www.vinodol.org characterset = windows-1250

Vinodol od Kneževa Krčkih do
Zrinsko - Frankopanske urote

Milan Kruhek

Najstarije razdoblje vinodolske prošlosti, ono prije sačuvanih pisanih izvora, dočaravaju nam rezultati arheoloških istraživanja tog područja. Srednjevjekovna zbivanja u Vinodolu osvjetljavaju pak sačuvani pisani dokumenti, među kojima posebno mjesto zauzima jedinstveni spomenik povijesti, jezika i glagoljskog pisma ovog prostora, Vinodolski zakon iz 1288. godine. Sliku dnevnih zbivanja, gospodarskih i političkih promjena, ocrtavaju nam brojni drugi dokumenti, od kraljevskih darovnica, pisama iz papinske kancelarije te raznovrsni dokumenti crkvene i svjetovne vlasti. Posebnu povijesnu i kulturnu vrijednost imaju brojna pisma i dokumenti koji nastaju u kneževskim pisarnama Krčkih knezova Frankopana i Zrinskih, dokumenti pavlinskih samostana u Novom i Crikvenici te franjevačkog samostana na Trsatu. Mnogi od tih dokumenata pisani su hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom.

Zemljopisni pojam Vinodola nije se uvijek podudarao s njegovim povijesnim granicama. Politička prostornost Vinodola bila je često šira od zemljopisnih međa koje su omeđivale nekadašnji pa i današnji Vinodol. Te su se razlike očitovale već u vrijeme Krčkih knezova Frankopana, a pogotovu u doba gospodarenja Zrinskih Vinodolom.

Od devet gradova koje obuhvaća politička zajednica Vinodola u vrijeme sastavljanja i donošenja Vinodolskog zakona godine 1288. uži geografski prostor Vinodola čine samo Novi, Bribir, Grižane i Drivenik s posjedima koji su pripadali njihovim općinama. Već nam dakle tekst Vinodolskog zakona proširuje ovo najuže, geografsko shvaćanje Vinodola na šire područje, na sjeveru do Trsata i Grobnika a na jugu do Ledenica i Žrnovice. Vinodolu Vinodolskog zakona pripada i grad Bakar sa svojim posjedima, ali i »pastiri i orači i drugi ljudi dobra glasa izvan grada«, dakle i svi ostali zaselci političkog prostora vinodolskih općina XIII. stoljeća.

Vrlo je vjerojatno da se Vinodol najprije počeo širiti gospodarski, a potom i politički iza kamenitih griža gorskog pojasa, u šumovito zaleđe prema Gorskom kotaru. Tu su Vinodolci nabavljali drvo za građu i ogrjev, tražili pašnjake i livade za svoju stoku ali i putove koji su ih povezivali sa širim političkim prostorom srednjovjekovne Hrvatske. Zbog međa na širem životnom prostoru Vinodola, koje upravo na tom goranskom zaleđu nisu uvijek bile točno određene, kao međe njihovih općina u samom Vinodolu, često su izbijali međusobni sukobi. Novljani će se npr. 1309. i kasnijih godina sporiti sa Bribiranima zbog međa sjenokoša u Maševu. Takvih je sporova bilo između Bakrana i Hreljinaca, pa Bribiraca i Ličana. Zbog toga su neke općine, kao kotorska, grižanska i bribirska popisale i točno razmeđile svoje posjede i to utvrdile službenim dokumentom godine 1323. Međe između posjeda Bakarana, Grobničana i Trsaćana popisane su i označene na samom terenu 1455. godine.

Gospodarski prostor Vinodola, a zbog toga i političkoupravna zajednica vinodolskih gradova i kaštela, još će se više proširiti u doba knezova Zrinskih i poslije njihove propasti u vrijeme komorske uprave u Vinodolu. Vinodol se nalazio u sastavu »Primorskih imanja« knezova Zrinskih. Ta su pak imanja obuhvaćala stare i nove luke na moru i širok pojas goranskog prostora.

Čini se da je najvažnije mjesto Vinodola u najranije doba, bar do 13. stoljeća, bio utvrđeni grad Bribir. U vrijeme donošenja Vinodolskog zakona, kao da to postaje Novi Vinodolski, gdje su knezovi Krčki sagradili svoj kaštel, svoj novi grad koji postaje središte njihove feudalne uprave i vlasti u Vinodolu. Tako je bilo do sredine 15. stoljeća, kada će Vinodol, kao jedinstveni feudalni teritorij, međusobno podijeliti sinovi i nećaci Nikole Frankopana, poznatom diobom Frankopanske državine na Modrušu 1449. godine.

Od druge polovice 16. stoljeća, kada je najveći dio Vinodola u posjedu knezova Zrinskih, a samo je Novi ostao i dalje u vlasti Frankopana tržačke loze, upravnim središtem Zrinskog Vinodola postao je grad Bakar s dobro utvrđenim feudalnim kaštelom.

Crkvena podjela vinodolskog prostora na plovanije, slijedila je međe vinodolskih gradova i općina, dok se sjedište crkvene jurisdikacije nad tim prostorom više puta mijenjalo tokom stoljeća. Do 12. stoljeća Vinodol je spadao pod upravu biskupije krčke. Kada je otok Krk došao pod mletačku vlast, čini se da je Vinodol priključen upravi crkvenog teritorija koji pokriva splitska metropolija. Godine 1185, kada je na splitskoj sinodi osnovana nova, Krbavska biskupija, Vinodol dolazi pod njenu upravu. Daljnja sudbina crkvene uprave u Vinodolu jednaka je sudbini Krbavske biskupije. Godine 1460. je sijelo ove biskupije, zbog turskih osvajanja ali i nastojanja Frankopana, preneseno iz njena starog središta Krbave (kraj današnje Udbine u Lici) u Frankopanski grad Modruš. Samo tridesetak godina kasnije, 1493. godine biskup krbavsko-modruške biskupije bježi i iz ugroženog Modruša se sklanja u Novi Vinodolski. Tadašnja župna crkva Novoga, posvećena sv. Filipu i Jakovu, postaje katedralnom crkvom krbavsko-modruškog biskupa. Zbog lakšeg uzdržavanja kanonika ove biskupije, koja je zbog turskih osvajanja izgubila veći dio svog teritorija, kaptol je raseljen po većim vinodolskim župama.

Kada su ostaci krbavsko-modruške biskupije 1567. godine predani na upravu senjskom biskupu, a 1630. obje biskupije i kanonski sjedinjene u jedno juridičko crkveno područje, Vinodol postaje i ostaje dio senjske biskupije.

Čini se da je prvobitno središte crkvenog života užeg vinodolskog područja također bio stari grad Bribir, jer je u njemu svoje sjedište imao arhiprvad (arhiprezbiter) koji je bio biskupov zamjenik.

Izprepletenost i ovisnost crkvene o feudalnoj vlasti Frankopana i Zrinskih u Vinodolu na poseban je način došla do izražaja. Već 1289. ispravom izdanom 11. lipnja, kralj Ladislav Kumanac, potvrđujući vlasništvo posjeda »plemenitim muževima, knezovima Ivanu i Leonardu, knezovima krčkim, vinodolskim i modruškim«, dodeljuje im ujedno i patronatsko pravo na području senjske i krbavske biskupije. Po tom su pravu krčki knezovi Frankopani imali prema crkvi u Vinodolu posebna prava i obaveze. Kao patroni, bili su dužni brinuti se o duhovnom životu naroda, pa zato i grade crkve i samostane. Crkvi i samostanima dodjeljuju nadarbine koje će biti gospodarska podloga njihova življenja i djelovanja. Tim pravom Frankopani postavljaju po vinodolskim župama župnike, pa čak i biskupe na stolici modruških i senjskih biskupa.

Konačno i jedan pogled na sliku okolice vinodolskog prostora, onako kako ga je sažeo dobar poznavalac njegove prošlosti E. Laszovski.

»Jugoistočno od grada Rijeke pruža se niz isprekidanih dolina, koje su jedna od druge odijeljene nevisokim sedlima ili uvalama morskim. Taj red započinje od sv. Ane u Dragi, a prva se dolina dokončava kod sv. Kuzme nad Bakrom, u drugu se uvalu uvalio Bakarski zaliv od Bakra do Bakarca. Nad Bakarcem diže se zelena dolina, vrlo plodna i prekrasna pogleda sve do Križišća, a odavle se opet spušta Vinodol do Novoga, pa je kod Bribira razdijeljen niskim sedlom na dvije doline. Na tri mjesta otvaraju se iz tih dolina prodori prema moru i to kod Martinščice, kod Kraljevice i kod Crikvenice.
Čitav je taj kraj kao zarubljen starim gradovima i kaštelima valjda još iz rimskih vremena. Najprije se strmo diže Trsat nad morem, onda se bakarski grad sakrio u dubokom zalivu, Hreljin se digao visoko na brdu, Drivenik, Grižani i Bribir brane prolaz kroz Vinodol, Badanjgrad stoji na prodoru crikveničkom, Novi i Lopar brane dolaz sa mora u Vinodol, a visoko nad njima posadio se grad Ledenički.«

Povijesna i zemljopisna slika Vinodola sažete su zaista u jedinstvenu sliku životnog prostora Vinodola. Iz tog područja, obrubljenog goranskim šumama i Jadranskim morem, izrastala su stoljećima sva stremljenja, sve borbe i stvaralački napori Vinodolaca. Ta zemlja vinodolskih dolina i zaravni, njegovih kaštela i primorskih luka, i danas čuva bogatu povijesnu baštinu ovog dijela Hrvatske.

Vinodol u vlasti krčkih knezova Frankopana

Osvjetljavajući put knezova Krčkih, od rodnog otoka Krka do stjecanja i širenja njihove vlasti na susjednom kopnu, ne možemo se osloniti samo na povijesne podatke kraljevskih darovnica. Neosporna je njihova stvarna vlast nad Vinodolom u doba donošenja Vinodolskog zakona. Gotovo je sigurno da su se knezovi Krčki uspjeli nametnuti Vinodolcima kao patroni i feudalni gospodari i prije 1288. godine, kada u Novome, u njihovom feudalnom kaštelu, predstavnici vinodolskih općina donose tekst Vinodolskog zakona. Nesumnjivo je da je vrijeme provale Tatara u Hrvatsku i uloga koju su knezovi Krčki odigrali u službi ugarsko-hrvatskih kraljeva poslužila usponu njihove kneževske vlasti i stjecanju novih feudalnih posjeda. Posve je sigurno da su se knezovi Krčki uspjeli nametnuti Vinodolcima zato što se u Vinodolu nije jače osjećala ni vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva niti Venecije. Ne ulazeći u ovom prikazu u problematiku autentičnosti pojedinih kraljevskih darovnica koje dokumentiraju vlast knezova Krčkih u Vinodolu i Modrušu, činjenica je da se upravo uz Bartola III. Krčkog, koji ulazi u službu ugarsko-hrvatskog kralja Bele III, povezuje i kasnije nastala darovnica datirana godinom 1193. Jedna je činjenica sigurno neosporna -sve kraljevske darovnice, one autentične ili one druge, sumnjive i krivotvorene, pisane su samo zato da bi utvrdile ionako već postojeću vlast knezova Krčkih nad Vinodolom i Modrušem. Svi su ti dokumenti odraz borbe ove feudalne obitelji da potvrdi stečeni položaj i vlast nad stečenom zemljom i kraljevskim ispravama.

Međutim, u borbi za vlast nad Vinodolom, knezovi Krčki suočeni su i sa žiteljima Vinodola, sa savezom vinodolskih općina, koje će braniti interese svojeg slobodnog stanovništva. Nikakva kraljevska darovnica nije značila istovremeno i garanciju njihove stvarne feudalne vlasti nad darovanom zemljom. Vinodolski posjedi su bili u posjedu vinodolskih žitelja. Frankopani su se najprije uspjeli nametnuti Vinodolcima kao politička vlast, a tek su postupnim stjecajem posjeda i sami postali posjednici i velikoposjednici u Vinodolu.

Vinodolski zakon donesen 6. siječnja 1288. godine u Novom Vinodolskom, u kaštelu knezova Krčkih koje na tom skupu Vinodolaca zastupa knez Leonardo, također je izraz te borbe. Iz njegova se teksta vidi kako knezovi Krčki nastoje steći čim više prava koja će im omogućiti širenje njihove feudalne vlasti na račun starih prava Vinodolaca i vinodolskih općina. S druge strane, taj će zakon biti i oslonac Vinodolcima u borbi protiv samovolje i feudalizacije vinodolskog područja. Zbog toga i drugih povijesnih okolnosti i samog položaja Vinodola, Vinodolci neće nikada doći u takav kmetsko-podanički odnos u kakvom su bili žitelji drugih frankopanskih posjeda. Na temelju ustaljenih prava i običaja, popisanih i sankcioniranih i u Vinodolskom zakonu, razvija se vinodolsko društvo od 13. do 15. stoljeća. Unutar slobodnog stanovništva viodolskih općina zbog različitosti položaja, stupnja gospodarske snage, položaja u službi knezova Krčkih ili javnih općinskih službi, razvit će se različiti društveni slojevi. Vinodolsko će se društvo dijeliti na odličnije, plemenitije i one druge, koji gubitkom gospodarske samostalnosti postaju više ili manje ovisni o gospodarima vinodolskih posjeda. Najveći broj Vinodolaca će i dalje živjeti u gradovima i naseljima vinodolskih općina. Uređenje vinodolskih općina omogućavalo je Vinodolcima uspješno suprotstavljanje feudalnoj eksploataciji njihovih zemaljskih gospodara i u doba razvijenog feudalizma.

Jedinstveni politički i gospodarski prostor Vinodola počinje se raspadali nakon poznate Frankopanske diobe na Modrušu 1449. godine. Na toj je diobi najveći dio Vinodola pripao knezu Martinu Frankopanu. Stjepan Frankopan je dobio Grobnik, Ledenice su pripale Dujmu, a Hreljin Ivanu Frankopanu. Martin Frankopan dobio je Novi Vinodolski, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat. Kao što je prva polovica 15. stoljeća obilježena djelovanjem Nikole i Bernardina Frankopana tako će gotovo cijela druga polovica 15. stoljeća u Vinodolu biti obilježena djelovanjem Martina Frankopana.

Već je godine 1412. Nikola (IV) Frankopan osnovao pavlinski samostan u Crikvenici, koji od svoga početka postaje duhovnim i kulturnim središtem tog dijela Vinodola.

Knez Martin Frankopan osniva 1462. u Novome drugi samostan eremita sv. Pavla, samostan Bl. Dj. Marije na Ospu, a 1453. na Trsatu i samostan Franjevaca, koji je postao prava riznica povijesne i spomeničke baštine sve do današnjih dana. Koliko je god bilo značajno postojanje i djelovanje tih samostana u Vinodolu, toliko je vrijedna i danas sačuvana baština u arhitekturi, pisanoj riječi i drugim umjetničkim djelima. Na veliku žalost i trajnu štetu, ta je baština desetkovana ukidanjem pavlinskih samostana godine 1876. Svoju riznicu i blago arhiva sačuvao je tek franjevački samostan na Trsatu. Pavlinski samostan u Crikvenici je bio više puta preuređivan za razne namjene, a definitivno je to učinjeno danas, pa je gotovo izgubio svoj povijesni identitet, dok samostana na Ospu u Novome, već odavno nema. Tek jedan jedini zid jednog krila samostanske zgrade svjedoči o njegovu postojanju i veličini.

Drugo veliko područje djelovanja Frankopana u Vinodolu bilo je razvijanje gospodarstva i trgovine. Nije slučajno što je jedan od najstarijih vinodolskih urbara, sastavljen za vrijeme Bernardina Frankopana, 1542. godine, pisan »kruto na staroj i razdrtoj hartiji«, »kopija tarife bakarske«, dakle zapravo samo »zakoni kako se plaća trgovina bakarska ...« Već su dakle Frankopani znali koristiti pogodnosti Vinodola i vinodolskih luka za razvoj trgovine. U njihovo vrijeme Bakar je postao glavna trgovačka luka Vinodola. S druge strane, ta »tarifa bakarska« pokazuje da Frankopani nisu uspjeli razviti svoj monopol na trgovinu, kao što će to kasnije u 16. i 17. stoljeću učiniti knezovi Zrinski, potisnuvši pravo slobodne seljačke trgovine. Tek će Zrinski upravo kroz taj monopol povećati feudalnu eksploataciju u Vinodolu.

Vinodolsko društvo, gospodarstvo, trgovina, kulturan razvoj i stvaralaštvo nisu se mogli dugo mirno razvijati. Već krajem 15. stoljeća, razne diobe slabe frankopansku vlast u Vinodolu. Neprijateljski napadi na Vinodol, s kopna i mora, usporavat će daljnji tok njegova razvoja. Tri će neprijatelja sa različitim namjerama i posljedicama posizati za zemljom i narodom Vinodola: Mlečani, Turci i krajiška vojna vlast.

Vrlo rano Frankopani gube Trsat. Već godine 1490. osvaja ga prvi put, u ratu sa carem Matijom Korvinom njemački car Fridrik. Ratujući tobože protiv Fridrika, 1508. godine ga osvajaju Mlečani. Iduće je godine Bernardin Frankopan, uz pomoć bana Bota uspio istjerati Mlečane iz Trsata. Bernardin Frankopan vlada Trsatom i njegovim posjedom do svoje smrti, kada ponovno postaje carsko dobro, a u kaštel je smještena krajiška straža. Trsatski posjed i kaštel uzalud je nastojao još jednom steći Nikola Frankopan Tržački, boreči se za njega između 1634. i 1639. godine. Tada su Frankopani definitivno izgubili Trsat, koji se više ne pojavljuje ni u darovnicama i ostavštini Stjepana Frankopana Ozaljskog sredinom 16. stoljeća. Vrijedan je spomena i pokušaj Petra Zrinskoga koji je silom pokušao prisvojiti bar dio trsatskog posjeda, neke livade, vinograde i mlin u Martinščici, protiv čega je oštro protestirao kralj Ferdinand.

Na drugom kraju Vinodola, na njegovim južnim vratima, prostirao se stari ledenički grad, Ledenice sa svojim posjedom. Upravo Ledenice, kao i Trsat, zarana dolaze pod tuđu vlast i upravu. Ledenicama već sredinom 16. stoljeća gospodare senjski kapetani, kao krajiški zapovjednici. Ivan Lenković 1563. godine u popisu krajiških utvrda, doduše spominje da su Ledenice vlasništvo grofa Slunjskoga, ali se već tada u gradu nalazi straža kojom zapovijeda senjski kapetan, a plaća je krajiška ratna blagajna.

Zanimljiva je još jedna kraća povijesna epizoda potpadanja Vinodola pod različite interese i vlasnike. Još za vrijeme Frankopanskog vladanja Vinodolom, Bribir i Novi dospjeli su u posjed dubrovačke vlastele Žunjevića. Maroje Žunjević bio je senjski kapetan 1471. godine i kao takav pomogao je zapovjedniku kraljevih četa koje su trebale Frankopanima oteti otok Krk. Za nagradu je kralj Matija neposlušnim Frankopanima oduzeo Novi i Bribir i dao ih braći Žunjevićima. No, knez Bernardin je uspio ponovno dobiti te vinodolske gradove.

Očito je da su upravo ova dva grada i njihovi tvrdi kašteli bili od posebnog političkog i strateškog značaja u planovima austrijske politike i krajiške granične obrane. Lcdenice su stajale zaista na vratima vinodolskog puta kojim su Turci iz Likc najčešće upadali u Vinodol. Preko Vinodola vodio ih je put do Trsata i Grobničkog polja, a odatle u Istru i do Kranjske. Trsat i Grobnik zatvarali su pak put u Vinodol sa sjeverne strane.

Kroz čitavo 16 stoljeće često su u Vinodol upadale manje turske čete i martolozi, uglavnom zbog pljačke. Dapače, već 1470. je zabilježen prvi prodor Turaka do Grobnika. U Vinodol su upali u travnju 1522. godine, 1524. i 1532. godine ponovno stižu sve do Grobničkog polja. Najčešće se nastoje provući neopaženi mimo Ledenica i Novoga, pa pljačkati Vinodolom do Hreljina i Bakra. Godine 1770. pokušali su s 500 vojnika osvojiti i same Lcdcnice. Turski prepadi i pljačke traju čitavo 16. pa i početkom 17. stoljeća. Veći turski napad zabilježen je i 1600. godine, kada su po Vinodolu pokupili mnogo »velikog i malog blaga« te opljačkali sve što su mogli od Novoga do Bakra. lako je ta »turska sila« zapljuskivala Vinodol tek sporadično i povremeno, Vinodolci su se bojali Turaka. U listopadu 1530. modruški biskup Šimun Kožičić piše Ivanu Katzianeru: »Živim sada na Rijeci, jer se ne usuđujem dalje prcbivati u Vinodolu radi Turaka, kojih sam rukama jedva umakao«.
Posljedice turskih ratova osjetile su se u Vinodolu i u migracionom kretanju stanovništva, iako i opct u mnogo manjim razmjerima i nešto više na rubnim područjirna. Na područje Vinodola doseljene su manje grupe Vlaha koji ulaze u sastav vinodolskih općina, ili pak stvaraju svoju vlastitu općinsku organizaciju s poscbno utvrđenim pravima i obavezama, kao na primjer Vlasi u Zagonu. Čini se da su se vrlo rano naselili i u Bakarsku Dragu, jer ih tu povijesni dokumenti spominju već 1468. godine. Kasnije ih pak urbar bakarski izjednačava u obavezama s ostalim Bakranima: »jošće toliko Bakrani, koliko Vlasi, dužni su odnositi tovare gospodina milostivog v Ozalj«.

Naseljavanje Vlaha u vinodolski prostor i ovdje je bilo povezano sa širenjem krajiške vlasti. Senjski su kapetani nastojali steći Ledenice već od sredine 16. stoljeća (ne samo zbog ledeničke utvrde već i posjeda koji je za Ledenice bio vezan!), nadajući se da će to lakše ostvariti i naseljavanjem Vlaha koje će držati u vojnoj, krajiškoj službi. Protiv takvih nastojanja bore se Frankopani, vlasnici susjednog grada i posjeda Novog Vinodolskog. Još 1643. godine Nikola Frankopan se žali kralju Ferdinandu da mu je senjski kapetan Ivan Albert Herberstein oteo Jablanac i Žrnovicu, a sada i Starigrad, te da sada i ovdje, u primorskim stranama naseljava neke Vlahe koji silom osvajaju zemlje njegovih podanika.
Osim bakarskih i Vlaha na bivšem posjedu starih Ledenica poznati su i hreljinski Vlasi, koji su također plaćali tzv. »vlaški bir«, »suljevinu« i davali dio od ovaca, a stanovali su kao stočari izvan grada po gorama.

Osim turskih napada na Vinodol, te presizanja krajiških vlasti, Vinodol, a osobito njegove luke i gradovi uz more, stradali su mnogo puta od mletačkih napada. Mlečani napadaju Trsat, Bakar, Novi i Ledenice s opravdanjem da ratuju protiv uskoka koji pljačkaju njihove trgovačke lađe na moru. Činjenica je da su uskoci u Vinodolu nalazili zaštitu. a često i pomoć i razumijevanje gospodara Vinodola, knezova Zrinskih i Frankopana, iako su ponekad pljačkali i njihove lađe u vinodolskim lukaina. N jednako je istina da su Mlečani koristili sukobe uskocima za prave neprijateljske pohode, pljačku razaranja u Vinodolu, posebno u Trsatu, Bakru, Novom i Ledenicama. Već smo spomenuli pokušaj Mlečana da u ratu između cara Fridrika i kralj Matije dođu do vlasti nad Trsatom. Pokušali su to ponovno 1616. godine. Ledenice su Mlečani napadali više puta zbog uskoka koji su u njima imali svoje jako uporište. Godine 1600. jednu od najžešćih navala na Ledenice odbio je knez Martin Posedarski. Nakon uskočkog rata 1617, kada su uskoci istjerani iz primorskih luka i utvrda, pa i iz Ledenica, ovaj utvrđeni grad postaje definitivno krajiška utvrda sa krajiškom vojnom posadom. Uzaludna su bila sva nastojanja Nikole Frankopana da vrati Ledenice u posjed Frankopanskog roda.

Od Mlečana je najviše stradao Novi Vinodolski. Oni su doslovno vrebali priliku da se osvete Novljanima zbog toga što je i taj Frankopanski grad pružao zaštitu uskocima. Novi su napali 1598. godine, a 1615. uspjeli ga osvojiti i barbarski opljačkati, popaliti i porušiti. Tada je razoren i stari tvrdi grad Lopar i popaljen pavlinski samostan na Ospu. Mnogo je godina bilo potrebno da bi se grad bar donekle oporavio od te katastrofe.

Bakarska je pak luka često bila na udaru i uskoka i Mlečana. Tako su 1612. uskoci opljačkali u Bakarskoj luci i lađe Petra Zrinskoga natovarene robom, iako su sami Mlečani s druge strane optuživali Zrinske za suradnju i zaštitu nad uskocima.
Takav Vinodol, već u koječemu podijeljen i razjedinjen dolazi sredinom 16. stoljeća kao stara frankopanska baština, u posjed knezova Zrinskih. Godine 1538. Nikola Zrinski Sigetski vjenčao se sa Katarinom, sestrom Stjepana Frankopana Ozaljskog. Ta rodbinska veza kao i prijateljska pomoć koju je Nikola Zrinski pružao Stjepanu Frankopanu urodila je 1544. godine ugovorom o zajedništvu njihovih posjeda i zamjeničnom nasljedstvu u slučaju ako jedan od njih umre bez zakonitih nasljcdnika.
Godine 1550. ispravom izdanom 13. srpnja, Stjepan Frankopan je svojoj sestri Katarini dao Grobnik, Bakar i Hreljin. Tako su ta tri vinodolska grada već tada došla u posjed obitelji Zrinski.

Godine 1562. Stjepan Frankopan je obnovio svoj ugovor sa Zrinskima, istaknuvši u njcmu kao zakonite nasljednike svojih posjcda sinove svoje sestre Katarine i Nikole Zrinskoga, Jurja, Krstu i Nikolu Zrinski. Tu je odredbu Stjcpan potvrdio novom ispravom godine 1572, a kada je 1577. godine umro, njegovi su posjedi kako oni u Hrvatskoj tako i oni »pri moru«, došli u posjed knezova Zrinskih.

Zrinski nisu mogli u miru preuzeti u posjed tada najveći dio još slobodne, nekada velike Fran-kopanske baštine. Tome se usprotivila još jedina preostala grana Frankopanskog roda, Frankopani Tržački. U diobu Frankopanskog nasljedstva pokušao se umiješati i kralj Rudolf II. Zrinski su ipak uspjeli riješiti to pitanjc u svoju korist. Kralj im je priznao nasljedstvo Stjepana Frankopana, a sa Tržačkim su se Frankopanima uspjeli nagoditi tako da su im sporazumno 1580. godine vratili uz neke gradove i posjede u Hrvatskoj i Novi Vinodolski.

Zrinski su uspjeli očuvati veći dio Vinodola u svojoj vlasti sve do Zrinsko-Frankopanske urote. Za njihova vladanja u Vinodolu se odvijaju velike pro-mjene na polju gospodarskog razvoja, većeg raslojavanja i klasnih, društvenih zaoštravanja. Zrinski će također ostaviti Vinodolu djelo svoga djelovanja na polju graditeljstva, pismenosti i kulturnc baštine. Velike političke promjene na širem prostoru Hrvatske odražavaju se i u Vinodolu mnogo intenzivnije i brže, koji je u novoj gospodarskoj organizaciji Zrinskih posjeda i gospodarski i politički bolje povezan s ostalim dijelovima Hrvatske.
Vinodol u doba knezova Zrinskih

»Vinodolska ili primorska imanja« knezova Zrinskih sačinjavali su posjedi Grobnika, Bakra, Hreljina, Drivenika, Grižana i Bribira. Gradu Hreljinu Zrinski su pribrajali dio zaleđa u Gorskom kotaru, pa su posjedi hreljinskog vlastelinstva Zrin-skih međašili sa Zrinskim posjedom Gerova, a kasnije novoga vlastelinskog središta u Brodu na Kupi. Posjedi ostalih vinodolskih gradova ostali su uglavnom u granicama nekadašnjih gradskih općina.

Knezovi Zrinski, gospodari prostranih posjeda od Mure do mora, nosioci mnogih vojnih i političkih službi, nisu mogli sami, neposredno upravljati svo-jim posjedima. U Vinodolu u njihovo ime taj posao obavljaju upravitelji njihovih primorskih posjeda, gubernatori. Takav su način uprave naslijedili od Stjepana Frankopana. Do godine 1570. Vinodolom je u njihovo ime upravljao kapetan Petar Denti. Naslijedio ga je Mihajlo Dešić, a godine 1599. u službu Zrinskih kao vinodolski kapetani i upravitelji primorskih posjeda dolaze braća Ludovik, pa Julije Čikulini.

Upravitelj, »gubernator« vinodolskih posjeda Zrinskih stolovao je u Bakru, vjerojatno ne samo zbog sigurnijeg položaja ovog grada i kaštela u vrijeme čestih turskih upada u Vinodol, već i zato što je upravo preko bakarske luke prolazio najveći dio Zrinske trgovačkc robe.

Ipak, ni u vrijeme Zrinskih Vinodol nije bio stalno pod istom upravom. Godine 1641. vinodolske posjede dijele braća Nikola i Petar Zrinski. Tek nakon smrti Nikole Zrinskog, Petar ponovno postaje vlasnik svih vinodolskih posjeda, sve do propasti Zrinskog i Frankopanskog roda u poznatoj uroti 1671. godine.

Najveći utjecaj na razvoj privrede i promjene u društvenim odnosima na području Vinodola za vri-jeme Zrinskih imao je značajan razvoj trgovine. Uz opće političke i gospodarske prilikc u zemlji, tome je doprinijela i bolja gospodarska organizacija Vinodola i njegova zaleđa.

Već 1574. godine svoje povjerenike u Vinodol šalju Djuro Zrinski i Stjepan Frankopan Ozaljski, da bi pregledali vinodolske gradove i posjede. Tom prilikom zatražili su Bakrani da im ova komisija prepiše i potvrdi »zakone od gore bakarske i grobničke«. Te stare zakone iz 1524. godine, koji su najvećim dijelom sadržavali propise o bakarskoj trgovini zaista je tada i prepisao član komisije, Mihalj Grandić, pa je taj prijepis kasnije ušao u bakarski urbar, kao »kopija tarife bakarske«. Iz teksta te »kopije« vidljivo je što se svc u bakarskoj luci prodavalo, odnosno kupovalo: »les bakarski, les grob-nički, les gostinjski«, ulje, sol, vino, svakovrsna živina, »sukno svake vrsti«, u manjim količinama razne mirodije, sapun, staklo, naranče, smokve, hobotnice, ribe, platno svakovrsno i raznovrsna željezna roba.

Najprije su i Zrinski, kao ranije Stjepan Frankopan, bakarsku luku davali u zakup. Od 1585. do 1590. u zakupu je drži Mlečanin Ivan Mauroceni. Uvidjevši da je prihod od zakupa daleko manji od onoga koji bi mogli imati ako sami vode trgovačke poslove, bakarsku trgovinu povjeravaju upraviteljima svojih primorskih posjeda. Trgovina se razvija i preko drugih vinodolskih luka, dakako, u mnogo manjem opsegu.

Zrinski su u trgovinu preko Vinodola i primoreskih luka uključili i svoje posjede u Hrvatskoj, odakle stižu razni poljoprivredni proizvodi i stoka. Čak su iz Međimurja dopremali stoku i prodavali je Veneciji. Karavane natovarene žitom kretale su od Ozlja u Pokuplju preko Gorskog kotara do Broda na Kupi, pokraj starih Delnica (Lučice) do Hreljina i Bakra. S druge strane, preko vinodolskih luka uvozila se kolonijalna roba: skupocjeni začini, južno voće, slatka talijanska vina, staklo, majolika i slične trgovačke dragocjenosti. Iz primorskih se luka u unutrašnjost otpremala riba, spremljena na razne načine, a prije svega velike količine soli.

Otkada su Zrinski preuzeli trgovinu u svoje ruke, »od leta 1600. miseca maja«, i kako su tu trgovinu povjerili svojim bakarskim kapetanima »kako bi nam ti porti i svakojake tergovine na veću hasan mogle izajti nego dosih dob ...« opseg trgovačkih poslova preko bakarske luke toliko se razvio da je postao ozbiljna konkurencija susjednoj Rijeci. Zbog toga austrijski nadvojvoda pokušava na sve načine onemogućiti ekspanziju bakarske trgovačke luke. No, ta njegova nastojanja nisu dala nikakve rezultate, jer je bakarska trgovina imala solidnu gospodarsku osnovicu Zrinskih posjeda u Hrvatskoj. Dapače, Petar Zrinski je 1668. dobio carskom ispravom dozvolu i pravo da može po čitavoj Hrvatskoj prodavati prekomorsku robu, što i nije bilo drugo do carska legalizacija trgovine koju su Zrinski već odavna vodili.

Sigurno je da preko Zrinskih luka u Vinodolu nije prolazila samo roba kojom su trgovali Zrinski, već i roba ostalih uvoznika i izvoznika. Takvu ćc trgovinu za svoj vlastiti račun voditi i sam upravitelj Zrinskih posjeda u Vinodolu Julije Čikulini, a u nju su se uključivali i sami vinodolski podložnici. Ta je trgovina održavala stalne trgovačke putove izmedu Primorja i ostalih krajeva Hrvatske, što nije imalo samo gospodarsko, već i političko značenje. Vinodolcima je omogućavala stvaranje pogodnijeg gospodarskog i socijalnog položaja. lako su Zrinski kroz trgovački monopol izvlačili mnogostruko veću korist od trgovine negoli iz davanja vinodolskih pučana i kmetova, ta je trgovina stvarala uvjete za povoljniji društveni položaj vinodolskog pučanstva. I ovdje se naturalne daće počinju pretvarati u novčanu protuvrijednost kojom podložnik izmiruje svoje obaveze prema feudalcu. Tu novčanu protuvrijednost vinodolski je seljak mnogo lakše podmirivao, zahvaljujući zaradi u trgovačkim poslovima, prijevozu trgovačke robe i drugim plaćenim poslovima na vlastelinskom posjedu.

Na sličan su način i Frankopani vodili trgovinu preko svoje luke u Novom Vinodolskom.

Otvaranjem zrinskih luka u Primorju i puta koji je vodio do njih preko brdovitog zaleđa, Zrinski su u svojim rukama i pod kontrolom svojih službenika imali najveći dio hrvatske trgovine 16. i 17. stoljeća. Svi drugi putovi, osim puta iz njihova Pokuplja, uz Kupu i preko goranskih naselja, do mora, bili su tada zatvoreni zbog turskih ratova. Senj je bio odsječen od svoga zaleđa turskom blokadom svakog sigurnog kretanja kroz Liku, a put dolinom Save bio je predalek i preskup za trgovačku robu iz Ugarske i sjevernih hrvatskih krajeva. Ovu vrlo važnu činjenicu uračunat će u svoje planove i politika bečkih krugova koji će u rješavanju epiloga Zrinsko-Frankopanske urote odlučivati o konačnoj sudbini posljednjih Zrinskih i Frankopana. Vlast nad putem koji je povezivao Hrvatsku s morem te vlast nad primorskim lukama otvarala je novoj politici bečkog dvora širom vrata političkog pritiska i komercijalizacije, dakle novih oblika eksploatacije ovog dijela Hrvatske.

Obaveze Zrinskih i Frankopanskih podložnika u Vinodolu bile su uređene popisom urbarijalnih dužnosti. Tako nastaju tokom 17. stoljeća ugovori i urbari grada Grobnika, Bakra, Hreljina, Grižana i Bribira, kao i urbari grada Novoga godine 1609. i 1653. Ti su urbari istodobno svjedoci pojačane feudalne eksploatacije vinodolskih podložnika, a s druge strane njihova kudikamo povoljnijeg ekonomskog i društvenog položaja od položaja kmetova i njihovih posjeda u drugim krajevima Hrvatske.
Razvoj trgovine i održavanje trgovačkog puta između Primorja i sjevernih krajeva Hrvatske, osim što imaju veliko gospodarsko i političko značenje, znače i poticaj za neke društvene promjene. U doba Zrinskih Vinodol sa svojim primorskim lukama mnogo više negoli prije, postaje integralnim dijelom političkog teritorija Hrvatske.

Razdoblje Zrinskog vladanja Vinodolom obogaćeno je također stvaranjem novih spomeniku povijesti i kulture ovog prostora. Najodličnije mjesto u toj baštini zauzimaju opet spomenici pisane riječi: hrvatski urbari njihovih vinodolskih posjeda, stotine pisama i dokumenata, izvještaja i popisa koji nastaju u administrativnom uredovanju, vođenju posjedovnih kronika ili osobnom dopisivanju. Zbog potreba trgovine i prestiža, i Zrinski grade neke značajne spomenike graditeljstva, među kojima prvo mjesto zauzima novi Zrinski kaštel u Kraljevici. To velebno zdanje, raskošno opremljeno, gradio je Petar Zrinski oko 1650. godine. U to se doba održavaju i obnavljaju i drugi feudalni kašteli u vinodolskim gradovima. Zrinski kao crkveni patroni, možda ne toliko kao Frankopani, grade i mnoge sakralne objekte na području Vinodola.

Gospodarski napredak i društvena nadgradnja vinodolskog društva, koja se tako intenzivno razviala tokom 17. stoljeća, prekinuta je upravo katastrofalnim posljedicama neuspjele Zrinsko-Frankopanske urote. Buduća, nova uprava, neće Vinodolu donijeti bolja vremena, već veću ekonomsku eksploataciju i dugotrajnu kulturnu stagnaciju. U samom pak rušenju Zrinskih i Frankopana, osvajanju njihovih posjeda i gradova, stradat će i zauvijek nestati mnogi spomenici povijesne i kulturne baštine ovoga prostora.