Krčki knezovi Frankopani

Verzija za ispis

I

Vinodol je bio stoljećima u vlasti hrvatske velikaške obitelji Frankapana.[1] Na temelju nasljednog ugovora između Stjepana Frankapana i Nikole Zrinskog 1544. godine[2] Zrinski su došli u posjed Vinodola, ali je nagodbom Tržačkih Frankapana Gašpara, Nikole i Jurja s Jurjem i Nikolom Zrinskim 1580. godine[3] ipak od Vinodola ostao Frankapanima Novi, kojeg su oni držali sve do tragične pogibije Krste Franje Frankapana u Wiener Neustadtu 1671. godine.

U znanosti ne vlada jednodušno mišljenje kada su krčki knezovi, nazvani kasnije Frankapanima, došli u posjed Vinodola. Prema vladajućem mišljenju, kojem je sada već klasičan oblik dao V. Klaić[4], to se zbilo ovako:

Krčki knezovi vjerojatno su domaća krčka obitelj plemenita roda. Njezin najstariji poznati član, knez Dujam, sklopio je 1118. godine, ili nešto kasnije, s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom. Njega su 1163. god. naslijedila njegova dva sina Bartol I i Vid I, a treći sin Bartol II, »bio je valjda još nedorasao, pak tako su otčevinu preuzela dva starija brata«.[5] Bartol II, »valjda od druge supruge«,[6] ostavio je otok Krk i »pošao u službu« hrvatsko - ugarskoga kralja Bele III koji mu zbog toga 1193. god. dariva županiju Modruš. Na Krku su nakon smrti najprije Vida I, a onda i Bartola I (1198. god.), Mleci priznali kneževima Vidova sina Ivana I i Bartolove sinove Vida II i nedoraslog Henrika, dok je na kopnu njihov stric, Bartol II, uspio dobiti odobrenje kralja Andrije 1209. godine da ga u Modrušu naslijedi njegov sinovac knez Vid ako bi Bartol II umro bez potomaka. I doista, nakon smrti Bartola II, kralj Andrija daruje 1225. god. Modruš, a uz njega i Vinodol, krčkom knezu Vidu II.[7]

Prema vladajućem mišljenju krčki knezovi su stekli Modruš i Vinodol darovnicama, kojima su ih hrvatsko - ugarski kraljevi nagradili za vjernu službu, i to 1193. Modrušom, a 1225. godine Vinodolom.

N. Klaić je u novije vrijeme predložila novo rješenje.[8] Nakon opširne i temeljite analize darovnica, izdanih o Modrušu i Vinodolu u korist krčkih knezova, N. Klaić je zaključila da su sve darovnice i potvrdnice od 1193. do 1322. god. krivotvorine iz 1322. god. kojima se htjelo osigurati pravo samo jedne loze krčkih knezova na Modruš, tj. samo potomaka krčkog kneza Vida III i isključiti potomke druge loze, tj. sinove Bartola III, »Škineliće«. Po N. Klaić krčki su knezovi dobili Modruš i Vinodol kao nagradu za usluge što su ih učinili Beli IV (1235 - 1270) i to svakako prije 1257. god. jer te godine senjski notar daje knezu Fridriku naslov kneza Krka, Modruša i Vinodola. Beli IV je darovanje Modruša i Vinodola bilo utoliko lakše što se radilo o »onim krajevima koji su i tako izvan dohvata njegove (se. Beline) stvarne vlasti«.

Vladaj uče mišljenje vjeruje, dakle, sačuvanim ispravama koje se odnose na Modruš i Vinodol, N. Klaić ne. Po vladajućem mišljenju krčki su knezovi stekli Modruš 1193, a Vinodol 1225. godine, po N. Klaić sredinom XIII stoljeća.

II

1. Želimo li pridonijeti rješenju toga pitanja, potrebno je prije svega ponovno analizirati darovnice krčkim knezovima od 1193. do 1322. god. što se odnose na Modruš i Vinodol.

Već odavno se u znanosti pojavilo mišljenje da je darovnica Andrije II iz 1223. (1225) god. krivotvorena.[9]

Barabas je izdavajući 1913. god. s L. Thalloczvjem drugi dio zbirke isprava što se odnose na Frankapane[10] bio daleko radikalniji, te je proglasio krivotvorinama ove isprave:

1) ispravu Andrije II iz 1209. god. (v. CD III, 95),
2) ispravu Andrije II iz 1223. god. (v. CD III, 244),
3) ispravu Bele IV od 10. ožujka 1241. god (v. CD IV, 144),
4) ispravu Bele IV od 5. travnja 1251. god. (v. CD IV, 442),
5) ispravu Stjepana V iz 1270. god. (v. CD V, 580),
6) ispravu Ladislava IV iz 1279. god. (v. CD VI, 327).

Barabas je napomenuo da će u jednom kasnijem radu temeljitije obraditi pitanje tih krivotvorina. Međutim, kad je iduće 1914. godine Barabas objavio svoju obećavanu studiju, pokazalo se da su ga daljnje analize dovele do bitno drukčijih rezultata. U toj studiji on na uspješan način dokazuje nevjerodostojnost isprava iz 1209. i 1223. godine, ali odustaje od svojih primjedbi na isprave iz 1242. i 1251. god. a time očito i od svoje kritike isprava iz 1270. i 1279 godine.

Ponovnu analizu isprava iz doba Arpadovića proveo je 1923. god. I. Szentpetery.[11] On se složio sa stajalištem Barabasa o nevjerodostojnosti isprava iz 1209. i 1223. godine, a nakon što je izvršio unutrašnju i vanjsku kritiku isprave iz 1241. godine, zaključio je da je ta isprava vjerodostojna (valodi), a do istog je rezultata došao i u odnosu na ispravu iz 1251. godine.[12]

Razmotrimo prije svega najvažniju od tih isprava, darovnicu kralja Bele III knezu Bartolu za Modruš iz 1193. godine.[13] Isprava svojim vanjskim karakteristikama nije izazvala sumnje u svoju vjerodostojnost.[14] Klauzula pak pečaćenja neobična je, ali takvu klauzulu i inače nalazimo tu i tamo u kraljevskim ispravama upravo iz toga doba,[15] no ne i kasnije. Uz to intitulacija i dignitarij također su u redu.

Međutim, dispozitiv kojim se utvrđuje nasljedni red neuobičajen je i nevjerojatan. Darovnicom iz 1193. god. daje se Bartolu i njegovim nasljednicima »sva zemlja koja se odnosi na modruški komitat«. Ako bi knez umro bez djece, »neka jedan od sinova njegove braće (...) posjeduje zemlju bez-brižno i mirno«. Takva nejasna klauzula nevjerojatna je u kraljevskoj darovnici jer ne daje odgovor na najvažnije pitanje tko nasljeđuje ako ima više nećaka koji potječu od jednog ili više Bartolove braće. Nepotpunost klauzule izaziva daljnji problem, naime, tko će odrediti Bartolova nećaka, da li kralj ili sam Bartol. Čudno je da klauzula naročito ističe da će Bartola naslijediti samo jedan od nećaka. Izgledalo bi kao da je kralj zainteresiran da sve darovano ostaje u rukama jedne osobe. To je u suprotnosti s prethodnom klauzulom po kojoj Bartola nasljeđuju u prvom redu njegovi muški potomci (heredes), što znači da se može dogoditi da ga naslijedi nekoliko sinova. Kako je očito da »jednog nećaka« može naslijediti jedan ili više njegovih (nećakovih) potomaka, proizlazilo bi da je kralj bio zainteresiran za cjelovitost i nedjeljivost Modruša samo u jednoj jedinoj generaciji, a to očito nema smisla. Uostalom, držimo li se točno riječi klauzule, ispadalo bi da modruški komitat prelazi samo na ovako ili onako utvrđenog Bartolova nećaka i da se po njegovoj smrti vraća kralju kao ošasno dobro. Tako shvaćena klauzula pogotovu nema smisla jer ograničava nasljedivost Modruša samo na jednu jedinu osobu, a tu osobu ne utvrđuje na nedvojbeni način. I samo mjesto dodatne klauzule o »jednom od sinova braće« izaziva sumnje. U tekstu darovnice stoji najprije odredba o darovanju »BartoIu i njegovim nasljednicima«, nakon toga se navode Bartolove obveze, pa tek nakon toga utvrđuje se pravo »jednog od sinova braće«, a očigledno je da bi klauzula o sudbini darovane zemlje nakon Bartolove smrti trebala biti stilizirana u jednoj neprekinutoj rečenici. Protiv vjerodostojnosti te klauzule govore, dakle, njezina nejasnost i neobičan i neuvjerljiv položaj među ostalim odredbama. »Ugovorna kazna« za nepridržavanje odredbi darovnice također je čudnovata; ako knez iz nemara ne pošalje onaj broj oklopnika na koji je obvezan, u idućem kraljevu pohodu poslat će dvostruki.[16]

Naprotiv, klauzula o sudskoj vlasti kneza Bartola u Modrušu izgleda nam jasna i pravnopovijesno uvjerljiva.[17] Isto tako, darovanje zemalja modruškog komitata iure hereditario ne bi trebalo smetati jer se time naglašava da je Bartol vlasnik svih modruških zemalja čime se isključuje kraljevo pravo na ošasnu nepokretnu imovinu modruških stanovnika. Oni na toj zemlji mogu imati samo ograničena stvarna prava koja bismo možda najbolje mogli nazvati pravima nasljednog zakupa, pa se po izumrću ovlaštenikove obitelji njegove nekretnine vraćaju vlasniku, tj. knezu. I doista, u idućim stoljećima nailaziino na veći broj primjera da Frankapani preuzimaju ošasnu imovinu svojih podanika dok, naprotiv, nećemo naići ni na jedan jedini primjer da bi imovina stanovnika Modruša (i Vinodola) pripala kralju. Ukratko, te dvije klauzule se međusobno dobro popunjuju. Klauzula o pravu vlasništva nad svim zemljama u Modrušu daje knezu Bartolu privatno-pravna, a klauzula o sudskoj vlasti javnopravna ovlaštenja.

Pravna konstrukcija klauzule o obvezi kneza Bartola da će kralju po-slati deset oklopnika unutar, odnosno četiri izvan kraljevstva, pravno ne stvara nikakve poteškoće jer se radi o poznatoj pravnoj formi donatio sub modo. Takva darovanja u hrvatsko - ugarskoj državnoj zajednici bila su rijetka, ali se ne može tvrditi da ih nije bilo. Tako npr. kada kralj Andrija 1224. god. daruje klokočke zemlje nekim obiteljima, izuzimajući ih iz podređenosti obližnjem kastrumu i uzdižući ih iz staleža jobagiona sv. kralja u stalež plemića »de domo et familia nostra«, on ih ujedno obvezuje da šalju u njegovu vojsku 15 oklopnika i 100 pješaka.[18] Drugo je pitanje, da li je zamislivo da je već Bela III potkraj XII stoljeća obvezivao obdarenika na neke vojničke obveze. Kako je takav način darivanja bio vrlo rijedak u hrvatsko - ugarskoj državnoj zajednici, čini nam se da nije nemoguće da je Bela III već 1193. god. iznimno opteretio krčke knezove vojnim obvezama, kao što je to i Andrija III učinio iznimno 1224. god. s Klokočanima.

U svakom slučaju, nevjerojatna dispozicija o pravu nasljedstva »jednog od sinova braće« i vrlo čudna »ugovorna kazna« izazivaju sumnje u vjerodostojnost bilo kojeg sastavnog dijela isprave iz 1193. godine. Ipak, kako sastavljač te isprave nije u nju ubacio i Vinodol - što mu očito ne bi bilo nimalo teško i što bi i te kako olakšalo posao krivotvoritelja npr. isprave iz 1223 (1225) godine - i kako isprava sadrži neke elemente koji djeluju vrlo vjerodostojno i sigurno nisu plod sastavljačeve mašte, skloni smo prihvatiti stajalište da je isprava iz 1193. god. samo interpolirana, i to samo na onim mjestima koja su bila od prvenstvenog interesa za naručioca, dok je u ostalim dijelovima sastavljač naprosto prepisao autentičnu ispravu Bele III. Ali treba priznati da se dade braniti i stajalište da su sumnjivi i drugi dijelovi isprave. Najvjerojatnije je knez Bartol iz krčke velikaške obitelji doista dobio od Bele III u vlasništvo zemlje u Modrušu, a eventualno i sudsku vlast. To, dakako, ne znači da je Bartol upravo 1193. god. došao u posjed Modruša, jer nema nikakve zapreke pretpostaviti da je knez Bartol - tj. njegova obitelj - već 1193. god. bio u posjedu Modruša pa je darovnica samo legalizirala taj njegov posjed, odnosno da je Bartol darovnicom dobio samo puki naslov (titulus) za stjecanje Modruša koji je bio 1193. god. u ru-kama nekog trećeg. O tome, koja je od tih pretpostavaka najvjerojatnija, bit će u ovome radu kasnije više riječi.

2. Isprave iz 1209.19 i 1223. godine[20] nećemo posebno analizirati. One se već odavno smatraju krivotvorenim, a nakon iscrpnih i temeljitih analiza Barabasa,[21] Szentpeteryja[22] i N. Klaić[23] bilo bi suvišno dokazivati ono što su drugi već s uspjehom dokazali. Čini nam se da bi to pitanje trebalo skinuti s dnevnog reda. Dakako, u znanosti ništa nije definitivno, ali pobijanje argumenata navedenih autora bit će više nego teško, ako ne čak i nemoguće.

3. Isprava od 10. ožujka 1242.[24] formalno je uglavnom u redu,[25] pa tek analiza njezina sadržaja može dati odgovor o njezinoj vjerodostojnosti. Istina je da u ispravi stoji 1241. umjesto 1242. godina, ali kako je isprava sastavljena u Trogiru, nije teško pretpostaviti da je kraljev sastavljač datirao ispravu na način koji je bio uobičajen u mjestu u kojem je isprava izdana, tj. da je godina računata po firentinskom računanju. Uostalom, u ispravi je točno navedeno da je izdana sedme godine Beline vladavine. Tako su to shvatili i izdavači isprave.[26] Svakako, takav način računanja ne bi nas mogao ovlastiti da zbog toga proglasimo ispravu nevjerodostojnom.

Glavni sadržaj te isprave je ovaj: Ivan, Fridrik, Bartol i Vid, sinovi krčkoga kneza Vida, mole kralja Belu za potvrdu prijepisa isprava iz 1193. i 1223. godine. Bela udovoljava njihovoj molbi uz uvjet da Vidovi sinovi naknadno pokažu originale, pa će potvrdnica biti ovisna o tome (roboranda ita tamen, quod suo loco et tempore ad exhibicionem originalium predicti filii Wydo comitis teneantur et nova de veteribus retineant firmitatem). Bela dodaje obvezu obdarenih da mu služe s jednom galijom i jednom brzom lađom kad god kralj dođe u primorske krajeve. Osim toga, za vinodolske zemlje dodatno će biti obvezani još i na službu s tri oklopnika unutar, a dva oklopnika izvan kraljevstva.

U ispravu iz 1242. uključen je i tekst navodne isprave iz 1223. godine. Po njemu kralj Andrija daruje krčkom knezu Vidu »cjelokupnu zemlju unutar slavonskog dukata, to jest Vinodol i Modruš« (totam terram pertinentem infra ducatum Sclauonie, scilicet Wynodol et Modros), i to »njemu i njegovim nasljednicima (punim) nasljednim pravom« (ei et heredibus suis iure hereditario), uz uvjet da knez Vid za to kralju »služi« (assistat).

Isprava od 5. travnja 1251. godine[27] također je s formalne strane prihvatljiva i ne pobuđuje posebne sumnje,[28] a njezin je glavni sadržaj ukratko ovaj: krčkim knezovima Fridriku, Bartolu i Vidu, sinovima kneza Vida,[29] potvrđuje se Belina darovnica iz 1242. godine, a uz nju se potvrđuje dodatno još i darovnica kralja Andrije iz 1209. godine. Obveze za darovana kneštva se revidiraju: krčki knezovi služit će unutar Hrvatske s 20 vojnika, a izvan Hrvatske, ukoliko bude sazvana hrvatska vojska, s 10 vojnika. Na moru će služiti, dođe li osobno sam kralj, s jednom brzom lađom i jednom barkom, a uspiju li ponovno dobiti Krk, s jednom galijom.

Prema tekstu navodne isprave kralja Andrije iz 1209, koji je pridodan u ispravu iz 1251. godine, Andrija II utvrđuje najprije da je knez Bartol bio navodno ovlaŠten, umre li bez sina, ostaviti »zemlju u banatu« (terram in banatu) komu god hoće od svojih rođaka (cuicumgue de consanguineis suis voluerit). Na molbu kneza Bartola, koji je sebi za nasljednika postavio nećaka Vida, Andrija II odobrava knezu Vidu darovanu zemlju u trajni posjed (iure perpetuo possideat) umre li Bartol doista bez muškog descendenta (illo sine herede decedente).

Čini nam se da je vrlo teško pretpostaviti nevjerodostojnost isprava iz 1242. i 1251. godine. Zašto bi krivotvoritelj izabrao tako skrajnje kompliciran i mukotrpan put dokazivanja prava krčkih knezova na Modruš i Vinodol? Bilo bi neusporedivo jednostavnije sastaviti jednu jedinu ispravu Bele IV, a u nju ubaciti jedno jedino darovanje Andrije II. Ne vidi se pravi razlog zbog čega bi krivotvoritelj ubacio u ispravu iz 1242. samo darovnicu Andrije II iz 1223. i zbog čega se darovnica iz 1209. pojavljuje tek u ispravi iz 1251. godine. Pogotovu, zašto bi krivotvoritelj spominjao okolnosti da 1242. godine Beli nisu predočene originalne isprave iz 1193. i 1223. i da je Bela tek uvjetno potvrdio te isprave, kad znamo da očitovanje dano pod suspenzivnim uvjetom pravno ovisi o ispunjenju uvjeta. Ako bismo pretpostavili da je cilj krivotvoritelja bio isključiti Škinelinu lozu, tj. potomke Bartola III iz prava na te posjede, onda su isprave iz 1242. i 1251. god. nadasve neprikladno sredstvo jer se njima daje u ruke Škinelićima čvrst dokaz da i oni imaju pravo na te posjede. Bilo bi razumno očekivati da krivotvoritelj mimoiđe Bartola III i u ispravama iz 1242. i 1251. godine spomene samo pravo ostale braće.

Naprotiv, sve postaje jednostavnim i razumljivim ako priznamo vjerodostojnost isprava iz 1242. i 1251. i ako pretpostavimo da su u to doba krčki knezovi već držali Modruš i Vinodol i nastojali legalizirati svoj posjed. Uz te pretpostavke treba priznati da su krčki knezovi doista odlično izabrali trenutak za legalizaciju svog položaja u Modrušu i Vinodolu. Bela je bježao pred Tatarima i njemu je svaka pomoć, osobito financijska, bila i te kako dobro došla. Ipak, Bela IV pokazao se kao vješt državnik, čak i u tako teškoj situaciji. On nije ni mogao ni htio odbiti pomoć krčkih knezova, a bio je previše dobar političar da bi optužio krčke knezove kao krivotvoritelje. Zato nam se čini da uvjetna potvrda darovanja Modruša i Vinodola ima dosta jasnu i prilično profinjenu pozadinu. Bela daje u izgled krčkim knezovima definitivnu legalizaciju njihovih posjeda, uz uvjet da mu budu vjerni i pomažu ga i dalje vojno i financijski. U protivnome, on će se lako pozvati na neispunjenje uvjeta, tj. na to da mu nisu predočili originalne isprave. Proizlazi da je Bela mudro sročenom uvjetovanom darovnicom snažno vezao krčke knezove uz sebe i prinudio ih na daljnju pomoć koja sigurno ne bi bila tako izdašna da je Bela već 1242. legalizirao vlast krčkih knezova nad njihovim posjedima. Istina je da su obveze krčkih knezova prema ispravama iz 1242. i 1251. vrlo skromne, ali bi se prije moglo reći da je još čudnije što 1251. godine Šubići dobivaju bribirski komitat bez ikakve protuobveze, i to na puku izjavu Šubića da su izgubili privilegij Andrije II.[30] Tvrdnja šubića u 1251. god. vrijedi po prilici upravo onoliko koliko i krivotvorine krčkih knezova iz 1209. i 1223. godine, a u oba slučaja kralj prelazi preko više nego sumnjivih izjava, zato što njemu nije stalo do utvrđivanja istine, nego do stjecanja pristaša i novaca.

Bilo bi doista vrijedno istražiti zašto je Bela postupio prema Šubićima još daleko popustljivije nego prema krčkim knezovima, ali u to se ovdje ne možemo upuštati. Za nas je dovoljno utvrditi da su simboličke obveze krčkih knezova prema kralju 1242. i 1251. god. shvatljive i da nisu ni najmanje u opreci s postupcima Bele u to doba u Hrvatskoj.

U ispravi iz 1251. god. upada u oči obveza služenja jednom galijom osvoje li krčki knezovi ponovno Krk. Ta obveza je vrlo skromna, ali odgovara obvezi krčkih knezova Mlečanima za krčko kneštvo iz 1260. godine,[31] koja se također sastoji samo od jedne galije, a i to samo onda kada Mlečani opremaju 30 ili više galija.[32] Spominjanje eventualnog ponovnog osvajanja Krka sa strane krčkih knezova govori u prilog vjerodostojnosti isprave i zato što točno odgovara situaciji u 1251. godini. Tada se krčki knezovi još nisu vratili na Krk, a takvo točno poznavanje kronologije obično manjka krivotvoriteljima, koji se najčešće izdaju u takvim »sitnicama«.

I inače, isprava po svom sadržaju dobro odgovara okolnostima u Hrvatskoj u 1251. godini. Te je godine Bela definitivno sređivao odnose u Hrvatskoj, pa je banu Stjepanu učvrstio položaj novim darovanjima,[33] a šubićima priznao posjed bribirskog komitata bez ikakvih protuobveza. Razlozi za takvu kraljevu aktivnost odavno su dobro poznati. Bela se spremao za još energič-niju borbu oko nasljedstva Babenbergovaca u Austriji pa su mu trebala dodatna financijska i vojna sredstva te smirena unutrašnja situacija.

Ukratko, tek 1251. god. krčki knezovi postizavaju pravno priznatu vlast nad Vinodolom i Modrušem. I doista, u sačuvanim ispravama nakon te godine krčki se knezovi stalno nazivaju, uz ostalo, kneževima Vinodola i Modruša.[34] Prije 1251. god. krčki knezovi ne upotrebljavaju taj naziv, očito zato što njihova vlast nad tim krajevima još nije bila definitivno priznata. Istina je da se u jednoj ispravi lipnja 1242. god. splitski potestat, knez Ivan, već zove comes Modrussae et Vinodoli,[35] ali iduće 1243. god. on taj naslov više ne nosi.38 Zaključak se nameće sam po sebi: knez Ivan je uvjetnu darovnicu iz 1242. god. još iste godine »protumačio« kao bezuvjetno priznanje njegove vlasti nad Modrušom i Vinodolom, ali je ubrzo (na kraljevu intervenciju?) morao odustati od tog naziva. Sam naziv bio bi, dakako, prilično irelevantna stvar kad se iza njega ne bi skrivalo priznanje legaliteta vlasti nad Modrušom i Vinodolom. To što 1243. god. Ivan ne nosi naslov modruškog i vinodolskog kneza očito znači da su se cjenkanja Bele i krčkih knezova i dalje nastavila i uspješno završila tek 1251. godine, kada Bela više nije mogao produžiti odgađanje zbog svojih pretenzija u Austriji.

Neobično je zanimljiva i indikativna okolnost što se tek u ispravi iz 1251. po prvi put pojavljuje krivotvorina iz 1209. godine.

Zašto je krčkim knezovima bilo potrebno još jedno krivotvorenje isprave o kojoj nema ni riječi u uvjetnoj darovnici iz 1242. godine? Odgovor na to pitanje nije suviše težak uzmemo li u obzir sve okolnosti koje su dovele do definitivnog legaliziranja položaja krčkih knezova u Vinodolu i Modrušu. Bela je izdao uvjetovanu darovnicu iz 1242. god. u jasnoj želji da ne odbije krčke knezove, te da ih postavljanjem uvjeta, koji naoko nisu bili baš teški, ali koje je krčkim knezovima bilo nemoguće ispuniti (predočenje originalnih darovnica iz 1193. i 1223. god.), drži u što većoj ovisnosti o sebi. Bela nije mogao otvoreno reći: Dajte mi još novaca i vojnika pa ću vam priznati Modruš i Vinodol. Ali, kao i danas i u svako vrijeme ljudske povijesti, diplomatski pregovori i u XIII stoljeću imali su svoj jezik i simbole iza kojih su se krili vrlo prepoznatljivi interesi. I tako su Belini savjetnici nesumnjivo lako pronalazili razne daljnje poteškoće, probleme i nejasnoće u odnosu na posjed Vinodola i Modruša. Bela nije optužio krčke knezove za krivotvorenje jer su mu oni trebali, ali je mogao lako prigovoriti da je darovnica iz 1223. god. bila izdana bez pravih zasluga krčkih knezova. To mu je bilo to lakše istaknuti što isprava iz 1223. god. o konkretnim zaslugama krčkih knezova ništa ne govori. Bela je mogao lako prigovarati da je isprava iz 1223. god. možda isposlovana protiv opravdanih interesa drugih nećaka. Na takve i slične prigovore krčki knezovi su odgovorili prilično opasnim potezom. Između 1242. i 1251. god. dali su sastaviti ispravu koja je »formalno - pravno« trebala otkloniti sve poteškoće. Glasom te isprave Bartol je imenovao upravo nećaka Vida, a ne nekog drugog nećaka, za nasljednika, a kralj Andrija je to odobrio.

Krčki su knezovi vjerojatno kralju pružili »objašnjenje« da su tek u to vrijeme pronašli ispravu iz 1209. i da je zbog toga nisu predložili još 1242. godine, ali bilo bi naivno pomisliti da je Bela vjerovao u njihovo pravo, kao i da su krčki knezovi doista mislili da će upravo s tim dodatnim »dokazom« uspjeti. Krčki su knezovi najvjerojatnije trebali duboko zagrabiti u svoje kese da bi »uvjerili« kraljeve savjetnike u »pravnu opravdanost« njihovih zahtjeva. Lako je zamisliti koliko ih je cijedio Bela IV i koliko su oni sami morali zbog toga cijediti svoje podanike u Vinodolu i Modrušu sve dok Be-lini ratovi oko babenberške baštine nisu otvorili krčkim knezovima 1251. godine mogućnost konačnog sređenja svog položaja na kopnu, da bi se mogli posvetiti drugom važnom zadatku - povratku na Krk.

4. U potvrdnicama iz 1270.37 i 1279. godine38 ne vidimo nikakve sumnjive elemente zbog kojih bismo ih morali proglasiti lažnim. Stjepan V (1270 - 1272) i Ladislav IV (1272 - 1290) ispostavili su velik broj upravo takvih potvrdnica u kojima navode doslovno sadržaj ranijih darovnica, u prvom redu Bele IV, a sve su te potvrdnice, slično kao i potvrdnice za Modruš i Vinodol, sastavljene na prilično pojednostavljen način, bez dignitarija, bez sankcije, a i datum je sveden na najnužnije.[39] Neke su od tih potvrdnica sačuvane u originalu pa nam svjedoče o prilično nemarnom načinu potvrđivanja darovnica navedenih kraljeva.

Unatoč tomu što je potvrdnica iz 1270. godine - isto kao i ona iz 1279. godine - vrlo kratka, ona je ipak za povijest krčkih knezova vrlo značajna. Tom potvrdnicom potvrđuje se krčkim knezovima Fridriku, Bartolu i Vidu njihovo pravo na Vinodol i Modruš. Neobičnost i nepravilnost te potvrdnice sastoji se u tome što se u njoj ne spominje krčke knezove loze Bartola III, Skineliće, koji bi prema darovnicama iz 1242. i 1251. god. imali jednako pravo na Vinodoi i Modruš, kao i upravo spomenuti sinovi Vida III. Nemoguće je pretpostaviti da su spomenuti krčki knezovi »prevarili« kralja Stjepana V i isposlovali u kralja svoje isključivo pravo na Vinodol i Modruš jer bi po hrvatsko - ugarskom pravu takva djelatnost bila teško krivično djelo »izdaje bratske krvi« (proditio - fraterni sanguinis)[40] koje se kažnjavalo gu-bitkom čitave iraovine u korist oštećenih rođaka i predajom počinitelja krivićnog djela u njihovu vlast. Da su Škinelići pokrenuli odgovarajući postupak pred ugarskim kraljem, obdareni sinovi kneza Vida III našli bi se u izvanredno teškoj situaciji jer bi dokazivanje postojanja krivičnog djela bilo neobično lako uvidom u samu darovnicu iz 1270. godine, a u njoj je sadržana i darovnica iz 1251. godine, koja daje Škinelićima nesumnjivo pravo na Vinodol i Modruš. Dolazimo do nužnog zaključka da je do lišavanja Škineline loze prava na Vinodol i Modruš došlo uz punu prethodnu kraljevu suglasnost i da je njoj moguće prethodio neki postupak protiv članova Škineline loze. Nije li se možda Škinelina loza posve priklonila Mlecima i mletačkom kandidatu na ugarsko prijestolje, Stjepanu Posmrčetu, protivniku i neprijatelju Stjepana V. Za Stjepana V takav bi stav Škineline loze predstavljao veleizdaju koja bi imala za posljedicu gubitak prava na Vinodol i Modruš. Ne vidimo druge mogućnosti objašnjenja upadljive činjenice da su Škinelići tek ispravom iz 1270. god. zauvijek isključeni iz velikih posjeda na kopnu na koje su do tada imali puno pravo.

5. Potvrdnice Karla I iz 1322.[41] i 1323. godine[42] razmotrit ćemo zajedno.

Potvrdnica iz 1323. god. sačuvana je u originalu. Karlo I je te godine po-čeo upotrebljavati novi dvostruki pečat što mu je stvaralo novi izvor prihoda - slično kao i mnogim drugim vladarima - pa su se krčki knezovi i mnogi drugi[43] požurili osnažiti svoje dotadašnje privilegije. Među ostalim, krčki su knezovi predočili kralju ispravu koju je on izdao godinu dana ranije, tj. 1322. godine.

Izgleda skrajnje nevjerojatno da bi se krčki knezovi upustili u nepotre-ban rizik krivotvorenja prošlogodišnje isprave. I kralj i njegovi savjetnici, kao i njegovi činovnici, nesumnjivo su po vlastitom sjećanju mogli znati da li je prethodne godine izdana isprava krčkim knezovima, pa se takvoj veli-koj i nepotrebnoj opasnosti s teškim posljedicama ne bi izložio nijedan razuman velikaš i njegov krivotvoritelj. Izlaganje tolikom riziku i opasnosti bilo je nepotrebno, jer je krivotvoritelj očito mogao izraditi ispravu datiranu dvadeset ili više godina ranije, u kojem je slučaju krivotvorenje mnogo teže dokazati. Za vjerodostojnost isprave iz 1322. god. govori vrlo jaka presumpcija koju bi mogli oboriti samo vrlo jaki razlozi. A tih razloga nema. Doduše, arengu iz isprave od 1322. god.[44] nalazimo i u ispravi izdanoj iste godine Šibenčanima,[45] ali se ista takva arenga nalazi i u vjerodostojnim ispravama izdanim iste godine za Zagreb,[46] Rovište,[47] i iduće, 1323. godine, magistru Mihajlu za neke posjede u Ugarskoj.[48] Zato ta okolnost sama za sebe ne govori protiv vjerodostojnosti potvrdnice za Modruš i Vinodol iz 1322. godine, to više što je arenga posve ispravno sastavljena. Naime, Smičiklas je objavio donekle pogrešni i prema tome besmisleni tekst - umjesto ispravno ius tiskano je pogrešno nos - ali se uvidom u original potvrdnice iz 1323. god. dade lako ustanoviti da u tekstu stoji ispravno ius.

Nema dakle razloga sumnjati u vjerodostojnost potvrdnice iz 1322. godine.[49]

6. Prema našoj analizi proizlazi da je isprava iz 1193 god. interpolirana, dakle krivotvorena i u obliku u kojem je došla do nas nevjerodostojna, a da su isprave od 1242. do 1322. godine vjerodostojne.

Nespretna interpolacija nasljedne klauzule u ispravi iz 1193. god. bila je krčkim knezovima potrebna zbog dokazivanja pravne povezanosti vlasti nad Modrušom kneza Vida i njegovih potomaka s posjedovanjem Modruša sa strane kneza Bartola II.

Isprava iz 1193. interpolirana je, a isprava iz 1223. krivotvorena neposredno prije 1242. godine. Isprava iz 1209. krivotvorena je poslije 1242, a prije 1251. godine.

Tek ispravom iz 1251. krčki knezovi dolaze do pravnog naslova za svoje vrlo vjerojatno faktično posjedovanje Modruša i Vinodola. Postavlja se pitanje: otkada su krčki knezovi bili u posjedu Modruša i Vinodola. Odgovor ne daju, dakako, isprave iz 1209. i 1223. godine jer su krivotvorene, a niti isprava iz 1193. god. jer ta isprava u najboljem slučaju može poslužiti samo kao dokaz da je knezu Bartolu bilo pravno priznato posjedovanje Modruša, a ne da li je Modruš i prije toga bio u vlasti krčkih knezova.

Pitanje se može i drukčije formulirati: tko je imao stvarnu vlast nad Modrušom i Vinodolom u XII stoljeću. Najjednostavniji bi odgovor bio da je u tim područjima vladao ban u ime hrvatsko - ugarskog kralja. Tako je na to gledalo i gleda vladajuće mišljenje. Ipak, o stvarnoj izravnoj ili neizravnoj vlasti Arpadovića nad Modrušom i Vinodolom u XII stoljeću nema u izvorima nikakvih vijesti. To ne može biti slučaj. Bizantski pisci, mletački i ugarski kroničari te sačuvane isprave iz XII stoljeća obavještavaju nas o interesu i povremenoj prisutnosti ugarskih vladara, a od 1163. do 1180. i o prisutnosti Bizanta u Hrvatskoj i Dalmaciji. Spominju se razni vladari, navode se krajevi i gradovi, ratovi i osvajanja kojima su izloženi naši krajevi - ali o ugarskoj ili bizantskoj prisutnosti upravo u Senju, Vinodolu i Modrušu nikad nijedne riječi. Moramo se stoga složiti s N. Klaić kad kaže da »ostaje taj kraj izvan dohvata bilo kojeg jačeg političkog središta i po svoj prilici ne griješimo ako ustvrdimo da je ovaj dio Hrvatske od Lovrana do Senja i Jablanca i do razvodnih planina u unutrašnjosti, tj. do Gvozda (...) izmakao vlasti bilo ugarsko-hrvatskog vladara ili bizantskog cara«.[50]

Tko je dakle vladao Modrušom i Vinodolom u XII stoljeću?[51]

III

1. Da bismo na to pitanje mogli uspješno odgovoriti, valja ukratko utvrditi aktivnost Kolomanovih snaga u tom području i situaciju nakon njegove smrti 1116. godine.[52] Paralelno s osvajanjem dalmatinskih gradova 1105. god. ide i Kolomanova akcija na sjevernom Jadranu. O njoj je sačuvana vijest u opisu čuda sv. Krištofora koju je sastavio 1308. godine[53] rapski biskup Juraj Hermolais.

Prema legendi, »u vrijeme kada cjelokupna Dalmacija nije bila ni pod čijom vlašću«, ugarski kralj je poslao bana Ugra »da za nj pridobije čitavu Dalmaciju«. Ban je najprije navalio na Rab, ali po pričanju legende nije imao uspjeha jer su rapski građani uz čudotvornu pomoć sv. Krištofora odbili napad. Legenda iz razumljivih razloga ne navodi da je Rab tom prilikom, kako se po svemu čini, ipak priznao Kolomanovu vlast.[54]

Legenda priča nakon toga o navali na tada već mletački Rab nekog kneza Sergija pod čiju su vlast pripadali »svi ostali otoci, a i velik dio Slavena pokoravao se zapovjedima toga kneza«. Središte Sergijeve vlasti bilo je bez sumnje Krk, odakle je i krenula Sergijeva ekspedicija. U Sergijevoj su se vojsci nalazili po pričanju same legende i Osorani, Cresani te Senjani. Sergijev bezuspješni napad na Rab desio se poslije 1115, a najvjerojatnije 1116. godine.[55]

Naime, 1115. god. dužd Ordelafo Faledro na putu za Zadar prinudio je Rabljane da priznaju mletačko vrhovništvo i tom im se prilikom zakleo da će poštivati njihovo pravo slobodnog izbora kneza uz naknadnu duždevu potvrdu, koje su imali pod Bizantom i kasnije pod ugarskim kraljem. Dakle, Rab je 1115. god. prešao iz ugarskog u mletačko vrhovništvo, a Sergijev napad nije drugo nego dio žestokih borbi koje su hrvatsko - ugarske snage vodile s Mlečanima 1115 - 1117. godine.

Vijest o Sergijevom pokušaju ponovnog osvajanja Raba za hrvatsko - ugarskog kralja vrlo je važna. Ona je prije svega zadnja vijest o stvarnoj prisutnosti Arpadovića na sjevernom Jadranu za čitavo XII stoljeće. Poslije 1116. god. njih naglo i potpuno nestaje s pozornice u ovim našim krajevima, a stvarnu vlast preuzima prema tome netko drugi. Osim toga izvanredno je važna i okolnost što je središte Sergijeve vlasti na Krku i što njegova vlast obuhvaća i Senj, a očito i ostali dio kopna, te otoke zapadno od Krka s gradovima Osor i Cres.

Uopće, 1116. godina je za ove naše krajeve neobično važna. Te godine umire Koloman, a na hrvatsko - ugarsko prijestolje dolazi njegov petnaestogodišnji sin Stjepan (1116 - 1131). Susjedi hrvatsko - ugarske državne zajednice ponadali su se da je otporna snaga kraljevstva pod mladim kraljem vrlo slaba i da će s njime imati lak posao. Mnoge okolnosti upućuju na to da su se njemački car Henrik V i bizantski car Aleksije, računajući na Stjepanovu mladost i neiskustvo, pokušali povezati s Mlecima u savez kako bi se dočepali mnogih teritorija. O tome smo na drugom mjestu više pisali.[56] Ovdje je za nas od interesa samo utvrditi neke rezultate naših analiza. Kralj Stjepan i njegova država pružili su začuđujući i neočekivani otpor tako da je došlo tek do razmjerno manjih pomicanja granica. Mletačka mornarica vo dila je energične akcije duž dalmatinske obale tijekom 1116. i 1117. godine, ali su rezultati bili prilično mršavi,[57] a dužd je 1117. godine tom prilikom i poginuo. Razmjerno pouzdani mletački izvori, Annales Venetici Breves i Historia Ducum Veneticorum, daju o tim događajima vrlo nejasnu sliku, a Anali čak taje duždevu pogibiju. Ipak, jedno nam izgleda vjerojatno, tj. da su Osor i Cres već u to vrijeme priznali mletačko vrhovništvo.

Čini se da je osorsko kneštvo nakon učvršćenja mletačke vlasti nad Osorom u XII st. pripalo obiteljima Michieli-Polani koje su bile povezane rodbinskim vezama, jer nam je poznato da je dužd Petar Polani (1130 - 1148) uspio nametnuti Osoru svoga sina Vida za kneza i da se i Leonard, sin dužda Vitale Michieli (1156 - 1172), uspio dokopati toga kneštva nakon što je izgurao iz kneštva sina prethodnog dužda Dominika Maurocena. To »pravo« obitelji Michieli-Polani dade se jednostavno objasniti tako da je već dužd Domi-nik Michieli (1118 - 1130) »rezervirao« Osor za svoju obitelj odmah nakon što su Mleci oteli Osor i Cres Hrvatskoj. ;

Kao što je vjerojatno do mletačke vlasti nad Osorom i Cresom došlo uskoro nakon Kolomanove smrti, tako izgleda da je u to doba došlo i do pomaka granice od Plominskog zaljeva na Rječinu. Upravo u to doba pada nagli uspon Devinaca, koji se od beznačajnih ministerijala akvilejskog patrijarha u prvoj polovici XII stoljeća podižu i postaju uglednim velikašima. Njihova vlast nad područjem od Brseča do Rijeke je i kasnije tako reći potpuna te se ne može drukčije tumačiti nego činjenicom da su ta područja stekli osvajanjem, svakako uz pristanak i čak inicijativu cara Henrika V i akvilejskog patrijarha. Istodobno povlačenje hrvatske granice na Rječinu u korist njemačkih feudalaca i gubitak Osora i Cresa u korist Mlečana uvjerIjivo se objašnjavaju okolnostima koje su uslijedile nakon Kolomanove smrti.

Budući da je ugarsko prisustvo na Cresu, Krku i susjednom kopnu ne-stalo poslije 1116. godine i čini se upravo u to doba došlo do mletačke vlasti nad Osorom i Cresom kao i mletačkog vrhovništva nad Krkom i vlasti njemačkih feudalaca, Devinske gospode, nad područjem od Brseča do Rječine, to se nužno nameće pitanje, tko je vladao Senjom, Vinodolom i Modrušom nakon 1116. godine, ili, drugim riječima, tko je organizirao obranu tih krajeva od nadiranja Mletaka i njemačkih feudalaca. Moglo bi se pokušati s tezom da je tim krajevima vladala neka nepoznata velikaška obitelj koja se uspješno oduprla Devincima na Rječini i koja je (koncem XII stoljeća?) isto tako tajanstveno nestala. Ipak, pojava nepoznate i tajanstvene velikaške obitelji u Senju, Vinodolu i Modrušu, odmah nakon 1116. godine i njezin nestanak krajem XII stoljeća hipoteza je koja ništa ne objašnjava i koja je sama po sebi nevjerojatna.

Preostaje, dakle, kao jedina alternativa da su krčki knezovi vladali Senjom, Modrušom i Vinodolom nakon ugarskog prisustva, tj. da je njihov posjed obuhvaćao sve one krajeve koji su bili pod vlašću kneza Sergija, uključivši i Krk, osim dakako onih koje su izgubili zbog napredovanja Mlečana (Osor, Cres) i Devinske gospode (Brseč - Rječina).

Tom tezom se na zadovoljavajući način objašnjava jakost i otpornost krčkih kiiezova na samome Krku, gdje su Mlečani očito nevoljko morali priznati realnu vlast krčkog kneza Dujma i njegovih nasljednika i zadovoljiti se pukim priznanjem mletačkog vrhovništva nad otokom. Njome se nadalje objašnjava dobrim dijelom i uspješno suprotstavljanje Devinskoj gospodi na novoj granici na Rječini.

U doba kneza Sergija središte je njegove vlasti bilo na Krku - to nam potvrđuje legenda o sv. Krištoforu - a i čitava nas daljnja povijest krčkih knezova također upućuje na činjenicu da je središte njihove vlasti bilo na Krku.[58]

Prihvatimo li tu tezu, onda se povijest krčkih knezova u XII i XIII stoljeću pojavljuje u posve novom svjetlu. Njihov se glavni zadatak i cilj sastojao u tome da i na Krku i na kopnu legaliziraju svoju vlast u odnosu na vrhovnu vlast koja je pretendirala na suverenitet nad krajevima u kojima su krčki knezovi vladali (Mleci na Krku, ugarski vladari na kopnu). Krčkim je knezovima uspjelo da ih Mleci priznaju na Krku ubrzo nakon 1118. godine, ali je taj uspjeh bio utoliko polovičan, što Mleci sve do 1260. god. nisu priznavali nasljedivost krčkoga kneštva u obitelji krčkih knezova i što je prema tome svaka nova generacija krčkih knezova od 1118. do 1260. godine bila izložena opasnosti da izgubi Krk.[59] Na kopnu je, kao što smo upravo vidjeli, do definitivne legalizacije došlo tek 1251. godine. Vjerodostojne i nevjerodostojne darovnice za Vinodol i Modruš od 1193. do 1251. godine nisu drugo do odraz borbe krčkih knezova za legaliziranje njihove postojeće vlasti nad tim krajevima.

Našu tezu treba sada provjeriti analizom događaja koji se izravno ili neizravno odnose na Senj, Vinodol i Modruš u XII stoljeću. Analiza je utoliko otežana što nakon vijesti o Sergijevoj akciji protiv Raba nema o kopnenom području, koje obuhvaća Senj, Modruš i Vinodol, do 1163. godine nikakvih vijesti - izuzev kratke obavijesti Tome arkiđakona, koja nije ni kro nološki ni sadržajno posve jasna.[60] Tek 1163. god. hrvatsko - ugarski kralj Stjepan III potvrđuje splitskoj nadbiskupiji sve biskupije u Dalmaciji kao i sve parokije koje su imali njegovi prethodnici, osobito Krbavu, Bužane, Plase, Vinodol, Modruš i Novi.[61] Značajno je da se u toj potvrdi ne spominje ni Senj ni Gacka. Dakle, već 1163. godine postojala je sigurno senjska biskupija koja je obuhvaćala uz Senj još i Gacku. Vrlo je vjerojatno da je ta biskupija osnovana 1154. god. kada je Aleksandar III uzdignuo zadarsku biskupiju u nadbiskupiju podredivši joj biskupe Raba, Osora, Cresa i Krka[62] i pripremivši time njezino podvrgavanje gradačkom patrijarku.[63]

Odvajanjem Zadra i sjevernih otoka od splitske nadbiskupije papa je priznao Mlecima njihove pretenzije na ta područja. Svakako je stvaranje nove zadarske nadbiskupije u prvom redu politički potez. Ali, to isto vrijedi i za utvrđivanje biskupske nadležnosti za kopnene krajeve. Međutim, dok je politička sadržina stvaranja nove zadarske nadbiskupije prilično jasna, dotle je određivanje granica dijeceza u području između Rječine, Gvozda i Like još nedovoljno ispitano. Zašto senjski biskup ne priznaje vlast splitskog nadbiskupa?[64] Koja je stvarna pozadina uporne i dugotrajne borbe senjskog biskupa sa splitskim nadbiskupom i njegovim ninskim sufraganom?[65] Senjski biskup sigurno nije vodio svoju borbu bez podrške neke svjetovne vlasti koja mu je mogla dati u Senju stvarnu zaštitu i koja je u toj borbi nalazila i svoj interes. Drugim riječima, iza borbe senjskog biskupa sa splitskim nadbiskupom krije se borba za vlast u području Rječina - Gvozd - Lika. Pogledajmo podrobnije tadašnje prilike u ovim našim krajevima.

2. Po smrti Geze II godine 1162. došlo je do borbe za prijesto između njegova sina petnaestogodišnjeg Stjepana III s jedne strane i Gezine braće Ladislava i Stjepana IV. Gezinu braću podupirao je bizantski car, ali je Ladislav umro već u siječnju 1163. godine, a Stjepan IV sredinom iste go-dine doživio teški poraz.[66] Između Stjepana III i cara Emanuela došlo je odmah nakon toga do neke vrste nagodbe jer je Stjepan III predao caru svoga mlađeg brata Belu »na odgoj«, a s njime i Belinu baštinu, Hrvatsku i Dalmaciju.[67] Najvjerojatnije u to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo ugarske vojske niti drugog realnog prisustva hrvatsko - ugarskog kralja jer nas Cinam obavještava da je odmah nakon toga još 1163. godine Stjepan III navalio na Belinu baštinu.[68] To, dakako, ne znači da je prije toga Bela sam ili uz pomoć Bizanta stvarno preuzeo Hrvatsku, već samo to da je po Cinamu 1163. god. Beli priznato pravo na te naše zemlje. Kako se Hrvatska u to doba prostirala od Rječine na sjeverozapadu i Gvozda na sjeveru, proizlazi da je Beli, bizant-skom štićeniku, priznato pravo također i nad Vinodolom i ostalim krajevima istočno od Rječine. Usput rečeno, veliko je pitanje da li je Stjepan III 1163. godine priznao Beli Hrvatsku i Dalmaciju. Prema jednoj drugoj vijesti Cinama proizlazilo bi da je car Emanuel tražio za Belu Hrvatsku i Dalmaciju na temelju ugovora s kraljem Gezom,[69] ali vjerodostojnost ugovora osniva se, ipak, jedino na vijesti bizantskog pisca Cinama, koji događaje interpretira u prilog Bizantu. Stjepan III se sve do svoga konačnog poraza 1167. godine tako uporno bori protiv ustupanja Hrvatske i Dalmacije svome bratu Beli da se čini nevjerojatnim da bi on već na početku te borbe potpuno priznao bratove zahtjeve i time sebe i svoju borbu pravno potpuno diskvalificirao. Bilo kako bilo, Cinamova vijest o tome da je kralj Stjepan III »navalio« 1163. godine na Hrvatsku i Dalmaciju dobro se slaže s viješću iz već spomenute isprave iz iste godine, izdane u Titelu,[70] kojeg spominje i Cinam kao mjesto gdje se utaborio Emanuel neposredno nakon što je Stjepan »navalio« na Hrvatsku i Dalmaciju. Sadržaj isprave odgovara vremenu u kojem je izdana i općim prilikama u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Očito je da Stjepan III nastoji neposredno prije svoje akcije u Hrvatskoj i Dalmaciji ojačati svoje pozicije u tim krajevima. Splitski je nadbiskup sigurno s nemirom gledao na jačanje mletačkog i bizantskog utjecaja oko sebe, pa kada Stjepan III priznaje splitskom nadbiskupu vrhovnu vlast nad svim biskupima u Dalmaciji, onda mu on na dosta jasan način daje na znanje da će se zalagati čak i za ukinuće nedavno osnovane zadarske nadbiskupije. Stjepan III izričito kaže da potvrđuje podređenost splitskom nadbiskupu, koju je navodno utvrdio još njegov otac Geza »u odnosu na sve biskupe Dalmacije«, a to se može odnositi u prvom redu samo na Zadar, Krk i Rab. U to su doba Mleci još uvijek u razmjerno dobrim odnosima s Bizantom pa je Stjepanu III to lakše zauzimati se za proširenje prava splitskog nadbiskupa u odnosu na Zadar, Krk i Rab koji spadaju u mletačku sferu interesa.

Za nas je od još mnogo većeg interesa da Stjepan III priznaje splitskom nadbiskupu »sve parokije koje su držali njegovi prethodnici, a osobito parokiju Krbavu, Bužane, Plase, Vinodol, Modruše i Novigrad«. Čini se da ne bi smjelo biti sumnje da je u to doba već postojala senjska biskupija jer se samo nekoliko godina kasnije u jednom pismu pape Aleksandra III govori o prethodnicima (u pluralu!) tadašnjeg senjskog biskupa Mireja. To se slaže s našom ispravom koja ne spominje ni Senj ni Gacku. Poruka isprave je jasna i uvjerljiva: Stjepan III daje podršku splitskom nadbiskupu ne samo u njegovim pretenzijama prema Zadru, Krku i Rabu, nego i u borbi koja se vodi između njega i senjskog biskupa zbog upravo navedenih parokija.

Car Emanuel odmah je reagirao na ugarsku prisutnost u Hrvatskoj i Dalmaciji, pa je 1164. god. krenuo jakim vojnim snagama na Srijem. Stjepan III prinuđen je ponovno priznati bratu Beli njegovu »baštinu«. Iduće 1165. god. Bizant zaposjeda Hrvatsku i Dalmaciju. Cinam spominje poimenično Split, Trogir, Šibenik, Skradin, Ostrovicu, pleme Kačića i možda Klis (Diokleju), te navodi da je zauzeto još i drugih 57 gradova.[71]

Ali, 1166. god. Stjepan III ponovno otvara neprijateljstva protiv Bizanta i ima privremeno prilično uspjeha jer se spominje čak i zarobljavanje bi-zantskog namjesnika Nicefora Halufa koji se Ugrima suprotstavio pošavši iz Splita »s malim vojnim odredom«.[72] Ipak, već iduće 1167. godine dolazi do odlučujuće pobjede Bizanta nad Stjepanom III pa su Hrvatska i Dalmacija ponovno u vlasti Bizanta sve do smrti cara Emanuela 1180. godine. Utjecaj kralja Stjepana III i ugarskih vladajućih krugova oko njega nestaje u Hrvatskoj i Dalmaciji i zato se iz Splita povlači i prougarski nadbiskup Petar (1166. god.). Nova bizantska vlast nije bila previše zainteresirana za konsoldaciju crkvenih prilika u Hrvatskoj i Dalmaciji iz razumljivih razloga, pa izgleda da je splitska nadbiskupska stolica bila neko vrijeme vakantna,[73] dok je oko 1168. godine papa nije popunio sebi odanim Gerardom. Ipak je vrijeme za prisustvo prorimskih ili prougarskih splitskih nadbiskupa bilo u doba bizantske vlasti posve nepodesno, što se vidi i po sukobima koje je Gerard doživljavao[74] odmah po svom dolasku u Split, a i po tome što je Gerard uskoro morao napustiti Split i smjestiti se u Sipontu, odakle je s nesumnjivim teškoćama upravljao crkvenim poslovima u Hrvatskoj i Dalmaciji.[75] Prilike se sređuju tek oko 1175. god. kada papa šalje na splitsku stolicu Rajnera s očitim zadatkom da se potpuno prilagodi bizantskoj vlasti.[76]

U međuvremenu (1173. god.) umro je Stjepan III, a u Ugarskoj je na vlast došao bizantski štićenik Bela III. Time se situacija u našim krajevima bitno izmijenila. Do 1173. godine cijela Hrvatska i Dalmacija pravno pripadaju vojvodi Beli, bizantskom štićeniku. Realnu vlast u najvećem dijelu Hrvatske i Dalmacije imao je Bizant, jedino su krajevi od Rječine do Gvozda i Like uspjeli sačuvati svoj nezavisni položaj. Bizant i Bela imaju do 1173. god. identiČne ciljeve, bar u odnosu na vlast u Ugarskoj koju je u to doba imao Stjepan III, a koja je bila stalna potencijalna opasnost i za Bizant i za Belu.

Nakon 1173. god. Bela je vladar Ugarske, dakle i Slavonije, i on nesumnjivo s pritajenim nezadovoljstvom gleda kako u njegovoj »baštini«, Hrvatskoj i Dalmaciji, vlada Bizant, a ne on. Bela je morao prema tome, sa simpatijama, ali vrlo oprezno, potpomagati svaku inicijativu koja je bila uperena protiv bizantske vlasti i svaku onu političku snagu koja se mogla osjećati ugroženom jakom bizantskom prisutnošću u većem dijelu Hrvatske i Dalmacije.

Podvucimo još jednom da je Belina »baština« obuhvaćala Hrvatsku i Dalmaciju. Ne sumnjamo u tu činjenicu jer nas o njoj izvještava na pouzdan način suvreineni pisac Cinam. Ne vidimo nikakva opravdana razloga za shvaćanje da bi pojam Hrvatske u ovom slučaju trebalo ograničiti na južni dio Hrvatske i zato smatramo da je Belina baština bar pravno obuhvaćala cjelokupnu Hrvatsku, uključujući i područje između Rječine, Gvozda i Like. Belino pravo na njegovu »baštinu« priznato mu je čini se već od njegova oca Geze, a možda i od samog Stjepana III godine 1163, 1164. i najvjerojatnije 1167. godine. Nije potpuno jasno na kojem je pravnom naslovu Stjepan III temeljio 1163 - 1167. godine svoju upornu i žestoku borbu oko Hrvatske i Dalmacije s Bizantom. Možda je Cinam tu nešto zatajio u želji da aktivnosti cara Emanuela prikaže u što boljem a Stjepana III u što lošijem svjetlu. U svakom slučaju poslije 1167. godine Stjepan III više ne ističe nikakva prava na Hrvatsku i Dalmaciju. Značajno je da za čitavo vrijeme bizantske vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, tj. do 1180. godine, osim vijesti o borbi senjskog biskupa sa splitskim nadbiskupom ne postoje nikakve druge vijesti o stvarnoj vlasti nad područjem između Rječine, Gvozda i Like. Situacija je, dakle, u tim krajevima ovakva: pravna vlast pripada Beli (i njegovom bizantskom zaštitniku), a stvarnu vlast nema ni Bela ni Bizant ni Stjepan. Međutim, time još nismo iznijeli sve okolnosti i činjenice koje smatramo relevantnim za razumijevanje položaja Senja, Vinodola i Modruša u to vrijeme.

Bela je bio, kao što je poznato, ne samo prijestolonasljednik na hrvat-sko-ugarskom prijestolju i kao takav imao pravo na svoju »baštinu«, tj. na Hrvatsku i Dalmaciju, nego je on ujedno bio predodređen za Emanuelova nasljednika u Bizantu. On je dobio za ženu carevu kćer, zbog njega je čak uvedena nova titula despota, kojom je istaknut njegov najviši položaj u car-stvu neposredno iza cara, a u skladu s time je i prigrlio grčkoistočnu crkvenu ortodoksiju. Ukratko, Beli je bila namijenjena izvanredno značajna uloga povezivanja ugarskog kraljevstva s Bizantom u jednu cjelinu koja bi svojom snagom, bogatstvom i autoritetom podsjećala na najblistavija razdoblja rimsko-bizantske povijesti.[77] Ipak, taj Belin položaj nije dugo trajao. Već 10. rujna 1169. rodio se caru Emanuelu sin pa je vrlo brzo nakon toga Belin položaj u Bizantu doživio znatnu degradaciju. On je razveden od careve kćeri, oduzeta mu je titula despota, više nije ni prijestolonasljednik, već »samo« cezar bez prava na nasljeđivanje prijestolja. Umjesto da očekuje vlast u čitavom Bizantu, združenom s Ugarskom, on je predodređen za ugar-skog kralja koji će imati zadatak vjerno služiti bizantskom caru, izvršavati njegova naređenja, čuvati bizantsku granicu na njezinom osjetljivom balkan-skom boku i po potrebi primirivati nemirna slavenska plemena u unutra-šnjosti Balkana. Posve je drugo pitanje što je mislio i osjećao Bela. Sigurno je tom promjenom bio više nego nezadovoljan, ali odgojen na bizantskom dvoru i, čini se po svemu, izvanredno sposoban, znao se svladati i čekati svoju priliku. Uostalom, Bizant mu je priredio još jednu neugodnost. Kada je Belin brat Stjepan III umro 1172. god. i kada je Emanuel uputio Belu u Ugarsku, Emanuel je i dalje zadržao Hrvatsku i Dalmaciju u bizantskoj vlasti, očito kao neku vrstu zaloga Beline vjernosti prema Bizantu. Spomenimo konačno još jednu okolnost. U Hrvatskoj i Dalmaciji nakon sporazuma cara Emanuela i kralja Stjepana III bio je postavljen za namjesnika 1165. godine Nicefor Halufa, ali je on već iduće godine zarobljen blizu Splita. Osim toga, poznati su nam ovi bizantski namjesnici Hrvatske i Dalmacije: od 1171. do 1174. god. sebast Konstantin Duka, nakon njega Filokale[78] i konačno, kao zadnji bizantski namjesnik, vojvoda Rogerije (Rogerius Sclavone), do 1180. godine. Dakle, za vrijeme od 1167. do 1171. godine nije poznat nijedan bizant-ski namjesnik u tim krajevima. To ipak ne može biti slučajno. Kako je Bela do 1167. bio maloljetan i kako je vrijeme od 1163. do 1167. godine bilo ispunjeno teškim vojnim operacijama protiv Ugarske, prirodno je i očito da je u Hrvatskoj i Dalmaciji bizantski namjesnik obavljao funkcije vlasti u ime Bele, a ne izravno za Bizant. Ali što je s razdobljem od 1167. do 1171. godine? Bela je već bio punoljetan, on je bio bizantski i ugarski prijestolona-sljednik, a nije bilo prijeporno ni u samom Bizantu da njemu pripadaju Hrvatska i Dalmacija u baštinu. Zato nam se čini više nego vjerojatno da je Bela 1167. god. preuzeo Hrvatsku i Dalmaciju. Uostalom, o 1170. godini imamo čak i vijest o tome.[79] Ipak, premda je Bela najvjerojatnije preuzeo vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji, on se sigurno tamo nije previše zadržavao jer su ga u Konstantinopolu čekali mnogi važni interesi carstva kao i njegovi osobni.

Iz svega gore rečenoga vidljivo je da je u Hrvatskoj i Dalmaciji situacija bila bitno drukčija u vrijeme Beline vlasti 1167—1171. od one 1171. do 1180. godine, tj. do smrti cara Emanuela.

3. U razdoblju od 1167. do 1171. godine, tj. u vrijeme kada Bela pravno ima vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom, koju mu dakako osigurava bizantska vojna prisutnost, Belin je glavni »vanjski« neprijatelj njegov brat Stjepan 111 koji vlada Ugarskom i Slavonijom i koji sigurno nije zaboravio poniženja i poraze koje je doživio od 1163. do 1166. godine. Unutar Hrvatske i Dalmacije Belin je glavni protivnik crkva, u prvom redu splitski nadbiskup koji je i inače predstavljao jedan od temeljnih oslonaca ugarskih vladara u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ali ne samo to. Bela je bio grčkoistočne vjeroispo-vijesti i kao takav vrlo slabo prihvatljiv za rimsku crkvenu hijerarhiju koja je mogla pristati na više-manje trajne i više-manje iskrene kompromise s Konstantinopolom, ali koja se ipak osjećala ugroženom od svoga istočnoga vjerskog suparnika. Stoga mislimo da je Bela potpomagao sve one snage u Hrvatskoj koje su se iz ovih ili onih razloga suprotstavljale splitskom nadbiskupu i da mu je, uostalom, i sama nadbiskupova prisutnost u Splitu bila nepoželjna. Kako je splitski nadbiskup Petar, inače otvoreno prougarski nastrojen, oko 1166. god. upravo iz tih razloga napustio Split i vratio se u Ugarsku, nadbiskupska je stolica u Splitu neko vrijeme ispražnjena, što je svakako bilo posve u skladu s Belinom politikom. Kad je oko 1168. godine papa uputio u Split osobu svoga posebna povjerenja, Gerarda, taj je odmah došao u najoštriji sukob s lokalnim vlastima.[80] Upravo u to doba i skradinski se biskup pokušava domoći templarske Vrane.[81] Ne može biti sumnje da je i to bio izravni udarac protiv pape i njegovih hrvatskih pristaša, kao i to da se skradinski biskup nije upustio u tu za njega vrlo riskantnu borbu bez oslonca i pomoći svjetovne vlasti, drugim riječima, Bele i njegovih bizantskih pomagača.

I senjski biskup Mirej[82] pokazuje se neposlušnim. Ta neposlušnost ide tako daleko da senjski biskup odbija priznati crkvenu vlast splitskog nadbiskupa.[83] Analizirajmo malo podrobnije tu izvanredno važnu i zanimljivu pojavu. Obično se pomišlja na to da je senjski biskup namjeravao priznati vlast zadarskog nadbiskupa te se u aktivnostima senjskog biskupa vide mletački prsti.[84] Stvar, ipak, nije baš tako jednostavna. Mletačka vlast nije bila u to doba osobito snažno izražena čak ni u Zadru, a na Krku je bila više-manje formalna.[85] Mleci nisu u drugoj polovici XII stoljeća još bili svjetska velesila, već su mukotrpno održavali ravnotežu između dva giganta, Emanuelova Bizanta i carstva Fridrika Barbarose. Pravi odgovor na pitanje o stvar-nom značenju nepokornosti senjskog biskupa možemo dobiti samo uzmemo li u obzir da je sjeverni dio tadašnje Hrvatske pripadao pravno Beli, ali da ni Bela s bizantskim pomagačima ni ugarski kralj Stjepan III nisu imali stvarne vlasti nad tim krajevima. Bela je bez sumnje živo želio proširiti svoju vlast nad cijelom Hrvatskom, a očito je i samoj lokalnoj vlasti na području Rječina - Gvozd - Lika, po našoj tezi krčkim knezovima, bilo u interesu, da svoj položaj legalizira na slični način kako su to već učinili Mleci na Krku. Bela je mogao ponuditi pomoć da se čitavo područje tadašnje sjeverne Hrvatske ujedini pod jednim biskupom, čime bi prestala neugodna ingerencija splitskog nadbiskupa. On, bez sumnje, nije imao ništa protiv toga da senjski biskup obavlja crkvenu vlast nad čitavim područjem tadašnje sjeverne Hrvatske. Dapače, zbog daljine tog područja od Splita, zbog političkih prilika i učestale sedisvakancije splitske nadbiskupije, proširenje crkvene vlasti senjskog biskupa izgledalo je nužno a da i ne naglašavamo da je sve to značilo daljnje slabljenje autoriteta splitske nadbiskupije, i inače jako načete događajima, o kojima je upravo bilo riječi (sedisvakancija, borba skradinskog biskupa protiv templara). Nebitno je da li je senjski biskup uz suglasnost krčkih knezova, bar na riječima, imao namjeru podložiti se zadarskom nadbiskupu - u što baš ne vjerujemo - ili se možda Bela zanosio nekim planovima o povezivanju Senja s grčkoistočnom crkvom u skladu s iznenadnim jaČanjem utjecaja i rasprostiranja te crkve u Ugar-skoj nakon političkih i vojnih uspjeha Bizanta - u što također ne vjerujemo. Bela je bio previše realističan političar da bi pokušao ostvarivati nešto što bi unosilo nepotrebni nemir u krajeve nad kojima je vladao. Uostalom, čim se Bela vratio 1172. godine u Ugarsku, odmah je prihvatio rimokatoličku vjeroispovijest jer mu je to u tom trenutku bilo korisno i dapače neophodno. Zato mislimo da se Bela u dogovoru s lokalnom vlašću u tadašnjoj sjevernoj Hrvatskoj, tj. s krčkim knezovima, zadovoljio time što jetakođer i putem raznih aktivnosti senjskog biskupa rušio ugled splitskom nadbiskupu - svome glavnom unutarnjem neprijatelju.

Svakako je Belina politika polučila uspjeh jer je Gerard već oko 1170. god. napustio Split, smjestio se u Sipontu i odatle upravljao splitskom nadbiskupijom.

4. Nakon 1170/71. god. Bela nije više bizantski prijestolonasljednik. On doduše već 1172. god. preuzima ugarsko kraljevstvo - ali Bizant mu ne izručuje Hrvatsku i Dalmaciju. Do 1180. god. situacija je u našim krajevima razmjerno mirna. Bizant je naoko postigao ono što je htio: Hrvatska i Dalmacija u vlasti su bizantskoga cara, a na ugarskom prijestolju sjedi Bizantu naoko vjerni Bela. Splitska crkva doživljava trenutke pune najsmionijih očekivanja. I zadarski[86] i barski87 nadbiskup priznaju splitskoj crkvi načelno prvenstvo među svim dalmatinskim crkvama, a splitski nadbiskup je rado viđeni gost u Konstantinopolu. Otpor senjskog biskupa je slomljen, njemu je najprije oduzeta biskupija, a vraćena mu je tek kad je priznao da njegova dijeceza obuhvaća samo Senj i Gacku.[88]

Smrću cara Emanuela 1180. god. dolazi do temeljitih i velikih promjena. Bela III odmah dolazi u Hrvatsku i Dalmaciju i preuzima vlast. Bizantske vlasti nestaje zauvijek, a iste godine Zadrani se bez ikakvih poteškoća rješavaju krhke vlasti svoga kneza Dominika Maurocena, što je daljnji dokaz, ako je uopće bio potreban, koliko je mletačka vlast nad Zadrom od 1159. do 1180. god. bila slaba. Zadrani priznaju kralja Belu III i ostaju pod Arpadovićima sve do fatalne 1202. godine.

Zanimljivo je da se svemoć Bele III zaustavlja - na granicama kopnenih posjeda krčkih knezova! Da li su krčki knezovi stvarno tako jaki da pobjedonosni Bela ne može svoju vlast učvrstiti na njihovom posjedu ili je možda Bela vezan nekim sporazumom još iz vremena 1167 - 1170. ili možda oboje. U svakom slučaju Bela se u krajevima tadašnje sjeverne Hrvatske vlada izvanredno oprezno. Odmah poslije 1180. god. on daruje Senj templarima u očitoj želji da bar na taj način ubaci u glavni trgovački i prometni centar Hrvatskoga primorja prisutnost neke vojne snage koja će za idućih osamdeset godina i te kako smetati krčkim knezovima.

I tek nakon što je kralj Bela početkom osamdesetih godina XII stoljeća prepustio Senj templarima,89 dakle tek kad se tu pojavila snaga na koju je Bela računao kao na prijateljsku i savezničku u svojoj teškoj borbi za jačanje vlasti - tek tada dolazi do izvjesnog proširenja senjske dijeceze, koje doduše zbog različitih tekstova zaključaka crkvenog sabora u Splitu u 1185. god. nije neprijeporno. Prema tekstu koji se čuva u arhivu trogirskog kaptola senjska je biskupija proširena na Vinodol i Bužane, a prema drugorn tekstu sačuvanom u Splitu, koji je objavio Farlati, proizlazilo bi da se ona proširila na »polovicu Like«. Za prvi tekst tvrdi se da je originalan,[90] ali bi tu tvrdnju trebalo provjeriti jer protiv nje govori značajna okolnost da za vlast senjskog biskupa nad Vinodolom ne postoje u idućim stoljećima nikakvi dokazi.

Na splitskom saboru od 1185. god. pojavljuje se po prvi puta krbavska biskupija koja obuhvaća po trogirskom primjerku uz Krbavu još i »polovicu Like, Novigrad, Drežnik, Plas i Modruš«, a po splitskom uz Krbavu još i »Vi-nodol, Bužane, Novigrad, Drežnik, Plase i Modruš«. Prednost treba dati splitskom tekstu jer je crkvena vlast krbavskog biskupa u Vinodolu za iduća stoljeća dokazana već od Crnčića.[91] U svakom slučaju upada u oči da Vinodol i Modruš ostaju bez vlastitoga biskupskog središta. Ta čudna i očito nepraktična crkvena organizacija ne može se nikako drukčije objasniti nego priklanjanjem odlučujućih crkvenih faktora željama svjetovne vlasti (Bele III) koja želi stegnuti samostalnost krčkih knezova također i putem crkvene organizacije, da bi i na taj način kontrolirala aktivnosti krčkih knezova. Po našem mišljenju ovamo spada čak i dodjeljivanje Modruša knezu Bartolu. Zar nije čudno što Bela III daruje Bartolu samo Modruš, a ne i Vinodol? To se pokušalo na različite načine objašnjavati, ali nijedan dosadašnji pokušaj ne zadovoljava.[92] Naprotiv, sve postaje jednostavnim i razumljivim, ako se i taj potez bizantskog učenika Bele III posmatra kao sastavni dio Beline politike prema krčkim knezovima poslije 1172. godine. Ako je Bela III doista bio na neki nama nepoznati način obvezan krčkim knezovima ili su oni bili stvarno toliko jaki da ih nije mogao slomiti na izravni način, onda je on morao tražiti načina da puko vrhovničko pravo ugarskih kraljeva nad Modrušom i Vinodolom pretvori u realnu prisutnost. Ako su naše analize isprave iz 1193. god. točne, darivanje Modruša bilo je ograničeno samo na Bartola koji, po svemu sudeći, nije imao djece. To drugim riječima znači da se kralj zadovoljio time Što je darovnicom istakao vrhovničko pravo Arpadovića na Modruš i tako bar načelno omogućio preuzimanje Modruša odmah nakon Bartolove smrti. I još nešto upada u oči. Doista je čudno što je kralj darovao samo Modruš, i to upravo onom članu obitelji krčkih knezova o kojem ništa ne znamo. Nije li vrlo vjerojatno da je kralj htio posijati razdor među krčke knezove i na taj način oslabiti njihovu otpornu snagu?

Belini su se potezi pokazali vrlo mudrim i imali bi sigurno daleko više uspjeha da su njegovi nasljednici, u prvom redu Andrija II, bili jači vladari i da su iduće generacije krčkih knezova bile manje sposobne. Pa ipak, premda je Andrija II bio očito nedosljedan, rastrošan i nemiran duh, a krčki knezovi idućih generacija - po svemu sudeći - izvanredno sposobni, Bela III je svojim vještim potezima zadao velike glavobolje krčkim knezovima. Vinodol i Modruš nisu još stoljećima dobili biskupske stolice, Senj je za gotovo stotinu godina izmaknuo vlasti krčkih knezova, a nastojanja krčkih knezova oko legalizacije posjeda Vinodola i Modruša trajala su sve do 1251. god. i stajala krčke knezove vjerojatno izvanredno mnogo žrtava i novaca kao i mukotrpnog i opasnog rada na krivotvorenju isprava iz 1209. i 1223. godine.

POJEDNOSTAVLJENA GENEALOGIJA KRČKIH KNEZOVA PRVIH SEDAM GENERACIJA

Napomene:

1) Na Bartola I odnosi se isprava iz 1193; na Vida II darovnice iz 1209. i 1223; na Ivana I, Fridrika I, Bartola III i Vida III isprava iz 1242; na Fridrika I, Bartola III i Vida III darovnica iz 1251; na Fridrika II, Bartola IV i Vida IV potvrdniča iz 1270; na Ivana III, Leonarda, Dujma II i Stjepana (?) potvrdnica iz 1279.

2) Vinodolski zakon je sastavljen 1288. god. u prisutnosti Leonarda, a u to doba bili su na životu Fridrik II, Ivan III, Dujam II, Bartol VI i Vid V.

3) Redni brojevi uz pojedino ime po Klaić, Krčki knezovi.

[1] U hrvatskim izvorima naziva se tu obitelj u kasnijim stoljećima Frankapani, u latinskima Frangepanes i sl. Moderna historiografija obično ih naziva krčkim knezovima. O imenu Frankapana v. Klaić, Krčki knezovi, 14 i d.
[2] Barabas, Codex Zrinianus, 152 i sl.
[3] Laszowski, Vinodol, 242.
[4] Klaić, Krčki knezovi, 82 i d.
[5] Klaić, Krčki knezovi, 84.
[6] Klaić, Krčki knezovi, 83. Usp. već Šišić, O Bartolu. Drukčije Barabas, Ket hamis, 681 i Kostrenčić, Nacrt, 188.
[7] Nešto drukčije Košćak, Položaj Vinodola, 133.
[8] N. Klaić, Kako i kada, 129 i d.; ista, Povijest II, 381 i d.
[9] Usp. Karacsonyi, A hamis, 14.
[10] Thalloczy-Barabas, Codex II, 395 - 425.
[11] Szentpetery, Regesta, 49, 81, 132, 214, 292.
[12] Szentpćtery, Regesta III ispravno primjećuje: De meggy6zodesem az, hogy a hyperkritika szintolyan karos, munt a teljes kritikatlansag (ali, ja sam uvjeren da je hiperkritika isto toliko štetna, kao i potpuna nekritičnost).
[13] CD II 1904, 262 - 263. Da bi čitatelj mogao lakše pratiti naše izlaganje, dajemo tekst isprave u prijevodu, a odlučujuće klauzule u latinskom originalu:

U ime svetoga trojstva i nedjeljivog jedinstva Bela po milosti božjoj nasljedni kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Rame. Kako se vjernost povećava, kada se korist iz vjernosti nagrađuje dostojnpm naknadpm, smatramo dostojnim obilatije otvoriti ruku kraljevske darežljivosti onima koje našoj milpsti preporuča prokušana dugotrajna vjernost i trajno iskazivanje odanosti. Uzimajući stoga u obzir (što) dobronamjernijim okom iskrenpst i pdanost našega Ijubljenoga i vjernoga kneza Bartola, predali smo njemu i njegovim nasljednicima po nasljednom pravu svu zemlju, koja se odnosi na modrušku županiju (totam terram pertinentem ad comitatum Modrus) sa svim pripacima i svim prihodima, da je trajno posjeduju, na temelju ovakvog sporazuma (naime), da spomenuti knez u naknadu za primljeni beneficij sudjeluje u vojsci naše jasnosti unutar granica kraljevstva s deset oklopnika, a izvan kraljevstva neka nam služi sa četiri oklopnika, ali ipak neka dođe na poziv (samo) u ono vrijeme, kada bude hrvatska vojska općenito pozvana kraljevskim nalogom u vojnu. Odlučili smo uključiti i ovaj uvjet (naime), ako bi rečeni knez otišao bez djece na put određen za sve štp je živo, neka jedan od sinova njegove braće (unus ex -filiis fratrum ipsius) uz isti ugovorni namet (eodem conventionis modo) ppd vrhovništvom naše jasnosti posjeduje zemlju bezbrižnp i mirno. Osim toga, hoćemp i kraljevskim autpritetom odlučujemo da svi podanici te zemlje ne potpadaju ni pod čiji sud (nullius iudicio assistere), nego isključivo svoga gospodara; ipak, ako bi ban bip prisutan u toj zemlji, neka ima ovlast suđenja, tako dugo dok je prisutan, ali neka ih ne poziva nekamo drugamo. Ako pak njihov gospodar ne bi htio (noluerit) dijeliti pravdu u odnosu na svoje Ijude njihovim protivnicima pa pritužba dođe do bana, samo u tom je slučaju (gospodar) dužan u ime svojih ljudi odgovarati pred banom. Ako pak više puta rečeni knez ne bi došao na našu vojnu s pnoliko oklopnika koliko se ugovorom obvezap da će ih dati, pa naša jasnost utvrdi da je to učinjeno zbog lijenosti ili nebrige ili nemara, neka na prvu iduću vojnu dođe s dvostrukim brojem oklopnika a inače koliko bude oklopnika nedostajalo, neka ih toliko naknadi u drugoj vojni. Da bi dakle ova isprava našeg darovanja dobila snagu trajne vrijednosti i da nikome ne bi bilo slobodno bilo što oduzeti ili umanjiti, dali smo je opremiti svojim likom Utisnutim u zlatni pečat. Dano rukom magistra Katapana, prepošta stolnobiogradskoga, ugarskog kancelara, godine 1193, za časnoga Joba, ostrogonskoga nadbiskupa, Saula, kaločkog nadbiskupa, Kalana, pečujskog nadbiskupa i namjesnika Dalmacije i Hrvatske, Krispina, čanadskog biskupa, Dominika, zagrebačkog biskupa, Moga, komesa palatina i bačkog komesa, Dominika, dvorskog i bodroškog komesa, Andrije, šopronjskog komesa, Bota, bihorskog komesa, Fulkona, vašvaskog komesa, Maharija, solnoškog komesa. U odredbi o sudskoj vlasti kneza Bartola upotrijebljena je riječ noluerit, koju je ispravno pročitao već F e j e r II 1829, 295, dok se u Kukuljevića, Codex diplomaticus II, 1876, 169 i Smičik 1 asa, CD II, 1904, 262, potkralo pogrešno uolerit umjesto ispravno noluerit. Naši pisci i prevodioci slijedili su pogrešan tekst Kukuljevića i Smičiklasa pa je u nas tek Košćak, Položaj Vinodola, 136 upozorio na ispravni tekst. Usp. Margetić, Neki aspekti, 98.
[14] Naš uvaženi paleograf M. Pandžić ljubezno nas je u svom pismu od 13. lipnja 1980. obavijestio da je kraljevska kancelarija Bele III upotrebljavala kancelarijsku goticu, dok je isprava iz 1193. god. pisana knjiškom goticom drukčijim duktusom, drugom rukom te oblijim i većim slovima. Po njegovu mišljenju bilo bi ipak presmiono samo zbog toga zaključiti na ruku krivotvoritelja. Postoji mogućnost da je isprava iz 1193. god. pisana u nekom samostanu, ali nije nemoguće da je pisana u samoj kraljevskoj kancelariji, dakako drugom rukom. Bilo bi izvanredno korisno, zaključuje M. Pandžić, kad bi se povelja iz 1193. god. paleografski temeljitije proučila u sklopu širih paleografskih analiza naših srednjovjekovnih isprava, u čemu još uvijek osjetljivo oskudijevamo. Toplo zahvaljujemo kolegi Pandžiću na njegovim vrlo korisnim primjedbama, koje se, uostalom, dobro slažu s našim analizama po kojima je isprava iz 1193. god. interpolirana prije 1242. godine. Vremenska razlika je doista toliko mala (oko 50 godina), da se paleografska nesigurnost sama od sebe nameće.
[15] Usp. Fejer II, 309 iz 1197. god. i 365 iz 1199. godine. Upravo zbog te klauzule pečaćenja smatrali smo da je isprava iz 1193. god. vjerodostojna (Margetić, Borba, 58). Temeljitija analiza te isprave dovela nas je sada do drukčijeg milljenja.
[16] Usp. N. Klaić, Kako i kada, 143.
[17] Potanje Margetić, Neki aspekti, 96 i d.
[18] CD III, 239. Usp. Lopašić, Oko Kupe, 147; N. Klaić, Povijest II, 258 i d.
[19] CD III, 95-96.
[20] CD III, 245. "Barabas, Ket hamis, 674 i d.
[22] Szentpetery, Regesta, 81, 132.
[23] N.Klaić, Kako i kada, 136 i d.
[24] CD IV, 144—145.
[25] N. Klaić, Kako i kada, 154.
[26] Usp. već Fejer IV, 1, 1829, 269 (u Smičiklasovu CD pogrešno citirano IV, 2, 98—103) i osobito Szentpetery, Regesta, 214.
[27] CD IV, 442—444.
[28] Usp. N. K1 a i ć, Kako i kada, 159.
[29] Dakle istim osobama kao i 1242. god., izuzev kneza Ivana, koji je vjerojatno u međuvremenu umro.
[30] CD IV 466-468.
[31] Ljubić, Listine I, 97.
[32] Tako ispravno već Klaić, Krčki knezovi, 99.
[33] CD IV, 468—470.
[34] V. npr. CD V 56, 58, 86 (iz 1257. god.), 97, 103, 107 (iz 1258. god.), 121, 124 (iz 1259. god.).
[35] CD IV, 155. 36 CD IV, 184.
[37] CD V, 580.
[38] CD V, 327—328.
[39] V. npr. Fejer V 1, 60, 65, 66, 67, 69; V 2, 498, 549, 552.
[40] Tripartit I, 39, 2 (str. 21). O sličnoj situaciji u povijesti obitelji krčkih knezova v. Margetić, Knapi.
[41] CD IX, 80—81
[42] CD IX, 144—145.
[43] Usp. npr. Fejer VIII 2, 406, 408, 416, 419, 426, 428, 430, 432, 438, 441, 447, 449, 454.
[44] CD IX, 81: Justis petencium desideriis facilem et benevolum prebere consensum ius (izdavač pogrešno: nos) invitat, equitas persuadet et regalis sublimitas exortatur.
[45] CD IX, 79.
[46] CD IX, 89.
[47] CD IX, 102.
[48] Fejer VIII, 2, 441.
[49] Krivotvorena darovnica krčkim knezovima za Senj iz 1260. god. također je sačuvana u potvrdnicaina Karla I iz 1322. i 1323. godine. O tome v. Ekskurz I.
[50] N. Klaić, Kako i kada, 144.
[51] Dakako da je nezamislivo da bi u Vinodolu postojao neki samostalni savez vinodolskih općina jer bi takav savez pretpostavljao zajedničke samostalne organe (kakve?) i vojnu organizaciju koja bi ga štitila od upada vojnih snaga susjednih država i feudalaca. Takvo ekstremno shvaćanje po kojem bi vinodolske općine bile neka vrsta male države koja na samoupravnim temeljima upravlja unutrašnjim poslovima i organizira narodnu obranu zastupao je s vrlo slabim argumentima G r e k o v, Vinodol, pa je njegove postavke lako oborio Kostrenčić, Vinodolski zakon II, 142 i d.
[52] Za ranije razdoblje v. Ekskurz II.
[53] O tekstu čuda sv. Krištofora i o literaturi v. Margetić, O napadačima.
[54] Napad bana Ugra na Rab datira se različito: prije 1097. (N. Klaić, Dalmatinska marka, 133), 1102 (Klaić, Krčki knezovi, 80), 1105 (H 6 m a n, Geschichte, 371), odmah poslije 1105 (N. Klaić, Povijest I, 528), 1107 (Šišić, Priručnik, 588).
[55] Sergijev napad na Rab datira se nerijetko u 1105 (Klaić, Krčki knezovi, 80, H om a n, Geschichte, 372), ali ga Šišić stavlja 1914. u 1124. godinu (Šišić, Priručnik, 591), a 1944. u 1116. god. (Šišić, Poviest Hrvata, 33). Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, 14 stavlja Sergijev napad također u 1116. god.
[56] Margetić, Kada je i kako.
[57] Podrobnije M a r g e t i ć, Dandolo XII st.
[58] O porijeklu krčkih knezova v. Ekskurz III.
[59] V. podrobnije Ekskurz IV.
[60] Toma, 44.: Veglensis (sc. episcopatus) optinebat (sc. za vrijeme narodnih vladara) maiorem partem parochiarum, quas nunc habet segnensis ecclesia, quae non erat tunc episcopalis sedes. Iz te se vijesti ne može utvrditi kasniji opseg senjske biskupije, a niti ranije prostiranje krčke biskupije na kopnu, nego samo to da je senjska biskupija preuzela dio krčke biskupije.
[61] CD II, 96-97.
[62] CD II, 76—79.
[83] CD II, 79—80.
[64] CD II, 121—122.
[65] CD II, 164—165, br. 161 i 162.
[66] Sišić, Poviest Hrvata, 80 i d.
[67] C i n a m, 215.
[68] Cinam, 216.
[69] C i n a m, 217.
[70] CD II, 96—97.
[71] Cinam, 248—249.
[72] Cinam, 262—263. Nepotrebno je ovdje pozivati se na vijest iz Dandolove Kronike po kojoj je ugarski kralj došao u primorje i podijelio privilegije Splitu, Trogiru i Šibeniku, te psvojip i mnoge druge gradove (D a n d o 1 o, Chronica 249), kao i na Stjepanov privilegij šibeniku izdan navodno 1167. god. (ĆD II, 115—116), kao što se to ponekad čita (v. npr. Ferluga, Vizantiska uprava, 135; isti, La Dalmazia, 204; isti, L'amministrazione bizantina, 259; J. Kalić VI, IV 1971, 94, opaska 263). Dandolov je podatak bezvrijedan jer se temelji na njegovim kombinacijama, uostalom pogrešnim, jer on događaj stavlja u 1169. god. što je nemoguće, a privilegij Šibeniku je krivotvorina (usp. N. K1 a i ć, O autentičnosti, 86 i d.; i s t a. Još jednom, 72 i d.).
[73] CD II, 108.
[74] CD II, 123.
[75]Toma, 69.
[76] Usp. Toma, 73. 31
[77] Usp. Ostrogorski, Počeci despotskog dostojanstva, 454 i d. (Sabrana dela III, 211 i d.).
[78] F e r 1 u g a, Vizantiska uprava 139; i s t i, La Dalmazia, 78 (= Byzantium on the Balkans 208); isti, L'amministrazione bizantina, 263.
[79] Fejer V 1, 284: A. (Adalbertus ili Alexius) Hungriae, Dalmatiae et Croa-ciae Dux.
[80] CD II, 123.
[81] CD II, 125.
[82] CD II, 121.
[83] CD II, 121: cum (premda) sibi sis metropolitico iure subiectus, ipsum debi-ta obedientia et subiectione fraudere presumis.
[84] B a r a d a, Hrvatski vlasteoski feudalizam, 17; M. P e 1 o z a, Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti, 228, koji kaže da se u pismu Aleksandra III »navodi da je Mirej htio prijeći pod zadarskog metropolita«. Ipak, papino pismo ne sadrži ni takav ni sličan izričiti navod.
[85] O značajkama vlasti Mletaka nad Zadrom i sievernojadranskim otocima u XII st. v. Ekskurz V.
[86] CD ii, 149.
[87] CD II, 154.
[88] Tako treba po našem mišljenju tumačiti vijesti o nagodbi senjskog biskupa s ninskim (CD II, 164) i o crkvenoi vlasti senjskog biskupa nad Senjom i Gackom.
[89] CD II, 191.
[90] CD II, 194.
[91] Crnčić, Najstarija poviest, 93 i d.; Kpšćak, Položaj Vinodola, 141; Pe-1 o z a, Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti, zemljovid na str. 222.
[92] Usp. npr. Košćak, Položaj Vinodola, 133 i d.: Modruš je obuhvaćao i Vinodol. Ipak, krivotvorina iz 1223 god. sastavljena je upravo zato da bi se dokazalo pravp krčkih knezova uz Modruš jpš i na Vinodol, najstariji neprijeporni dokumenti iz XII st. u kojima se spominju krčki knezovi i kao knezovi kopnenih posjeda navode beziznimno i Modruš i Vinodol (v. npr. CD IV, 155 (1242. god.), V, 56, 58, 86 (1257. god.), 97, 103, 107 (1258. god.), 121, 124 (1259. god.), 191 (1261. god.) itd.), a vjerodostojne darovnice iz 1242. i 1251. god. govore o Modrušu i Vinodolu nedvpjbeno kao ppsebnim područjima od kojih je jedno darovao (po našem shvaćanju samo legalizirao stvarni posjed) djed, a jedno otac Bele IV. Svakako je Košćak dpbro uočio da »administrativni polpžaj Vinodola (...) nije oko 1193. bio sasvim jasan« što treba povezati s nesumnjivom činjenicom da ugarski vladari nisu u XII st. imali stvarne vlasti nad Vinodplom. Doista, za ugarske vladare i Modruš i Vinodol nisu u XII st. bili uključeni ni u kakvu »administrativnu jedinicu», nego se njihova »vlast« iscrpljivala u pukom formalnom vrhovništvu.