Kritičko izdanje teksta Vinodolskog zakona temelji se na glagoljičkom
prijepisu iz XVI. stoljeća. U čitanju tamnih mjesta može pomoći lati-
nički prijepis glagoljičkog predloška iz XVII. stoljeća (Trsatski prijepis,
T). Pisar glagoljičkog prijepisa pod snažnim je utjecajem latiničke gra-
fije hrvatskih tekstova, te norme hrvatske latiničke grafije iz XVI.
stoljeća unosi često i u glagoljički tekst koji prepisuje poslovnom (kur-
zivnom) glagoljicom. Kurzivno (poslovno) pismo diktira drugačiji od-
nos prema jeziku teksta. Dok prenosi stari tekst starom glagoljičkom
grafijom, pisar čuva »jat« i »jer« (poluglas), a kad prelazi na poslov-
no pismo, on ovu pravopisnu normu zanemaruje.

Vinodolski zakon donosi se u latiničkoj grafiji, kao što je to uopće
običaj danas s glagoljičkim tekstovima. Za naše izdanje usvojena su
ona pravila koja općenito vrijede za transkripciju, a često i za trans-
literaoiju mlađih tekstova: »jat« se bilježi kao š; iznimka je kad je
»jat« na početku riječi ili sloga, i onda se prenosi kao ja, te se pose-
bice ne označava (položenim, kurzivnim slovima). Slovo »đerv« prenosi
se kao j (»j sa kapom«), glagoljsko »šta« bilježi se kao šć odnosno ć;
glagoljsko »ju« kao ju. Jotacija je redovito provedena u našem izdanju;
tada se svako j — kao naša intervencija — bilježi kao kurzivno (polo-
ženo) j. Tako se uvijek postupa i kod patalizaoije 1 i n, tj. 1j, nj. Svako
»i« u službl glasa j prenosi se kao j. Na sličan je način izdan i Istarski
razvod (1978, 1988). Sve što je dodavano, kao intervencija u tekst, ti-
skano je u uglatim zagradama.

Dosadašnji izdavači Vinodolskoga zakona izbjegavali su riječ »pri-
jevod« za jezičnu adaptaciju odnosno podanašnjenje Vinodolskog zakona.
Zanemarujuoi uopće i posvema prigovor da se s hrvatskoga jezika
ne može prevoditi na hrvatski — bez obzira iz kojeg je vremena tekst
koji se prevodi, a upravo u naše vrijeme dobili smo odlične prijevode
klasičnih djela hrvatske renesansne književnosti — radije za ovaj svoj
posao, tj. »prijevod« Vinodolskog zakona upotrebljavam izraz tumače-
nje, i to u onom značenju kakvo je ova riječ imala u starini. U XVI.
stoljeću Petar Zoranić u Planinama pod tumačenjem misli na bogatu
glagoljašku baštinu koja mu je doduše pomogla da piše na hrvatskom
jeziku, ali on se na to tumačenje tek dijelom nadovezuje: »i da bi me
tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal«.
Postoji i drugi razlog što ovaj napor da stari tekst približim da-
našnjem čitaocu zovem tumačenjem, a taj je što sam nastojao što ma-
nje »prevoditi«, tj. nametati riječima ona značenja koja su rezultat do-
statno ili nedovoljno proučene naše pravne terminologije. Zato — ne
prijevod nego tumačenje, kao što bi bili rekli oni koji nisu posve ra-
zumjeli odredaba Zakona, te bi pitali za neko objašnjenje, tumačenje.

U ime Božje. Amen. Ljeta Gospodnjeg 1288, indikcije prve, 6. dan
mjeseca siječnja.
U vrijeme kralja Ladislava, preslavnoga kralja ugarskoga, 16. godi-
ne njegova kraljevanja. U vrijeme pak velikih muževa Fridriha, Ivana,
Leonarda, Dujma, Bartula i Vida, krčkih, vinodolskih i modruških
knezova.
Stoga što ljudi često puta uvide da treba čuvati svoje stare i pro-
kušane zakone, zato svaki pojedini i svi ljudi vinodolski, želeći one
stare dobre zakone u potpunosti sačuvati, a koje su njihovi stariji va-
zda čuvali nepovrijeđenima1, skupiše se svi zajedno, kako crkveni tako
obični ljudi, svršetkom ozbiljno održanog savjetovanja u Novom Gra-
du, pred osobom toga istoga kneza Leonarda, gore spomenutog, izabra-
ni biše iz svakoga grada vinodolskoga, ali ne svi stariji nego oni za
koje se zna da se bolje sjećaju zakona svojih otaca i što su čuli od
svojih djedova.
Njima narediše i zapovjediše obveznim načinom da zapišu sve
dobre stare prokušane vinodolske zakone, kojih bi se mogli sjetiti i
doznati od svojih otaca i djedova gore rečenih, tako da se od sada
unaprijed mogu izbjeći zablude u tim stvarima, a njihova djeca u bu-
duće da nemaju dvojbe o tim zakonima.
Ovi su, naime, bili za to izabrani od tih istih vinodolskih ljudi:
iz Novoga Grada Črna, dvornik cijeloga Vinodola i knezova gore re-
čenih, Petar plovan i Vlkonja Pribohna, satnik, Ranac Saražin, Bogdan
Vlčinić; iz Ledenica Ratko prvad i Radoslav, popovi, Dobroša, satnik;
iz Bribira Dragoslav arhiprvad i Bogdan pop, Zlonomer satnik, Juri-
slav Gradenić; iz Grižana Ljuban i Petar, popovi, Domjan satnik, Du-
nat i Dragoljub i Vidomir Vlčić; iz Drivenika Dragoljub satnik i Mi-
kula Dragoljub i Pribinig. A iz Hreljina Raden plovan i Ivanac satnik,
Živina sudac i Kliman Nedal; iz Bakra Krstiha plovan i Grubina pop,
Ivan satnik, Derga Vlčina 1 Nedrag; iz Trsata Vazmina plovan i
1 Jagić je riječ neureeni preveo nenarušimo, shvativši riječ prema staro-
slavenskom značenju »ne vreždcny«, ali dozvoljavajući i druga značenja,
kao što je neuređeni. Rački se opredijelio posve za prvo značenje, ističući
i latinski sličan korelat: illaesi, incorrupti. Kostrenčić se vraća na drugo
značenje, pa Ivšić o tome piše važnu raspravicu: Značenje riječi neureeni
u naraciji Vinodolskog zakona (Nastavni vjesnik, 1941). Barada-štefanić ima-
ju to mjesto »nepovrijeđene izvršavali«. Margetić se opet vraća tumačenju
M. Kostrenčića, ali to je krivo, što bi se dalo dokazati iz protokola i od-
redaba iz posljednjega člana, 75.

Nedrag satnik, Dominik sudac i Vieka; iz Grobnika Kirin plovan i Sla-
van satnik i Domjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić.
I ti svi zapisani zajedno skupljeni općenitom voljom i jednodušnim
pristankom i zbornom odredbom cijele općine vinodolske [zapisaše
zakone], koji će se niže zapisati, koje su slušall od svojih starijih.

Čl. 1.
Najprije: ako se koja javna crkva vinodolska ima posvetiti, ili bude li ih
posvećivao gospodin biskup, u čijoj je biskupiji rečena crkva, ne mo-
že imati za rečeno posvećenje nego najviše 40 soldina sitnoga mletač-
kog novca i jedan objed i jednu večeru, i to posebno od onih koji dadu
tu crkvu posvetiti. Žakan pak koji sudjeluje s biskupom u toj istoj crk-
vi, hrvatski se zove malik, a talijanski macarol, ne smije imati od toga
istoga posvećenja nego najviše 15 bolanača sitnoga mletačkog novca.

Čl. 2.
Zatim: što se tiče crkava opatijskih ili samostanskih, koje se zovu jav-
ne, gospodin biskup ne može nametnuti ili uzeti ili zahtijevati ništa
osim onoga što bi mu htjeli dati kaštaldi tih istih crkava od svoje do-
bre volje.

Čl. 3.
Zatim: što se tiče svećenika rečene općine, isti taj biskup ne može ni-
šta narediti ili uzeti, nego kada on sam pošalje ili ide po kneštvu,
u svakom gradu vinodolskom koji on pohodi, moraju mu svećenici
onoga grada dati jedan objed i jednu večeru; nikako mu nisu dužni
ponijeti taj objed i tu večeru izvan područja onoga grada. I rečeni
popovi i žakni nisu dužni ni na jedno drugo podavanje biskupu, osim
ako bi koji što počinio ili zgriješio, a zato što bi morao platiti kaznu
— taj biskup može od krivaca naplatiti 40 mletačkih soldina za kaznu;
višu kaznu ne može naplatiti od tih svećenika i žakana.

Čl. 1. Prvi član započinje riječju najprvo — najprije, a zatim svaki po-
jedini član redovito s ošće ili jošće, prema latinskom item. Svako
ošće je u Tumačenju zatim, a jošće je nadalje. U glagoljičkom tekstu
i jedno i drugo izgovaralo se, vjerojatno, jošće, i nije se osjećala u
izgovoru nikakva razlika.
Nije jasan sinonim malik — a koja riječ obično označava malog zlob-
nog duha, u Istri je to i dijete koje se rodilo u košuljici — i talijanske
riječi macarol.
Čl. 2. Samostani su u Vinodolu osnovani tek u prvoj polovini XV. stoljeća,
jednako pavlinski kao i onaj franjevački na Trsatu, te je odredba o
samostanima kasniji umetak. Kaštald je u Barada-štefanovićevu iz-
danju crkovinar. Riječ kaštald je i danas živa u Istri i Hrvatskom
primorju, a označava čovjeka koji se brine o crkvenom blagu.
Čl. 3. Biskup ide po Vinodolu službeno, tj. u kanonsku vizitaciju, sam ili
šalje vikara; sam posvećuje crkve i krizmava, i tada mu popovi imaju
služiti na onaj dan kad obavlja svoj službeni posjet. Riječ imenje,
prema lat. tenuta, u našim starim izvorima glasi držanje.

Čl. 4.
Nadalje: kada putuje gospodin biskup, ima ići [na račun općina] sa
sedam konja za ophod; osmi je valižnik.

Čl. 5.
Zatim: ako bi gospodin knez u Vinodolu ili rečeni biskup obilazio po
vinodolskom kneštvu, u koji god bi njihov grad došao, može dati odu-
zeti i donijeti k sebi po satniku toga grada za hranu svoju i svoje dru-
žine bilo od čijih goveda i sitne stoke, koji se mogu najbliže naći,
bilo od stoke kmetske, bilo plemenitih ljudi, bilo svećeničke i od svih
ostalih ljudi. Ipak, mora ih platiti gospodin knez gdje bi se nalazio,
i može dati oduzeti po svojim permanima za se i za svoju obitelj i za
sav svoj dvor od najbliže stoke iste gradske općine, bilo od koga god
od gore imenovanih.

Čl. 6.
Zatim: ako bi tko počinio grabež na putu ili gdje drugdje, neka plati
knezu 50 libara.

Čl. 7.
Nadalje: tko bi u gradu noću silom provalio u spremište ili ako bi u
njemu što ukrao, te ako bi tko vikao »pomagajte«, mora platiti knezu
50 libara i dvostruku štetu. Oni koji su vikali »pomagajte« vjerodostoj-
ni su ako pod zakletvom izjave da su prepoznali onoga zlotvora. Napro-
tiv, ako ondje nije vikano, nema platiti nego 40 soldini i štetu, kako
je prije rečeno. I ako tu zloću učini danju, nije dužan platiti nego naj-
više 40 soldina, ako se može dokazati vjerodostojnim svjedokom.

Čl. 4. Pojizda je ophodnja na konjima, kavalkada; u originalu je pojidi
umjesto pojizdi, kako je u Trsatskom prijepisu. Strohal je predlagao
čitanje po jidi — poslije jcla, što naravno nije prihvaćeno. Valižnik
je tovarni konj koji nosi valiže, kovčege, biskupovu opremu.
Čl. 5. Za sitnu stoku Vinodolski zakon upotrebljava riječ brav koja ima
razna značenja: ovan, jarac, ali i ovca, koza; ovan i jarac obično su
kastrirani. Skot je stoka općenito. Perman je, prema Štcfaniću (PSHK
1, 92), »kneževski službenik, sigurnosni i izvršni organ«. Prema Marge-
tiću, permani su »kneževa vojna pratnja«, a kasnije »vojni i policijski
izvršni organ kneževa dvora«. Vidi: L. Margetić, Permani frankapan-
skih (i zrinskih) primorskih posjeda, Iz vinodolske prošlosti, 55—79.
O članu 5. u istoj knjizi, str. 149—150.
Čl, 7. Hram se ovdje misli kao spremište; riječ dolazi i u Krčkom statutu.
Sudeći prema čl. 62, hram je stambena zgrada, stan, kao u ruskom
»horomy«, gdje se spremaju različita oruđa, ali i prehrambeni pro-
izvodi.

Čl. 8.
Zatim: ako je netko noću ukrao iz staje koje živinče, ili žito s guvna
ili iz ulišta — to je mjesto gdje se drže pčele — med, također plaća
knezu 50 libara, ako je ondje bio povik »pomagaj«, ali danju 40 soldina,
isto toliko i noću, ako ondje nije bio povik, i dvostruku štetu, kako je
pisano. Poviku se vjeruje.

Čl. 9.
Ako se vodi parnica pred dvorom zbog nasilja ili zbog krađe koje god
stvari, a tužitelj nema svjedočanstva protiv krivca, te mu se dopusti
zakletva: za grabež mora krivac prisegnuti samodvadesetpet, a za gore
spomenute krađe samodvanaest, ako su u toj krađi oštećeni i ako je
ondje bio povik »pomagaj«.

Čl. 10.
Nadalje: zbog krađe iz tora i za palež žita koje stoji na polju, te zbog
uzimanja sijena noću sa stoga, za to djelo mora prisegnuti samošest.
A tat ne smije imati odgovornika bez privole dvora. Ipak — onaj koji
treba prisegnuti, neki nađe porotnike kako bolje može. I ako ih ne može
imati, neka položi prisegu on sam, ili oni, onoliko puta koliko se mora
prisegnuti.

Čl. 11.
Zatim: ako tko počini nasilje u vinodolskom pristaništu, ima platiti
knezu 50 libara. Ako ondje počini krađu, plaća 24 libre. Ako ondje
nema svjedoka, onaj koji poriče mora prisegnuti samodvanaest, i to po-
čini li se ili noću ili danju.

Čl. 12.
Nadalje: ako tko primi nekoga prognanika ovoga kneštva ili ako bi
im dao jesti ili piti ili koju drugu pomoć ili savjet, mora knezu pla-
titi 50 libara.

Čl. 8. Osik je drvenim stupovima i pleterom ograđeni prostor za stoku;
ulište bi trebalo značiti mjesto gdje se drže košnice, uli, ali ovdje
prema (naknadno napisanom tumačenju?) znači košnicu. Zvanje u
pomoć je otegotna okolnost za lopova. Slično u dalmatinskim sta-
tutima.
Čl. 9. O dokaznom postupku prema čl. 9. vidi L. Margetić, Iz vinodolske
prošlosti, 150—153.
Čl. 10. Mošuna je tor za ovce i drugu stoku, pokriven slamom. Riječ je
posuđenica iz dalmato-romanskog jezika u starijem periodu, od lat.
mansio, odnosno od ptc. perf. mansum. Skok, ERHSJ II, 460. Uništiti
već spremljeni urod (žito, sijeno) veći je zločin nego to djelo počiniti
dok je u polju.
Čl. 12. Prognanik, zgonik, lat. exul, bannitus, to je onaj koji je protjeran
iz kneštva ili je za njim raspisana (izrečena) potjernica.

Čl. 13.
Nadalje: koja god bratovština među sobom dijeli bir, dužna je dati
potpunu desetinu.

Čl. 14.
Zatim: nikakve obveze o kojoj god stvari ne mogu se otprve među bilo
kojim Ijudima kneštva postaviti ili utvrditi, ni zajedničke ni posebne;
od one obveze polovica pripada općini a polovica gospodi onoga grada
gdje to bude učinjeno.

Čl. 15.
Zatim: svaki svećenik dužan je čuvati stražu noću u gradu, kao svaki
drugi čovjek.

Čl. 16.
Nadalje: ni jedan žakan ne može primiti svete redove u kneštvu ako ne-
ma dopuštenja kneza i općine grada gdje živi.

Čl. 13. Bir, u Vinodolskom zakonu zbor, uobičajen je prihod od bratovštin-
skih dobara, koji se dijelio jednom godišnje prigodom posebne bra-
tovštinske svečanosti.
Čl. 14. 0 kaznama kako se ogledaju iz ovoga člana pisali su mnogo Leon-
tovič, Jagić, Strohal, Prcux, odnosno Bogišić, Kostrenčić i drugi. Vidi
o tom članu L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, 153—159.
Čl. 15. Bez obzira na vrlo složenu strukturu vinodolskog društva u srednjem
vijeku, u kojem su popovi povlašteni, a prema N. Klaić izjednačeni
s kmetovima, koje ona smatra predstavnicima općinskoga vijeća, teš-
ko se može prihvatiti njena tvrdnja da »popovi nisu svećenici, nego nji-
hovi pomoćnici«. N. Klaić, Vinodol, str. 135.
Čl. 16. Oko sadržaja i razumijevanja čl. 16. bilo je dosta sporenja. Jagić je
smatrao da prema ovoj odredbi žakan može iz svjetovnog klera pri-
jeći u redovnički samo s dozvolom kneza i općine. Preux smatra da
žakan znači klerika s nižim redovima, a da se redi u više redove, po
trebna je dozvola kneza i općine. Slično i Barada-štefanić: za njih je
žakan klerik koji još nema redova. Mislim da ovu odredbu treba shva-
titi: ni jedan svećenik ne može postati plovan (župnik) bez volje
kneza i općine. Plovan je do tridentskoga koncila, a kod nas i kasni-
je, bio biran od župne zajednice, ovdje općine i kneza.

Čl. 17.
Zatim: ni jedan kmet ili drugi čovjek iz općine ne može poći stanovati
ni u jednu crkvu, ni u jednu opatiju ili u samostan služiti, ili postati
ondje čuvar, ako to nije s voljom kneza i općine.

Čl. 18.
Nadalje: dobra žena, dobra glasa, postavljena za svjedočanstvo, ako ne-
ma drugih sojedoka, vjerodostojna je među ženama, bilo zbog uvrede
riječima, bilo zbog tučnjave ili ranjavanja.

Čl. 19.
Nadalje: ni jedan svjedok postavljen za svjedoka ne smije svjedočiti
prije nego je prizvan od pristava. A onaj tko to učini, plaća knezu 40
soldina, a onomu za koga se bude vidjelo da mu njegovo svjedočanstvo
šteti, obvezan je platiti svu štetu koju bi ondje imao.

Čl. 20.
Zatim: nitko ne može postaviti svoju ženu sebi za svjedočanstvo. Ni
za jednu stvar nije mu vjerodostojna.

Čl. 21.
Zatim: ako se netko s nekim pred dvorom u palači spori i reče: »Je li
tako ili nije?« ili ga pita za neku krivicu, on može priznati ili poricati.

Čl. 22.
Zatim: ako tko pred dvor dovede svjedoke tužbe, mora postaviti svje-
doke i dokazati da je tako.

Čl. 17. čuvar, lat. custos, jer čuva, obdržava regulu, redovnička pravila.
Htio se spriječiti odlazak u redovničku zajednicu onih koji su se
u nju »udavali«, tj. došli sa svojom zemljom, osobito ako nisu imali
djece.
Čl. 18. U Vinodolskom zakonu dano je dosta mjesta ženama, odnosno pro-
blemima koji su s njima u vezi: od svjedočenja, nasljeđivanja, zlo-
stavljanja, obrane časti i slično. Vidi članove: 18, 20, 27, 28, 32, oso-
bito 56, 59, 61, 67.
Čl. 19. O članu 19. vidi L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, 159—160.
Čl. 20. O pritčama, tj. svjedocima, vidi L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti,
160—161. Priča, u značenju svjedok, jest »još i danas živa u tom smislu
u novljanskom pučkom govoru«.

Čl. 23.
Zatim: pudarija — to je čuvanje vinograda i zemalja i guvana i drugih
stvari — za koje se postavljaju pudari kao vjerodostojni. Međutim:
ako se bude činila neka šteta pred njim, neka tada viče »pomagajte!«
ako ne uzme neki znak od onoga štetnika, kao i tada kad pokaže
vjerodostojnim svjedokom, ili ne odnese onaj znak pred dvor, prije
nego se taj krivac optuži pred dvorom, ili ako ne pođe s tim istim
krivcem tada pred dvor.

Čl. 24.
Nadalje: svatko može zvati »pomagajte« ako vidi da nctko čini neko
zlo, i za to se ne može kazniti ni jednom kaznom.

Čl. 25.
Zatim: za udaranje, ranjavanje i za tučnjavu među kmetovima nije
kazna nego 40 soldina, koje krivac mora platiti knezu, a onomu koji
budc udaren 2 grla sitne stoke i liječenje. A to također za satnika,
grašćika i busovića, koji u ovom potpadaju pod zakon i sud kmctski,
a ne službenički. Po kmetskom zakonu njima se sudi i za povrede,
i to zadovoljava.

Čl. 26.
Nadalje: satniku i grašćiku i busoviću ne vjeruje se ni u jednoj stvari
koja je učinjena u njihovo vrijeme a pripadala bi u njihovu službu,
nego samo nakon jedne godine, koja dolazi poslije prestanka njihove
službe.

Čl. 27.
Zatim: ako bi muškarac zlonamjerno strgao ženi hovrlicu ili pokrivaču
s glave, a moglo bi se dokazati trima dobrim Ijudima ili ženama, ako
je zbog toga tužba, neka plati 50 libara; od toga gospodin knez ima
primiti 40 soldina, ona kojoj je sramota počinjena 48 libara. Ali ako
žena ženi strgne pokrivaču više rečenu, plaća 2 libre dvoru, a njoj 2
ovce. Ako pak ne bi bilo ondje dobrih svjedoka, neka prisegne onaj
koji poriče da to nije učinio, i neka je oslobođen.

Čl. 23. Pudariji, tj. čuvanju polja u vrijeme sazrijevanja usjeva i plodova
posvećena je znatna pažnja u svim našim zakonima i statutima.
Čl. 25. O kmetovima u Vinodolskom zakonu govore članovi 17, 25, 31,
36, 54, 73, 75. N. Klaić je još 1962. stajala na stanovištu »kmet je bio
i morao biti u doba sastavljanja VZ i VS (tj. Vinodolskog i Vrbanskog,
Krčkog statuta, J. B.) samo član općinskog vijeća«. Nakon toga se raz-
vila živa polemika o kmetovima u Vinodolu.
Čl. 27. Hovrlica, tj. pokrivača, kako je drugi naziv za rubac što su ga žene
nosile kao znak pripadnosti među udate ili neudate; u vrijeme A. Ma-
žuranića (sredina XIX. st.) ostao je samo izraz »nosit rubac na
hovrlicu«. Postanje riječi nepoznato, i neće biti od tal. riječi coverta,
covertura, kako je mislio Jagić.

Čl. 28.
Nadalje: ako koji muškarac ili žena reče nepodobno ili kaže psovku
na nekoga muškarca ili neku ženu, i može se dokazati jednim vjerodostoj-
nim svjedokom, muškarcem ili ženom, ako ondje nije bilo više svje-
doka, plaća dvoru 2 libre a stranci kojoj je rekao 2 libre.

Čl. 29.
Nadalje: ako bi tko ubio koga od potknežina ili od slugu kućne družine
gospodina kneza, od permana, te bi pobjegao, i ne bi se mogao uhvatiti,
neka knez naplati vraždu — to je novčana kazna (obvcza) — koju i ko-
liko bude htio; od plemena zločinca samo polovicu, jer pleme nije dužno
nego polovicu, a zločinac drugu polovicu. Ali ako se uhvati taj zločinac,
njemu se može taj isti knez ili drugi mjesto njega osvetiti kako bude
htio, a njegovo se pleme ničim ne kažnjava.

Čl. 30.
Nadalje: ako tko učini zasjedu protiv navedenih potknežina ili službeni-
ka ili permana, i može se dokazati podobnim svjedocima, neka plati
knezu 50 libara. Isto tako, ako bi ga tukli ili ranili, i za ozljedu dužan
je platiti polovicu. Ako bi tko nekome od njih neki ud odsjekao ili
oštetio tako te se zbog toga ne bi mogao vratiti u prvotno zdravlje,
neka plati onu kaznu na koju ga knez bude osudio.

Čl. 31.
Zatim: ako bi tko ubio kojega kmeta, ili od kmetskoga roda, a ne bi
se mogao uhvatiti, neka se osudi na kaznu od 100 libara rođacima, a
općini onoga grada iz kojega je ubijeni, 2 libre. Od tih 100 libara tre-
baju dobiti polovicu djeca ubijenoga, ako ima djecu, a drugu polovicu
njegovi rođaci. Tu kaznu plaća krivac. Ako pobjegne, moraju platiti

Čl. 28. Riječ svar, psovka, svađa; vidi kod VI. Mažuranića, Prinosi s.v. čast.
Svara je rixa, kako ima Stulli. Od te riječi ime slavenskog boga Sva-
roga, deminutiv Svarožić. Skok, ERHSJ III, 369.
Ćl. 29. O vražbi, vraždi vidi VI. Mažuranić, Prinosi, s.v. vražda.
Ćl. 31. O doloznom i kulpoznom ubojstvu vidi L. Margetić, Iz vinodolske
prošlosti, 161—164, s napomenom o kmetovima.

polovicu kazne njegovi rođaci, a polovicu njegovi nasljednici, ako ih
ima. Ali ako se može uhvatiti prijc nego se plati vražda, ili ako je uči-
njena nagodba, neka se na njemu izvrši osveta, a njegovi rođaci neka
su slobodni.

Čl. 32.
Zatim: kćeri koje su ostale po smrti oca i majke ili sinova, ako nisu
ostala braća tim kćerima, moraju se opremiti ili tim kćerima ostaviti
imovina očeva i majčina, da vrše onu službu koju su bili dužni izvr-
šavati dvoru oci 1 matere njihove. Isto tako ako bi ostali sinovi, i
umrli bez nasljednika.

Čl. 33.
Zatim: ako bi tko držao ošasno — to jest neku stvar koja je ničija
pa ima pripasti dvoru bez dvorske zapovijedi ili tražbine — a to bi
se moglo utvrditi od strane gospodina ili njegova službenika, dužan je
platiti knezu sedmerostruki svakogodišnji prihod koliko bi godina dr-
žao to isto ošasno dobro, i kaznu od 40 soldina za svaku godinu. Ono pak
ošasno dobro mora pripasti kneževu dvoru.

Čl. 34.
Zatim: ako bi tko držao neko dobro, neku zemlju, ili neki vinograd,
ili posjed ili vrt, a od tih bi zemljišta gospodin knez imao pravo na
dio prihoda, pa ako ga ne bi dao, dužan je na kaznu gore rečenu, ili
od dijela ako se može dokazati da je to učinio.

Čl. 35.
Zatim: ako je netko ukrao neku stvar knezu, ili njegovu dvoru, ili
potknežinu ili službeniku kojemu od gore pisanih, neka plati knezu
kaznu kako je gare rečeno o krađi. Onomu komu je počinio, sedme-
rostruko.

Čl. 36.
Nadalje: kmetovi i svećenici za krađu među sobom neka imaju isti
zakon. Ali ako tko ukrade neku stvar kojoj crkvi ill samostanu ili opa-
tiji, dužan je platiti kaznu koju plaća radi stvari kneževih ili više spo
menutih službenika.

Čl. 32. O nasljednom pravu: Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, str.
48—50; L. Margetić, O starom hrvatskom nasljednom pravu descende-
nata, Historijski zbornik 25—26, 1972—73.
Čl. 33. O ošasnosti vidi VI. Mažuranić, Prinosi, s.v. ošast.
Čl. 34. Učestje, tj. dio prihoda koji je pripadao zemaljskom gospodaru kao
da je prošireno riječju pošišion, koje je očito kasniji dodatak. O uče-
stju vidi L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, str. 165.
Čl. 36. Ćrkve, samostani i opatije izjednačeni su u pravu otštete s knezom,
a za popove vrijedi zakon kao i za kmetove.

Čl. 37.
Zatim: ni za jednu krađu koja je [počinjena] po danu nije kazna
veća od 40 soldina, a također u noći, osim ako bi bio povik »pomagaj-
te«, i ako bi bilo u gradu, izuzev krađe gore imenovane. A također za
svaku krađu ili danju ili noću taj krivac mora platiti 40 soldiina, i
imaju pripasti općini grada gdje se ta krađa počini.

Čl. 38.
Zatim: gdje ne bi bilo tužbe, nema ni kazne. Nitko se ne može prisiliti
da podigne neku tužbu zbog neke stvari pred dvorom, ili drugdje, osim
ako je s njegove dobre volje. Tko tužbu podigne, mora je do konca
dovesti.

Čl. 39.
Nadalje: ni jedna tužba nema veću kaznu od 6 libara, osim zbog na-
silja gore rečenih.

Čl. 40.
Nadalje: ni jedno oslobađanje ili presuda ili globa ne može se odredi-
ti bez kneževe privole ili ako ne bi bio koji knežev čovjek koji bi po
njegovoj zapovijedi učinio.

Čl. 41.
Zatim: Ijudi rotnici za kažnjavanje krivaca; tim se rotnicima ne vje-
ruje, osim ako uzmu svaki put za onoga koji je skrivio, za njegovu
krivnju, znak. S tim znakom mora doći treći dan pred sud i pokazati
ga.

Čl. 42.
Nadalje: ni jedan ključar nije vjerodostojan i ne može mu se vjero-
vati ni u jednoj stvari za koju bi kazao da ju je nekomu dao, ili po-
klonio ili posudio, ili da ju je na koji god način dao iz svoga podruma,
koja bi vrijedila iznad 20 soldina, osim ako bi imao vjerodostojne
svjedoke. Također i za ono što bi vrijedilo 20 soldina mora prisegnuti i
dotaknuti Sveto evanđelje.

Čl. 39. O članu 39. vidi L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, str. 165—7; tvrd-
nja da ličba znači tužbu može se dokazati i Trsatskim latiničkim
prijepisom, gdje je pisar precrtao riječ ličba i napisao tužba. Pre-
ma tome nema pravo Strohal kad smatra da je ličba očevid, a ni M.
Kostrenčić kad tvrdi da je drazba. Vidi i čl. 61.

Čl. 43.
Zatim: ni jednom krčmaru ne vjeruje se bez svjedočanstva ni za jednu
veresiju koju bi on učinio od svoga vlastitog vina, osim do 10 soldina.
A podružnik — to je onaj koji prodaje tuđe vino — do 50 soldina. I
još moraju na to prisegnuti.

Čl. 44.
Zatim: ni jedna trgovačka knjiga nije vjerodostojna bez dobrih svje-
doka, nego do 50 libara za svaki dug. I za to također mora prisegom
na [svete] knjigc potkrijepiti svoje trgovačke knjige.

Čl. 45.
Zatim: ni jedna nagrada koja se potajice dade za pronalaženje neke
stvari, zlodjela ili čega drugoga, kao što su zcmlje, vinogradi i ostale
stvari, za koje je običaj dati likuf, ili za nalaženje velikoga go-
veda, ne smije se dati više od 40 soldina. A tko da više, neka mu je na
štetu, izuzevši ako bi gospodin knez smatrao da treba više dati da se
pronađe koje zlo djelo i za neku drugu stvar za koju bi se znalo da
pripada istomu tomu knezu. Za tih 40 soldina mora prisegnuti da ih je
dao i obećao dati onaj koji govori da je tu istu nagradu dao i da ju
je tražio i primio. Dvoru za globu od tih 40 soldina nije dužan dati
ništa nego 5 soldina, za svaku malu životinju 2 soldina.

Čl. 46.
Nadalje: ako tko prijavi da je nešto ošasno ili od čega se daje dio pri-
hoda, o čemu je gore rečeno, i ne bi mogao dokazati, neka plati istu
onu globu koju bi platio onaj koga je prijavio.

Čl. 47.
Nadalje: ako bi tko pred dvorom odredio ili priveo svjedoke, ovako
govoreći: »Taj i taj zna da je tako«, a protivna stranka reče: »A taj
i taj da tako nije«, svjedoci od ovoga takođcr su pripušteni. A oni koji
nisu, odbijeni su.

Čl. 44. Vođenje trgovačkih knjiga dokaz je o vrlo živoj trgovini u Vinodolu.
O tome svjedoči i osnivanje Novoga Grada, tj. današnjeg Novog Vino-
dolskog s pristaništem (lukom) o kojoj govori član 11.

Čl. 47. Ovaj je član zadavao brige u razumijevanju, te su se izdavači poma-
gali različitim interpunkcijama da bi objasnili sadržaj odredbe. Vidi
o tome L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, 166, i njegovo objašnje-
njc: »ako i tužitelj i tuženi ponudc svjedoke, tuženikovi svjedoci su
također pripušteni svjedočenju, a nepripušteni obiju stranaka ne smiju
svjedočiti«.

Čl. 48.
Zatim: ni jedan pristav ne može uzeti više od 10 soldina za najveću
parnicu: a najveća je parnica za koju god stvar koja vrijedi najviše
40 soldina, a za najmanju pravdu koja također vrijedi 40 soldina i
od toga niže, 5 soldina. U toj stvari ako protivno učini, dužan je jednog
vola ili 8 libara, od kojih knez neka ima polovicu, a grad gdje se to
dogodi drugu polovicu.

Čl. 49.
Nadalje: ako se s pristavom plijeni neko malo živo govedo zbog krađe,
ima pristav dobiti za to 1 par potplata, a govedo pripada onomu čije
je bilo, s pravom kako je određeno. Ali ako se plijeni mrtvo, te je još
čitavo, pristav mora imati od njega četvrtinu. Ako nije čitavo, meso
koje se pronađe pripada istom pristavu, a onaj čije je bilo to meso,
neka traži svoja prava.

Čl. 50.
Zatim: od velikih goveda koja su zaplijenjena nakon krađe, pristav
dobiva za svako govedo 5 soldina, bilo živo ili mrtvo. A za stvari kojih
je vrijednost 40 soldina i niže vrijednosti, dobiva 2 soldina, a za više,
5 soldina. Ipak — taj se isti pristav mora uzeti od dvora i s njegovim
dopuštenjem. A mora se znati da kmet za jedno ukradeno dobiva dva,
a knežev dvor ili službenici gore pisani za jedno — sedam.

Čl. 51.
Nadalje: ako bi se našao kriv pristav, neka knezu ostane sve njegovo
imanje pokretno i nepokretno. Ali ako ga netko optuži pred dvorom
ili drugdje da je lažan, i ne bude mogao dokazati, plaća knezu
40 soldina, a onomu pristavu jednoga vola ili 10 libara. Ali ako se utvrdi
da je neispravan, plaća gore rečenu kaznu i ne može više biti pristav
bez privole kneževe, a stranka protiv koje je krivo kazao — ako je
morala biti kažnjena zbog neke stvari — neka bude slobodna, ili neka
vodi svoju parniicu zbog koje je oslobođena. Ipak da je kriv, treba do-
kazati sa tri podobna svjedoka.

Čl. 50. Kmetu pripada dvostruka naknada, za razliku od kneza kome pripa-
da sedmerostruka. Prema članu 36, popovima pripada slična naknada
kao kmetovima, a crkvama i crkvenim institucijama kao knezu.

Čl. 52.
Zatim: ako se za nekoga utvrdi da je lažan svjedok, kažnjava se da
plati jednoga vola ili 8 libara, a stranka protiv koje je svjedočio neka
je oslobođena svake krivnje, ako se morala zbog neke stvari osuditi.
Taj od tada unaprijed neka ne bude više svjedok bez privole dvora.
Ako se optuži kao kriv, a ne može se dokazati, onaj koji ga je optužio
ali ne može dokazati plaća knezu 2 libre, a onomu svjedoku jednoga
vola ili 8 libara. A da je lažan, može se dokazati sa tri podobna čovjeka.

Čl. 53.
Nadalje: ako bi tko ukazao da je koji pristav ili svjedok kriv, neka nema
otada nikakve parnice protiv tužitelja ili svjedoka, niti itko umjesto nje-
ga. A ako tko smatra o pristavu ili svjedoku da je kriv, i obeća da će to
dokazati svjedocima, a ti svjedoci nisu spremni svjedočiti, ili se ne slažu
kako je on prijavio, otada unaprijed protiv njih neka ne podiže nikakvu
parnicu. Odnosno: ako je neki svjedok prizvan pred dvor zbog neke
stvari, a jedna bi se stranka htjela suprotstaviti njegovu svjedočenju,
može to učiniti ako ima svjedoke. Ako se svjedoci prizovu protiv nje-
ga, ili protiv njegova svjedočanstva, i oni svjedoče kako je obećao
dokazati, odsada unaprijed ni protiv jednoga od tih svjedoka neka ne
može ni jednom parnicom dovesti svjedoke. Odnosno: neka ne može
protiv nastupiti ni on ili tko drugi zbog tog svjedočenja. Ili: zbog
njegova svjedočanstva ne može se protiv njega podići parnica ni za
koju stvar.

Čl. 54.
Nadalje: ni jedan odvjetnik u većoj parnici ne može za svoje odgova-
ranje uzeti više od 10 soldina, a za najmanju parnicu 5 soldina. A kmet
za plemenita ne može biti odgovornik, ni plemeniti za kmeta bez dopu-
štenja dvora. Za koju stvar, ako protivno učini, moraju platiti knezu
1 vola a toliko onomu kojemu je bio odgovornik, ili 8 libara.

Čl. 55.
Nadalje: sve ugovorne kazne koje bi knez sam ugovorio ili prije usta-
novio, općenito ili posebnim načinom, neka budu njegove i njemu neka
pripadnu.

Čl. 56.
Nadalje: ako bi tko silovao neku ženu, ili je pokušao silovati, mora
platiti knezu 50 libara, a toj ženi isto toliko, ako se ne bude mogao
s njom na neki drugi način nagoditi. Odnosno: ako ona o rečenom
nasilju nema svjedoka, vjerodostojna je; ipak mora prisegnuti samo
dvadesetpet, poživši ruku na [Svete] knjige i dotičući ih, za rečeno
silovanje, a protiv onoga koga optužuje. Porotnike neka ta žena nađe
kako bolje zna. Ako porotnika nema, ili ih ne može toliko imati, ta
je žena dužna prisegnuti umjesto onih koji joj nedostaju. Koje pak
s njom prisežu, ili ona sama poslije prvoga puta, moraju ticati ru-
kom govoreći: »Na to prisežem«. A svi njeni porotnici moraju biti
ženske. A ona koja ondje priseže, a ne njen odgovornik, mora reći:
»Doista, s ovom prisegom prisežem«, a ona mora prisegnuti kako je gore
rečeno. I ako bi ta ista žena ili koji od njenih porotnika propustio
što je gore rečeno, onaj protiv koga govori neka je oslobođen od ono-
ga gore rečenoga zločina.

Čl. 57.
Zatim: ni jedan zbor, općinski ili pojedinačan, u gradu ili drugdje, ne
može se održati ni zbog kakvih poslova koji bi potpadali pod općinu,
ako ondje ne bi bio nazočan knežev čovjek. A ako što protivno učine,
gube svu svoju imovinu koja neka pripadne gore spomenutom knezu.

Čl. 58.
Nadalje: svaki svećenik koji ima u gradu crkvu, mora svaki dan služiti
misu i druge svete službe, osim ako bi bio spriječen opravdanom za-
prekom. Ako učini protivno, gubi jednoga vola, i neka bude polovica
knezu a druga polovica općini onoga grada u kojem se to dogodilo.

Čl. 56. Izdavači u XIX. st. u kritičkom tekstu skraćuju riječ opscena zna-
čenja i slova nadomještaju točkama (Jagić, Rački); u XX stoljeću na
navedenom mjestu kao u originalu. Rački glagol jebati tumači lat.
stuprare, vim infere, silovati. Riječ je postala sramna osobito nakon
uvriježene psovke koja je došla s turskom vojskom. Trsatski prijepis:
»ako bi ki učinil silu ženi, ili hotil vazeti poštenje«.
Čl. 57. Osobito u ovom članu istraživači su vidjeli feudalnu krutost i bez-
obzirnost novih gospodara Vinodola, Frankapana.

Čl. 59.
Nadalje: ako bi se našlo da je neka ženska vračara, i moglo bi se do-
kazati vjerodostojnim svjedočanstvom, za prvi [put] neka plati knezu
100 libara ili neka se spali, ako se nije imalo od čega platiti. A odsada
unaprijed, ako bi učinila, gospodin knez neka je kazni po svojoj volji.
A također, tom istom kaznom neka se kazni muškarac ako se nađe
u istom zločinu.

Čl. 60.
Nadalje: ako bi tko htio prijaviti nekoga zbog kakva zlodjela pred dvo-
rom, ili zbog kakva drugog kažnjivog čina, ili zbog neke druge stvari,
treba ovako reći dvoru: »Ja ti prijavljujem toga zbog takve stvari«, ili:
»Tebl govorim da je taj učinio takvu stvar«. Nema drugog načina op-
tužbe ili prijave, jer nije valjana. A ako bi netko drugoga prijavio dvo-
ru, a ne bi mogao dokazati, neka plati dvoru onu kaznu koju bi platio
onaj koje je bio optužen, a optuženi neka je slobodan.

Čl. 61.
Nadalje: tužba je pravovaljana i može biti učinjena pred gospodinom
knezom i pred svakim njegovim službenikom i pred satnikom, i tako
đer pred njegovom ženom, ako ondje ne bi bilo satnika.

Čl. 62.
Nadalje: ako bi tko podmetnuo vatru u kuću ili u spremište ili u nečiju
staju, za palež prvi put neka plati globu dvoru 100 libara, a štetu neka
plati onomu komu ju je učinio, ili neka bude osuđen na tjelesnu kaznu
ako nema otkuda platiti. Ako to ponovno učini, neka se osudi na
smrtnu kaznu. Ako ondje izgori koji čovjek ili neki Ijudi, a zločinac
se ne bi mogao uhvatiti, plaća se vražda za svakoga izgorenoga, kako je
gore o vraždi rečeno.

Čl. 59. Tvarnica nije vještica nego žena koja sprema lijekove od trava, ona
je vračara. Liječenje je moglo kobno završiti — trovanjem. Odredbe o
ženama vračarama, ali ne još i o vješticama, česte su u našim starim
zakonima i statutima, i govore o lijekovima od trava (herbaria) koje
te žene spremaju.

Čl. 63.
Nadalje: nitko ne može zahtijevati potraživanje za nadležni dvor, niti
za ijednog dvorskog službenika odsada unaprijed, ako ga ne traži na-
kon napuštanja te službe, tijekom godine.

Čl. 64.
Zatim: ako tko pokaže krv koja mu je zlonamjerno prolivena, toj mu
se krvi vjeruje. Ipak mora prisegoni potvrditi ako ondje nisu bili
svjedoci.

Čl. 65.
Zatim: pnistavi i pozovnici vjerodostojni su ako im se ne dokaže da
su lažni.

Čl. 66.
Nadalje: izvan grada pastiri i orači i drugi Ijudi dobra glasa, to jest
svaki od njih, vjerodostojni su kao svjedoci, bilo u razbojništvu, bilo
u nasilju ili u kojem drugom zločinstvu.

Čl. 67.
Nadalje: otac sinu, sin i kći ocu mogu biti svjedoci, a brat sestri, i
sestra sestri ako svak zasebno stanuje, i razdijeljeni su među sobom.

Čl. 68.
Nadalje: za ubojstvo — ako nema svjedoka — optuženi za njega mora
se opravdati samopedesct i naći svoje porotnike, kako najbolje zna i
može. Ako nema porotnika, neka sam toliko puta prisegne a to za
one koji mu nedostaju.

Čl. 62. Vidi sličnu odredbu o paležu u članu 10. Za Ijude koji nastradaju u
požaru vrijede odredbe člana 29. i 31.
Čl. 68. Osumnjičeni za ubojstvo mora položiti rotu zajedno s 49 porotnika.
U Vinodolu nije bilo Božjeg suda, te se dokaz o nevinosti osumnjiče-
nog dokazivao porotnicima.

Čl. 69.
Zatim: ako bi tko imao s nekim prisegu, može mu je pravovaljano
oprostiti ako hoće, ako je ta prisega bila zbog male stvari, kad budu
skupljeni na običajnom mjestu gdje se obavljaju prisege. I oslobođen
prisege neka plati za koliko je bio osuđen prisegnuti. Ipak, ondje mora
biti dvorski čovjek. Ali sve druge porotnike može otpustiti bez ika-
kve naknade.

Čl. 70.
Nadalje: ako se nađe da je tko izdajnik gospodina kneza naravnoga, taj
isti gospodin knez neka ima potpunu vlast da učini odmazdu nad njim
i nad njegovom imovinom po svojoj volji.

Čl. 71.
Nadalje: ako nađem razbojnika na svojoj šteti noću, to jest da mi oini
štetu, te njega živa ne mogu uhvatiti, ili ga ne poznajem, da bih znao
zbog čega ga imam tužiti, te ga ubijem, zbog toga ne mogu biti osuđen,
i nitko ne može protiv mene podići ili voditi parnicu.

Čl. 72.
Nadalje: ni jedan poslanik nije vjerodostojan u parnici ako nije za-
prisegnut, osim ako je poslan od dvora, a koji se poslanik hrvatski
zove »arsal«.

Čl. 73.
Nadalje: pozovnici moraju biti zaprisegnuti. Isto tako i kmetovi mo-
raju se pozivati pred dvorski sud, pred rotnika.

Čl. 74.
Nadalje: ako osuđeni na globu kojom drugom stvari nemaju da plate go-
re rečene globe i kazne, gospodin knez može njihovim životima raspo-
lagati po svojoj volji, kako bude htio.

Čl. 69. Porota je bila časna služba, te porotnici nisu dobivali nikakve nagra-
de za svoju slugu, pa su zato i bili nezavisni. Vidi: M. Kostrenčić, Za-
kon vinodolski, str. 189—190.
Čl. 70. Usporedi i čl. 12. o prihvaćanju prognanika, i ovaj o izdajici. Preda-
vac, prema Jagiću, odgovara staroslav. pr&datelb i narodnom izdavac.
Zasvjedočeno već u Mihanovićevu homilijaru.

Čl. 75.
Nadalje: u svim globama, ugovornim kaznama i pogodbama gospodin
knez ima pravo i potpunu vlast, kako nad plemenitima, tako nad crkve-
nim osobama i nad kmetovima i nad svim drugim ljudima, kako je
gore navedeno.
Zatim: ovi dakle zakoni gore napisani su, i svi gore spomenuti izabrani
od spomenutih općina vinodolskih kazali su i odobrili su, utvrđujući
i navodeći stare i prokušane zakone vinodolske potvrdili su da su po
njima uvijek živjeli i njihovi djedovi i njihovi ocii i njihovi preci.
Nadalje: za spomen toga ubuduće i za javno svjedočanstvo, ista ta
općina vinodolska naredila je da se napiše ovo pismo, i da se po jedno
takvo pohrani u svakom gradu.
Bi uoinjeno u Novom Gradu, u dvorani gore imenovanih knezova,
godine, mjeseca, dana, indikcije rečene.
Na isti način: ako u dvoru ili pred dvorom podigne parnicu koji god
čovjek protiv koga zbog kojega imanja, to jest zbog vinograda ili zbog
zemlje ili zbog kuće ili zbog vrta ili zbog kojeg posjeda, pa on reče da
je taj posjed kupio od nekoga čovjeka, koga mora ondje imenovati;
ili reče da mu je taj posjed dan, ili darovan, ili založen ili za dušu
ostavljen, i ima za to ondje žive svjedoke koje zakon traži, njemu su
ti svjedoci vjerodostojni.
Ako pak nema za to živih svjedoka i to dokazuje mrtvima, govoreći
onima živiima: »To je bilo pred onim svjedocima učinjeno« — oni su
svjedoci vjerodostojni. Ali ipak mora prisegnuti po zakonu grada: »To
je bilo pred onim svjedocima«, kako je gore rečeno. I o toj stvari ne
smije se više ometati, nego neka taj posjed slobodno i mirno uživa,
i drži.

Konac

Čl. 75. Izraz račenji izdavači su dosada shvaćali kao arbitrarne odluke, od-
nosno ugovorene kazne, nagodbe i sl., a možda je to obična pisarska
pogreška umjesto rečenji, tj. presuda, odluka.
Dodatak
Tekst koji slijedi nakon eshatokola Jagić je označio kao dodatni član (»Do-
bavočnaja statja«), Kostrenčiću je to Dodatak, dok drugi ne označuju
posebno ovaj dodatak, sastavljen naknadno.