DETERMINANTE HRVATSKOG GLAGOLIZMA, Vjekoslav ŠTEFANIC, Zagreb --------------------------------- Svjedoci smo kako istocnoslavenski pisci cesto govoreci o slavenskom pismu ili književnosti pri tom misle samo na književnost pisanu cirilskim pismom i crkvenoslavenskim jezikom. U posljednje doba eminentni slavisti (Vinogradov, Kurz, Lihacev, Tolstoj, Picchio i dr.) sve više plediraju za to da se stare slavenske književnosti pisane crkvenoslavenskim jezikom shvate i tretiraju kao više ili manje jedinstvena književnost, ali oni pri tome misle na bugarsku i eventualno na makedonsku književnost, na srpsku i rusku i donekle na slavensku književnost u Vlaškoj i Moldaviji. Hrvatska glagoljska književnost se obicno iz ove zajednice prešutno iskljucuje ili se o njoj samo natukne. Takvo je shvacanje u velikoj mjeri, iako ne baš posve, opravdano. Sve te književnosti — rezoniraju spomenuti autori — nikle su iz jednog, cirilometodskog, izvora i razvile su u toku srednjeg vijeka i kasnije jedinstvenu bazu, a to je: a) cirilsko pismo, b) crkvenoslavenski jezik koji je, usprkos svim narodnim i vremenskim varijacijama i reformama, postao — narocito u svojoj rusificiranoj normalizaciji — opci kulturni jezik, i c) ortodoksno kršcanstvo koje je davalo ideološku osnovu cijeloj kulturi i kojem je isprva bilo mjerodavno ishodište Bizant (drugi Rim), a zatim Moskva (treci Rim). U tom jedinstvu, pod auktoritetom politicke i crkvene vlasti, bila je i snaga istocnog Slavenstva. Slavenstvo koje je ostalo izvan dosega ortodoksnog kruga nikada nije uspjelo stvoriti analogno kulturno i književno jedinstvo, mada je u samim pocecima cirilometodske književnosti u Moravskoj, u Panoniji, u Ceškoj i u Hrvatskoj bilo uvjeta za razvoj jedne crkvenoslavenske književnosti zapadne orijentacije. Kako je stvar svršila u Moravskoj i Ceškoj, gdje se u toku IX—XI. stoljeca bila razvila prilicna književnost na glagoljskom pismu i staroslavenskom jeziku svoje recenzije, to su cehoslovacki slavisti velikom akribijom dobrano osvi- 13 --------------------------------- jetlili. Ipak, u nauci nije dovoljno osvijetljen momenat separacije koji je nastao u slavenskom književnom svijetu nakon sloma u Moravskoj. Novi izbojci slavenske književnosti u Ceškoj, u Bugarskoj, a narocito u Rusiji i u Hrvatskoj traže sigurnija objašnjenja, traže se faktori ekspanzije na širokim teritorijama u doba kad je izgledalo da je došao kraj cirilometodskim naporima. Mnogo je diskutirana posredna uloga Ceha za Pfemislovica prema Poljskoj, osobito prema Rusiji i prema Hrvatekoj. I Rusija i Hrvatska, kako se po dosadašnjim rezultatima mora misliti, doživljavale su u odredenoj mjeri književne utjecaje i iz ceškog i iz bugarskog, odnosno makedonskog centra. U svakom slucaju zapanjuje nas brza ekspanzija nove slavenske književmosti s prodorom u liturgiju na tako širokim prostorima kao što su bile slavenske kneževine na Balkanu i u Rusiji. Onda nas nekako manje cudi i brzo širenje nove slavensko-glagoljske književnosti i slavenskog bogosluženja na hrvatskom teritoriju, samo analogija ipak nije potpuna. Hrvatski glagolizam, gledan danas iz historijske perspektive, specificna je historijska pojava kojoj su bitne oznake: glagoljsko pismo, crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, bogosluženje po zapadnoj liturgiji i jurisdikcija Rimske crkve. Taj glagolizam, doživljavajuci tolike peripetije unutrašnje i vanjske prirode, zacudo se uspio održati sve do naših dana bez pomoci i protiv volje i prvog i drugog i treceg Rima. No to svoje posebno i nezavidno mjesto u evropskoj kulturnoj zoni, na pravom razmedu izmedu Istoka i Zapada, naš je glagolizam platio životarenjem na sporednom kolosijeku. Svoje je mjesto književnog jezika vec u toku svojeg »cvata« u srednjem vijeku poceo prepuštati narodnom jeziku, premda se protiv njega bezuspješno borio sve do kraja XVIII. stoljeca, a svjedoci smo kako evo u naše doba, nakon II. vatikanskog koncila, prepušta narodnom jeziku i svoje mjesto liturgijskog jezika. Umjesno je da se danas, na simpoziju o glagoljici, zapitamo što je sve determiniralo hrvatski glagolizam onakvim kakav je bio. Samo odgovor na to pitanje bila bi cjelokupna historija hrvatskog glagolizma u sve njegove 3 do 4 etape (kako ga vec podijelimo) i utvrdivanje svih faktora koji su uvjetovali njegov razvitak, a to su stvari koje su znanstvenoj javnosti djelomicno poznate, a djelomicno su ili diskutabilne ili još nepoznate. Nas više zanimaju determinante postanja hrvatskog glagolizma, tj. njegovo rano razdoblje, zatim faktori njegove reforme u XIII stoljecu, koji su uvjetovali njegovo zrelo doba u XIV—XV stoljecu (po kojem narocito poznajemo ono bitno u našem glagolizmu), dok nas etapa hrvatskog glagolizma, koja je determini- 14 --------------------------------- rana reformatorskim djelovanjem hrvatskih protestanata i protuakcijom katolicke obnove s unionistickim tendencijama, u ovom casu ne zanima — to je doba kad je prekinuta nit domace tradicije, kad naš glagolizam postaje pasivan i pod pritiskom Rima cak prihvaca ruskoslavenski književni jezik u liturgiji. Pa i u ovako ogranicenom podrucju ne namjeravam se dotaknuti cijele problematike s historijske i lingvisticke strane, vec samo one koja mi se u ovom stadiju našeg znanstvenog dostignuca cini relevantnijom. * Poceci pismenosti u Hrvata ostaju zasad posvemašnja nepoznanica, ali moramo pretpostavljati da su s pokrštavanjem, koje je uslijedilo u VII—VIII. stoljecu, došli i do male misionarske književnosti. Misioniranje je u naše krajeve, kako se pretpostavlja, dolazilo s više strana: iz dalmatinskih gradova koji su bili pod bizantskim suverenitetom i gdje se ukrštavao latinski i grcki jezik, pa i istocna i zapadna liturgija (u zadarskoj je crkvi potvrdena istocna liturgija i grcki jezik još g. 1198), zatim iz franackih centara, a Hrvati izvan Dalmacije pali su pod franacku vlast pocetkom IX. stoljeca, pa iz Akvileje, koja je imala specifican položaj izmedu Rima, Bizanta i Franaka. No historijski izvori nikako ne zadovoljavaju našu želju da pobliže upoznamo kulturna zbivanja tih vremena, i mi se moramo zadovoljiti opcim spekulativnim metodama kao i u pitanju kako i kada je do Hrvata došla cirilometodska pismenost — pa to i dovodi do kontroverza. To što cirilometodski izvori šute o primanju ove pismenosti kod Hrvata može znaciti da je taj proces prošao bez spektakularnih prizora, a borba s Latinima pocela je istom kasnije. Ipak se možemo pozvati na neke historijske podatke koji nas ovlašcuju na zakljucivanje da glagoljsku pismenost sa slavenskim bogosluženjem kod Hrvata treba povezati s aktivnošcu Metodija i njegovih ucenika. Tako Prvo Naumovo žitije, za koje se misli da je nastalo u prvoj pol. X. st, govori da su Naum i Metodije na povratku iz Rima u Bugarsku doplovili morem do Ilirika i onda nastavili put kopnom propovijedajuci pravoslavnu vjeru.1 Drugo Naumovo žitije veli da se Naum pridružio Konstantinu i Metodiju »prohodešte i ucešte rod' mysijsky i dal'matinskyi, posledova ih po vtsud i jaže do starago ----- 1 1930, CTp. 186. 15 --------------------------------- Rima.«- Na drugom mjestu veli ista legenda da pošto su izgnanici iz Moravske došli do Beograda »raseaše se ovy po Myn'siju, a ovy po Dal'matiju i Dakiju i slovo božie umnožiše po v'sudu storiceju.«3 Spis »De conversione Bagoariorum et Carantanorum« u dodatku iz XI. st. piše: »Post hunc interiecto aliquo tempore supervenit quidam Sclavus ab Hystrie et Dalmatie partibus nomine Methodius, qui adinvenit sclavicas litteras et sclavice celebravit divinum officium et villescere fecit Latinum.«4 Ljetopis popa Dukljanina (nepouzdan sekundarni izvor koji spominjem samo zbog potpunosti) govoreci u latinskoj verziji o Konstantinu da je obratio na vjeru kršcansku cijelu Kazariju i bugarski narod prica kako je onda bio pozvan od pape u Rim te kako je prolazeci preko kraljevstva Svetopeleka (koji bi imao biti hrvatski kralj) bio toplo primljen i obratio kralja i cijeli narod; isto tako veli da je Konstantin izumio pismo i preveo na slavenski jezik cijelo Evandelje, Psaltir pa i cijelu Bibliju te redio svecenike (Gl. VIII—IX), cak im je i misu uredio »more Graecorum«, tj. po istocnom obredu.5 To malo drugacije pripovijeda i hrvatska verzija: »Sveti muž Kostanc naredi popove i knjigu harvacku i istumaci iz grckoga knjigu harvaoku: istumaci evanjelja i sve pistule crikvene, i tako staroga kako novoga zakona, i ucini knjige s papinim dopušcenjem i naredi misu« (izostavivši — posve razumljivo za XVI. st. —• »more Graecorum«).fl Dukljanin j e dakle Konstantinovo žitije (pa i Metodijevo) primijenio na Hrvatsku, a zanimljivo je da je precizirao baš »more Graecorum«, cega u Zitijima nema. Još jednom Dukljanin dodiruje cirilometodsku pismenost i povezuje s Hrvatima kad nastavlja o kralju Svetopeleku (Budimiru): »Multas leges et bonos mores instituit, quos qui velit agnoscere, librum Sclavorum qui dicitur 'Methodius' legat«; u hrvatskoj verziji: ». . . vazmi fcnjige ke pri Hrvatih ostaše i pri njih se nahode, a zovu se 'Metodios'.« Prvo i posve pouzdano historijsko svjedocanstvo o hrvatskom glagolizmu, tj. o raširenosti slavenskog bogosluženja po dalmatinskim biskupijama i o njegovu povezivanju s Metodijem nalazimo u dokumentima koji se odnose na splitski sinod održan g. 925. To su ----- 2 1931, STR. 312. 3 Ondje str. 313. 4 M. K o s, Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Razprave Znanstve-nega društva IX, Ljubljana 1936, str. 140. 5 Ljetopis popa Dukljanina, izd. VI. M o š i n, Zagreb, Matica hrvatska 1950, str. 48—49. 6 Ondje str. 49. 16 --------------------------------- dva pisma pape Ivana X upucena jedno dalmatinskim biskupima, a drugo kralju Tomislavu, knezu Mihajlu zahumskom i cijelom narodu. U prvom papa kori biskupe što se po njihovim biskupijama širi doktrina »quae in sacris voluminibus non reperitur, vobis tacentibus et consentientibus«; i dalje: »ad Methodii doctrinam confugiant quem in nullo volumine inter sacros auctores comperimus . . .«7 U drugom pismu papa traži da se u bogosluženju upotrebljava latinski jezik, jer veli: »Koji bi se pravi sin rimske crkve mogao radovati što Bogu prinosi žrtvu kod oltara u barbarskom jeziku?« Ti dalmatinski biskupi koje prekorava papa bili su do pred saziv ovoga splitskog sinoda pod bizantskim suverenitetom i pod jurisdikcijom carigradskog patrijarhe od casa kad su priznali patrijarhu Fotija, bili su dakle u prekidu s Rimom. Teritorij Hrvata izvan ovih dalmatinskih biskupija potpadao je pod ninsku biskupiju koja je bila osnovana oko g. 864. te bila direktno podvrgnuta jurisdikciji rimskog pape. Naši su noviji historicari (Katic, Barada, Klaic) mišljenja da se na širokom teritoriju ninske biskupije upotrebljavalo latinsko bogosluženje i da se na nj ne odnosi papin prijekor. Drugim rijecima, glagoljsko bogosluženje ili, konkretnije, Metodijevi ucenici našli su utocište u bizantskoj Dalmaciji i u biskupijama koje su bile pod carigradskim patrijarhatom. Za nas je zanimljivo da ni papa ni zakljucci sinoda ništa ne osuduju obred, nego samo traže da se bogosluženje obavlja latinskim a ne barbarskim jezikom — a pod barbarskim nikako se nije mislio grcki jezik. Možda bi se iz toga dalo zakljuciti da je obred naših glagoljaša u X. st. bio zapadnog karaktera, a ako je imao i istocnih elemenata, to rimskog papu nije smetalo. Ipak je na ovom sinodu — koji je u prvom redu bio sazvan zato da se nakon povratka dalmatinskih biskupa pod rimsku jurisdikciju uspostavi stara splitska metropolija i da joj se prikljuci cijeli teritorij ninske biskupije — u duhu papinskih pisama zabranjeno dalmatinskim biskupima »in quolibet gradu sclavinica lingua promovere; tantum in clericatu et monachatu deo deservire. Nec in sua ecclesia sinant eum missas facere, preter si necessitatem sacerdotum haberent. . .«8 Taj se kanon razlicito tumacio, ali u osnovi bio je to pokušaj da se glagolizam polako istisne prestankom redenja novih glagoljaša i zabranom vršenja mise na slavenskom — osim u ----- 7 F. R a c k i, Documenta historiae chroaticae . . ., Zagreb 1877, str. 188. 3 Cit. prema N. Kiaic, Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljecu, Slovo 15—16, Zagreb 1965, str. 243. 2 SIOVO ir 17 --------------------------------- slucaju nestašice svecenstva. Time je ostavljen jedan izlaz, kao i onim rijecima, da glagoljaši mogu Bogu služiti kao klerici i monasi. Da su zakljucci od g. 925. doista ostali višemanje mrtvo slovo, dokaz je vec to što je na splitskom sinodu g. 1060. — koji je bio održan pod predsjedanjem papinskog legata Majnarda zbog provedbe reformnih ideja katolicke crkve — ponovno pokrenuto glagoIjaško pitanje, i da je na temelju njegovih zakljucaka papa Aleksandar II. obavijestio dalmatinske biskupe: »Sclavos, nisi latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri. . . sub excomunicationis vinculo omnimodo prohibemus.«9 O tom mnogo opširnije prica kasnije (1266) Toma Arcidakon u »Historia Salonitana«. On dodaje da je sinod bio sazvan zbog skizme i da se zabranilo slavensko bogosluženje jer da se govorilo da je »gotska« slova ili pismenost (kako sada Toma naziva glagoljicu) pronašao neki heretik Metodije koji je štošta lažna napisao protiv katolicke crkve. (»Dicebant enim goticas literas a quodam Methodio heretico fuisse repertas, qui multa contra catholice fidei normam in eadem sclavonica lingua mentiendo conscripsit«).10 Dakle još se 1060. jasno i glasno održavala tradicija da je Metodije otac hrvatskog glagolizma. No i nakon ovih zabrana hrvatski se glagolizam uspio održati. Toma Arcidakon je u vezi sa skizmom ispricao kao lakrdiju revolt hrvatskog svecenstva koje je na Krku izbacilo latinaškog biskupa i postavilo svojega Cededu koji je obavljao sve biskupske funkcije do svoje smrti. Taj je revolt bio ne samo zbog glagoljanja, nego — kako je to nedavno prikazala N. Klaic11 — uopce zbog antireformnog stava hrvatskog dijela klera koji je, izgleda, u više sjevernodalmatinskih biskupija pristao uz protupapu Honorija II. koji je stolovao u Rimu do 1064. i vjerojatno doista posvetio Cededu za biskupa i dao mu direktno ili indirektno odobrenje glagoljanja. U drugoj polovici XI. stoljeca bili su Kvarnerski otoci u sastavu tzv. Dalmatinske mairke istarskokranjskog markgrofa Ulrika, a to je bio politicki okvir unutar kojega je djelovao antireformdsticki tabor i odatle se glagolizam mogao širiti po hrvatskom kopnu. To je bilo olakšano cinjenicom da je krcki biskup od sredine XI. stoljeca do osnivanja senjske biskupije g. 1154. i na kopnu držao nekoliko župa. Dalju ekspanziju glagolizma prema sjevernoj Hrvatskoj vjerojatno je sprijecilo osni- ----- 8 F. Š i š i c, Prirucnik izvora za hrvatsku povijest I, Zagreb 1914, str. 237. 10 Thomas Archidiaconus: Historia Salonitana, izd. Racki, Zagreb 1894, str. 49. 11 N. K1 a i c, Historijska podloga, Slovo 15—16, str. 258—278. 18 --------------------------------- vanje zagrebacke biskupije od strane madarskog kralja Ladislava g. 1094. U posljednje doba odbacuje se mišljenje starijih historicara da je u Posavskoj Hrvatskoj postojalo glagoljanje prije osnutka zagrebacke biskupije, a »eror idolatrie« zbog kojega je navodno ova biskupija osnovana (prema izrazu Felicijanove isprave iz 1134.) ne može biti glagoljanje vec idolatrija poganske prirode.12 Zagrebacka biskupija bila je od svog osnutka uvijek latinska, a glagoljaši su kasnije u nju dolazili kao bjegunci pred Turcima. Tzv. »monasteria Graecorum« što se spominju u Srijemu i Ugarskoj u XII—XIII. st. nisu bili glagoljaški samostani. Poslije XI. st. ne cuju se više zahtjevi za ukidanje glagoljskog bogosluženja. Nastao je neki modus vivendi. Mnoge su se stvari izmijenile, ali nama sve komponente promjena nisu poznate. Bizantska je vlast krajem XII. st. znatno oslabila, a ojacala moc Latina i papinstva. Papa Inocencije III. upeo je sve snage da za Rimsku crkvu predobije balkanske Slavene pa cak i Ruse, u cem je imao stanovitih uspjeha. S takvom njegovom politikom u vezi je zasjedanje Lateranskog koncila g. 1215. na kojem je bilo i formalno zakljuceno da se dopušta raznolikost jezika i obreda u crkvi, što su bez sumnje i glagoljaši mogli na sebe primijeniti. Na toj liniji dolazi konacno i do konkretnih odobrenja glagoljanja od strane Rima: g. 1248. odobrava papa Inocencije IV. senjskom biskupu da se i on prilagodi svojem svecenstvu koje se služi slavenskom oficijaturom (što znaci da papi glagoljanje više nije nikakav trn u oku); g. 1252. odobrava preko krckog biskupa benediktincima u Omišlju na Krku da obavljaju slavensko bogosluženje kako su to cinili i njihovi prethodnici. Ovo zvuci kao da je Rimska crkva vec u XIII. st. došla na onu misao koja ju je obuzela u XVII. st., a to je da bi hrvatski glagoljaši, koji su se prilagodili u liturgiji i drugim oblicima crkvenog života zapadnoj crkvi, jednoga dana mogli poslužiti kao most prema Slavenima istocne crkve koji imaju isti jezik u liturgiji, a možda i prema heretickoj crkvi bosanskoj. U XIII. st. potvrdena je i jedna vrlo interesantna promjena koja se odnosi na mišljenje o postanku hrvatskoga glagolizma. U pismu pape Inocencija IV. senjskom biskupu Filipu (koje smo spomenuli) veli se: »Porrecta nobis tua petitio continebat, quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in di- ----- 1:2 N. K1 a i c, Neki problemi najstarije povijesti biskupsko-kaptolskog Zagreba i kraljevskog Gradeca, Iz starog i novog Zagreba IV, Zagreb 1968, str. 19—22. 2* 19 --------------------------------- vinis oficiis celebrandis.«13 Dakle papa piše, kako je u biskupovu pismu stajalo, da se tamošnji kler služi pismom14 za koje oni tvrde da ga imaju od sv. Jeronima. Ovaj preokret u tradiciji od Metodija (proglašena heretikom) na Jeronima zahvatio je kod Hrvata vrlo širok odaziv kod klera i pisaca sve do u XVIII. st. Jeronim je postao ponos Hrvata, a glagoljica je dobila ime kao pismo sv. Jeronima; cak su je Hrvati za Karla IV. prenijeli i u Cešku tako da je kralj Karlo u fundacionalnoj ispravi emauskog samostana 1347. dao napisati da ce se u njemu službe obavljati na slavenskom jeziku iz poštovanja prema sv. Jeronimu, prevodiocu Svetog pisma sa hebrejskoga na latinski i slavenski jezik. No crkvu je Karlo dao posvetiti i sv. Jeronimu i sv. Cirilu i Metodiju. Time kao da je u nedoumici spojio i cešku i hrvatsku tradiciju. Bez sumnje je ovaj preokret u hrvatskoj tradiciji nastao zbog dva razloga: prvo, što je službena Rimska crkva Metodija proglašavala heretikom, a drugo, što se pojam Dalmatinac sve više poklapao s pojmom Hrvat, i što se održavalo vjerovanje da su Hrvati u svojoj zemlji autohtoni. Na tu autohtonost apelirao je i papa Ivan X. u svojem pismu kralju Tomislavu g. 925. gdje kaže da su Slaveni vec u apostolsko doba primili vjeru, kad je biskup u Saloni bio sv. Dujam i Hrvati potpadali pod solinsku metropoliju. Shvacanja o autohtonosti Hrvata (a i drugih južnih Slavena) uporno se podržavalo kod mnogih hrvatskih pisaca sve do u XVIII. stoljece. Istom kad se raspršila ova teorija, mogla se raspršiti i teorija o Jeronimovoj ulozi u davanju pismenosti Hrvatima. Ipak su se u mnogim pismenim spomenicima paralelno održavale obje tradicije, pa i kod hrvatskih glagoljaša. Zbog nestašice izvora ne bismo mogli ništa reci za starije doba, ali od prve polovice XIV. st. u hrv. glag. kalendarima (pocevši od Vat. Illir. 4) komemoriraju se kao sveci i Ciril i Metodije (14. II, na isti dan uz rimskog sveca Valentina); u cijelom nizu glagoljskih brevijara od XIV do XVI. stoljeca nalazi se cijeli oficij u cast Cirilu i Metodiju kao proprium. Posljednji štampani brevijari koji caste Cirila i Metodija (a to su Baromicev iz 1493. i Brozicev iz 1561.) stiliziraju u kalendaru: »Curila i Metodie is(povedniku) du(pleks) sv(oemu) eziku.« ----- 13 L. J e 1 i c, Fontes historici liturgiae glagolito—ramanae ... Veglae 1906, Fontes liturgiae glagolito—romanae XIII saeculi, str. 9. 14 Rijec »littera« ne znaci samo pismo, nego i jezik. 20 --------------------------------- Uza sve to što je nauka raspršila pojmove o autohtonosti Hrvata i o vezi sv. Jeronima sa slavenskom pismenošcu, ipak je jeronimovska tradicija u posljednjim decenijima inspirirala više autora idejom o zapadnom podrijetlu glagoljice, i to hronološki starije od Cirila i Metodija. Za to su našli oslonac u spisima za koje se danas može reci da su zapravo mistifikacija. Rabanus Maurus (784—856) u spisu »De inventione linguarum« napisao je: »Litteras etiam Aethici philosophi cosmographi natione Scythica, nobili prosapia, invenimus, quas venerabilis Hieronymus presbyter ad nos usque cum suis dictis explanando perduxit« — našto je dodao sliku tih slova.15 K. Segvic je kod nas pokušao da u tim slovima prepozna glagoljicu,16 ali ti znaci imaju doista malo slicnosti s glagoljicom, manje nego što je možemo naci u runama i nekim istocnim pismenima. O toj Kozmografiji i o pismenima filozofa Aethicusa pisali su i neki drugi pisci misleci da potjecu doista iz Jeronimova pera ili njegova doba, tj. IV. stoljeca, ali je stvar podvrgao analizi H. Löwe i zakljucio da ta Kozmografija u kojoj se nalazi spomenuti alfabet ne pripada sv. Jeronimu Stridonskomu nego biskupu salzburškom Virgilu, rodom Ircu, koji se sakrio za autoritet sv. Jeronima.17 Kako je medutim g. 1940. Michael Hocij izašao sa svojom raspravom »Die westlichen Grundlagen des glagolitischen Alphabets«18 u kojoj je paleografskom metodom i tabelama dokazivao kako je glagoljica izvedena iz latinskoga pretkarolinškog kurzivnog pisma VII—VIII. st. i to specificno iz mletackoistarskog prostora, to je onda Wilh. Lettenbauer povezao Hocijevo izlaganje s Löweovim rezultatima o Kozmografiji Aethicusa-Virgila i došao do, ipak, nesigurnog zakljucka da je Virgilovo pismo bila glagoljica nastala na latinskoj osnovi negdje na akvilejsko—istarskom podrucju, i da je za cijelo stoljece starija od Cirila i Metodija.19 Slicno je Lettenbauer precizirao svoje mišljenje i u zbomiku »Cyrillo-Methodiana«, ali je svoj clanak vrlo rezignirano završio: »Es scheint ausserst schwierig, fast aussichtslos, Licht in das Dunkel der Entstehung des glagoliti- ----- 15 Migne, P L 112, c. 1579—1584. 16 K. Š e g v i c, Jeronimovska tradicija u djelu Hrabana Maura, Nastavni vjesnik 39, Zagreb 1931, str. 189—196. 17 H. L ö w e, Ein literarischer Widersacher des Bonif atius. Virgil von Salzburg und die Kosmographie des Aethicus Ister, Mainz 1953, Akademie der Wissenschaften und der Literatur, Abh. der Geistes- und Sozialwiss. Klasse, Jg 1951, Nr. 11. 18 Siidostdeutsche Forschungen, J. IV, H. 3—1, Leipzig 1939, str. 509—600. 19 W. Lettenbauer, Zur Entstehung des glagolitischen Alphabets, Slovo 3, Zagreb 1953, str. 35—48. 21 --------------------------------- schen Alphabets zu bringen . . .«20 Lettenbauerovu je mišljenju dala potkrepe i lingvisticka grada našeg prof. Petra Skoka koji je upozorio na neke termine i onomastiku koji bi potvrdivali misioniranje Hrvata iz akvilejske patrijaršije.21 Samo cini mi se da su Ijudi koji se na ovaj clanak pozivaju u vezi s poštanjem glagoljske pismenosti u njem vidjeli više nego što ima, jer termini o kojima Skok govori (kao prvad, plovan, žakan i dr.) nisu toliko potvrdeni u liturgijskim tekstovima koliko u narodnom govoru i mogli bi više govoriti za pucku, makar i pretcirilometodsku kršcansku terminologiju primljenu s urlansko - akvilejskog podrucja. Kad bi se glagoljska pismenost bila vezala na ovaj zapadni kraj, stoljece prije Cirila i Metodija, bilo bi se to manifestiralo i u ostacima akvilejske liturgije koja u hrvatskom glagolizmu nije potvrdena. A i prakticiranje akvilejske jurisdikcije na terenu Panonije i Dalmacije historijski je vrlo labavo potvrdeno; akvilejski svetac Hermagora (premda je dosta potvrden u narodnoj onomastici) nema primjene u sanktoralu hrvatskih glagoljaša. Pristaše ove tzv. zapadne teorije u novije doba (a to su M. Japundžic i M. Tadin) prinose još neke argumente.22 Jedan je taj da su Kijevski listici prijevod jednog zapadnog sakramentara koji je bio u upotrebi u akvilejskom i salzburškom podrucju i koji je za vrijeme Cirila i Metodija vec bio izvan upotrebe. Medutim taj je spomenik pisan staroslavenskim jezikom s elementima moravsko—ceške redakcije, bez hrvatskih tragova (osim ako se izuzme oblik tuzimb mj. cuzimb). To što je u doba Cirila i Metodija vec bio antikviran, slab je argumenat za vrijeme, kada liturgijske reforme na Zapadu nikad nisu bile univerzalne. A dopustiti cijelo stoljece prije Cirila hrvatskoglagoljski sakramentar, znaci dopustiti postojanje cijele slavenske liturgije i pisma nadomak Akvileje i Venecije, usred latinskog mora; znaci dopustiti da za to nisu znali ni »trojezicnici« koji su (prema ŽK) vodili oštru diskusiju s Cirilom, da za to nije znao ni Ciril, koji je u toj raspri nabrajao sve i gotovo nepoznate narode ----- 30 W. Lettenbauer, Bemerkungen zur Entstehung der Glagolica, Cyrillo-Methodiana. Slavistische Forschungen 6, Koln-Graz 1964, str. 401—410. 21 P. Skok, Uslovi života glagoljice, Slovo 3, Zagreb 1953, str. 50—61. 23 M. J a p u n d ž i c, Hrvatska glagoljica, p. o. iz Hrvatske revije XIII, Buenos Aires 1963, str. 469—491; M. Tadin, La glagolite (»glagoljica«) en Istrie, Croatie et Dalmatie depuis ses debuts jusqu'a son approbation, limitee et bien definie, par le Saint-Siege (1248 et 1252), [u grckom zborniku]: KvgMp v.a.1 Me&o8i TOfiog iogtioc; inl Ty yiAio