www.vinodol.org characterset = windows-1250

Glagoljaška baština u Vinodolu

Josip Bratulić

Kad je 1830. Ivan Mažuranić, đak trećeg razreda gimnazije u Rijeci, pisao deseteračke stihove Vinodolski dolče, da si zdravo, bio je ne samo u duhovnoj klimi kojoj je cilj sjedinjenje rastrganih udova Domovine jednim jezikom koja se može pratiti od Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga Andrije Kačića, nego prethodnik i tvorac stvaralačke klime naših preporoditelja koje je bila kadra upiti u sebe sve poticaje prošlosti, preoblikovati ih i oploditi u vremenu preispitivanja, i kao duhovne vrednote ugraditi ih u budućnost. Nije li znamenito i to da je Ivanov stariji brat Antun, u povojima naše filološke znanosti, u »Kolu« 1843. izdao, na izvanredno uspješan način, Zakon vinodolski, koji je od toga vremena u obzoru svih istraživača slavenskog i hrvatskog povijesnog prava?! Tradicija iz koje su ponikla braća Mažuranići, otvorena je prema prošlosti, prema južnoslavenskoj kulturnoj tradiciji, ali i bitno usmjerena prema vremenu u kojem žive. Zato njihov brat Matija, najmlađi u obitelji, kreće na njihov nagovor u Bosnu da vidi, ispita i izvjesti o našem narodu koji stenje pod jarmom već izmorene i iznurene Osmanlijske carevine. Put u Bosnu jedinstveno je štivo koje je moglo nastati u obiteljskom krugu u kojemu je tradicija stup duhovnog bivstvovanja. Za Mažuranića su, dakle, korijeni duhovnoga života duboki i postojani u prošlosti, sežu u početke hrvatske pismenosti i kulture na narodnom jeziku i pismu - glagoljici. Već se na Baščanskoj ploči (poč. XII. st.) spominje Vinodol. Kao svjedok kraljevskom darivanju Ledine opatiji svete Lucije spominje se Pribineža, »posl«, tj. poslanik u Vinodolu. Već tada je Vinodol, vjerojatno, potpuno u domeni glagoljaške pismenosti i književnosti. O tome, osim podataka na Bušćanskoj ploči, svjedoči i vrlo važan glagoljski tragment Legende o sv. Tekli, ikonijskoj djevici, koji se po paleografskim osobinama datira u kraj XII. ili početak XIII. st. A u drugoj polovici XIII. st. točno 1288. godine sastavljen je Vinodolski zakon, najstariji zakonski spomenik na južnoslavenskom prostoru, jedan od najdragocjenijih spomenika slavenskog prava uopće, prvi u redu zakonskih spomenika na hrvatskom jeziku. Nakon njega slijede Krčki i Poljički statut, a zatim brojni hrvatskim jezikom pisani statuti istarskih općina. I medu našim zakonskim spomenicima na latinskom jeziku Vinodolski zakon zauzima osobito i izuzetno mjesto, jer kodificira običajno pravo koje je do tada živjelo u Vinodolu. U Vinodolskom zakonu je, doduše, manje književnopučkog načina izricanja pravne problematike nego u Poljičkom statutu, ali je pravna problematika bogatija, a terminologija raznolikija. Vinodolski zakon je sastavljen strožim, odmjerenijim i domišljenijim izričajem, u kojemu je zamjetna tradicija književnog izražavanja.
S područja Vinodola od osobite su važnosti glagoljske isprave koje su važne u ispitivanju i istraž-vanju pravne norme i običaja oko prodaje, kupnje i zamjene zemljišta, kao i oko određivanja granica (meda), tzv. zavodi ili razvodi medu slobodnim općinama. Najstarija takva pravna isprava uopće jest ona iz 1309. kojom Novograci dobivaju pravdu protiv Ledeničana poradi Žlemišlja. Iz iste je godine isprava kojom Novograci dobivaju pravdu protiv Bribirana. Iz 1323. vrlo je važna isprava kojom se popisuju zemlje općina Kotora, Grižana i Belgrada u Sopaljskom polju. Tradicija utvrdivanja prava pisanim dokumentima u Vinodolu bila je vrlo živa, o čemu svjedoči zbirka glagoljskih isprava poznata kao »Acta Croatica«. Kad su u Crikvenicu, Novi i na Osp došli pavlini, naslijedili su i podržali pisanje isprava glagoljicom i narodnim jezikom. Iz kasnijega razdoblja utvrdivane su, glagoljicom i hrvatskim jezikom, urbarijalne obaveze. Iz Vinodola potječu urbari iz Grižana (glagoljski original zametnut, bio u Arhivu JAZU); urbar iz Novoga pisan je latinicom, hrvatskim jezikom. Trsatski urbar sačuvan je u talijanskom prijevodu, s njemačkog prijevoda. Original je bio pisan hrvatskim jezikom, ali nije sačuvan. Iz Vinodola su očuvane, glagoljicom pisane, zemljišne knjige, kao što je ona bratovštine (odnosno crkve) sv. Marije u Belgradu (u Arhivu JAZU II a 79), ili registarske knjige bratovštine (brašćine) sv. Marije na Grobniku (Arhiv JAZU III c 23), ili knjige bratovštine sv. Križa iz Bribira (također u Arhivu JAZU VIII 205).
Iz Vinodolskog kraja potječu dragocjeni liturgijski kodeksi koji su, nasreću, ostali većim dijelom do današnjeg dana in situ, u Novom. U Vinodolu život glagoljaškog bogoslužja možemo pratiti, prema pisanim spomenicima, od kraja XII. ili početka XIII. st. tj. od fragmenta Legende o sv. Tekli. Fragment je ostatak legendarija, kakvi su postojali prije formiranja plenarnog brevijara, odnosno misala (XIII. st.). U Novom se danas nalaze Novljanski misal i dva brevijara: Prvi novljanski brevijar pisao je pisar Juraj 1459. »v velice smućeni«. Sadrži temporal i sanktoral, koji su naknadno uvezani. Kolofon drugoga dijela brevijara dospio je u Arhiv JAZU iz ostavštine Ivana Mažuranića. U brevijaru se, osim drugih važnih tekstova, nalazi i legenda o sv. Vaclavu (Većeslavu). Drugi novljanski brevijar takođe ima dva dijela: temporal i sanktoral. To je golem kodeks od 500 listova, kojega je najveći dio ispisao pop Martinac, na Grobniku, izmedu 1484. i 1494. godine, za pavlinski samostan i crkvu sv. Marije na Ospu. Pop Martinac ostavio je, na sredini kodeksa, zapis o tragičnom ishodu Krbavske bitke 1493. godine, kad »načeše cviliti rodivšije, i vdovi mnoge, i proči ini«, i kad se ishod svijeta ukazivao kao u doba Tatara, Gota i Atile, tj. kao pred strašnu apokalipsu. U brevijaru se nalazi služba sv. Ćirilu i Metodiju, kao i početak službe sv. Vaclavu (Većeslavu). Na listove brevijara, na margini, potpisao se Ivan Mažuranić 1835, a nakon njega i drugi. Kodeks je, kao važan spomenik pismene kulture i srednjovjekovne književnosti, izdan kao faksimilirano izdanje 1977.
Na području Vinodola tijekom XV. stoljeća razvila se bogata prepisivačka djelatnost: uz popa Martinca, popa Jurja i njegove pomagače, u Bakru je neko vrijeme (»side u mojoj polači ... v Bakri«) stanovao i prepisivao svoje krasne kodekse Bartol Krbavac, kako je to zapisano u danas izgubljenom Bakarskom brevijaru.
Danas se izvan Vinodola, u zbirci Arhiva JAZU nalaze ovi liturgijski kodeksi, koji su jednom bili na području Vinodola: Vinodolski brevijar (iz 1485), Bribirski misal (XV. st.) i Bribirski brevijar (iz 1470). U Arhiv JAZU dospjeli su sa zbirkom Ivana Kukuljevića Sackinskoga.
Misali i brevijari, po svom sadržaju, prave su srednjovjekovne biblioteke izabranoga štiva: uz biblijske knjige, u njima nalazimo apokrifne tekstove, legende, homilije, sermone, pasije, himne i druge tekstove.
Iz Vinodola su znameniti zbornici različitoga štiva, od kojih se Vinodolski zbornik XV. st. (JAZU, III a 15) odlikuje vrlo vrijednim tekstovima: Priča o Troji, Cvet od kreposti te s nekoliko legenda i mirakula. Zbornik sadrži i brojne zapise za političku, društvenu i kulturnu povijest Vinodola. Na području Vinodola prepisan je vjerojatno i dragocjen Tkonski zbornik (JAZU, IV a 120), u kojemu se nalaze dva prikazanja, brojni apokrifi, jedna apokrifna apokalipsa, Abagar, Poslanica o ncdjelji i drugi srednjovjekovni tekstovi. U zborniku je sačuvan tekst jedne naše inkunabule, konfesionala iz 1492, od kojega nije sačuvan ni jedan primjerak. Ovakvih zbornika, postankom ili boravkom vezanih za Vinodol, ima više, a zaključuje ga Vranićev zbornik iz 1600, pisan u Bakru, u doba biskupa Ivana Agalića.
U Vinodolu se kroz srednji vijek čitala i Aleksandrida, najpopularniji srednjovjekovni viteški roman. Tekst doduše nije sačuvan na glagoljskom pismu, ali je u Vinodolu sačuvano porodično prezime Bucifal (prema konju Aleksandra Velikoga), koje se spominje u ispravi iz 1422: Žvan, sin Matije Bucifala iz Novoga, zamjenjuje vinograd sa samo stanom svete Marije u Crikvenici.
S područja slobodnih srednjovjekovnih općina u Vinodolu sačuvan je znatan broj kamenih spomenika. Oni nisu, doduše, tolike starine kao oni koji potječu iz Kvarnera i iz Istre, tj. nisu iz razdoblja ukorjenjivanja glagoljice u našem prostoru, odnosno iz doba formiranja hrvatskoga tipa glagoljice. Oni ipak imaju iznimno značenje zbog svoje starine te likovne, paleografske i kulturnopovijesne kvalitete. Nema gotovo većeg mjesta u Vinodolu iz kojega ne potječe bar jedan kameni glagoljski spomenik, Grobnik, Bakar, Drivenik, Belgrad, Grižane, Bribir, Novi, sve su to mjesta o čijem životu, postojanju i upotrebi glagoljice svjedoče kameni spomenici, danas pretežno smješteni u Povijesni muzej Hrvatske u Zagrebu. S područja Vinodola potječe tridesetak sačuvanih kamenih spomenika, pretežno od XV. do XVII. stoljeća. Medu njima neki se odlikuju krasnim pismom (Bakar, 1530), dok su slova na kamenom spomeniku iz Grobnika (1649), klesana uzorno, u baroknoj maniri. Uostalom, Vinodol je već tada bio sijelo odličnih kamenorezaca, zidara i klesara.
Osim kamenih špomenika, na području Vinodola postoji nekoliko spomenika osobita značenja: u Bribiru se nalazi pektoralni križ krbavskih biskupa, krasno djelo domaćeg majstora Milonića, na kojega je bazu ugraviran glagoljski zapis. Iz Novoga potječe olovna kutijica za pohranu svetačkih moći, s urezanim glagoljskim natpisom s početka XVI. stoljeća.
Kao što je glagoljica bila pratilac duhovnog, društvenog i političkog života slobodnih vinodolskih općina, u kojima je kao pismo koristi i crkvena i politička hijerarhija: crkva, samostani, biskupi, osobito Nikola Modruški, kao i knezovi Frankopani i njihovi pisari, notari i ostali službenici, tako je u doba humanizma i latinski jezik iz pavlinskih samostana na Ospu, u Novom i Crikvenici, kao i iz franjevačkog samostana na Trsatu utjecao na kulturni i društveni život Vinodola, ne narušavajući prevlast hrvatskoga jezika i glagoljice na tom glagoljaškom području. Utjecaj latinske naobrazbe ogleda se npr. u jeziku, osobito u sintaksi, ambicioznog pisara i priređivača glagoljskih tekstova popa Martinca. Sličan se utjecaj može lako vidjeti u nastojanju i djelu biskupa Simuna Kožičića Benje, koji je u Rijeci otvorio glagoljašku tiskaru, koja je radila dvije godine (1530-31). Njegova knjiga o životu rimskih careva i papa u tradiciji je evropskoga humanizma XVI. st., a pripisivana je Francesku Petrarki, dok je stvarni autor djela Bartolomeo Sacchi da Platina. Nakon biskupa Kožičića biskupsku stolicu modruških biskupa dobio je Petar Pavao Vergerije, koji kasnije prelazi u Kopar, a zatim se priključuje protestantskom pokretu u Njemačkoj.
Iako je u Vinodolu i nakon humanističkoga zamaha postojalo organizirano školstvo u pavlinskim samostanima kao i u franjevačkom samostanu na Trsatu, iz tih se kulturnih oaza nije nitko istakao nekim većim radom. Iznimka je Franjo Glavinić koji je obnovio trsatski samostan, osnovao bogatu biblioteku koja je izgorjela u požaru što je zahvatio samostan još za njegova života; dopremio je protestantsku tiskaru iz Graza na Trsat, ali ona je protiv njegove volje otpremljena u Rim. On je pisao hrvatske, latinske i talijanske knjige, koje su svoje čitaoce našle na širokom području među hrvatskim čitaocima u domovini i među Talijanima u sjevernoj Italiji i Istri.
Tek u XIX. st. jačanjem građanske klase javljaju se prvi nagovještaji novih kretanja, započeti francuskom okupacijom naših krajeva. Već prije preporoditeljskog pokreta sredinom XIX. st. u Novom djeluje Tvan Krst. Ježić (1746-1833), biskup senjski, krbavski i modruški. On je izdao nekoliko hrvatskih knjiga za potrebe svojih svećenika, medu kojima osobito značenje ima tzv. šćavet (1824). Medu novljanskim obiteljima već početkom XIX. st. posebno se ističu Mažuranići. Njihov doprinos hrvatskoj kulturi i književnosti dobro je poznat, vrednovan i ocijenjen. Antun Mažuranić je izdavanjem Vinodolskog zakona potakao istraživanje slavenskoga prava, a svojim uzornim izdanjem stoji na čelu naše filološke i tekstološke znanosti. Zajedno s bratom Ivanom pripremio je izdanje Gundulićeva Osmana; Ivan je ispjevao pjevanja koja nedostaju originalnom djelu, a Antun je sastavio rječnik. Izdanje Osmana (1844) bilo je prvo izdanje Matice ilirske i s njime počinje organizirana izdavačka djelatnost u Hrvatskoj u XIX. stoljeću. Samo nekoliko godina kasnije, Ivan Mažuranić piše svoje genijalno djelo Smrt Smail-age (1847), skladno spojivši tradiciju i novu senzibilnost. Tradicija se tako, u djelatnosti obojice braće, veže s jedne strane za duboku prošlost kojoj je upravo Vinodolski zakon temelj za slobodarsko preispitivanje povijesti, a s druge za barok koji je kao duhovni i umjctnički pokret, bar u mislima i književnim nastojanjima Ivana Gundulića, objedinio čitav slavenski svijet, da se na kraju Ivanovim. djelom ugradi u tokove napredne građanske klase, dajući svom narodu i prvi moderni nacionalni ep - Smrt smail-age Čengića.