characterset = windows-1250
 |
| www.vinodol.org characterset = windows-1250 |
|
|
1.
FEUDALIZACIJA VINODOLA POD VLAŠCU KRČKIH KNEZOVA. PRVE PISANE VIJESTI O GRIŽANIMA
Vinodol
kao Krajina, vojnički uređen za obranu granica ugarsko-hrvatske države, bio
je pod neposrednom vlašću vladara od kojih će početkom 13. stoljeća preći u
vlast krčkih knezova Frankopana. S Vinodolom su pod feudalnu vlast Frarikopana
došle i Grižane, čiji je povijesni razvoj vezan uz zbivanja u čitavom Vinodolu.
Stoga ih jeh teško posebno izdvojiti iz cjelokupnog povijesnog razvoja Vinodola,
te ćemo se najprije ukratko osvrnuti na neke osobitosti vezane uz čitavi Vinodol.
O
samom Vinodolu prije 12. stoljeća nije nam ništa poznato, te o životu stanovnika
Vinodolske doline kao i društvenom uređenju i društvenim odnosima, možemo zaključiti
na osnovi kasnijih dokumenata, posebno Vinodolskog zakona i urbara, kao i na
temelju zakonitosti društvenog razvitka. Prijelomna godina u organizaciji života
i odnosa u vinodolskim općinama bila je 1225., kada je darovnicom ugarskohrvatskog
kralja Andrije II Vinodol došao u vlasništvo krčkog kneza Vida (comiti Guidoni
de Vegla). Andrija II daruje Vidu "cijelu zemlju koja se proteže u dukatu
Slavonije tj. Vinodol i Modruš s pripadnostima i sa svim prihodima" - "totam
terram pertinentem infra ducatum Sclavoniae, scilicet Vinodol et Modrus cum
pertinenciis et totis redditibus ei et heredibus suis iure hereditario perpetuis
temporibus possidendam",(1) što je potvrdio 1242. godine i kralj Bela IV
Vidovim sinovima Ivanu, Fridriku, Bartolu i Vidu, ispravom izdanom u Trogiru.(2)
Tom privilegijom od 1225. godine došlo je do korjenitih promjena u Vinodolu,
jer do tada se živjelo "bez vlastelinske eksploatacije, a u općinskom uredenju.(3)
Zajednicke općinske stvari rješavale su se u općinskim vijećima, u kojima sudjeluju
svi članovi općine, koji rade u korist zajednice, sve to po primitivnom demokratskom
načelu. Zemlja se nalazila u posjedu i stalnom uživanju pojedinaca, odnosno
pojedinih porodica, ali je sama općinska organizacija jamčila da do velikih
razlika u zemljišnom posjedu, do oštrijih suprotnosti izmedu bogatih i siromašnih
neće doći, jer općinska vijeća, koja su vršila vrhovnu kontrolu nad zemljom
u svom kotaru, nisu dopuštala veće gomilanje posjeda u jednim rukama.(4) Općinsko
vijeće biralo je na demokratskoj osnovi općinske funkcionare, koji su imali
sjedište u gradu, gdje je bila i općinska crkva sa župnikom (plovanom). Na čelu
tih funkcionera bio je sudac,(5) a uz njega tu su i satnik,(6) grašćik(7) i
busović.(8) Bio je to povlašteni sloj, jer svaka se javna vlast nužno oslanja
na sloj sebi odanih ljudi, a vjernost se, posve razumljivo, plaća dijeljenjem
povlastica. Zato se unutar općine od njezinog stvaranja postepeno izdvaja povlašteni
sloj, koji se od ostalih stanovnika općine razlikuje po posebnim pravima. Dolaskom
Vinodola pod vlast krčkih knezova, kasnije prozvanih Frankopana, dotadašnje
kneštvo (comitatus) vladarevo postalo je feudalno. Pri tome društveno uredenje
Vinodola izmjenilo se samo u glavnom vlasniku proizvodnih sredstava i snaga
te u aparatu za održavnje društvenih odnosa i poretka u Vinodolu. Sva prava
vladara i njegova upravitelja, do 12. st. župana, a poslije kneza (comesa),
prešla su na novog vlastelina-feudalca, Frankopana. U svemu drugome društveni
život u Vinodolu ostao je isti, upravljen i podvrgnut prornjenama društvenog
razvoja suvremenog feudalnog doba.(10)
Od
tada će Vinodolci morati dio svojih proizvoda davati za kneza, njegovu porodicu,
njegove službenike i vojnike, a što se tiče upravljanja sada će njima upravljati
knezovi preko svojih službenika, koji su i dalje nosili nazive: sudac, satnik,
pristav i dr., ali sad više nisu birani slobodnom voljom općinskog vijeća, već
na izbor utječe knez ili njegovi povjerenici.
Od
1225. godine, kada je Vinodol došao u vlast knezova krčkih (Frankopana), pa
do 1288. godine, kada je sastavljen Vinodolski zakon, nemamo mnogo podataka
u izvorima o zbivanjima i odnosima u Vinodolu između novih gospodara i vinodolskih
podložnika. Kako je zapravo tada bilo u Vinodolu možemo jedino zaključiti retrospektivnom
analizom Vinodolskog zakona, odnosno logičkim zaključivanjem o odnosu starog
i novog poretka, nastalog nakon 1225. g., što dakako iziskuje jedan dublji pristup
ovom problemu.
Vinodolski
zakon, kao jedan od naših najstarijih pravnih spomenika i prvi popis običajnog
prava, pisan je narodu razumljivim jezikom, glagoljicom. "Da je taj zakon
sastavljen u hrvatskom jeziku i pisan posvećenim pismom glagoljskim, posve je
naravno; ta Vinodol je bio naseljen čistim hrvatskim narodom, kao i susjedni
otok krčki (osim grada Krka), a knezovi su krčki, iako su porijetlom bili možda
Romani, već odavno živjeli medu hrvatskim narodom, te prihvatili njegov jezik,
običaje i osjećanje."n
Vinodolski
zakon najbolje osvjetljava društvene odnose i društveno uređenje feudalizma
od najstarijih vremena hrvatske povijesti pa sve do kasnog feudalizma. Njime
se održavaju odnosi i slika su hrvatskog feudalnog društva na primjeru Vinodola.
Kao što saznajemo iz tog zakona, sastavljenog 6. siječnja 1288. g. u Novom Vinodolskom
(Novom Gradu), krajem 13. st. vinodolska županija ili kneštvo imala je devet
gradova, kaštela (castellum, castrum), među kojima se spominju i Grižane. To
je ujedno i prva pisana vijest o Grižanima, koje su s Vinodolom 1225. g. došle
pod vlast krčkih knezova.
Prilikom
donošenja Vinodolskog zakona u Novom Vinodolskom (tada Novom Gradu) Grižane
su zastupali popovi Ljuban i Petar, satnik Domjan le Dunat i Dragoljub i Vidomir
Vučić,u koji su vjerojatno kao najbolji poznavaoci starih pravnih običaja u
Grižanama bili ovamo poslani od strane Grižanaca. Uz ostale predstavnike vinodolskih
gradova oni su u Vinodolski zakon tobože trebali ugraditi stare običaje po kojima
su se do tada vladali Grižanci.
Međutim,
tu se ne radi o popisivanju starih običaja i njihovom unošenju u Zakonik, osim
nekih izuzetaka kao što je pitanje krvne osvete za smrt svog srodnika, već se
radi o tome da je Vinodolski zakon u suštini jedan kompromis izmedu vladajućih
knezova vlastele i vinodolskog stanovništva - kmetova. Utvrđivanjem normi trebalo
je da prestanu borbe izmedu donacionalno - feudalne gospode i vinodolskog stanovništva,
koje je sada u načelu priznalo "novi poredak". Sada je trebala da
počne era "mirnog eksploatiranja", koja bi počivala ne na gruboj sili,
vec na "pravnom" od naroda priznatom osnovu.(13) Te će norme u društvenim
odnosima ostati kroz nekoliko stoljeća na snazi, dakako uz izvjesne promjene.
Grižane
su i kasnije preko svojih predstavnika učestvovale gotovo na svakom zboru na
kojem su se našli Vinodolci i raspravljali o svim vitalnim društvenim, ekonomskim
i drugim pitanjima i odnosima. Tako ih vidimo 8. rujna 1395. godine zajedno
s predstavnicima Drivenika, Belgrada i Kotora u Novom, gdje potvrđuju "stare
zakoni ki su prije bili",(14) prema kojima su utvrdili određene kazne za
krađu i druga nedjela. Isto tako vidimo grižanskog suca Jakoba Mahonića medu
pristavima u parnici izmedu Bakrana i Hreljana 1437. godine.
Grižane
su daleko starije nego što su prve vijesti o njima. Grad i mjesto Grižane vežu
svoj postanak za davnu prošlost. Smještene ispod stare grižanske "gradine",
u središtu Vinodola uz cestu Križišce - Novi Vinodolski, dominiraju vinodolskom
dolinom. S Belgradom i Kotorom one su nekada sačinjavale jednu cjelinu, što
se vidi i iz jedne isprave, pisane 1323. godine u Belgradu, gdje su popisane
zemlje općine kotorske, grižanske i belgradske u Sopaljskom polju. Tu se spominje
"vsa općina kotorska, griška i belgradska". U toj se ispravi spominje
i snažan potres koji je uzdrmao Vinodol i oštetio grižanski grad jer "v
to vrime tresiše se zemla va Vinodoli i v otoci, i gradi se razvalivahu".
Medu "dobrim i poštovanim muževima" (dobri poštovani muži) kod ovog
popisa zemlje Grižane su zastupali Budić, Prodan i Dragoš Kovač.(15)
No
dok su još 1323. godine Grižane jedinstveno područje s Belgradom i Kotorom,
počet će se od 15. st. dijeliti. Poslije smrti bana Nikole Frankopana (1432),
gospodari Grižana su njegovi sinovi, koji će izvršiti podjelu svih imanja porodice
Frankopana 1449. godine na osam dijelova, Grižane u to vrijeme nisu više jedinstveno
imanje, već se dijele na dva posebna imanja - Grižane i Kotor, kojem su pripadali
Badanj, Belgrad i Crikvenica. Grižane su prilikom diobe pripale knezu Nikoli,
istoimenom sinu bana Nikole Frankopana. Uz Grižane dobio je i gradove Ozalj
i Ribnik s djelom Krka i Senja (castra Ozal, Ribnik et Grisan, ac porcio
civitatum Vegle et Segnie). Kotor je došao pod vlast mlađeg kneza Martina
Frankopana, koji je dobio većinu vinodolskih imanja: Novi, Bribir, Kotor, Bakar
i Trsat, a uz to još Okić i Starigrad (castra Okych, Starigrad, Noui, Brebir,
Kothor, Bakar et Thersat).
2.
POSJEDOVANJE ZEMLJE I STOKE - EGZISTENCIJALNO PITANJE
Već
iste godine kada je izvršena dioba državine knezova Frankopana u Modrušu (1449),
kada se porodica Frankopana raspala n osam loza, a njihova državina na osam
velikških gospoštija, spominje se knez Nikola kao gospodar Grižana u jednoj
ispravi od 1. prosinca 1449. g. Radi se o ispravi u kojoj se govori o tome kako
su Grižanci, Belgrađani i Driveničani rješavali neki spor oko goveda, koje su
uzeli Driveničani, u polju sv. Marije u Triblju. U razrješavanju spora učestvovali
su i predstavnici Novoga, Bribira, Kotora i Hreljina i spor je riješen u korist
Belgradana i Grižanaca. U ispravi se kaže:
"kada
bi pravda na poli svete Marie meju Grižanci, Belgraci takoje i Driveničani,
da bihu pošli z Drivenika niki mladi ljudi i bihu pojemali Driveničane goveda
na poli u svete Marie, i te žvine ne bihu Driveničane pravo pojemali i to videći
Grižane i Kotorane i Belgraci, sudci i plovani i satniki, ki bihu va to vrime
na tih mestih više pisanih, i ini dobri ludi poli nih, ki znahu za zakon kako
je meju timi mesti više pisanimi, jedni do druzih ta zakon, ki su prvo nih prvi
držali od velika vrimena, i tako stoeći nikoliko vrime, i tada pojdoše Grižane
i Belgraci vsaki k svom gdinu (gospodinu) tužeći tvrdo na Driveničan za te goveda,
ke jim bihu pojemali, i naša gospo da plemenita, ka njim se obećaše, da njim
ote učiniti zadovole jednoj strani i drugoj, i tako stojeći za dlg (dug) više
pisani, da naša gospoda zmožna i plemenita učiniše del sobu sa svojimi ludi
ter svojimi službeniki, ki bihu va to vrime poli naše gospode plemenite i tako,
da bi Drivenik kneza Ivana, a Belgrad be kneza Martina, a Grižane kneza Mikuli.
I tada poslaše na tu pravdu i na provijenji (uvid) zmožni i plemeniti gospodin
knez Ivan svoga dobra i plemenita človika potknežina Bolfa i tako je naš gospodin
zmožni i plemeniti knez Martin tako je posla svoje dobre ljude i plemenite z
Bribira potknežina Jakovčića i tako je z Novoga svoga slugu potknežina Luku
Živkovića; i k tomu pojdoše dobri i razumni muži s timi plemenitimi muži više
pisanimi, kih poješe sa sobu na tu pravdu više pisanu z Novoga, z Bribira, z
Grižan, s Kotora, z Belgrada, z Drivenika, s Hrilina i počeše govoriti jedni
do družih meju sobu ki bi bolu (pravdu) pokazali. I kazahu Driveničane niki
list na toj pravdi, ki list nim ne bi ništare vridan govoreć simo i tamo jedni
do druzih, tr najdoše pravdu, da su krivi Driveničane i da nisu pravo vzeli
tih goved, i tako načiniše ti dobri i plemeniti muži ki su više pisani da bi
mir meju nim i da imaju platiti Driveničane te tri goveda Belgracem libar r.k.
120 i tako načiniše, da biše kuntenti (zadovoljna) jedna stran i druga. I tako
je od nih pasišć (pašnjaka) i od njih stani i zagore i v dolu i na poli (polju)
i na gori načiniše meju sobu tako, da živu meju sobu Ijubveno i lipo meju sobu
kako braća i susedi, i da pasu svoju živinu jedni do druzih tako, kako prije
nih prvi tako i sada i da nimaju ni jednog zaroka meju sobu jedni nad druzim,
tako da i sada živu i pasu tako kako se zgora uderži na vike vične. I ošće (još)
na to potvrjenije više pisano ti dobri i plemeniti muži više pisani, stol i
obraz naše gospode plemenite, najdoše na to načinjenije više pisano dobrih Ijudi
pristavi, pervo bi satnik Jakov Čikulić z Novoga, drugo bi satnik Keršul (Kršul)
z Bribira, treto bi Petar Kurilić z Hrilina."(16)
Sličnih
je sporova oko zemlje, pašnjaka, stoke i meda bilo često, budući je to sve sačinjavalo
osnovni izvor egzistencije. Karakteristično je da su u svim takvim sporovima
ili raspravama uzimali učešca predstavnici nekoliko vinodolskih gradova, odnosno
općina, što upućuje na izvjesno zajedništvo i medusobno povjerenje, međutim,
kao arbitri javljaju se često i sami feudalni gospodari. Tako već naredne 1450.
godine Nikola Frankopan rješava spor izmedu Grižanaca i Kotorana, dosuđujući
Kotoranima zemlju Drinin. Vinodolski sud u Novom izrekao je, naime, po nalogu
bana Nikole, presudu o spornoj zemlji i paši u korist Kotorana. U toj ispravi
uz ostalo stoji: "i bi odlučeno, da ima priseći Kotoranov dobrih muži 12
i ti isti muži prisegoše tim zakonom, kako im biše pravda odlučila i da pravda
zadobi to Kotoranom da nimaju Grižane ča činiti v tom Drininu", i to je
potvrdio rečeni sud u Novom "v stoli našeg plemenitog gdna (gospodina)
bana Mikule."(17) Svi ovi izvori nam govore o tome koliki je značaj imala
u to vrijeme zemlja i posjedovanje stoke, a vezano s tim i pašnjaka. Također
je od značaja bila i šuma, koju su Grižanci imali na prostoru koji je sezao
na sjever do Liča. Mnogo sporova vodili su Grižanci i s Ličanima oko šume Kobiljak
na graničnom podrucju kod Liča. Vidimo, dakle, da se vodila stroga briga za
svaki pedalj zemlje i za svako grlo stoke. Dolazilo je, kao što se vidi iz navedenih
dokumenata, čak i do nasilnog otimanja stoke i do rasprava oko toga, pri čemu
su konačnu riječ u presudivanju imali feudalni gospodari. Upravo nas to i upućuje
na to da su se Grižanci, kao i ostali stanovnici Vinodola, uglavnom u to vrijeme
bavili stočarstvom i zemljoradnjom pri čemu i vinogradarstvo igra značajnu ulogu.
Kao vrsni zidari, klesari i kamenjari postat ce Grižanci poznatiji u kasnijim
stoljećima.
Od
kolikog je značaja bilo posjedovanje zemlje, kako obradive tako i za ispašu,
vidi se i po tome što se je i kupovinom nastojalo povećati zemljišni fond. Vidimo
to na primjer i iz jednog kupoprodajnog ugovora od 8. XII 1474. godine, sastavljenog
u Grižanima, kojim Minak (Mirko) Malinarić s bratom Ivanom prodaje zemlju Tomi
Matesiću.
"Let
gospodnih č.n.o.d. 1474. miseca dektebra i 8 dan, kada ja Minak Malinarić s
moim bratom Ivanom, živeći v Grižah, prodasva dobru mužu Tomi Matašiću našu
zemlju, ka je v Janevli zapećce (u Janjevlju iza Pecac), tim zakonom, da je
nejgova; tim zakonom da je voljan tu zemlju uživati i piodati i darovati i za
dušu ostaviti komu godi njemu drago kako vlašci (vlastiti) svoj kup (ono što
je sam kupio) i da nam Toma dva zlata dukata i skupi za četiri leta bir (daća
u novcu od zemljišta), ka je bila na nu (nju, na tu zemlju) i oće nama da 14
staric (posuda) pšenice i bisva (bit ćemo) mi kuntenta (suglasni) za tu zemlju,
da je njegova vikuvičnim zakonom i pri tom zavodi bi dobar muž Andri Raduković,
ki kanta od naše strani tu zemlju zakonom vinodolskim, i ini (drugi) dobri muži
i mejaš: najprvo Jurko Vukotić v Belgradi, Blaško Matašić v Belgradi, ka sta
mejaša te zemlje, Ivan Blažević v Belgradi, Ivan satnik, Kirin sin v Belgradi,
i ja pop Lovrenac, plovan belgradski, budući oficijal gospodina prijura Jurja
spod Novoga, ki dah na to svistela satnika Šimuna v Belgradi. Ja Stipan žakan
budući v Grižah pisah to pravo i vjerno kako bih prošen od jedne strani i druge."(18)
Vidimo
iz isprave da je prodaja vršena, osim za novac, i za pšenicu tj. plaćanje u
naturi. Daća u novcu na zemljište izgleda da je bila dosta velika kada prodavaoci
zemlje braća Malinarić traže da im kupac "skupi za četiri leta bir",
što je uračunato u cijenu zemljišta koje prodaju.
3.
OD NIKOLE FRANKOPANA DO STJEPANA OZALJSKOG
Knez
Nikola nije dugo gospodario Grižanima. Nije ni njegova kćerka Margareta, opatica
u Zadru, kojoj je otac dao Grižane. Vec 1455. godine kao gospodar Grižana spominje
se knez Martin Frankopan koji ih je kupio od svoje nećakinje Margarete. Ona
vjerojatno nije puno ni marila za Grižane s obzirom na svoj redovnički poziv
i na udaljenost Grižana od Zadra. Medutim, ni knez Martin Frankopan nije povezao
Grižane u jednu cjelinu, kao što je to bilo ranije. Naprotiv, on 1462. g. daruje
Belgrad Pavlinskom samostanu u Crikvenici, a Kotor franjevačkom samostanu na
Trsatu, čiji je bio utemeljitelj. Sa zemljom dobili su samostani i kmetove,
medutim, kako su sad samostani došli u vazalni odnos prema knezu Martinu, to
su njihovi kmetovi i dalje bili ovisni o grižanskom gradu - priznavali su njegovu
sudsku vlast i vršili vojničku službu. Naročilo je bila obaveza i dužnost svih
fratarskih kmetova da popravljaju grižanski grad i daju stražu gradu. Martin
Frankopan gradio je i darivao i druge samoslane na svojim posjedima. Tako je
pavlinskom samostanu sv. Marije u Crikvenici 28. listopada 1455. godine u Novom
potvrdio sve isprave svojih predaka, posebno koje je dao njegov otac knez Nikola
Frankopan. Kako je najradije boravio u Novom (Novigradu), tu je utemeljio ispod
brda Ospa 1462. samostan hrvatskih pavlina uz crkvu sv. Marije, te im iste godine
darovao selo Belgrad. 1474. godine darovao je trsatskoj crkvi selo Grižane,
što je ponovno potvrdio 1478. godine, kada daje trsatskom samostanu selo Kotor
kao zadužbinu. Kada su poslije smrti kneza Martina Frankopana (1479) Blaž Podmanički,
Madar i Maroje Žunjevic, kapetan senjski, u službi kralja Matije Korvina, istjerali
kneza Ivana Frankopana, koji je upao s Krka da prisvoji vinodolske gradove,
Žunjevic je od kralja dobio Novi i Bribir, a zatim je sam oteo Grižane trsatskom
samostanu priključivši ih dobivenim posjedima od kralja. Tako će nakon smrti
Maroja ovi posjedi pripasti njegovom bratu Jeronimu, koji 1486. godine, prilikom
tužbe trsatskih Franjevaca, tvrdi da Grižane pripadaju Bribiru, imanju što ga
je brat mu Maroje dobio od kralja Matije. No to nije mogao dokazati. Naprotiv
trsatski su Franjevci lako dokazali svoje pravo na Grižane, jer su imali darovnicu
Martina Frnkopana i kraljevske privilegije s kojima su darovanja kneza Martina
potvrđena samostanu. Nakon toga Žunjevic se povukao iz Grižane u Bribir i Novi,
iako se vidi da su Grižanci imali neke obaveze prema njemu, a odnosile su se
na obradivanje vinograda. To se vidi iz njegove darovnice, kojom je 1490. godine
dao crikveničkim Pavlinima neki vinograd.(19)
Stjepan
Frankopan, brat kneza Martina, uspio je da njemu i sinu mu Bernardinu 1481.
godine kralj potvrdi sve stare posjede i nove tekovine. Nedugo iza toga umro
je u Modrušu knez Stjepan II Frankopan, koji iako nije mogao u ono burno vrijeme
održati na okupu golemu državinu (posjed), svojim je ličnim vrlinama spasio
bar ono što se je spasiti dalo. Njegov sin jedinac Bernardin, "muž neukrotive
hrabrosti i smjelosti",(20) postao je vlasnik Grižana do svoje smrti 1529.
g.
Za
vrijeme njegove vlasti nad Grižanima desio se onaj tragični poraz hrvatske vojske,
pod vodstvom bana Mirka Derenčina, na Krbavskom polju kod Udbine u borbi s Turcima
1493. godine. Nakon toga sklanja se modruški biskup Krištofor s kaptolom u Vinodol.
Modruški kanonici tad dolaze u Grižane i Belgrad, gdje će od tad biti sjedište
kaptola.
Oko
1530. godine došla su sva imanja kneza Bernardina Frankopana u vlast njegovog
unuka Stjepana, koji se prozvao Ozaljski. Tako su i Grižane došle pod njegovu
vlast. Upravo u njegovo vrijeme došlo je do previranja i nezadovoljstva u Grižanima,
izazvanih kršenjem dotadašnjih prava i obaveza Grižanaca prema feudalnom gospodaru.
Nezadovoljstvo je rezultiralo time što su Grižanci 1544. godine popisali svoje
obaveze vlastelinstvu u tzv. "Griški urbar",(20a) čiji tekst donosimo
u cijelosti:
4.
GRIŠKI URBAR ILI "ZAKONI PUKA GRIŠKOG"
"1544.
pervara prvi dan. Znano čini puk Griški našoj gospodi milostivoj(21) i do nih
namestnikom(22) zakoni naše prave, stare. Naj prvo: dužni smo gospodinu našemu
dohotka biri(23) pinez lib. pet sto, i više toga satniku libr. 10, grašćiku
libr. 5, od živin male od 15 ednu i otoga sula(24) gre satniku mužićća, (25)
grašćiku jalova edna.(26)
Od
velike živine kravje, ča neteži,(27) od sake glave gre soldina 5, kada prejde
godišće: od crikvenih negre velih ni malih.
Od
vina gre gospodinu potoki(28) 15, i tu gre satniku za najbolim kmetom kmet,
a grašćiku sridni kmet od vina, a kada gre gospodin rizati gre gospodinu samo
tretu od satnika obed i vičira; za on dan satnik ima dati kruh i umik,(29) a
gospodin vino.
Ošće(30)
gre gospodmu od vsake hiše ognišćini(31) staric pšenice, a od kmet; od crikvenih
kuć negre, ni od onih, ki stoe na najam v kuća(h).
Od
(ti)h staric gre samo ... vsaki desto .. ,(32)
Ošće
smo dužni dati trsji (ko)p i motiku; (ka)da kopamo prvu kop, gre nam od gospodina
pšenice staric idean i spud(33) vina i edan brav; na drugi kop gre pšenice staric
iedan, spud vina.
Ošće
smo dužni na vratih grada va dne strašca dva, a noći 4; i ti strašci su dužni
nositi listi od grada do grada najbližega, ča e Bribir i Drivenik, listi, glase
i za Turke.(33a)
Ošće
je slobodan sudac vsih stvari; gospodin slobodi od sebe, a puk od sebe; i tako
satnik i grašćik slobodan est od vsih stvari za ono leto, dokli svrši leto svoga
oficija.
Ošće
obećasmo gospodinu: gospodin kada grad zida, vsaki kmet po edno brime sena.
Ošće obećasmo gospodinu, kada gradski ima nasaditi vinograd poli grada i odgojiti
k rojenju na našu spezu; posli Jagatoga(34) kopati za plaću, ali v dohodak gospocki.
Ošće
dužni (smo) japnenici gospodc(koj) činiti, ča e k noj tribi, samo gospodin meštru
spizi i plaću (da). Jošće pšenica ka se imenue čabar,(35) ka gre gospodinu v
grad; naj prvo čabar
Kuletića, staric . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . .. . . .10
Čabar Blažicevića i Skomaržića, staric. . . . . . . . 6
Čabar Blažičevića i Skomaržića, staric. . . . . . . . 6
Čabr svetoga Križa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .6
Čabr svete Ani, starice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
Čabr Patrica, starice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
Čabr Žeboloviki, starice . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
Čabr Stipaničin, starice . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
To
su krivice, ke nam čini Gušić(36) oblasti.
Naj prvo nas je
primoral, da grebeničamo u trsji pri moru, ča nismo dužni doli ni ovdi.
Oće
nas je primoral kopati trsje poli grada prez plaće i spizi male i velike, ča
nismo dužni.
Oće
nas je prisilil les na kaštel(37) delati i voziti daske, ča nismo dužni.
Oće
nas je prisileval i ž nih trsj trgati grozdje i goniti v grad prez spizi i plaće,
ča nismo dužni, nego za plaću ili v dohodak.
Oće
nas je primorival dati strašca u kaštel, koga nismo dužni, i ostale strašce
od grada drva nosit v kaštel i druge tlake, ča nismo prvo; oće stražci na sebi
drva nositi, i jošće sebi na vratih drva od brimen po edno poleno, i vrat i
grada čuvati.
Oće
veće krat puku zabrižjući drva i seno nositi i gonili, ča nismo dužni, nego
za plaću, ali v dohodak.
Oće
vdili put čineći priko gore i pismo (nositi) mimo dužnosti, ali e mogal ki,
ili ni; ki ni pošal, ta e kaštigan nemilostivo.
Oće
ča godi e namislil i ča godi e otel, s tom nas je porablival prez sakoga zakona
i prez spizi, gore nego robja i nego ednu živinu tako, da smo bili dešperani;
oda bismo neufali dočekati na skrito, ča esmo dočekali, hvala budi gospodinu
bogu, veći del bi nas se razašlo od službi k.m.
Oće
tužimo se gospodi našoj, da nam se učini velika krivica od fratrov na Crikvenici
za trg, ki e nih, da nam počeše vzimati trgovinu, ka ni bila prvo nidare.
Oće
nas primora svoju sol goniti na Dubovac(38) po krivici, ča nismo dužni.
Oće,
ča nam biše prvo odpušćeno od gospode treti del dohotka, on nam to ustegnu va
to (ne)volno leto nam lane i sega lita, a kada nam gospodin bog vze vino i žito
tuču, da nemore ubog puk dale od nevole, prosec milosti od gospode milostive
.. (39)
(Na
vanjskoj strani piše: Zakoni puka Griškoga) Ovaj urbar, ili kako ga sami Grižanci
nazvaše "Zakoni puka Griškoga", predstavlja značajan dokumenat za
sagledavanje ekonomskih odnosa i položaja grižanskih podložnika u to vrijeme.
Pisan je glagoljicom. U njemu se navode dužnosti i obaveze, kako one koje su
zakonite, tako i one na koje su bili prisiljavani od strane Ivana Gušića, upravitelja
primorskih dobara kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. Za vrijeme tog Gušića
Grižanci su morali vršiti razne poslove i službe, koje ranije nisu vršili, što
je normalno izazvalo revolt. O nekorektnom ponašanju Gušića i njegovim postupcima
iznose u urbaru, izmedu ostalog i to, da "što god je zamislio i što god
je htio, s tim nas je izrabljivao bez svakog zakona i bez hrane, gore nego roblje
i stoku, tako da smo bili nezadovoljni i veći dio namjeravao je da ode iz kneževe
službe". Upravo zbog takvog odnosa kneževih službenika prema njima, Grižanci
su ovim pritužbama na velika nasilja i samovolju kapetana Ivana Gušića, htjeli
urediti svoje odnose prema svojim feudalcima Frankopanima, dajući do znanja
"gospodi milostivoj i njihovim namjesnicima" da u odnosu na njihove
prave stare zakone, ono što im čini Gušić nije u redu i da on uvodi razne nove
obaveze, koje oni nisu dužni izvršavati. Nisu bili dužni, na primjer, da kopaju
njegov vinograd bez plaće i hrane, da voze drva u grad, izraduju i voze daske,
beru njegov vinograd i voze grožđe u grad bez plaće i hrane, da daju sijeno
kad bi se zidao grad i pale vapno, da sade vinograde oko grada i slično. Gušić
je tražio, dakle, od njih više nego je bilo uobičajeno i dozvoljeno, čak i to
da njegovu sol voze do Dubovca i mnoge druge obaveze, s kojima se Grižanci nisu
mogli pomiriti i zato protestiraju. Interesantno je napomenuti da ovaj dokumenat,
nazovimo ga uslovno urbar, nije sastavljen od strane feudalnih gospodara da
regulira obaveze podložnika prema njima, već su u njemu sami grižanski podložnici
(puk griški) popisali svoje obaveze i svoja prava, temeljena na starim zakonima,
ukazujući otvoreno na kršenje tih starih zakona. Stoga su feudalni gospodari,
htjeli oni ili ne, morali barem donekle respektirati ove pritužbe i praviti
odredene ustupke. Tako je Stjepan Frankopan, kada je 1565. g. boravio u Grižanima,
izdao im neke olakšice za podavanje "sulja" od velike živine (krupne
stoke), a takoder i 1569. g. kad je tu obavezu prenio u rad težaka za vinograde.
5.
UTVRĐIVANJE OBAVEZA PREMA KNEZOVIMA ZRINSKIM 1605. GODINE
U
vrijeme dok su pisani "Zakoni puka Griškog" nije još bilo slobodnjaka,
te su svi imali obaveze podavanja daca i vršenja službe. Tokom 16. i 17. stoljeca
oslobodit ce knezovi Zrinski neke grižanske porodice od kmetstva: porodicu Mirošić,
kasnije Papic (1565), tri kuce Likara ili Likarica (1568), porodicu Biomba nazvanu
Bionda (1639), osam kuća Marušića (1641). Petar Zrinski oslobodio je kmetske
zavisnosti i dvije kuće porodice Marsilio, od kojih je jedna dobila 1675. plemstvo
(honores), koje je podjelio ugarsko-hrvatski kralj Leoplod.(40) Stjepan Ozaljski
je prilikom diobe dao neka imanja svojoj sestri Katarini, ženi Nikole Zrinskog,
s kojim je 1544. godine, dakle iste godine kada je napisan i grižanski urbar,
ugovorio zajednicu dobara i medusobno nasljedstvo. Poslije tragične pogibije
Nikole Zrinskog pod Sigetom 1566. godine, pravo na nasljedstvo svojih imanja
Stjepan Frankopan Ozaljski priznao je svojim nećacima Jurju, Krsti i Nikoli,
koji tako postadoše gospodari vinodolskih imanja, među kojim i Grižana. Stjepan
je to potvrdio i svojom oporukom 1572. godine, kojom je "sve svoje gospodstvo,
gradove i sela i sva pristajališta mala i velika, toliko pri moru, koliko ovde
na Hrvatih ostavio svojim nećacima, tim više što je ostao bez potomaka".(41)
Od tada su Grižane s ostalim vinodolskim posjedima ostale pod vlašću Zrinskih
sve do propasti te hrvatske velikaške porodice 1671. godine, kada je ban Petar
Zrinski, nakon neuspjele urote zrinskofrankopanske, izgubio ne samo cjelo kupnu
svoju imovinu, već i glavu, zajedno s Franom Krstom Frankopanom u Bečkom Novom
Mestu. Nakon katastrofe zrinskofrankopanske, Grižane su s ostalim posjedima
Zrinskih pale pod upravu austrijske komore. Iz vremena Zrinskih poznat je još
jedan urbar za Grižane. To je onaj iz 1605. godine koji je, za razliku od onog
iz 1544. godine, urbar u pravom smislu riječi, jer se njime detaljno normiraju
i određuju obaveze podložnika prema feudalnim gospodarima. Između ovog urbara
i onog ranijeg ima dosta bitnih razlika, medutim, vidi se da je temeljen na
ranijem urbaru. Njime su za vrijeme Nikole Zrinskog ponovno uređene dužnosti
Grižana. U nešto slobodnijem prijevodu tog urbara iz 1605. godine stoji:
"Gospodinu
daju godišnji uobičajeni dohodak 'biri pinez libar 500'. Od toga gospoda oslobadaju
(cha se ne pryemle - ča se ne prima): Frana Mirošica (Miroša) L 13 (libara 13)
Klekovicć slobode (oslobađa se) L 15 sz (soldina) 18 Marušića L 13 sz 10
Sugloue biri slobode L 5 sz 7 Frana Likarića L 10 Ansentića L 1 sz 2
Popa Barića sz 2
Na vinograd popa Lovrenca, kojeg drži milostivi gospodin oslobada se L 1. Kneza
Matiju Ciolića, prokulaba hreljinskog, koji je ubijen u službi kneza (od Matije
Pušica) oslobađa se L 5 sz 10. A ostatak koji ostaje kad se odbiju ova gore
navedena oslobođenja iznosi L444 sz 11. Od sitne stoke daju sulj kao i Driveničani,
a ranije su plaćali (davali) od 15 jedno. A
kad se ubere taj sulj, od njega ide: satniku ide jedna ovca s jagnjetom grašćiku
ide jedan jalov brav (jalova ovca) Slobodnjaci plemenitaši, koji su bili uvijek
slobodni i sada su u milosti gospodskoj. Od krupne stoke plaća se sulj (sul)
tj. travarina godišnje paušalno 12 libara. Svaka kuća daje godišnje u grad 34
stara pšenice. (Prema urbaru iz 1544. g. svaka kuća je
davala staric pšenice, osim crkvenih kuća i onih kuća koje su date u najam).
Osim ovoga uzima satnik svaki deseti mali staric pšenice po kući (ognjištu),
a to dobiva zato što je dužan pšenicu spremati u grad. Dužni su dati potoku
od vina kao u
Driveniku i to svaki petnaesti spud. Daće što ih je srednji kmet plaćao gradu
pripadale su grašćiku. Svaki kmet (misli se na domaćinstvo) dužan je godišnje
dati po jednog težaka, s tim da im se dade piti i jesti, ali im se ništa ne
plaća. Gospodar (gospomin milostivi) plaćat ce svake godine 12 konja kao pomoć
onima koji prevoze njegove tovare u Ozalj i drugdje.
Rečenim težacima obraduju se gospodski vinogradi (urbar 1544. odreduje da satnik
kod vezanja vinograda treba dati kruh i smok, a gospodin vino). Štange, stabre
(kolce) potrebne za vinograd dovoze za plaću. Za berbu gospodarevog vinograda
i dovoz mošta u grad, kao i za izradu sudova (bačava) plaća im se i daje hrana.
Svaki kmet (domaćinstvo) dužan je svake godine donijeti jedno breme sijena u
grad. Što god se zakolje u mesnici od stoke, krupne ili sitne, gradu pripada
od svakoga
glava."(42) Dakle, kao što smo vidjeli iz nekih primjera u navedenom urbaru,
on se temelji na onom ranijem iz doba Frankopana, bez obzira na neke razlike
medu njima. Grižanci su plaćali "bir" u iznosu od 500 libara kao što
je bilo i prema urbaru iz 1544. godine. Od tih podavanja bili su već sada neki
oslobodeni, kao što su: Fran Mirošić, Kleković, Marušić, Fran Likarić, pop Barić
i drugi, što ukazuje na izvjesne imovinske razlike vezane uz odredene privilegije.
Davali su sul od stoke - travarinu, pšenicu, odredenu količinu vina i po jednog
težaka godišnje. Morali su da rade u vinogradu feudalca (milostivog gospodina)
tj. vršili su berbu grožda, dovoz mošta u gradsku konobu, izrađivali bačve i
pripremali ih za vino i dr., ali za sve to dobivaju određenu naknadu, kao što
je to bilo predvideno i ranijim popisom prava i obaveza Grižanaca. Kako u to
vrijeme "potoku" od vinograda popovi u Vinodolu nisu plaćali, knez
Nikola Zrinski je ispravom, izdanorn u Grobniku 1612. godine, oslobodio grižanski
i belgradski kaptol te obaveze, jer je bilo očito da su oni "takove pravice
prvo imali, kako i ostali popi Vinodolski".(43)
6.
ZNAČAJ URBARA ZA UTVRĐIVANJE DRUŠTVENO-EKONOMSKIH ODNOSA U DOBA FEUDALIZMA
Iz
ovog kratkog povijesnog prikaza Grižana u doba feudalnih društvenih odnosa pod
Frankopanima i Zrinskim, dobili smo barem donekle sliku društvenih i ekonomskih
prilika u doba feudalnog podložništva Grižana. U osnovi su ti odnosi, s nekim
izuzecima koje je normalno nametnuo društveni razvoj, bili zasnovani na odredbama
Vinodolskog zakona. Budući je Vinodolski zakon bio na neki način u skladu s
htijenjima vinodolskih podložnika i interesima feudalnih gospodara, to su razumljiva
i reagiranja prilikom kršenja starih prava, što vidimo i u slučaju Grižanaca,
iz cijeg protesta i dolazi do popisivanja njihovih prava i obaveza u urbar 1544.
godine, te dalje sredivanje i potvrda tih odnosa urbarom iz 1605. godine. Oni
se s pravom prilikom raznih tužbi i parnica pozivaju na "stare zakone ki
su prije bili", pri čemu su vjerojatno mislili na Vinodolski zakon i njegove
odredbe, a dakako i na pozitivne norme u odnosima feudalac-podložnik, koje su
se bile ukorijenile kao običajno pravo u njihovom životu. Izrazimo li se našim
današnjim riječnikom, grižanski urbari su bili normativni akti ili dalja razrada
pojedinih odredaba Vinodolskog zakona u specifičnim prilikama, u jednoj određenoj
sredini kao segmentu šireg vinodolskog područja. Mnoge odredbe i ponašanja prenose
se kasnije, kao običajno pravo, iz koljena na koljeno i zadržat će se do novijeg
vremena u običajima Grižanaca, naših djedova i pradjedova. Grižanski urbari,
kao i urbari ostalih vinodolskih gradova i općina, uz Vinodolski zakon, daju
najbolje sliku o položaju stanovnika Vinodola u doba feudalne eksploatacije.
U njima je točno popisano koliko se čega daje i što se daje feudalcu, što su
bili dužni učiniti za svoje gospodare kao i što njima samima nakon svega toga
ostaje. Tu su navedene i njihove obaveze prema gradu (kaštelu). Uz davanje prihoda
sa zemlje i od stoke, u naravi i u novcu, radili su podložnici grižanskog vlastelinstva
i na zemlji od koje je sav urod išao direktno gradu. Uz postojanje novčane rente,
vidi se da je još postojala i naturalna renta. Tako su plaćali travarinu (sul)
u novcu, ali su uz to davali i po koje grlo stoke. Ovdje je izmedu feudalnih
gospodara i podložnika postojao takav odnos kakav se može u isto vrijeme naći
i u drugim krajevima Hrvatske. Međutim, ovdje su ti odnosi bili prilagođeni
uvjetima ovog područja i, na neki način, tradicionalno vezani uz pravne i ekonomske
odnose temeljene na Vinodolskom zakonu, a ponešto i na običajnom pravu koje
ovdje nije nikad bilo iščezlo, bez obzira što je bilo ukomponirano u nove feudalne
društvene odnose, koji predstavljaju početak "ekonomske eksploatacije kmetova
od strane donacionalno-feudalne gospode, koja je s vremenom bivala sve intenzivnija".(44)
7.
KULTURNO-POVUESNA BAŠTINA
Grižane
su nesumnjivo mnogo starije nego prve vijesti što ih imamo o njima. Da li njihov
postanak datira još iz vremena grčke i rimske ekspanzije na ovim našim prostorima,
da li su ih sagradili Grci i Rimljani, teško je ustvrditi samo na temelju narodne
predaje, ali da su drevnog porijekla u to nema sumnje. Vjerojatno je najprije
nastao grad-utvrda (kaštel), kao jezgra oko koje se kasnije razvija mjesto.
Iako nema nekih čvrstih dokaza, 24 neosporno je da Grižane svoj postanak vežu
uz daleku prošlost, prije doseljenja Hrvata u ove krajeve. Ostaci nekadašnjeg
grižanskog grada (grižanska gradina) uzdižu se na zaravni, ogromne 250 metara
visoke i strme litice, iznad samog mjesta, odakle seže vidik na cijeli Vinodol
i otok Krk. Prema sačuvanim ostacima zaključujemo da je grad imao oblik nepravilnog
četverokuta, s okruglim kulama na uglovima. Po ostacima zidova na južnoj strani,
koji se protežu do ruba litice, vidi se da je s te strane bio dobro utvrđen,
dok ga je sa sjevera štitila visoka kamena stijena planinskog lanca koji zatvara
vinodolsku dolinu sa sjevera. U samom mjestu nalazi se crkva posvećena sv. Martinu,
sagradena 1579. godine, najprije u gotskom stilu koji je prilikom kasnijih popravaka
znatno narušen. U njoj ima nekoliko glagoljskih natpisa - jedan na krstionici
iz kojeg se vidi da je crkvu podigao pop Barić Franić, a drugi je na grobnici
Ivana Benković iz 1601. godine. Njoj pripadaju manje crkve (kapele): av. Ane
u Barcima, sv. Roka uz cestu iznad Baraca (Peska), sv. Križa u Marušicima, sv.
Mihovila kod Blaškovića i B.D.M. snježne u Belgradu, nekadašnjem sjedištu kaptola.
U belgradskoj crkvi ima više grobnica s glagolskim natpisima iz početka 17.
stoljeća. Jedan je iz 1611. godine, kada je vejrovatno crkva sagrađena, dok
drugi spominje kanonika i plovana Mikulu Muževića, Ivana Knežića, plovana grižanskog,
Martina Martešića, Stjepana Franulića, zatim opet Mikulu Muževića i Ivana Juričića.
U crnu ploču jedne grobnice, na kojoj nema natpisa, uklesana je okrunjena smrt.
U blizini je grobnica Ivana Baretića, a kod drugih crkveriih vrata u ploču je
uklesana godina 1666. Na ogradi belgradskog groblja je kamen na kojem je glagolski
natpis 1636. pop Ivan Knežić". U nekadašnjem arhivu belgradskog kaptola
čuvao se veliki broj dokumenata (spisa) starog krbavskog i modruškog kaptola,
medutim, 1830. godine serijski kanonik, ranije grižanski župnik Franjo Vrinjanin
uništio je i spalio veliki broj glagolskih isprava iz tog arhiva. Inače je taj
Vrinjanin bio učen covjek, čak je napisao i dva teološka djela na hrvatskom
jeziku. Stoga nije čudno, što pišući o tom zaista neshvatljivorn postupku, Emilij
Laszowski izražava žaljenje jer su time uništeni mnogi dragocjeni izvori za
istraživanje prošlosti Vinodola i nekadašnje krbavske i modruške biskupije.
"Tako je i Jelačićc, koji je bio za vrijeme Vrinjanina kurat u Triblju,
a poslije u Brodu na Kupi, uništavao upravo sistematski glagoljške isprave.
Vrinjanin je čak i grobni spomenik biskupa Dimitrija bacio iz crkve i uništio,
a kasnije ga novim zamijenio biskup Ježić, koji je Vrinjanina oštro ukorio zbog
uništavanja starina. Ovaj je barbarski postupak učinio zacijelo mnogo štete
istraživanju prošlosti Vinodola i nekadašnje krbavske i modruške biskupije,
što se dakako više popraviti ne da. Nešto se spisa sačuvalo u Triblju i u sv.
Jeleni po župnim dvorovima, od kojih je dobar dio sačuvan u bogatom arhivu Jugoslavenske
akademije, kamo su došli sa zbirkama Kukuljevića i Mažuranića."(45) Takvo
uništavanje starina nanijelo je zaista mnogo štete istraživanju prošlosti ovog
kraja. Glagoljica koja je ovdje bila u upotrebi i raširena kao pismo, pored
velikog značaja u smislu širenja pismenosti, imala je znatan utjecaj u kulturi
i umjetnosti. Veliki majstor minijaturnog slikarstva Grižanac Julije Klović
(1498-1578) crpio je inspiraciju za svoje minijature iz glagoljice, koja predstavlja
poseban likovni fenomen, slikovno pismo puno sitne simbolike. Upravo ovdje u
Grižanima, odnosno u Belgradu, došao je Klović prvi puta u priliku da se, zahvaljujući
belgradskim kanonicima, upozna s glagoljicom i otkrije u njoj ono što će spretno
iskoristiti u svom umjetničkom stvaralaštvu minijaturnog slikarstva, u kom se
uzdigao do savršenstva. Zaključimo ovaj prikaz o Grižanima time da su one prošle
svu težinu domaćeg i stranog gospodarenja, koje je potrajalo sve do 19. stoljeca.
B
I L J E ŠKE
1 T. Smičiklas, Codex diplomaticus, III, str.
244.
2 Ibid. IV, str. 144.
3 M. Kostrenčić, Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava ,1956., str.
195.
4 Ibid. str. 186.
5 Sudac je vršio sudbene i upravne poslove u najvišoj istanci.
6 Satnik se brinuo za red i čistoću u općini (gradu). Bio je općinski službenik
u svakom
gradu Vinodola, po Istri i ostalom Primorju. Imao je vojno-policijski karakter,
više kao izvršni
organ.
7 Grašćik (gračak) odgovara kaštelanu tj. službeniku koji se brinuo za utvrdu
grada
(castellum).
8 Busović je bio neka vrst pandura; općinski glasnik koji je objavljivao naredbe
podknežina,
sudaca i satnika narodu.
9 N. Klaic, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, 1976., str. 388.
10 M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, 1952., str. 42.
11 Vj. Klaić, Krcki knezovi Frankopani, 1901., I, str. 113.
12 U tekstu Vinodolskog zakona: "z Grižan Luban i Petar, popovi, Domian
satnik, Dunat
i Dragoljub i Vidomir Vlčić", Barada, n. dj. str. 98.
13 M. Kostrenčić n. dj. str. 195.
14 Vinodolska općina odreduje plaću za različite pravde, isprava izdana u Novigradu
(Novom) 8. rujna 1395. godine. U njoj stoji: "v (ime) božie amen (let)
gdnih (gospodnjih)
c.t.c.e. (1395) (v) dan roistva Bogorodice Marie pridoše Soplane prvo Driveničane
v. (2)
Grižanci, g. (3) Belgraci, d. (4) Kotorani, tere vidivši stare zakoni ki su
prie bili i su e potvrdili
meju sobom: najprvo tadba v gradu ali vasi, rotnik v. 1. (12) pela gdinu v.
1. (12) mere od
tuda... Od pravdi od pastiri: ki bi ča ukral meju družbu, ima zgubit vsu živinu,
a sam ima vazet
šćap obilen, tere pojti tja (ća) a gda ostane, osud; ako bi držal dobitak crikveni,
ali čiji godi tr
mu vuk uji, ali mu umre ili ju ubije ima pridrit zlamenja k koži ali prnest
glavu zlamenem, i
ako to ne učini, plaća glavu za glavu zlamenem, a nima veće vazet, nego razvi
čriva, tere
glavu; ako veće vazme plaća živa brava...", Dj. Šurmin, Hrvatski spomenici,
I, str. 99-100.
15 Ibid. str. 77-79., Popis zemalja općine kotorske, grižanske i belgradske
u sopaljskom
polju, isprava napisana 1323. godine u Biogradu (Belgradu), u kojoj uz ostalo
stoji:
"I na tih rečenih zemlah pokloniše se dobri poštovani muži: prvo Paval,
drugo Vlona, g.
Ivan d. Stipan Parnišć, a z Grižan a. Budišć, v. Prodan, g. Dragoš Kovač, a
z Belgrada a.
:Šebula satnik, v. Stipan Krasovanišć i jesu razgledali zemle sopalske vse i
ni edan čovik ne
smi težati tih rečenih zemal pres podžupa; ako bi se našal izgubilo vse žito
- i u to vrime biše
gda va Vinodoli knez Fedrig Duimov sin i knez Vid Žanov sin. I v lo vrime tresiše
se zemla va
Vinodoli i v Otoci i gradi se razvalivahu i bihu ludi pečalni i na tih ričah
se s oblubila vsa
općina kotorska, griška i belgradska op tih i muži s Kotora a. d. z. Grižan
v. a. z Belgrada."
16 Ibid., str. 180-182., Grižanci, Belgradani i Driveničani rješavaju spor radi
nekih goveda
(pravdu), 1. prosinca 1449. g. u polju sv. Marije kod Belgrada. U glagolskom
prijepisu te isprave
iz godine 1583. stoji: "I ja pop Luka Mavrić buduć kapelan crkve svetoga
Martina u Grižah, ki ta list prekopijah (prepisah) kako se uzdrži u listu starom
pravo ni priložih nl pdložih, v letih gdnlh (gospodnjih) 1583.", a u latinskom
prijepisu stoji: "Ja Miho Biondo pekopijah ovi list kako se u starom listu
vidi etc." 17 Ibid., str. 188-189., Vinodolski sud rješava spor izmedu
Grižanaca i Kotorana
dpsudujući ovima zemlju Drinin, isprava izdana 30. prosinca 1450. u Novom. Pisao
ju je
novogradski (novljanski) kancelar Jakov, sin Petra Lovrica, po narudžbi i govoreniu
Franca,
Sulerova sina i suca Luke, sina suca Živana.
18 Ibid., str. 273-274.
19 Ibid., str. 339.
20 Vj. Klaić, n. dj., str. 296.
2oa Urbar- propisi kojima se ureduju odnosi izmedu feudalaca i kmetova.
21 Pod tim se misli na kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog i kneza Nikolu Zrinskog
Sigetskog (muža Katarine, sestre Stjepana Frankopana).
22 Podknežinu ili kaštelanu, koji je bio u grižanskom gradu.
23 Bir je bio daca u novcu koja se davala vlastelinu i crkvi, poznata i pod
imenom
"cinž". Urbarski bir davao se od svakog zemljišta.
24 Sul ili suljevina, daca za pašu stoke, koja se ponekad naziva i travarina.
25 Muzica - muzna ovca.
26 Jedna jalova ovca.
27 Krava koja nije za vucu kola, koja ne teži (radi).
28 Potok ili potoki, daca u novcu ili u naravi od vinograda (gornica). Davao
se svaki
deveti vrc od proizvedenog vina. Od te obaveze Nikola Zrinski je 1612. g. oslobodio
grižanski i belgradski kaptol, jer vinodolski popovi nisu placali potoku.
29 Umik - smok (mast, masnoca).
30 Ošce - još, "Ošce gre gospodinu" - još ide gospodinu.
31 Ognišcina, daca od kucnog dima, dimnica.
32 Vsaki desto - svaki deseti.
33 Spud, posuda i mjera za vino i uopce tekucinu.
33a Te vijesti o dolasku Turaka uglavnom su najviše dolazile iz Senja preko
Ledenica i
trebalo ih je prenositi po citavom Vinodolu, od grada do grada, pa preko Grpbnika
do Klane
u Istri.
34 Vjerojatno poslije dana sv. Agate, 5. veljace.
35 Cabar, posuda i mjera.
36 Ivan Gusic, kapetan i upravitelj imanja kneza Stjepana Frankopana. Njegovi
preci
držali su imanja Brlog i Turanj (Gusica grad) kod Otocca. Kasnije su Gusici
otišli u
Kranjsku gdje su za cara Leoploda dobili mjemacko barunstvo.
37 Kaštel - grižanski grad, "les na kaštel" - drvo za kaštel.
38 Dubovac kod Karlovca.
39 R. Lopašic, Hrvatski urbari, I, str. 85-89.
40 Povelja na latinskom jeziku, pisana na pergameni, kojom car Leoplod (ugarskohrvatski
kralj) daje plemstvo Bartolomeu Marsiliu (Maršilijl) iz Baraca, cuva se u Arhivu
Hrvatske u Zagrebu.
41 I. Kukuljevic, Acta croatica, I, str. 266.
42 E. Laszowski, Urbar vinodolskih imanja knezova Zrinskih, 1915., str. 33-35.
43 R. Lopašic, n. dj., str. 87.
44 M. Kostrencic, n. d.j., str. 199.
45 E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb, 1923., str. 194.
| Preneseno iz: Vinodolski zbornik 3, Crikvenica |