|
|
Lujo Margetić
VINODOLSKI
ZAKON
Kratki pregled
problematike
|
|
 I.
Uvod
Vinodolski
zakon - hrvatski pisani popis običajnog prava iz 1288.
god. - može se s pravom staviti uz bok drugim europskim
opsežnim srednjovjekovnim pravnim dokumentima pisanim
na narodnom jeziku, npr. anglosaksonskim (601 .-925.),
Ruskoj pravdi (XI. do XIII. stoljeća) i Sachsenspiegel
(XIII. stoljeće). Ali Vinodolski zakon ima neke značajke
kojima se ističe u otmjenom društvu upravo spomenutih
europskih vrela. Vinodolski je zakon pisalo povjerenstvo
sastavljeno od predstavnika devet vinodolskih općina,
koje je u ime općina i kneza kao "feudalnog"
gospodara popisalo pravo koje se u vrijeme nastanka
Vinodolskog zakona primjenjivalo u Vinodolu.
S
punim opravdanjem možemo ustvrditi da je to povjerenstvo
imalo, uz ostalo, u vidu zaštitu interesa općinara vinodolskih
općina. Dovoljno je upozoriti samo na ove odredbe Vinodolskog
zakona kojima se štiti stanovništvo od samovolje nadređene
vlasti:
-
za sva u Zakonu nenavedena kaznena djela vlast može
izreći kaznu od najviše 6 libara (članak 39);
-
Vinodolski zakon ne poznaje ni starije dokazno sredstvo
božjeg suda ni novije dokazno sredstvo torture, koje
je već u doba njegova donošenja bilo poznato i primjenjivano
u Europi;
-
Vinodolski zakon naročito naglašava punu pravnu ravnopravnost
svih stanovnika, pa čak i "pastira i orača i drugih
ljudi (ako su) dobra glasa (koji stanuju) izvan grada".
Takvih
humanih odredaba ima u Vinodolskom zakonu još mnogo.
Uostalom i sama stilizacija Vinodolskog zakona je znakovita.
Sastavljači Vinodolskog zakona pobrinuli su se da čak
i oblikom norme uočljivo istaknu da je vlast ograničena.
Pri propisivanju kazne nalazimo ovu formulaciju: "Ni
za jednu krađu po danu nema kazne veće od 40 soldina"
(čl. 37). A i pri utvrđivanju neke obveže davanja nailazimo
da nešto slično (npr. "nisu dužni dati više od"
itd.).
Još
jedna značajka Vinodolskog zakona. On je pisan glagoljicom,
pismom koje je u mnogim dijelovima Hrvatske stoljećima
bilo u uporabi Crkve, javne vlasti i privatnika. Glagoljica,
koju je u IX. stoljeću sastavio Konstantin-Ciril, jedan
od "slavenskih apostola". bila je namijenjena
isprva za Moravsku, a kasnije i za sve južnoslavenske
narode. Ona se npr. u Makedoniji uspjela održati do
XIII. stoljeća, ali je njezino značenje neusporedivo
veće za Hrvate. Ne samo da se glagoljica održala u Hrvata
u nekim mjestima čak do početka XIX. stoljeća, nego
je ona do kraja XV. stoljeća bila jedan od glavnih čimbcnika
hrvatske kulture, a u Istri su upravo popovi glagoljaši
očuvali hrvatstvo, unatoč okolnosti da je Istra bila
kroz mnogo stoljeća odvojena od svoje matice, Hrvatske.
Zanimljiv
je i znakovit i sam naziv "Vinodolski zakon".
Taj naslov ne znači, kao što to mnogi misle, da je u
Vinodolu bio na snazi neki "zakon" u modernom
smislu te riječi. Zakon u našoj staroj hrvatskoj terminologiji
ima posve drugo značenje. Zakon je pravni običaj (consuetudo),
ali i to u specifičnom smislu. Ovdje nije riječ o pravnom
običaju, koji je zbog dugotrajnog prihvaćanja u određenoj
sredini dobio snagu zakona, već onaj pravni običaj koji
u trenutku njegova pisana zabilježavanja društvo priznaje
kao obvezujući. Kada u dokumentima XV., XVI. itd. stoljeća
stoji da se javno objavljivanje ("klič", "kanat")
prodaje zemljišta itd. obavlja "po vinodolskom
zakonu", "po bribirskom zakonu", "po
bakarskom zakonu", onda to znači da se ono obavlja
po onom "pravnom običaju" koji je u to vrijeme
bio na snazi u Vinodolu (Bribiru, Bakru itd.), ali ne
upravo po Vinodolskom zakonu iz 1288. god. jer on uopće
ne spominje javno objavljivanje. Naši najstariji popisani
pravni običaji uz obalu Hrvatskog primorja od Vinodola
do Brseča nazivaju se upravo tako, tj. zakon vi smislu
pravnog običaja, npr. Trsatski, Kastavski, Veprinački
i Mošćenički (ne: statut!). Tako i kralj Ferdinand II.
još u XVII. stoljeću za kastavske pravne običaje kaže
da ih "narod zove zakonom". Sam naziv je prastar.
Zabilježen je još u X. stoljeću za neke narode u Ukrajini:
"zakana"!
Bilo
bi romantično i zastarjelo tumačiti Vinodolski zakon
kao prastaro hrvatsko običajno pravo, to više što se
upravo spomenuti "zakoni" u pojedinim normama,
pravnim ustanovama i cjelini međusobno duboko razlikuju.
Uostalom, analogno tome noviji autori koji proučavaju
razvoj njemačkog prava sve više odustaju od shvaćanja
da se iz sadržaja "barbarskih" zakonika ranoga
srednjeg vijeka može izravno spoznati sadržaj prastaroga
germanskog prava. Društveni razvitak u koji treba uključiti
i evoluciju prava, mnogo je dinamičniji nego što se
često misli. Tako npr. Trsatski zakon, sastavljen sredinom
XVII. stoljeća nedvojbeno ima za podlogu tekst većeg
broja članaka Vinodolskog zakona (i to čak u istom redoslijedu),
ali sa svojim predloškom toliko slobodno služi, da se
pojedina njegova norma sadržajno uvelike razlikuje od
Vinodolskog zakona. Do spoznaje prastarog hrvatskog
prava može se doći samo sveobuhvatnim i strpljivim istraživanjem
uz ostalo i pravnih vrela iz doba hrvatske države narocinih
vladara pri čemu se, dakako, ne smiju zanemariti ni
kasnija vrela, među kojima upravo Vinodolski zakon ima
važno mjesto (Vidi L. Margetić, Hrvatski pravni običaji,
Arhivski vjesnik 37, 1994., 147-159).
II.
O vinodolskoj prošlosti
1.
Antika
Najstariji
stanovnici Vinodola bili su Japodi i Liburni. Na njih
nas podsjećaju do danas, gradine na Velom Ospu, Sv.
Jurju (između Selca i Bribira) i Humcu kod Triblja.
Rimljani su počeli jače penetrirati u ove krajeve već
u II. st. pr. Kr. a njihova je nazočnost postala još
izraženijom počevši od cara Augusta. On je krajeve istočno
od rijeke Raše uključio u rimsku provinciju Dalmaciju,
koja je obuhvaćala područje do Save i Drine. Ipak, još
ni u I. i II. stoljeću n. e. romanizacija stanovništva
Dalmacije, prema tome i Vinodola, nije bila osobito
jaka. Kasniju pojačanu romanizaciju treba pripisati
uz ostalo i širenju kršćanstva i izgradnji magistralne
rimske ceste kroz vinodolsku dolinu. Ta je cesta povezivala
Italiju i Istru preko Tarsatike (današnja Rijeka) i
Senja s našim krajevima u nutrašnjosti i prema jugu.
Plinije
Stariji, značajni rimski autor iz I. st. n. e. poznaje
samo Tarsatiku i Senj, dok najveći antički geograf Ptolomej
spominje uz njih još i ušće Eneja (Rječina) i Volkeru
(Bakar). Zanimljivo je svjedočanstvo kasnijeg geografa
iz Ravene, koji između Tarsatike i Senja poznaje dva
mjesta, Ad Turres i Raparia. Ako taj podatak povežemo
s kasnorimskim zemljovidom (tzv. Peutingerova karta),
na kojoj su vidljive dvije ceste između Tarsatike i
Senja, i na kojoj je od Ad Turres označen na cesti koja
ide duž obale, i to točno na sredini puta, onda bi se
moglo s velikom vjerojatnošću zaključiti da je Raparia
koju spominje Ravenski geograf ležala uz cestu u unutrašnjosti
Vinodola i da se pod tim imenom skriva današnji Bribir.
Naime, ime naselja Varvaria kasnije se izgovaralo Barbaria.
To je Ravenski geograf pogrješno zapisao kao (B)raparia,
a Slaveni izgovarali Bribir. Vinodolska su mjesta od
Križišća do Novoga do današnjeg dana sačuvala slavenska
imena (npr. Tribalj, Drivenik, Grižane itd.) uz jedini
izuzetak Bribira. Iz toga treba zaključiti da je Bribir
jedino mjesto koje je sačuvalo puni kontinuitet od antike
i da je upravo Bribir bio središte Vinodola. To se vidi
i po Vinodolskom zakonu koji nam je sačuvao dragocjenu
obavijest o tome da je najviši crkveni položaj imao
u Vinodolu bribirski arhiprvad, a poznato je da je crkvena
organizacija uvijek odražavala upravnu organizaciju
nekog područja. Uostalom, i sama je riječ arhiprvad
prastarog kasnorimskog porijekla i još jedan dokaz kontinuiteta
između antike i kasnijeg razdoblja, i to upravo u Bribiru.
2.
Dolazak Slavena
Potkraj
VI. stoljeca Slaveni se naglo šire preko Balkanskog
poluotoka, dolaze u Vinodol i preko njega i Učke postupno
se naseljavaju u cijeloj Istri, a najviše u njezinom
istočnom i središnjem dijelu. Kada franački vladar Karlo
Veliki koncem VIII. stoljeća ruši avarsko-slavenski
plemenski savez, hrvatska država narodnih vladara obuhvaća
uz ostale krajeve Vinodol i Istru do Brseča. Vinodol
se naseljava hrvatskim graničarima koji čuvaju državnu
granicu. Ta vojno - graničarska funkcija dolazi osobito
do izražaja poslije smrti prvoga zajedničkog ugarsko
- hrvatskog kralja Kolomana u drugom desetljeću XII.
stoljeća, kada njemački feudalci otimaju kraj od Brseča
do Rječine i kada Grobnik i Trsat postaju prva obrambena
linija na hrvatskoj granici. Trebalo je čekati mnoga
i mnoga stoljeća da se i područje Rječina - Brseč i
Istra s druge strane Učke konačno povrate matici zemlji,
Hrvatskoj.
3.
"Frankapani"
Vinodolski
zakon donesen je u nazočnosti kneza Leonarda iz moćne
velikaške obitelji Krčkih knezova, koji su se kasnije
prozvali Frankapani (Frankopani, Frangipanes). Njihovo
podrijetlo nije u znanosti raščišćeno. Nije nemoguće
da su oni vladali nad Krkom i susjednim kopnenim područjima,
uključujući i Vinodol, još u doba hrvatskih narodnih
kraljeva u XI. stoljeću i da su upravo oni organizirali
obranu hrvatskih krajeva istočno od Rječine od napada
njemačkih feudalaca. Vrlo je vjerojatno da je obitelj
Krčkih knezova vladala u tim krajevima tijekom XII.
stoljeća i da je hrvatsko-ugarski vladar Bela III.,
darovnicom Modruša (1193. godine) samo legalizirao njihovu
vlast, slično kao što su to morali učiniti Mleci u odnosu
na vlast Krčkih knezova na Krku. Sredinom XIII. stoljeća
Krčki knezovi konačno uspijevaju da im hrvatsko-ugarski
vladari priznaju punu vlast i nad Vinodolom. Krčki knezovi
(Frankapani) priznavali su dakle dvije vlasti nad sobom,
mletačku u odnosu na Krk i hrvatsko-ugarskih vladara
u odnosu na kopnena područja (uključujući i Vinodol)
pa su vještom i mudrom politikom doveli svoj ugled do
vrhunca u vrijeme snažnoga Nikole Frankapana u prvoj
polovici XV. stoljeća. Oni su kasnije postupno slabili,
ali su još i u XVII. stoljeću držali Novi. Veći dio
ostalih vinodolskih gradova bio je u to doba već u vlasti
druge znamenite velikaške obitelji, Zrinskih, sve do
1671. godine, kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan
tragično završili svoje živote pod krvničkom sjekirom.
III.
Društveno uređenje
Vinodol
je počevši od dolaska Slavena stoljećima organiziran
kao graničarsko područje prema nedalekim njemačkim feudalcima.
Vinodolci su bili vojnici-graničari. Stanoviti ostaci
tog uređenje vidljivi su još i mnogo kasnije u nekim
pravnim ustanovama na Grobniku. Graničarske općine užeg
Vinodola tijekom vremena razvile su se u općine slobodnoga
stanovništva, koje su priznavale vlast feudalaca i za
iskorištavanje zemlje i druga prava plaćala određena
podavanja. Vinodolski su pučanikmetovi bili zapravo
nasljedni zakupci svojih zemalja, s tim što je njihovo
pravo na zemlju kroz stoljeća postajalo sve jače. Vinodolske
općine nisu bile osobito razvijene. Na čelu općine stajao
je satnik. Osim njega općina je imala još dva niža tijela,
grašćika (neka vrsta pomagača satnika) i busovića (općinskog
vlasnika). Svećenike-glagoljaše ubrajalo se među kmetove.
Članove privilegiranog staleža zvalo se "plemeniti",
To su bile sve one osobe, koje su obavljale neku ugledniju
službu za kneza i one čija se "plemenitost"
sastojala u tome što ih je knez oslobodio kmetskih podavanja.
Treba spomenuti i permane, kneževu vojnu pratnju, koja
je također imala povlašteni položaj.
IV.
O Vinodolskom zakonu
1.
Način donošenja Vinodolskog zakona
Osobitu
značajku Vinodolskom zakonu daje okolnost što ga je
sastavilo povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih
općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane,
Bribir, Novi, Ledenice). Ti su ljudi popisali stare
pravne običaje koji su se primjenjivali u Vinodolu,
s time da su pri tome mijenjali one odredbe koje su
bile zastarjele i koje više nisu odgovarale novijim
prilikama. Razumljivo je samo po sebi da feudalac nije
htio dopustiti pučanima-kmetovima da popisuju svoje
pravne običaje posve samostalno. On je preko svojih
predstavnika u povjerenstvu budno pazio na to da njegova
vlast bude što manje ugrožena. Nije teško prepoznati
one dijelove Vinodolskog zakona koji su sastavljeni
pod neposrednim utjecajem kneževih predstavnika. To
je prije svega stroga zabrana održavanja kmetskih zborova
bez nazočnosti kneževa predstavnika (članak 57). Knez
se toliko bojao takvih zborovanja da je u Vinodolskom
zakonu propisao za prekršitelje te zabrane gubitak čitave
imovine! Prema članku 70 knez vlada Vinodolom "po
prirodnom pravu" (!) i prema "izdajnicima"
ima punu vlast nad životom i imanjem, a prema člancima
74 i 75 knez može izravno ostvariti svoja potraživanja
prema svim Vinodolcima, drugim riječima, on nije ograničen
time da bi svoju vlast nad kmetovima ostvarivao samo
preko njihovih općina.
Nije
lako razumjeti domet pojedinih odredaba Vinodolskog
zakona. Tome ima više razloga. Prije svega, on je napisan
na starome hrvatskom jeziku, koji se prilično razlikuje
od našega modernog jezika kojim se služimo. Tako se
npr. danas više ne rabi riječ "vola", nego
"ili", za "pomaknuti" (svjedoka)
kaže se predložiti, za "rič" kažemo "stvar",
za "ličbu" "optužba" itd. itd. Porijeklo
nekih riječi koje rabi Vinodolski zakon nije do danas
objašnjeno. Tako se npr. kaže u članku 1 da se đakon
"vlaški" (tj. talijanski) zove "macarol",
a u članku 72 kaže se za zastupnika da se on "hervatski"
(tj. hrvatski) zove "arsal", itd. Mnoge pravne
odredbe odnose se na srednjovjekovno pravo i društveno
uređenje koje se duboko i bitno razlikuje od našega
modernog shvaćanja prava i društva pa je i onome tko
je vrlo dobro upućen u našu pravnu povijest često vrlo
teško proniknuti u pravi smisao pojedinih pojmova i
odredaba. Zato nije ni najmanje čudno što se naši najveći
poznavatelji Vinodolskog zakona uvelike razilaze u svojim
objašnjenjima. Ali, znanstveno tumačenje Vinodolskog
zakona korak po korak napreduje, pa su tako mnogi problemi
koji su se još velikome Vatroslavu Jagiću činili nejasnim,
zahvaljujući naporima mnogih istraživača danas već uspješno
riješeni. Ipak, budućim istražiteljima predstoji još
mnogo posla.
2.
Obvezno pravo
U
Vinodolskom zakonu nema mnogo odredaba o sklapanju i
ispunjenju ugovora, a to je i razumljivo jer se vinodolsko
društvo uglavnom sastojalo od poljoprivrednika koji
su najveći dio svojih potreba podmirivali vlastitom
proizvodnjom i radom unutar obiteljskog kruga. Pa ipak,
upravo odredbe Vinodolskog zakona što se odnose na obvezno
pravo dokazom su da vinodolsko društvo nije bilo ni
primitivno ni usmjereno isključivo na zadovoljavanje
najnužnijih životnih potreba. Uz to se i u Vinodolskom
zakonu mogu zamijetiti znakoviti utjecaji iz drugih
pravnih područja, koji dokazuju da nije riječ o društvu
zatvorenom prema vanjskom svijetu. Tako je izvanredno
zanimljiva odredba članka 45 o načinu sklapanja raznih
vrsta pravnih poslova koji se odnose na nekretnine.
U tom se članku ističe da se pravne poslove koji se
odnose na zemlje i vinograde obavlja uz "likuf".
Riječ potječe iz njemačkog pravnog područja (Leitkauf)
i označava prastari pravni običaj da se pozovu svjedoci
i zajedno s njima konzumira jelo i piće. Time se osigurava
nazočnost svjedoka, a mala "gozba" koja se
tom prigodom upriličila ima za svrhu bolje i jače sjećanje
na pravni posao koji se tom prigodom sklopio. Riječ
likuf došla je preko susjednoga slovenskog područja,
koje je bilo u vlasti njemačkih feudalaca, ali sam pravni
običaj svečane konzumacije jela i pića zajamčen je još
stoljećima ranije u staroj hrvatskoj državi narodnih
vladara. Slično kao u Rijeci i Trstu i nekim drugim
mjestima, Vinodolski zakon ne dopušta dodavanje ugovorne
kazne (vidi članak 14) jer se time često skrivalo ugovaranje
kamata, čemu se Crkva oštro protivila. Drugdje, npr.
u Mlecima (Venecija), ugovorna kazna je bila dopuštena,
a ponegdje, npr. na Krku, ona je čak bila obvezatna,
jer je značila dodatno vrelo kneževih prihoda. Vinodolski
zakon posvećuje posebnu pozornost ugostiteljima i trgovcima
iz čega se može zaključiti njihova važnost i ugledni
položaj. Problem koji je i inače predmetom posebne brige
srednjovjekovnih zakonodavaca, naime, kako postupiti
s gostom koji je bez svjedoka konzumirao vino u gostionici
i nije htio platiti, Vinodolski je zakon riješio tako
da je odredio da se vjeruje tvrdnji ugostitelja, ojačanoj
njegovom prisegom, ali samo do određene visine, i to
do 10 soldina ako ugostitelj prodaje samo vlastito vino,
i do 20 soldina, ako je "podružnik", tj. ako
prodaje i tuđe vino (čl. 43). Nešto slično bilo je propisano
i za trgovce. Prema članku 44 Vinodolskog zakona čini
se da je postojao običaj izdavanja robe na kredit uz
trgovčevu zabilješku (nešto slično postojalo je još
u moderno doba: trgovci su za mušterije u koje su imali
povjerenja vodili posebne bilježnice, na osnovi kojih
je mušterija podmirivala svoj dug jedanput mjesečno).
Prema Vinodolskom zakonu vjerovalo se trgovčevim knjigama,
čak do visine 50 libara, s time da je trgovac morao
položiti prisegu da su knjige istinite.
3.
Kazneno pravo
Veći
dio Vinodolskog zakona posvećen je kaznenom pravu. Njegovi
sastavljači željeli su ograničiti kneza i njegove predstavnike
u samovoljnom i prekomjernom kažnjavanju. Ta se njihova
želja lijepo vidi već i iz načina izražavanja o čemu
je već bilo riječi. Za ona kažnjiva djela, koja nisu
navedena u Vinodolskom zakonu unesena je također već
spomenuta opća, neobično važna odredba (čl. 39), po
kojoj za sva u Vinodolskom zakonu navedena kažnjiva
djela, vlast može izreći kaznu od najviše 6 libara ("nema
veće kazne od 6 libara"). S druge strane, kneževi
predstavnici nastojali su pri sastavljanju Vinodolskog
zakona osigurati naglašeno povlašteni položaj vladajućim
društvenim slojevima (knez, njegova obitelj i službenici
te oružana pratnja, Crkva kao ustanova). Prema člancima
35 i 36 Vinodolskog zakona krađa na štetu vladajućih
slojeva kažnjavala se sedmerostruko, a krađa učinjena
na štetu kmetova, popova i predstavnika općina koji
"potpadaju pod zakon i sud kmetski" (članak
25), tj. satnika, grašćika i busovića - samo dvostruko.
4.
Dokazni postupak
Postupak
dokazivanja na sudu bio je vrlo jednostavan i, reklo
bi se, moderan. Vinodolski zakon ne poznaje ni Božjega
suda ni torture. Glavno su dokazno sredstvo svjedoci,
a ako njih nema, stranka prisiže na istinitost svojih
tvrdnji, ili sama, ili s većim ili manjim brojem tzv.
porotnika. Npr. optuženi za razbojstvo, ako nije bilo
svjedoka, dokazivao je svoju nevinost prisegom s 24
porotnika, a optuženi za krađu prisegom s 11 porotnika
(članak 9). Nasuprot tomu, u slučaju silovanja prisiže
žrtva, a ne optuženi, i to s 24 porotnika (čl. 56).
Vrlo je nejasna odredba Vinodolskog zakona koju nalazimo
na dva mjesta (članci 10 i 56), po kojoj stranka koja
"ne može imati" dovoljan broj porotnika polaže
prisegu onoliko puta, koliko joj nedostaje porotnika.
Takva odredba čini se neobično blagom i zapravo neshvatljivom,
jer previše ide na ruku onoj strani koja polaže takvu
prisegu. Možda tu odredbu treba tumačiti u skladu s
nekim drugim našim srednjovjekovnim pravnim sustavima
tako da se porotnike izabralo samo unutar šire porodice,
pa ako optuženi nije imao dovoljni broj članova šire
porodice, dopuštalo mu se da iznimno prisiže više puta.
Slično kao i na nekim drugim pravnim područjima, ako
je netko optužio nekog da ga je zlonamjerno udario do
krvi, bit će dovoljno, ako nema svjedoka, da tužitelj
prisegne da ga je optuženi ranio do krvi (članak 64).
Smatralo se da nije nimalo vjerojatno da bi netko sam
sebi nanio ranu samo radi toga da može optužiti drugoga.
5.
Izdanja Vinodolskog zakona i najvažnija literatura
Vinodolski
zakon objavio je prvi Antun Mažuranić u "Kolu"
1843 godine. Godine 1880. objavio je Vatroslav Jagić
Zakon Vinodol'skij s tekstom zakona, njegovim ruskim
prijevodom i mnogobrojnim izvanredno uspješnim filološkim
i pravnim zapažanjima. Nešto kasnije, god. 1890. izdaje
ga Franjo Rački ponovno, a 1923. god. Marko Kostrenčić
priprema novo izdanje s korisnim uvodom, prijevodom
i tumačenjem pojedinih izraza i pravnih ustanova. God
1952. Miha Barada izdaje tekst, prijevod i tumačenje
u svom djelu Hrvatski vlasteoski feudalizam, a Lujo
Margetić god. 1980. daje u svojoj knjizi Iz vinodolske
prošlosti, uz tekst, prijevod i tumačenje još i fotografske
reprodukcije najstarijeg sačuvanog rukopisa Vinodolskog
zakona pisanog glagoljicom u drugoj polovici XVI. stoljeca.
U 1988. Josip Bratulić izdao je tekst Vinodolskog zakona
(diplomatičko i kritičko izdanje) uz tumačenje, komentar,
rječnik i faksimil. Bratulićev rad u mnogome je nenadmašiva
sinteza dosadašnjih postignuća.
Boljern
razumijevanju Vinodolskog zakona pripomogli su u znatnoj
mjeri majstorski pisani članci Vladimira Mažuranića
u njegovom monumentalnom djelu Prinosi za hrvatski pravnopovjestni
rječnik, Zagreb, 1909.-1922.
Od
novije literature treba upozoriti na mnoge i važne radove
Nade Klaić, npr. Što su kmetovi Vinodolskog zakona,
"Radovi" Filozofskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu, Odjel za povijest, 4, 1962., str. 30 i d
(popis ostalih radova N. Klaić koji se odnose na Vinodol
vidi u L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, str. 267.
Tamo i ostala, ovdje nenavedena specijalistička literatura).
Vrlo
je korisno pročitati i studije u kojima se Marko Kostrenčić
kritički osvrnuo na radove drugih znanstvenika, npr.
na radove sovjetskog autora B. B. Grekova u "Historijskom
zborniku" II, 1949., str. 131-152, Mihe Barade
(O radnji prof. Mihe Barade Hrvatski vlasteoski feudalizam,
Zagreb, 1953.) i N. Klaić ("Zbornik Historijskog
instituta JAZU" 5,1963, str. 449-454).
6.
Vinodolski zakon i hrvatski narod
Uvodno
izlaganje održano na Međunarodnom znanstvenom skupu
u povodu 700. obljetnice Vinodolskog zakona, 600. obljetnice
Senjskog i Krčkoga (vrbanskoga) statuta, održano u Zagrebu
19. rujna 1988. u palači JAZU - danas HAZU - zaključili
smo istim riječima kao i 6. siječnja 1988. na Saboru
Vinodolskom u Novome:
"
I na kraju dopustite mi da upitam sebe i sve prisutne
dvije stvari. Prvo, koji je pravi, duboki razlog da
je VZ, to djelo malih vinodolskih kmetova i njihovih
satnika, prvada i glagoljaških popova kao nekim čudom
uspio bez teškoća osvojiti značajno mjesto medu tadašnjim
vrhunskim djelima europske kulture i civilizacije, i
drugo, možemo li mi, ljudi XX. stoljeća ponešto naučiti
od naših skromnih predaka?
Rekao
bih da se odgovor na oba pitanja daje sam od sebe ved
na osnovi onoga što sam prethodno rekao. Vinodolski
kmetovi bili su otvoreni porema svemu onome što je dolazilo
do njih, radilo se o slavenskim, talijanskim ili njemačkim
utjecajima. Kao da su znali da svaka zatvorenost vodi
stagnaciji. A ipak, zadržali su svoju narodnu samobitnost
i obdarili svoj narod i svijet originalnim narodnim
djelom u kojem su svi vanjski elementi dobili svoje
pravo mjesto i nov sadržaj. Oni nisu sebe smatrali ni
boljim ni lošijim od drugih, a poštujući druge, najbolje
su sačuvali vlastito dostojanstvo. Feudalni je gospodar
mogao imati vlast, ali su ga nerad i neskromnost osudili
na to da nestane i da konačno pobijedi mali kmet jer
je u srcu imao napisane riječi: pravda, pravo, skromnost
i rad. Nije li to i za nas poruka naših predaka i njihova
Vinodolskog zakona i njegove stotinu godina mlađe braće,
Krčkoga i Senjskoga statuta?
Na vrh stranice
| Preneseno iz: Lujo
Margetić, Vinodolski zakon, Rijeka 2000. ( Izdanje
"Adamić" - Rijeka) |
 |
|
