|
|
Josip Bratulić
Glagoljaška
baština
u Vinodolu
|
|
 Kad
je 1830. Ivan Mažuranić, đak trećeg razreda gimnazije
u Rijeci, pisao deseteračke stihove Vinodolski dolče,
da si zdravo, bio je ne samo u duhovnoj klimi kojoj
je cilj sjedinjenje rastrganih udova Domovine jednim
jezikom koja se može pratiti od Razgovora ugodnoga naroda
slovinskoga Andrije Kačića, nego prethodnik i tvorac
stvaralačke klime naših preporoditelja koje je bila
kadra upiti u sebe sve poticaje prošlosti, preoblikovati
ih i oploditi u vremenu preispitivanja, i kao duhovne
vrednote ugraditi ih u budućnost. Nije li znamenito
i to da je Ivanov stariji brat Antun, u povojima naše
filološke znanosti, u »Kolu« 1843. izdao, na izvanredno
uspješan način, Zakon vinodolski, koji je od
toga vremena u obzoru svih istraživača slavenskog i
hrvatskog povijesnog prava?! Tradicija iz koje su ponikla
braća Mažuranići, otvorena je prema prošlosti, prema
južnoslavenskoj kulturnoj tradiciji, ali i bitno usmjerena
prema vremenu u kojem žive. Zato njihov brat Matija,
najmlađi u obitelji, kreće na njihov nagovor u Bosnu
da vidi, ispita i izvjesti o našem narodu koji stenje
pod jarmom već izmorene i iznurene Osmanlijske carevine.
Put u Bosnu jedinstveno je štivo koje je moglo nastati
u obiteljskom krugu u kojemu je tradicija stup duhovnog
bivstvovanja. Za Mažuranića su, dakle, korijeni duhovnoga
života duboki i postojani u prošlosti, sežu u početke
hrvatske pismenosti i kulture na narodnom jeziku i pismu
- glagoljici. Već se na Baščanskoj ploči (poč. XII.
st.) spominje Vinodol. Kao svjedok kraljevskom darivanju
Ledine opatiji svete Lucije spominje se Pribineža, »posl«,
tj. poslanik u Vinodolu. Već tada je Vinodol, vjerojatno,
potpuno u domeni glagoljaške pismenosti i književnosti.
O tome, osim podataka na Bušćanskoj ploči, svjedoči
i vrlo važan glagoljski tragment Legende o sv. Tekli,
ikonijskoj djevici, koji se po paleografskim osobinama
datira u kraj XII. ili početak XIII. st. A u drugoj
polovici XIII. st. točno 1288. godine sastavljen je
Vinodolski zakon, najstariji zakonski spomenik
na južnoslavenskom prostoru, jedan od najdragocjenijih
spomenika slavenskog prava uopće, prvi u redu zakonskih
spomenika na hrvatskom jeziku. Nakon njega slijede Krčki
i Poljički statut, a zatim brojni hrvatskim jezikom
pisani statuti istarskih općina. I medu našim zakonskim
spomenicima na latinskom jeziku Vinodolski zakon zauzima
osobito i izuzetno mjesto, jer kodificira običajno pravo
koje je do tada živjelo u Vinodolu. U Vinodolskom zakonu
je, doduše, manje književnopučkog načina izricanja pravne
problematike nego u Poljičkom statutu, ali je pravna
problematika bogatija, a terminologija raznolikija.
Vinodolski zakon je sastavljen strožim, odmjerenijim
i domišljenijim izričajem, u kojemu je zamjetna tradicija
književnog izražavanja.
S
područja Vinodola od osobite su važnosti glagoljske
isprave koje su važne u ispitivanju i istraž-vanju pravne
norme i običaja oko prodaje, kupnje i zamjene zemljišta,
kao i oko određivanja granica (meda), tzv. zavodi ili
razvodi medu slobodnim općinama. Najstarija takva pravna
isprava uopće jest ona iz 1309. kojom Novograci dobivaju
pravdu protiv Ledeničana poradi Žlemišlja. Iz iste je
godine isprava kojom Novograci dobivaju pravdu protiv
Bribirana. Iz 1323. vrlo je važna isprava kojom se popisuju
zemlje općina Kotora, Grižana i Belgrada u Sopaljskom
polju. Tradicija utvrdivanja prava pisanim dokumentima
u Vinodolu bila je vrlo živa, o čemu svjedoči zbirka
glagoljskih isprava poznata kao »Acta Croatica«. Kad
su u Crikvenicu, Novi i na Osp došli pavlini, naslijedili
su i podržali pisanje isprava glagoljicom i narodnim
jezikom. Iz kasnijega razdoblja utvrdivane su, glagoljicom
i hrvatskim jezikom, urbarijalne obaveze. Iz Vinodola
potječu urbari iz Grižana (glagoljski original zametnut,
bio u Arhivu JAZU); urbar iz Novoga pisan je latinicom,
hrvatskim jezikom. Trsatski urbar sačuvan je u talijanskom
prijevodu, s njemačkog prijevoda. Original je bio pisan
hrvatskim jezikom, ali nije sačuvan. Iz Vinodola su
očuvane, glagoljicom pisane, zemljišne knjige, kao što
je ona bratovštine (odnosno crkve) sv. Marije u Belgradu
(u Arhivu JAZU II a 79), ili registarske knjige bratovštine
(brašćine) sv. Marije na Grobniku (Arhiv JAZU III c
23), ili knjige bratovštine sv. Križa iz Bribira (također
u Arhivu JAZU VIII 205).
Iz
Vinodolskog kraja potječu dragocjeni liturgijski kodeksi
koji su, nasreću, ostali većim dijelom do današnjeg
dana in situ, u Novom. U Vinodolu život glagoljaškog
bogoslužja možemo pratiti, prema pisanim spomenicima,
od kraja XII. ili početka XIII. st. tj. od fragmenta
Legende o sv. Tekli. Fragment je ostatak legendarija,
kakvi su postojali prije formiranja plenarnog brevijara,
odnosno misala (XIII. st.). U Novom se danas nalaze
Novljanski misal i dva brevijara: Prvi novljanski brevijar
pisao je pisar Juraj 1459. »v velice smućeni«. Sadrži
temporal i sanktoral, koji su naknadno uvezani. Kolofon
drugoga dijela brevijara dospio je u Arhiv JAZU iz ostavštine
Ivana Mažuranića. U brevijaru se, osim drugih važnih
tekstova, nalazi i legenda o sv. Vaclavu (Većeslavu).
Drugi novljanski brevijar takođe ima dva dijela: temporal
i sanktoral. To je golem kodeks od 500 listova, kojega
je najveći dio ispisao pop Martinac, na Grobniku, izmedu
1484. i 1494. godine, za pavlinski samostan i crkvu
sv. Marije na Ospu. Pop Martinac ostavio je, na sredini
kodeksa, zapis o tragičnom ishodu Krbavske bitke 1493.
godine, kad »načeše cviliti rodivšije, i vdovi mnoge,
i proči ini«, i kad se ishod svijeta ukazivao kao u
doba Tatara, Gota i Atile, tj. kao pred strašnu apokalipsu.
U brevijaru se nalazi služba sv. Ćirilu i Metodiju,
kao i početak službe sv. Vaclavu (Većeslavu). Na listove
brevijara, na margini, potpisao se Ivan Mažuranić 1835,
a nakon njega i drugi. Kodeks je, kao važan spomenik
pismene kulture i srednjovjekovne književnosti, izdan
kao faksimilirano izdanje 1977.
Na
području Vinodola tijekom XV. stoljeća razvila se bogata
prepisivačka djelatnost: uz popa Martinca, popa Jurja
i njegove pomagače, u Bakru je neko vrijeme (»side u
mojoj polači ... v Bakri«) stanovao i prepisivao svoje
krasne kodekse Bartol Krbavac, kako je to zapisano u
danas izgubljenom Bakarskom brevijaru.
Danas
se izvan Vinodola, u zbirci Arhiva JAZU nalaze ovi liturgijski
kodeksi, koji su jednom bili na području Vinodola: Vinodolski
brevijar (iz 1485), Bribirski misal (XV. st.) i Bribirski
brevijar (iz 1470). U Arhiv JAZU dospjeli su sa zbirkom
Ivana Kukuljevića Sackinskoga.
Misali
i brevijari, po svom sadržaju, prave su srednjovjekovne
biblioteke izabranoga štiva: uz biblijske knjige, u
njima nalazimo apokrifne tekstove, legende, homilije,
sermone, pasije, himne i druge tekstove.
Iz
Vinodola su znameniti zbornici različitoga štiva, od
kojih se Vinodolski zbornik XV. st. (JAZU, III a 15)
odlikuje vrlo vrijednim tekstovima: Priča o Troji,
Cvet od kreposti te s nekoliko legenda i mirakula.
Zbornik sadrži i brojne zapise za političku, društvenu
i kulturnu povijest Vinodola. Na području Vinodola prepisan
je vjerojatno i dragocjen Tkonski zbornik (JAZU, IV
a 120), u kojemu se nalaze dva prikazanja, brojni apokrifi,
jedna apokrifna apokalipsa, Abagar, Poslanica o ncdjelji
i drugi srednjovjekovni tekstovi. U zborniku je sačuvan
tekst jedne naše inkunabule, konfesionala iz 1492, od
kojega nije sačuvan ni jedan primjerak. Ovakvih zbornika,
postankom ili boravkom vezanih za Vinodol, ima više,
a zaključuje ga Vranićev zbornik iz 1600, pisan u Bakru,
u doba biskupa Ivana Agalića.
U
Vinodolu se kroz srednji vijek čitala i Aleksandrida,
najpopularniji srednjovjekovni viteški roman. Tekst
doduše nije sačuvan na glagoljskom pismu, ali je u Vinodolu
sačuvano porodično prezime Bucifal (prema konju Aleksandra
Velikoga), koje se spominje u ispravi iz 1422: Žvan,
sin Matije Bucifala iz Novoga, zamjenjuje vinograd sa
samo stanom svete Marije u Crikvenici.
S
područja slobodnih srednjovjekovnih općina u Vinodolu
sačuvan je znatan broj kamenih spomenika. Oni nisu,
doduše, tolike starine kao oni koji potječu iz Kvarnera
i iz Istre, tj. nisu iz razdoblja ukorjenjivanja glagoljice
u našem prostoru, odnosno iz doba formiranja hrvatskoga
tipa glagoljice. Oni ipak imaju iznimno značenje zbog
svoje starine te likovne, paleografske i kulturnopovijesne
kvalitete. Nema gotovo većeg mjesta u Vinodolu iz kojega
ne potječe bar jedan kameni glagoljski spomenik, Grobnik,
Bakar, Drivenik, Belgrad, Grižane, Bribir, Novi, sve
su to mjesta o čijem životu, postojanju i upotrebi glagoljice
svjedoče kameni spomenici, danas pretežno smješteni
u Povijesni muzej Hrvatske u Zagrebu. S područja Vinodola
potječe tridesetak sačuvanih kamenih spomenika, pretežno
od XV. do XVII. stoljeća. Medu njima neki se odlikuju
krasnim pismom (Bakar, 1530), dok su slova na kamenom
spomeniku iz Grobnika (1649), klesana uzorno, u baroknoj
maniri. Uostalom, Vinodol je već tada bio sijelo odličnih
kamenorezaca, zidara i klesara.
Osim
kamenih špomenika, na području Vinodola postoji nekoliko
spomenika osobita značenja: u Bribiru se nalazi pektoralni
križ krbavskih biskupa, krasno djelo domaćeg majstora
Milonića, na kojega je bazu ugraviran glagoljski zapis.
Iz Novoga potječe olovna kutijica za pohranu svetačkih
moći, s urezanim glagoljskim natpisom s početka XVI.
stoljeća.
Kao
što je glagoljica bila pratilac duhovnog, društvenog
i političkog života slobodnih vinodolskih općina, u
kojima je kao pismo koristi i crkvena i politička hijerarhija:
crkva, samostani, biskupi, osobito Nikola Modruški,
kao i knezovi Frankopani i njihovi pisari, notari i
ostali službenici, tako je u doba humanizma i latinski
jezik iz pavlinskih samostana na Ospu, u Novom i Crikvenici,
kao i iz franjevačkog samostana na Trsatu utjecao na
kulturni i društveni život Vinodola, ne narušavajući
prevlast hrvatskoga jezika i glagoljice na tom glagoljaškom
području. Utjecaj latinske naobrazbe ogleda se npr.
u jeziku, osobito u sintaksi, ambicioznog pisara i priređivača
glagoljskih tekstova popa Martinca. Sličan se utjecaj
može lako vidjeti u nastojanju i djelu biskupa Simuna
Kožičića Benje, koji je u Rijeci otvorio glagoljašku
tiskaru, koja je radila dvije godine (1530-31). Njegova
knjiga o životu rimskih careva i papa u tradiciji je
evropskoga humanizma XVI. st., a pripisivana je Francesku
Petrarki, dok je stvarni autor djela Bartolomeo Sacchi
da Platina. Nakon biskupa Kožičića biskupsku stolicu
modruških biskupa dobio je Petar Pavao Vergerije, koji
kasnije prelazi u Kopar, a zatim se priključuje protestantskom
pokretu u Njemačkoj.
Iako je u Vinodolu i nakon humanističkoga zamaha postojalo
organizirano školstvo u pavlinskim samostanima kao i
u franjevačkom samostanu na Trsatu, iz tih se kulturnih
oaza nije nitko istakao nekim većim radom. Iznimka je
Franjo Glavinić koji je obnovio trsatski samostan, osnovao
bogatu biblioteku koja je izgorjela u požaru što je
zahvatio samostan još za njegova života; dopremio je
protestantsku tiskaru iz Graza na Trsat, ali ona je
protiv njegove volje otpremljena u Rim. On je pisao
hrvatske, latinske i talijanske knjige, koje su svoje
čitaoce našle na širokom području među hrvatskim čitaocima
u domovini i među Talijanima u sjevernoj Italiji i Istri.
Tek
u XIX. st. jačanjem građanske klase javljaju se prvi
nagovještaji novih kretanja, započeti francuskom okupacijom
naših krajeva. Već prije preporoditeljskog pokreta sredinom
XIX. st. u Novom djeluje Tvan Krst. Ježić (1746-1833),
biskup senjski, krbavski i modruški. On je izdao nekoliko
hrvatskih knjiga za potrebe svojih svećenika, medu kojima
osobito značenje ima tzv. šćavet (1824). Medu novljanskim
obiteljima već početkom XIX. st. posebno se ističu Mažuranići.
Njihov doprinos hrvatskoj kulturi i književnosti dobro
je poznat, vrednovan i ocijenjen. Antun Mažuranić je
izdavanjem Vinodolskog zakona potakao istraživanje slavenskoga
prava, a svojim uzornim izdanjem stoji na čelu naše
filološke i tekstološke znanosti. Zajedno s bratom Ivanom
pripremio je izdanje Gundulićeva Osmana; Ivan je ispjevao
pjevanja koja nedostaju originalnom djelu, a Antun je
sastavio rječnik. Izdanje Osmana (1844) bilo je prvo
izdanje Matice ilirske i s njime počinje organizirana
izdavačka djelatnost u Hrvatskoj u XIX. stoljeću. Samo
nekoliko godina kasnije, Ivan Mažuranić piše svoje genijalno
djelo Smrt Smail-age (1847), skladno spojivši tradiciju
i novu senzibilnost. Tradicija se tako, u djelatnosti
obojice braće, veže s jedne strane za duboku prošlost
kojoj je upravo Vinodolski zakon temelj za slobodarsko
preispitivanje povijesti, a s druge za barok koji je
kao duhovni i umjctnički pokret, bar u mislima i književnim
nastojanjima Ivana Gundulića, objedinio čitav slavenski
svijet, da se na kraju Ivanovim. djelom ugradi u tokove
napredne građanske klase, dajući svom narodu i prvi
moderni nacionalni ep - Smrt smail-age Čengića.
Na
vrh stranice
Preneseno
iz: Prošlost i baština Vinodola, Povijesni muzej Hrvatske,
Zagreb, 1988.
|
