zemljopisno-geološkom pogledu područje krševitog priobalja izmedu današnjih
gradova Rijeke i Senja pripada vrlo nestabilnoj zoni s mnoštvom potresa te brojnim
izraženim procesima ispiranja i naplavljivanja tla. Stoga su i tragovi nastambi
ili nalazi oruđa i oružja korištenog od skupina starijekamenodobnih lovaca iznimno
rijetki i u našem kraju nepoznati. Oko dvanaest tisuća godina prije Krista započeo
je proces globalnog zatopljenja, otapanja leda i izdizanja razine mora, čija
je površina do osmog tisućljeća prije Krista porasla za šezdesetak metara..
Tijekom tog otopljavanja i potpune izmjene okoliša, životinjskog svijeta i biljnog
pokrivača, povremeno zaleđem primorja prolaze male skupine nomada, lovaca i
sakupljača plodova i morskih školjki, čija su staništa otkrivena na Učki, Čićariji,
Kastavštini i Velebitu. Za sada jedino poznato stanište u našem kraju jest pripećak
Vlaška peć nedaleko Klenovice, a po debljini istaleženih slojeva otpadaka i
prapovijesnih vatrišta nalaze iz tog davnog doba mogli bi pronaći u najdubljim
dijelovima pećine Škrbina iznad Križišća, kao i u pećini kod kampa Zagori nedaleko
Novog Vinodolskog.
Tijekom
sedmog tisućljeća prije Krista do sjevernog Jadrana dopiru utjecaji s juga Mediterana,
prepoznatljivi unutar nalazišta po začetku primjene keramičkih posuda, odnosno
lonaca načinjenih od gline, urešene vanjske površine utiscima ruba školjke cardium.
Ovi ljudi pripadali su staromediteranskoj rasi, a živjeli su u vrlo raštrkanim
i malobrojnim skupinama s velikim opsegom kretanja, poput bušmana u Africi ili
australskih urođenika. Njihovi tragovi za sada su poznati s južnog Velebita
i jedne pećinice u Bašćanskoj kotlini na susjednom Krku. Vrijeme je to mlađeg
kamenog doba ili neolitika, u kojem čovjek počinje živjeti u kućama s unutarnjom
raspodjelom prostora i ognjištem na kojem se kuhala hrana, a dio namirnica i
voda čuvala od glodavaca u velikim keramičkim posudama. Tada su pripitomljeni
pas, ovca, koza i govedo, a započinje se i s uzgojem i selekcijom trava koje
nazivamo žitaricama. Brojni nalazi savršeno uglačanih sjekira i klinova načinjenih
od tvrdih vrsta vulkanskog kamena kakva nema u prirodnom vapnenačkom okruženju
našeg kraja poznati su sa istočnih obala otoka Krka, te okolice Senja. Te alatke
načinjene su tijekom četvrtog tisućljećaprije Krista u udaljenijim krajevima
s ležištima eruptivnih stijena poput istočnih Alpa ili južne Italije, a do sjevernog
Jadrana došle su morskim putem i razmjenom dobara. Dio oruđa, npr. neke sjekirice
iz Vrbnika ili Šila načinjene su od kamena serpentina kojeg nalazimo na sjevernom
Velebitu i u zaleđu Gorskog kotara, pa je logično da su na Krk dospjele prijeko
Vinodola. Položaji naselja tog doba bili su niski, uz obale potoka ili mora,
pa je to razlog što su kasnijim naplavljivanjima i urbanizacijom priobalja ona
uništena. Ipak, u posljednje vrijeme pronađeni su tragovi staništa s kraja četvrtog
i trećeg tisućljeća prije Krista na teže pristupačnim i sigurnijim, lako branjivim
položajima, koji će kasnijim izgradnjama postati utvrđenim gradinama. Spomenimo
nalaz male uglačane kamene sjekirice na lokalitetu Sopalj (Sv. Kuzam) na najvišem
dijelu strmog brijega što odvaja područje Triblja u vinodolskoj kotlini od priobalnih
obronaka između Jadranova i Dramlja, nalaze ulomaka ukrašenih keramičkih posuda
i kremene odbitke s vrha gradine Solin povrh Martinšćice na Kostreni, te dva
slučajna nalaza probušenih čekić-sjekira s vršnog proplanka gradine "Čelo"
na poluotoku Havišće u Jadranovu. Ovako visoko položeni i zaštićeni položaji
lokaliteta s jasnom nadzornom funkcijom promatranja i dojavljivanja znak su
nemirnih vremena. Riječ je o početku jedne nestabilne ere koju nazivama bakrenim
dobom ili eneolitikom, koju ispunjavaju prve velike euroazijske seobe naroda.
Stare mediteranske, srednjoeuropske i bliskoistočne poljoprivredne civilizacije
nestaju u vrtlogu požara i pustošenja pridošlih ratnika porijeklom iz srednjoazijskih
i zakavkaskih stepa. Bili su to indoeuropski nomadi i stočari, koji su bili
veoma pokretni zahvaljujući jednoj životinji do tada neviđenoj u nas - konju.
Tek slabe naznake ovih događaja prepoznajemo u bližoj okolici, poput tragova
zakloništa uz plažu Stari porat kod Kačjaka nedaleko Dramlja, ili slučajnog
nalaza vrlo fino obrađene kremene strelice kod Šmrike, kao i pastirskog okupljališta
uz lokvu u dolini Pribeniš na 11OO metara nadmorske visine blizu Platka.. Rijetki
su tada predmeti načinjeni od bakra, pa izuzetan nalaz predstavlja otkriće bojne
bakrene sjekire u jednom grobu pod kamenom gomilom nedaleko Krmpota. Prema tipu
sjekire čini se da je njezin posjednik, muškarac ovdje pokopan bio iz veoma
udaljenog područja gornjeg toka rijeke Tise, odnosno s zapadnih obronaka Karpata.
Osim
postupne izmjene narodnosnih karakteristika, odnosno promjene rase, jezika i
običaja, te načina života doseljenika, zamjetne su novine u pogrebnom ritualu
i vjerovanjima. Pokojnike se ukapalo u iskopane rake ili sanduke od kamenih
ploča, a grob po zatvaranju prekrivao velikom količinom nanescnog kamena ili
zemlje Grobne gomile, kružne humke ili tumuli postaju kroz brončano doba, odnosno
drugo tisućljeće prije Krista prepoznatljivom sastavnicom našeg krajolika. Gomile,
obično promjera oko deset, a visine do jednog metra, često leže u manjim skupinama
na pobočjima utvrđenih naselja -gradinama. Početkom brončanog doba završen je
proces velikih narodnosnih pomicanja započet početkom prethodne ere. Kroz nekoliko
idućih stoljeća nastupa vrijeme mira i relativnog blagostanja, zasnovanog na
intezivnoj razmjeni dobara europskim velikim rijekama, kao i razmjenom rudnih
sirovina uzduž čitavog Mediterana. Za dobivanje bronce potrebni su bakar i kositar,
čija su rudna ležišta međusobno veoma udaljena, pa se razvija opsežan sustav
plovidbe kojim se povezuju otoci današnje Britanije, francuska i španjolska
atlantska obala, područje Italije, s južnom Grčkom, Egiptom i Bliskim istokom.
Posrednicima na tim rutama porasla je moć, spomenimo niz plemena uzduž Dunava
kojim su povezani rudnici u Alpama s rudnicima u Karpatima i današnjoj istočnoj
Srbiji, s odvozom roba prema Crnom moru. S druge strane, bogati rudnici Male
Azije i otoka Cipra bili su posredovanjam brodova Minojskog kraljevstva s otoka
Krete povezani s tržištem u Egiptu, zapadnim sredozemljem ali i narodima današnje
sjeverne Europe i Britanskog otočja, na kojemu je kopana kositrena ruda. To
rudno bogatstvo stvorilo je pod uplivom Mediterana u zapadnoj Europi megalitičke
arhitektonske spomenike poput opservatorija i svetišta u Stonchengeu.
Gdje
su u svemu tome onodobni prastanovnici primorja, kakva im je bila civilizacijska
razina i način života? Područje Hrvatskog primorja i njegova zaleđa postupno
se naseljava i u potpunosti prekriva sustavom promišljeno postavljenih utvrda
i naseobina. Prema dosadašnjinm spoznajama, veći dio do danas očuvanih gradinskih
naseobina postupno je izgrađivan tijekom srednjeg (petnaestog i četrnaestog
stoljeća) i kasnog brončanog doba (između trinaestog i desetog stoljeća prije
Krista). To pučanstvo pristiglo je do nas iz dva smjera, predalpskog prostora
današnje Slovenije, kao i s područja zapadnog ruba panonske nizine, odnosno
sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske. Srednjem brončanom dobu pripada jedan slučajan
nalaz brončane sjekirice iz Sv. Vida nedaleko Bribira. Keramički nalazi su mnogo
brojniji, pripadaju usitnjenim komadićima različitih oblika posuđa, odbačenog
po uporabi uokolo nastambi smještenih na zaklonjenim terasastim padinama gradina.
Spomenimo tada naseljene gradine na vrhu Škabac kod Križišća, Čelo na Havišću
(Jadranovo), Gračišće iznad Smokova, Sv.Kuzam ili Sopalj nad Dramljem odnosno
tribaljskim poljem, Bribir (današnje povijesno mjesto leži nad ostacima brončanodobne
gradine), Sv. Juraj nad Selcem, Osap nad Novim. Bez iskopavanja ne možemo znati
stvaran broj tih lokaliteta, pošto su neke gradine utemeljene u brončanom dobu,
a u kasnijem željeznom dobu bivaju napuštene ili samo povremeno korištene, a
neke su utvrde osnovane tek u posljednjim stoljećima stare ere. Tehnika gradnje
bedema i podzida naseobinskih terasa nije se mijenjala stoljećima, a ovisila
je o mogućnostima lomljenja okolnih stijena. Kako su naši kamenjari prekriveni
vrlo oštrim stijenama kakve je gotovo nemoguće pravilno lomiti i klesati u kamene
blokove, nepravilan kamen raznih dimenzija slagan je u suhozidni prsten koji
je opkoljavao pristupačniji dio naseobine. Većina naših gradina ima jedan eliptičan
ili kružni prstenasti bedcm koji omeđuje zaštićenu površinu, dužine od stotinu
do više stotina metara. Često se bedemom pregrađuje samo pristupačni proplanak
(npr, na Čelu, Kotoru, Škabcu). Za neke gradine neznamo vrijeme nastanka jer
se po površini tla nailazi tek na sasvim usitnjene i netipične ulomke (poput
velike gradine na Dreninu iznad Gornjeg kraja, gradine na vrhu brijega s kasnijim
naseljem Kotor iznad središta Crikvenice, gradine Obla sjevcrnije od Sopaljske,
gradine iznad deponija smeća Duplja u zaleđu Novog, gradine na brdu Kuk iznad
Vlaške peći). Također bez iskopavanja ne možemo utvrditi starost ni etničke
karaktcristike pripadajućih grobnih humki, poput skupine gomila iznad Zoričića,
ili golemih, očito "kneževskih" gomila poput Straže sjevernije od
Gračišća nad Smokovim, kao i humaka povrh naselja Ladvić u gornjem crikveničkom
kraju.
U svakom slučaju
skromni nalazi ukazuju na srodnost ove populacije s tadašnjim pučanstvom Like,
ali i otoka Krka, a vidljivi su i neki oblici posuđa prisutni na području Istre
i Krasa. Tijekom srednjeg brončanog doba naše gradine ne zaostaju svojim arhitektonskim
oblicima za onima u susjednim regijama. Primjerice u Istri poznajemo mnoštvo
tada izgrađenih gradina s višestrukim bedemskim opasačima i složenim sustavima
ulaza štićenih polukulama, koje svoju i danas kasteljersku impozantnost zahvaljuju
uslojenom i lako obradivom vapnencu, od kojeg su izrađivani i tone teški megalitički
blokovi. Naše gradine imale su također ponegdje debele i visoke bedeme (od dva
do šest metara širine zida i visine do tri metra), no zbog lošeg kamena i čestih
potresa ti bedemi su se urušili i pretvorili u sipke bezlične kamene nasipe.
Ipak, još danas ti koncetrični prstenasti nasipi što obrubljuju vrhove dominiraju
u krajoliku i predstavljaju nam ostatke tisućljetne graditeljske baštine koja
se mora sačuvati, a u budućnosti konzervirati i dijelom rekonstruirati, što
posebno vrijedi za očuvane bedeme Gradišća nad Bakarskim zaljevom, Sv. Kuzma
nad Dramljem, Humca u Tribaljskom polju, Drenina nad Zoričićima ili Sv.Jurja
nad Selcem.
Relativan
mir brončanog doba prekinut je naizgled udaljenim prirodnim dogadajem. Bila
je to iznenadna katastrofalna erupcija a potom i eksplozija vulkana na današnjem
otoku Santorin (tadašnjoj Teri) u Egejskom moru. Ekplozijom je raznesen čitav
otok, a goleme količine prašine i pepela, kao i morski valovi razorile su luke,
brodovlje i gradove Minojskog kraljevstva sa središtem u palači grada Knososa
na Kreti. Nestala je pomorska protogrčka velesila koja jc povezivala civilizacije
istoka s plemenima srednje i zapadne Europe. Kratkotrajno je njenu posredničku
ulogu preuzelo kraljevstvo grada Mikene na jugu Grčke, a među gradovima-bogatim
trgovištima izdvaja se i Troja na zapadnoj obali Male Azije. U proteklim stoljećima
"barbarski" narodi srednje i istočne europske unutrašnjosti imali
su prigode slušati priče o legendarnom bogatstvu kraljevstava s istoka Mediterana.
Sada su im mikenski trgovci donosili još kvalitetnijc i skupocjenije brončane
mačeve, sulice i koplja, bogato urešene štitove i prve europske oklope, predivnu
oslikanu keramiku, nakit od zlata i dragog kamenja. "Barbari" su bili
posrednici u razmjeni jedne nove tvari, prirodne smole zvane jantar, koja je
kopana na obalama hladnog Baltika, a za kojom su bili ludi južnjaci zbog vjerovanja
u njegovu iscjeliteljsku moć. Grčki trgovci traže nove puteve k sjeveru, noseći
sa sobom proizvode juga - vino i maslinovo ulje. Za sjevernjake iskušenja su
bila snažna, a broj pučanstva postao je prevelik, pa se čaša počela prelijevati.
Započela je višestoljetna velika seoba naroda, koja je okončana tijekom desetog
i devetog stoljeća prije Krista. U tom vremenu brojni narodi iz sjeverne i srednje
Europe zapljuskuju i prelaze dijelom i blizu našeg kraja, na putu prema talijanskom
poluotoku. Lokalno gledajući, dio te populacije se s obale primorja i podgorja
prebacuje na kvarnerske otoke. Dijelovi su zbivanja iz ove seobe prvi puta zapisani,
pa tako ovi događaji iz tame prapovijesti izlaze na svjetlo povijesnog doba,
na natpisima s hramova i kancelarija starog Egipta, u Starom zavjetu odnosno
hebrejskim spisima, dokumenatima Babilonaca i Asiraca, kao i predajama zapisanim
u Ilijadi, Odiseji ili legendi o osnutku grada Rima. Prije spomenuti bogati
urbani centri poput Troje i Mikene spaljeni su. Po smirivanju stanja, stvoren
jc etnički mozaik poznat već iz pisanih povijesnih vrela. U našem okolišu presudnu
su ulogu igrali narodi Japoda, Liburna i Histra, a šire Etruščani s italskog
poluotoka i stari Grci odnosno njihove kolonije u Jonskom moru i južnom Jadranu.
Na današnjem prostoru Vinodola, odnosno Hrvatskog primorja, Japodi su održavali
kontakte s susjednim otočnim Liburnima, dok su na rubovima brdsko-planinskog
lanca Učke i Čićarije graničili s Histrima, a na dijelu tzv. Opatijske Liburnije
(priobalju izmedu današnjeg Voloskog i Plomina) također s Liburnima.Liburni
su kontrolirali sve pomorske komunikacije između kvarnerskih otoka i ulaze u
Riječki zaljev, pa su u posljednjim stoljećima stare ere postupno istisnuli
Japode i s obala Riječkog zaljeva i Podgorskog kanala. O međusobnoj razmjeni
svjedoče nam fibule (spone za zapinjanje odjcće) liburnskog tipa iz Grižana,
ali i brončani mač otkriven u jednoj pukotini u stijeni podno grižanske srednjevjekovne
gradine. Mač i nakit mogu se samo tipološki klasificirati jer nisu okolnosti
nalaza stručno nadzirane, a načinjeni su u lokalnoj radionici tijckom desetog
stoljeća prije Krista. Veoma sličan mač pronađen je uz kostur muškarca u središtu
Kastva, također s kraja kasnog brončanog doba.
Prije
nekoliko godina obilaskom terena uočen je djelomice razoren i poravnat grobni
kameni humak promjera oko 10 metara na prijevoju Stolnić, uz prastaru komunikaciju
izmedu Crikvenice i brdskog zaleda. Radnici su prigodom montaže dalekovodnog
stupa poravnali i time snizili humak, pa smo već pri površini uočili poklopnu
kamenu ploču. Digavši ne baš laganu ploču, otkrili smo mali četvrtasti kameni
sanduk izduben u litici, dijelom obložen pločastim kamenom, u kojem su se vidjeli
ostaci dviju keramičkih posuda i dijelovi metalnog nakita. Pažljivim čišćenjem
prikupljeni su komadići razbijene zdjele, još jedne posude u kojoj je bio odložcn
pepeo spaljenog pokojnika, kao i dijelovi namjerno polomljenog nakita (brončane
fibule urešene urezanim geomctrijskim ornamentima, igle ukosnice i dvije široke
brončane rebraste narukvice). Po prilozima zaključujumo da se radi ženskoj osobi,
spaljenoj i pokopanoj pod humkom krajem desetog stoljeća prije Krista. Zanimljivost
ovog groba je u činjenici da imamo dokaz dvostrukog pogrebnog rituala, jednog
starijeg, autohtonog brončanodobnog običaja izgradnje nadgrobne gomile s kamenim
sandukom, u kombinaciji s običajem spaljivanja mrtvih, koji je u naš kraj dospio
s pridošlicama iz kontinentalnog zaleđa. Narod Liburna nikad nije spaljivao
svoje umrle, dok su Japodi ovisno o obiteljskoj tradiciji mrtve spaljivali,
ali i sahranjivali, često nazajedničke grobne parcele. Mi još neznamo za položaje
ravnih prapovijesnih grobalja u primorju. Slučajni nalazi otkriveni razaranjem
nadgrobnih gomila nisu dokumentirani. Spomenimo bogate grobne priloge iz gomile
razorene počctkom 20. stoljcća u Triblju, ili nalaze brončanih vrhova kopalja
iz Podbadnja i okolice Bribira.
Od devetog stoljeća
prije Krista pa sve do rimske okupacije trajalo je željezno doba. Ime nosi po
novootkrivenoj tehnologiji dobivanja željeza iz posebnih ruda, čime je ostvaren
vidan napredak u tehnologiji izrade oruđa i oružja. Početkom tog razdoblja u
područje Posavine prodire manja ali vrlo borbena skupina ratnika Kimeraca, koji
su s područja Kavkaza donijeli u srednju Europu nova znanja o tehnologiji dobivanja
željeza. Naravno, veći dio nakitnih predmeta i dalje se izrađuje od bronce,
rijetko od srebra ili zlata. Uz predmete od metala, tijekom željeznog doba širi
se uporaba nakita i privjesaka od jantara i staklene paste, prethodnice pravog
stakla. Dijelom istražena ravna groblja podno Kastva i Grobnika (oba gradića
utemeljena su krajem brončanog doba) bila su u funkciji ukapanja pokojnika od
petog do prvog stoljeća prije Krista. Prevladavaju grobni prilozi tipični za
Liburnski narod, uz mnoštvo uvezene robe, s područja današnje Slovenije, kontinentalnog
zaleđa ali i područja pod nadzorom naroda Veneta i Etruščana u Italiji. U vinodolsko-primorskom
kraju nikad nije bilo istraživanja naselja ili nekropola iz ovog doba. Zamijetili
smo relativno siromaštvo površinskih nalaza na nekim gradinama, dok je na nekima
nastavljena funkcija naselja ili utvrde do rimskog doba (na gradinama Škabac
iznad Križišća, Čelo-Havišće u Jadranovu, Sv. Kuzmu nad Dramljem, Humeu kod
Triblja, Kotoru nad Crikvenicom, Dreninu, Bribiru).
Keltska
ekspanzija koja je potresla Europu i uzdrmala mladu rimsku republiku izazvala
je određene narodnosne promjene u zaleđu Kvarnera, bez direktnog utjecaja na
pomalo provincijalno miran život domorodaca. U posljednjim stoljećima stare
ere sve je jači utjecaj iz prostora Italije, najprije posredovanjem Etruščana
iz srednje Italije, grčkih moreplovaca iz njihovih kolonija na južnom Jadranu,
te konačno Latina odnosno Rimljana koji će u drugom stoljeću prije Krista osnutkom
grada Akvileje izbiti u neposrednu blizinu Istre. Posljednjih godina iskopavana
je u šikaru zarasla ravnica uz uvalu Lokvišća, na rubu poluotoka Havišće u Jadranovu.
Ovdje smo pronašli ispod naslaga ilovaste naplavine sloj humozne zemlje ispunjen
usitnjenim ulomcima keramike, brojnim bakrenim i brončanim zakovicama i čavlima,
komadićima olova i ribljih kostiju. Uz grubu keramiku, posude za kuhanje i serviranje
hrane porijeklom iz radionica na sjevru Italije našli smo mnostvo ulomaka amfora
i keramičkih čepova za amfore. Amfore su uvezene s područja Italije, a u njima
je prevoženo ulje i vino. Izdvajamo otkriće olovne uljanice, kao i dvije keramičke
lampice helenističkog tipa, načinjene u radionicama na istoku sredozemlja u
trećem i drugom stoljeću prije Krista. Uvala Lokvišća bila je stoljećima pristaništem
žitelja gradine na nedalekom Čelu, ali je do tada neviđenu invaziju ljudi doživjela
49. godine prije Krista. Te godine uski morski kanal između uvala Peškera, Voz,
otoka Sv. Marko i okolice Jadranova bio je poprištem jedne velike kopneno -
pomorske bitke, zapravo epizode u dugotrajnom građanskom ratu između Pompeja
i Cezara. Uvala Lokvišća kao i okolne uvale i njihova okolica služile su za
smještaj baraka i šatora legijskih jedinica, odnosno vojske. Njihov višemjesečni
boravak ovdje u cilju blokade Cezarovih trupa izoliranih na otoku Krku ostavio
nam je arheološke tragove koje će u budućnosti trebati sustavno istražiti. Na
obližnjem poluotočiću Rtac (na kome stoji mali svjetionik) bila je nekropola,
prekopavana u više akcija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Među nađenim predmetima
spomenutim u tadašnjim izvijcšćima spominju se keramičke i skupocjenije staklene
urne, stakleno posuđe, uljanice, novac, nakit od bronce, srebra i kosti. Sva
građa nalazi se danas u Beču. Čini se da barem dio ovog materijala pripada žarnim
grobovima (Rimljani su sve do kraja trećeg stoljeća nakon Krista spaljivali
svoje mrtve) poginulih vojnika u ovom sukobu, dok su kasniji grobovi pripadali
doseljenicima koji su izgradili uz istu uvalu malo seosko imanje.
Krajem stare ere, za vladavine prvog samoproglašenog irnperatora Oktavijana
Augusta, po okončanju građanskog rata, likvidacije Cezara i gušenja ustanaka
pojedinih još nedovoljno pokornih ilirskih plemena nastupio je konačni mir.
U gotovo dva stoljeća ratnih sukoba Rimske vojske s Histrima i Japodima Liburni
su zahvaljujući neutralnom ili prorimskom držanju najbolje prošli. Zarana su
u svojim starim središtima poput Krka ili Osora stekli određena samoupravna
prava, ali i zadržali svoje običaje i vjeru.O stupnju organizacije civilnog
života u našem dijelu primorja znamo premalo pošto nedostaju pisani kameni spomenici.
Za vladavine cara Tiberija posve je dovršena glavna cestovna prometnica između
Akvileje i glavnog grada Panonije -Siscije (Siska), odnosno njezin ogranak prijeko
Krasa prema Tarsatici (Starom gradu u Rijeci) i Seniji (Senju). Između Tarsatice
i Senijc točno na pola puta (20 rimskih milja ili 29,620 km od svake točke)
osnovana je postaja Turres ili Ad Turres. Na poznatoj karti antičkog svijeta,
tj. precrtu iz 12. stoljeća rimskog izvornika (poznata kao Tabula Peutingeriana)
ova postaja leži na obali mora (naznačena je kao okomito postavljena crtica
na pravac ceste), dok se u pozadini pruža usporedni cestovni pravac (očito prolazi
Vinodolskom kotlinom) na kome nema oznake cestovne postaje. Taj zaobalni pravae
očito je imao manju važnost, no o postojanju manjih urbanih središta naseljenih
domorodačkim stanovništvom svjedoči nam ime mjesta Raparia zabilježeno u popisu
mjesta tzv. Anonima iz Ravenne, u kojem su sabrani podaci o naseljima iz vremena
izmaka antike. Raparia (isti naziv spominje i nekoliko stoljeća kasnije bizantski
car Konstantin Porfirogenet) jest iskrivljeno Varvaria (čitaj Barbaria, danas
Bribir), poput korijena imena Bribira u Dalmaciji, što označava mjesto naseljeno
domorocima (za Rimljane to su bili barbari).
Postaja
Ad Turres spominje se i u putnom vodiču (Itinerarij Antonini) pisanom za vladavine
cara Karakale u trećem stoljeću. kao i u već spomenutom vodiču Anonima iz Ravenne,
što znači da je naselje ovog imena sigurno postojalo i nakon pada zapadnog rimskog
carstva, za vladavine Ostrogota i Bizanta. O točnoj lokalizaciji položaja ovog
mjesta do danas nema pouzdanih dokaza no to može jedino biti položaj između
stupova vijadukta i obronaka kotorskog brijega uz lijevu obalu Dubračine u središtu
Crikvenice. Badanj je tek vojnička utvrda kasnoantičko-ranosrednjevjekovnog
doba, a Selce, sa značajnim tragovima rimske naseobine odgovara svojom veličinom,
no presudan je položaj s nazivom Kotor nad središtem Crikvenice. Kotor jc doslovni
prijevod imena Ad Turres (Kod tornjeva, Kodtora).U vrijeme provala Avara i Slavena
početkom sedmog stoljeća preživjeli romanski stanovnici priobalnog naselja prescljavaju
se na zaštićeniji položaj stare prapovijesne gradine, na kojem ih zatiču Hrvati
kod svog naseljavanja krajem osmog stoljcća. Najveća rimska naselja u ovom dijelu
primorja bila su Senia i Tarsatica. Senia je od starog predrimskog trgovišta
u antici izrasla u značajno urbano, trgovačko ali i duhovno središte, s više
javnih arhitektonskih spomenika i hramova. Tarsatica je bila manje naselje na
površini rijcčkog Starog grada .Tijekom četvrtog stoljeća značaj grada naglo
raste izgradnjom sustava bedema zvanog "Liburnijski limes", kojim
je trebalo bolje zaštititi Italiju od provala barbara. Tada je jedan vojni odred
s zapovjedništvom bio smješten u središtu grada. Grad je preživio pustošenja
Vizigota početkom petog stoljeća, da bi konačno bio razoren i ispražnjen na
izmaku osmog stoljeća, za jednog pohoda Franačke i Hrvatske vojske na nemirne
Avare. Preživjeli žitelji, tada već pohrvaćeni, sjećanje na ugasli grad prenijeli
su na strmi brijeg iznad kanjona Rječine, današnji Trsat, dok je naselje uz
ušće Rječine oživjelo po imenom Rijeka Svetog Vida tek od 12. stoljeća. Istočnije
od suvremene Rijeke nalazimo tragove malih raštrkanih seoskih rimskih gospodarstava
i priobalnih lučica. Na Kostreni su to pristaništa u uvali Martinšćica i Žurkovo,
kao i priobalni ruralni kompleks (možda s ranokršćanskim samostanom ) na lokalitctu
Svinimiri, kao i u uvali Sršćica na ulazu u Bakarski zaljev.
Svi
spomenuti lokaliteti u posljednjim desetljećima su razoreni bez prethodnih istraživanja.
Tragovi jednog kasnoantičkog kompleksa zgrada na vrhu Martinšćice pokusno su
sondirani u dva navrata, dok su ostaci prostranog naselja s mogućom ranokršćanskom
bogomoljom u okolici crkve Sv.Lucije nedavno bez nadzora razoreni. U dnu bakarskog
zaljeva nalazio se je lučki gradić Volcera. Dio njegovih ostataka leži unutar
jezgre srednjevjekovnog grada, a prilozi iz grobova istraživanih u 19. stoljeću
govore nam o visokom standardu života ove naseobine u prva dva stoljeća naše
ere. Sudbina grada kasnije nije poznata, no spominje se uz Lovran kao jedini
grad na obalama Riječkog zaljeva u 11. stoljeću. Naziv mjesta je predrimskog
porijekla, a današnji naziv iskrivljena je inačica izvornog toponima (Volcera,
čitaj Bolkera, Bolker, u 11. stoljcću Bukari). Današnji Bakarac bio je ishodišnom
postajom na komunikaciji koja je kod ušća potoka skretala podno Gradea (male
kasnorimske i ranosrednjevjekovne utvrde) prema jugu, dok je drugi put išao
pravo kroz Vinodol .U pećini Škrbina povrh Križišća naišli smo na površinske
rasute ulomke kasnoantičko-ranobizantske keramike šestog stoljeća, kada je pećina
služila lokalnom romanskom pučanstvu kao zaklonište. U Jadranovu, na rubu poluotoka
Havišće, uz uvalu Lokvišća niknuo je u posljednje vrijeme djelomic otkopan i
konzerviran antički sklop zgrada ladanjsko-proizvodnog karaktera, koji je obnavljan
bio u funkciji do kraja četvrtog stoljeća. Početkom petog stoljeća zgrade su
napuštene. Skromni tragovi antičke keramike postoje podno stijena uz uvalu Stari
porat uz poluotok Kačjak. U unutrašnjosti su rimski nalazi veoma rijetki. Usitnjene
komadiće keramike uočili smo na obronku Driveničkog Grada, na ledini između
Triblja i Humca, uz raskrižje puta za Belgrad iz pravca Grižana, na uzvisini
Humac (zvanoj i Grobnik) nedaleko polja Pavlomir, u okolici crkve Sv. Marka
u Novljanskom polju, nad vrelom Ivanj nedaleko kapele Sv. Kuzme izanad Pavlomira,
u uvali Kloštar kod Selca i nešto južnijoj uvali Jesenova. U prošlosti su otkopavani
ostaci rimskih zgrada u središtu Selca, te rimskih žarnih grobova uz more u
okolici ruševina Pavlinskog samostana u Novome. Značajne lučice u vječno nemirnom
kanalu bile su u uvali Povile, kao i u uvali Kozica prije Senja.
Već
izloženi nepotpuni popis antičkih lokaliteta govori nam o priličnoj gustoći
rimskih naselja i postaja u priobalju, ali i našem slabom radu na istraživanjima
unutrašnjosti Vinodola. Nedostatak nalaza kvalitetnijih javnih arhitektonskih
spomenika nije slučajan, on oslikava perifernost ovog prostora i njegovo siromaštvo
u odnosu na neke druge regije. Jedan nadgrobni spomenik postojao je po izviješću
Rittera Vitezovića u vrtu kaštela u Crikvenici, ali to je bila jednostavna stela.
Mramorna stela otkopana na otočiću Čaplen (Sv. Marina) ispred ruševina kasnoantičke
tvrđave Lopar kod Novog, danas se čuva u Zagrebu. U privatnom posjedu nalazi
se kratki vojnički mač (sax) pronađen u šumi Katlovo nedaleko sela Barci, kao
i različiti keramički ulomci ili dijelovi predmeta prikupljeni s površine lokaliteta
Godač nedaleko Kotora i s raznih prekopavanja prije dovršetka sportskog centra
u Crikvenici, tzv. Igrališta. Iskopom infrastrukturnih vodova podno igrališta
u blizini Kotorske ulice otkriveni su tragovi niza rimskodobnih zgrada položenih
u pravilne redove. Iz iskopanih hrpa zemlje i blatne naplavine razni "zaintercsirani"
građani danima suprikupljali arheološke nalaze, dok su nadležni šutjeli i promatrali
ovu neviđenu devastaciju. Prema kazivanjima građana, otkopan je bio i potom
razoren niz kuća s podnicama prekrivenih urušenim materijalom i paljevinom.
Analizom preostalih nalaza pokazuje se u posve nepoznatom svjetlu ovaj lučko-priobalni
gradić. Velika količina troske (otpada nastalog izgaranjem u pećima na visokoj
temperaturi) i dijelom rastopljenih opeka trag su jedne opekarske peći. Ili
kako bi danas rekli ciglane. Na jednom broju krovnih opeka "tegula"
nalazi se utisnut pečat vlasnika radionice, nekog u drugim vrelima nepoznatog
Seksta Metilija Maksima. Da li je isti imao ciglanu i u nedalekoj uvali Soline
na otoku Krku? Ondje su uz cigle s njegovim pečatom na jednom dijelu obale pronađeni
tragovi velike količine troske i spaljenih, od vatre deformiranih komada opeka
odbačenih u proizvodnji, ali i značajan broj komadića crnog poroznog eruptivnog
kamena nejasne namjene. Proizvodi ove ciglane pronađeni su u najvećem broju
upravo podno crikveničkog igrališta, gdje je moralo biti i skladište, ali i
na širem području (oko Dobrinja, Šila, Vrbnika, u Senju i Gackoj dolini). Iskopavanjima
u Jadranovu pronašli smo više ulomaka žigova na opekama, no svi pripadaju carskim
radionicama u sjevernoj Italiji.
Tijekom
trećeg i četvrtog stoljeća čitavo Carstvo potresa duhovna, moralna, ekonomska
i politička kriza, što sve skupa potiče slabost vojske i rasulo na granicama.
Barbarski narodi s zaleđa imperija žele na svaki način unutra. Stalne borbe
kandidata za prijestolje i građanski unutarnji sukobi trebali su vojnika, a
trebalo je i svježe radne snage, pa se postupno otvaraju vrata došljacima, čime
se mijenja narodnosna i kulturna slika države. Kriza duhovnih vrednota i očaj
siromašnih masa eksploatiranih nametima pogodnim su tlom za nagli razvoj i širenje
kršćanskih zajednica, ali i drugih kultova, među kojima uprvi plan izbija štovanje
istočnjačkog boga Mitre. Najprije u ilegalnim, a po vladavini cara Konstantina
i u slobodnim zajednicama, kršćanstvo se širi carstvom, da bi ubrzo postalo
i jedinom, državnom religijom. Nažalost, s područja Vinodola ne poznajemo niti
jedan ranokršćanski spomenik, crkvu, samostan ili neki ulomak kamenog crkvenog
inventara. Napomenimo da su na susjednoj obali otoka Krka ranokršćanski objekti
brojni, a uz neke postojali su i samostani. Na rubovima antičke Tarsatike postojala
su barem dva, a možda i tri ranokršćanska kompleksa (Sv. Lovre na Sušaku, Sv.Andrije
nedaleko "riječkog" nebodera i sakralni sklop nastao pregradnjom termi
u Starom gradu, danas crkva Uznesenja Marijina). Dalje prema jugoistoku raspolažemo
samo predpostavkama. Tako bi kapela Sv. Petra u Bakarcu mogla imati svoje ishodište
prije srednjeg vijeka, kao i crkva Sv. Trojstva uz trasu rimskog puta između
Bakarca i Križišća. Istraživanja u Jadranovu nisu bila usmjerena na nekropolu,
no jednom probnom sondom uspjeli smo uočiti na samom žalu tragove gotovo uništenog
groba, odnosno ožbukane grobnice s vrlo oskudnim ostacima kostiju pokojnika
i nešto ulomaka nekog kasnoantičkog keramičkog vrča. Unutar ruševnih ostataka
srednjevjekovne kuće na istom lokalitetu uz uvalu Lokvišća izdvojeno je nekoliko
ulomaka velike kamene škrinje - sarkofaga. S razdobljem kasne antike napušten
je drevni običaj spaljivanja pokojnika, pa se od četvrtog stoljeća mrtvi pokapaju
u groblja slična današnjim. Položaj ulomaka sarkofaga u Lokvišću (dio je bio
uzidan u ogradu ranosrednjovjekovnog improviziranog ognjišta) odaje veoma davnu
devastaciju i razbijanje.
Ranokršćanski
kultni prostori morali su postojati u naseljima poput Ad Turresa, no nisu još
otkriveni. Velika je mogućnost da se oni kriju podno prostranog kompleksa crkvc
Sv. Marije i kasnije prigrađenog pavlinskog samostana. Slična mogućnost postojala
je i u Novom, no ondje su se u prošlosti sami pobrinuli i temeljito razorili
najvrednije spomenike. Tvrđava Lopar na rubu Novog izuzetan je spomenik kasnoantičkog
vojnog graditeljstva. Ona je podignuta u razdoblju vladavine Konstantinovih
sinova, u funkciji smještaja manjeg zapovedništva i odreda vojske. Utvrda je
funkcionirala u šestom stoljeću za uprave bizantskog cara Justinijana, koji
je na susjednim obalama otoka Krka izgradio sustav utvrda, koje imaju u blizini
uređene kapele ili crkve. Da li se pod ostacima kapele Sv. Marine (ili Marina)
na školju ispred Lopara kriju ostaci ranokršćanske bogomolje, znati ćemo po
obavljenim iskopavanjima. Tragove ovlačenja lokalnog življa na odavna napuštene
gradinske vrhunce nalazimo na gradini Sv. Kuzam (Sopalj) i na gradini Sv. Juraj
iznad Selca. Dok je na Soplju vidljiv slabašni trag jednog polukružnog žbukanog
zida koji je omeđivao dio gradine, na Sv. Jurju imamo jasno vidljive strukture
ožbukanih dijelova bedema koji su jednostavno prislonjeni uz vanjski rub starog
prapovijesnog suhozida. Kapela Sv. Jurja nastala je srednjovjekovnim proširenjem
male ravokutne"spekule", vojne promatračnice s izvanrednim pogledom.
Trag takovemale kasnoantičke utvrde nalazi se i pod samim vrhom Soplja, koja
je također u ranom srednjem vijeku pretvorena u kapelu Sv.Kuzma.
Došli
smo i do vremena posljednje "velike" seobe naroda, pokrenute krajem
četvrtog stoljeća, kojom su razorene civilizacijske vrednote i postignuća Rimskog
carstva, da bi se kroz iduća stoljeća u Europi posložio posve novi mozaik naroda
s kojima je započela mučna i spora nova obnova. Pučanstvo primorja većim dijelom
je izbjeglo na susjedniotok Krk već za strašne seobe naroda Zapadnih Gota, na
samom početku petog stoljeća. Preživjeli životare izolirani u ruralnim zajednicama
za uprave kraljevstva Ostrogota, da bi malo živosti, obnove trgovine i zaposlenja
dočekali u velikim javnim radovima koje je pokrenuo bizantski car Justinijan
Njegova pomorska sila treba sigurne prolaze kanalima između otoka, pa nastaje
množina utvrda, novih gradova i crkava u kojima su vjernici zadovoljavali duhovne
potrebe. Dok na otoku Krku imamo petnaestak takovih lokaliteta, na kopnu su
preostali tragovi samo jednog, vcć spomenutog Lopara. Naselje na Kotoru iznad
Crikvenice također tada dobiva na značaju nadzorno strateške funkcije, kao i
obližnja utvrda na Badnju, značajno obnovljena kasnije u ranom srednjemvijeku.
Preživjelo
autohtono barbarizirano pučanstvo doživjelo je konačan udarac na prijelazu šestog
u sedmo stoljeće, kada i do nas dopire val prve najezde Avaro-Slavenskih hordi.
Tragove njihova pustošenja ovdje za sada nemamo, ali su oni jasno utvrđeni među
spaljenim crkvama i zgradama u Senju i obližnjoj Baški, odnosno Jurandvoru.
Nastupilo je vrijeme gotovo perdpovijesnog mraka, iz kojeg odjednom iskače jedan
događaj 799. godine. Tada je u zasjedi kod grada Tarsatike poginuo jedan od
najboljih vojnih zapovjednika vojski ambicioznog kralja Karla Velikog, nadvojvoda
Erik. Do danas nije rasvijetljeno tko je bio napadač, no posljedice su poznate.
U odmazdi Tarsatika je razorena, a preživjeli pobijeni. Nalazimo se u vihoru
jednog dugotrajnog rata između Franačkih vojski Karla Velikog i Avarskog plemenskog
saveza, koji gospodari golemim prostorom istočno od Alpa i Panonskom nizinom.
Franci žele suzbiti Avarsku opasnost, osigurati istočne granice osvajanjem novih
teritorija u srednjoj Europi i prići u zaleđu Jadrana njihovom glavnom protivniku,
Bizantskom carstvu. U tom ratu Karlo uspijeva nagovoriti slavenska plemena,
a prije svega Hrvate, da napadnu Avarski savez, izbore si teritorij za osnutak
države uz jadransku obalu i time sjednu za vrat bizantskim gradovima u Istri
i Dalmaciji. Naum je ostvaren, pa knez Vojnomir opremljen franačkim oružjem
u zadnjim desetljećima osmog stoljeća ulazi u bizantsku Istru, da bi ubrzo franačke
vojske upravo rimskim cestama krenule u pohod iz pravca sjevcrozapada, Vinodolom,
uz Senj, i dalje prema Lici i zaleđu Dalmacije, gdje se u devetom stoljeću formira
Hrvatska kneževina. No za razliku od Istre ili Dalmacije, gdje su postojali
stariji biskupski centri, razvijene župske zajednice i brojne crkve, u Vinodolu
dolaskom Hrvata ugašeno je Kristovo svjetlo. Istraživanja poznatih ranosrednjevjekovnih
grobalja u Stranču, Triblju i Velom Dolu kod Križišća ukazala su na jasnu starohrvatsku
etničku pripadnost s karakterističnom nošnjom, ali i ukorijenjenim poganskim
običajima. Najstariji sloj ukopa iz devetog stoljcća ima sve odlike poganskog
groblja (polaganje u grob uz pokojnika nošnje, nakita, omžja, lonaca s hranom,
ponekad kakvim izlizanim rimskim novčićem ili rimskim predmetom, koštanim predmctima
i kremenim rukotvorinama. Tek od desetog stoljeća gube se poganski elementi,
no oni traju zasigumo duboko u jedanaestom stoljeću, kada prestaje ukapanje
u groblju na Stranču, vjerojatno zbog organizacije novog groblja uz neku netom
izgrađenu crkvu.
Poganski
običaji među Hrvatima Vinodola traju toliko dugo da je preskočeno razdoblje
izgradnje prvih bogomolja, starohrvatskih crkvica, opremljenih liturgijskom
opremom i kamenim namještajem dekoriranim motivima predromaničkog ili pleternog
stila. Ovdje nema urbanih središta s preživjelim romanskim, kršćanskim pučanstvom,
koje iz svojih župa poput grada Krka šire kršćansku vjeru i među novodošle Hrvate.
Vrela spominju da je Vinodol crkvenopravno izvorno pripadao Krčkoj biskupiji,
no ta je očito bila preslaba za pastoralni radna kopnu. Tek osnutkom Krbavske
biskupije u 12. stoljcću završen je proces konsolidacije crkvenih prilika i
konačno dovršeno pokrštavanje stanovništva tzv Banske Hrvatske. Obilaskom terena
uočeni su ostaci više desctaka malih crkvica, među kojima najstarije su u pravilu
romaničkih karakteristika tlocrta (izduljene jednobrodne pačetvorine s polukružno
istaknutim začeljem svetišta. U blizini nekih postojala su i mala groblja, među
kojima može biti i starijih od vremena izgradnji bogomolja. Ovdje bi izdvojili
malo groblje na Sv. Kuzmu (Soplju), grobišće kod Bašunja, grobišće na terenu
"Njivice" nedaleko Triblja (i poznatog ranosrednjevjekovnog groblja
podno crkve Sv.Marije), ledinu ispred crkvice Sv.Duha na Duševu, grobišćc kod
stare kapele Sv. Ane blizu naselja Miroši, groblje uz crkvicu Sv. Jeronima iznad
sela Podgori. Zasigurno je izdvojenih ranosrednjovjekovnih grobalja bilo više,
npr. spominje se u predaji groblje kod ostataka kapele Sv. Mikulja u Podugrincu,
kod kapele Sv. Vida nedaleko istoimenog naselja, a zanimljivo bi bilo provjeriti
i vrlo povoljan položaj oko drevne crkvice Sv. Martina u zaleđu Novog. Iskopavanjem
poda prigodom nedavne obnove srednjovjekovne kapele Sv. Jurja na Gradini iznad
Selca nisu pronađeni grobovi, dok su iskapanja partera crkve Sv. Stjepana u
Driveniku otkrila recentne ukope, a slični rezultati bili su i pri istraži vanju
poda crkve Marije Sniježne u Belgradu.
Naseobinski
tragovi ranosrednjevjekovnog doba za sada su oskudni. Sondiranjima unutar kasno
srednjevjekovnog Drivcničkog kaštela među pukotinama stjenovite podloge izvukli
smo nekoliko ulomaka starohrvatske ognjišne keramike. Sličan nalaz imamo i u
ruševinama rimskih zgrada u Jadranovu, gdje smo u kutu jedne prostorije zatekli
improvizirano ognjište s nekoliko ulomaka lončića ukrašenih isprepletenom urezanom
valovnicom.
Istraživanja
na kaštelu Badanj dala su skromne nalaze u pogledu materijalne kulture. Pronađen
je mali broj ulomaka keramike lokalne proizvodnje, ali i uvezene oslikane keramike
iz susjedne Italije, sve iz razdoblja 13. i 14. stoljeća, kada je Badanj napušten.
Radovima na rimskom stambenom kompleksu u Jadranovu istražen je a potom konzerviran
pravokutni objekt izgrađen nad ruševnim rimskim temeljima u 14. stoljeću. Ta
zgrada bila je služila okolnom pučanstvu kao ribarsko zaklonište i skladište.
Osim ulomaka kasnosrednjevjekovne keramike, pronadeno je više sitnih srebrnih
novčića, kovanih tijekom 15. i 16. stoljeća u Veneciji, austrijskim zemljama
i Ugarskoj.
Na
ostalim vinodolskim kaštelima nije bilo arheoloških radova, pa su posve nepoznate
okolnosti nastanka i razvojne etape gradova Grižane, Bribir, Novigrad i Ledenice.
Tu posebno izdvajam Ledenice, uz Hreljin-grad najveći i najslojevitiji srednjovjekovni
grad koji se u posljednje vrijeme ubrzano ruši. Da li su prvi knezovi Krčki,
dobivši neka prava od ugarskog kralja u Vinodolu, ovdje počeli s izgradnjom
svojih dvorova već nakon 1209. godine, nije dokazano, ali oni su ovdje slobodni
gospodari nakon tatarske provale u kojoj spašavaju glavu kralja Bele IV. Konačno,
sam tekst Vinodolskog zakona pokazuje nam moć knezova, ali i upornu volju pučanstva
da u novim okolnostima cvatućeg feudalizma očuva bar mrvice samoupravnog dostojanstva
naslijeđenog iz onih poganskih vremena.
U
posljednje vrijeme obnavljaju se radovi na sakralnim spomenicima naselja Kotor.
Kotor je zanimljiv zbog svog položaja i naslućenog kontinuiteta iz ranijih epoha.
Spomenimo da izvorni sloj župne crkve Sv. Šimuna i Jude pripada romaničkom stilu,
da bi kasnije (u 15. stoljcću) crkva bila proširena i tako dobila križni tlocrt.
Investitor te obnove u kasnogotičkom duhu je sam Martin Frankopan, koji posjed
Kotor daruje Trsatskim franjevcima, dok staru crkvicu Sv. Marije uz more obnavlja
i daruje zajedno s velikim posjedima pavlinima. Krajem 14. i u prvoj polovici
15. stoljeća red eremita Sv. Pavla postaje najvećim zemljišnim gospodarem Vinodola,
ne samo u okolici Senja, Novog i Crikvenice, već i mnogo šireg područja. Kasnije
barokizacije i obnove crkava uglavnom su zaklonile poglede na izvorne dijelove
građevina, a dijelovi crkvene skulpture romaničkog stila uopće ne postoje. Tek
od druge polovice 15. stoljeća, osnažena dinastija knezova Frankopana početi
će dovoditi strane umjetnike i klesare u naše do tada čedne crkve. Njihove rodbinske
i poslovne veze s talijanskim gradovima i njihovim dinastima, uz potporu ugodne
klime za investiranje u umjetnost kakva je vladala za uprave kralja Matije Korvina
dovukle su u Senj, a zatim i Vinodol kvalitetne klesare iz srednje Italije.
Tzv. "majstor mramornih madona" i njegovi učenici klešu u Senju i
Bribiru prekrasna reljefna poprsja nasmijcšenih bogorodica. U Bribiru se radi
novo svetohranište, a posebno se ljepotom ističe svetohranište iz danas ruševne
crkve Sv. Jurja u Hreljinu. Majstori iz ovog kruga ostavili su i jedan opsegom
mali, ali vrlo lijepi reljef u kamenu u crkvi Sv. Marije u Crikvenici. Danas
je ta skulptura uzidana u južni buk prezbiterija, visoko pod krovnim vijencem,očito
u sekundarnom položaju. Na reljefu je prikazan Kristov lik, golog tijela, poluzatvorenih
očiju, ruke mu opušteno vise niz mrtvo tijelo, dok polovica tijela izranja iz
sarkofaga. To je tip prikaza "imago pictatis" (sućutna slika) omiljen
u vremenu gotike. Možda će se u budućim radovima otkrti još koji ulomak kvalitetne
crkvene skulpure, što se posebno odnosi na ostatke propovjedničke crkve Sv.
Trojstva na visoravni iznad Kotora, gdje smo među urušenim blokovima otkrili
dijelove fino klesanih okvira od vrata ili prozora kasnogotičkog stila.
Ranko Starac - Od Argonauta do Frankopana
Brunšmid J., Kameni spomenici Hrvatskog narodnog muzeja u
Zagrebu II,
Vjesnik HAD-an.s. XII,Zagreb 1912
Bogović M., Crkva u Vinodolskom zakonu iz 1288., Riječki teološki
časopis,l/1994,str.63-78
Cetinic Ž., Strance-Gorica, starohrvatsko groblje, Pomorski
i povijesni muzej
Hrvatskog primorja, Rijeka 1998
Crnčić I., Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rapskoj, senjskoj
i krbavskoj
biskupiji, Rim 1867
Dautova-Ruševljan,. Tipologija kvarnerskih amfora, Diadora
5, Zadar 1970,
str.161-170
Fučić B., Drivenik, Rijeka 1995
Fučić B., Glagoljski natpisi, Djela JAZU knjiga 57, Zagreb 1982
Fučić B., Senjska ploča, Senjski zbornik 5, Senj 1973, str. l21-132
Glogović D., Prilozi poznavanju željeznog doba na sjevernom
Jadranu,
Monografije I, Zavod za arheologiju JAZU Zagrcb 1984
Goldštajn I., Bizant na Jadranu, Zagreb 1992
Goldštajn I., Hrvatskirani srednji vijek, Zagreb 1995
Hirc D., Hrvatsko primorje, Zagreb 1891
Horvat Z., Srednjevjekovna pavlinska arhitektura na području
senjske i
modruško-krbavske biskupije, Senjski zbornik 26, Senj 1999, str. 123-178
Katičić R., Najstariji jezici i narodi u senjskom primorju,
Senjski zbornik 3,
Senj 1967,str.43-53
Katalog izložbe Prošlost i baštinaVinodola, Zagreb 1988
Klaic N., Vinodol od antičkih vremena do knezova Krčkih i
Vinodolskog
zakona, Posebna izdanja HARiP-a, Pazin-Rijeka 1988
Klaic V., Krčki knezovi Frankopani, Zagreb 1901 Klen D., Glagoljske
isprave
crikveničkog samostana pavlina, Vjesnik HARiP-a sv. XXIV, Rijeka 1981
Kruhek M., Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana
u Hrvatskoj,
Katalog izložbe "Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786", Zagreb 1989,
str.67-93
Ljubović B., Senj u prapovijesti, antici i ranom srednjem
vijeku (katalog
izložbe), Gradski muzej Senj 2000. god.
Matejčić R., Sakralna i profana arhitektura na području stare
župe Vinodol,
Vinodolski zbornik V, Crikvenica 1988
Matejčić R., Gradina Badanj u Vinodolu, Jadranski zbornik
10, Pula-Rijeka
1978, str.327-263
Matejčić R., Zaštitna iskapanja rimske arhitekture u Selcima, Jadranski
zbornik 5, Rijeka-Pula 1962,str.l52-158
Matejčić R., Crikvenica-područje općine (kulturno-povijesni
vodič)
Zagreb l989
Laszowski E., Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923
Matejčić R., Bakrena sjekira s otvorom za držalje, Jadranski
zbornik 1,
Rijeka-Pula 1956, str. 365-369
Margetić L., Rijeka Vinodol Istra, Studije, Rijeka 1990
Margetić L., Odnosi Liburnije i Istre u antici i ranom srednjem
vijeku,
Radovi povijesnog zavoda HAZU Zadar 35, Zadar 1993, str.37-61
Marušic B., Istra i sjevernojadranski prostor u ranom srednjem
vijeku,
Monografije i katalozi 4, AMI Pula 1995
Medini J., Provincia Liburnia, Diadora 9, Zadar 1980, str. 363-444
Nekic D., Senjska biskupija u srednjem vijeku, Senjski zbornik
24, Senj
1997, str.31-48
Sladović M., Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske,
Trst
1856
Starac R., Antička keramika na lokalitetu "Igralište" u Crikvenici,
Vinodolski zbornik VI, Crikvenica 1991 ,str.221 -226
Starac R., Sakralna arhitektura srednjevjekovnog Vinodola,
Senjski
zbornik 27, Senj 2000, str.45-96
Suić M., Liburnia Tarsaticensis, Adriatica prachistorica et
antiqua, Zagreb
1970, str. 705-716
Suic M., Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1988
Suic M., Hijeronim Stridonjanin-građanin Tarsatike, Rad Jazu
426,
Zagreb l986, str.213-278
Szabo Gj., Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920
Šurmin ?., Hrvatski spomenici, Acta Croatica I (1100-1499),
Zagreb
1898
Vinski-Gasparini K., Kultura polja sa žarama sa svojim grupama
u
Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba, Sarajevo 1983,
str.547-646
Zaninovic M, Naselje i teritorij u antici Hrvatskog primorja,
Izdanja
HAD-a sv. 13, Zagreb 1989, str.9-16
Zbornik radova: Starohrvatska spomenička baština /Radanje
prvog
hrvatskog kulturnog pejzaža, Zagreb 1996
Zbornik radova: Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb
1988
| Preneseno iz: Od Argonauta do Frankopana, Ustanova u kulturi Grada Crikvenice, Crikvenica, 2001. |