www.vinodol.org characterset = windows-1250

Knez minijature Juraj Julije Klović
Uvod

Ivan Barbarić

Među velikanima hrvatske kulture na području likovnog stvaralaštva, nesumnjivo je jedrio od najvećih imena Juraj Julije Klović - Gulio Clovio Croata (1498.—1578.), najsjajniji predstavnik europske i svjetske minijature. Bogatstvom i savršenstvom izrade njegova su slikarska ostvarenja vrhunac renesansnog slikarstva razdoblja cinquecenta.

Stoga, kada je riječ o takvim izvanrednim stvaraocima, ne možemo ne reći nešto i o sredini iz koje su ponikli i o vremenu u kojem su živjeli i stvarali, tim više što su oni svojim životom i djelima obilježili to vrijeme, stvorivši izvanredna djela trajne vrijednosti. Dok se na ovim našim prostorima, u stalnoj borbi protiv mraka, živini zidom (Antemurale Cnristianitatis, predziđem kršćanstva), štitio opstanak europskih naroda na Zapadu, europska se umjetnost i kultura nesmetano razvijala i dizala do sjajnib vrhunaca. Ali nisu Hrvati stoljećima samo prolijevali svoju krv i stradavali u stalnim ratovima protiv okrutnih Osmanlija, nego su i uza sve to razvijali svoj kulturni život, stvarajući vrijednosti koje i danas svjedoče o duhovnoj visini i jačini hrvatskoga genija.

Mnogi su naši ljudi svojim iznimnim znanjem i talentom, u raznim granama ljudskog stvaralaštva: znanosti, graditeljstvu i umjetnosti, dali svoj obol procvatu europske, a posebno talijanske umjetnosti. U miru i idealnim uvjetima, daleko od rata i ratnih pustošenja, ostvarili su djela koja su ih uzdigla do vječne slave, uvrstivši ih uz bok tada velikih umjetničkih imena. Italija je puna spomenika kulture što su ili stvorili naši umjetnici, koji su uz svoje ime uvijek stavljali i ime svojega naroda — Croata, Croatus, Schiavoni, Schiavi, Illyricus i slično.

Novo poimanje umjetnosti i kulture, poznato kao renesansa (preporod) oduvijek je bilo u središtu pažnje kulturnog svijeta. Rijetko je koje razdoblje u svjetskoj povijesti tako zanimljivo kao preporod u Italiji XV. i XVI. stoljeća. Upravo se tada u Italiji dogodio snažan preokret koji će označiti i početak modernoga doba u svjetskoj politici, znanosti, umjetnosti i društvenom životu uopće.

Italija, koja je iz srednjeg vijeka izašla oslobođena carske vlasti, ali rascjepkana na čitav niz gradova — državica, ipak je zahvaljujući razvijenoj pomorskoj trgovini, bankarstvu i manufakturama, bila gospodarski najrazvijenija zemlja Europe. U tim bogatim aristokratskim republikama vlast su prigrabili hrabri vojskovođe i bogati građani koji su tu vladali poput malih tirana: Gonzage u Mantovi, Scaligeri u Veroni, Farnese u Parmi, Visconti i Sforze u Milanu, Este u Ferari, Medici u Firenci, Montefeltri u Urbinu i mnogi drugi.[1] U tim aristokratskim trgovačkim republikama, u rascjepkanoj, ali bogatoj Italiji, izgradit će se duhovna nezavisnost i originalna kultura oslobođena srednjovjekovnih okova i crkve pod utjecajem Istoka i Rima.

Mlada građanska klasa, bogata i poduzetna, osjeća da feudalni poredak koči njen ekonomski i opći razvitak. Počinje se vjerovati u čovjeka i njegovu stvaralačku snagu, te da sve što postoji treba služiti čovjeku, taj polet humanizma odrazio se i u umjetnosti koja iz temelja mijenja svoj izražaj. Oslobađanjem i na i ugledanje u ljepotu antičke baštine bitna su obilježja i suština novog preporodnog duba. Kolijevka mu je Firenca, iz koje će se proširiti po čitavoj Italiji. Rana renesansa (quatrocento] počinje u Italiji oko 1420. godine, dok ostala Europa u to vrijeme ustrajava u kasnoj gotici. Oko 1500. nastupa razdoblje visoke renesanse.

U drugoj polovici XV. stoljeća, pod utjecajem stalnog jačanja papinskog dvora, Rim postaje novo renesansno središte, počinje konkurirati Firenci i Veneciji, da bi se početkom XVI. st. razvio u pravu prijestolnicu visoke renesanse. Pod pokroviteljstvom učenib papa — humanista, u općem procesu sekularizacije crkve, na papinskom se dvoru u to vrijeme odvija život svjetovnoga karaktera. Novcem koji pritječe na papinski dvor iz čitave Europe gradi se novi renesansni grad, stvara se Vatikanska biblioteka, gradi najveća crkva na svijetu — sv. Petra, obnavlja sveučilište, otvaraju muzeji i druge institucije.

Književnici i umjetnici oslobađaju se svojib dotadašnjib glavnih poslodavaca — predstavnika crkve i dobivaju nove narudžbe od pojedinih vladara i građanske aristokracije. Time se mijenjaju i teme umjetničkib djela, jer sada uz crkvene sadržaje umjetnici mogu prikazivati suvremenog čovjeka i stvarni život. Slikarstvo i kiparstvo rane renesanse promatra prirodu i mjeri idealom antičke umjetnosti, te stvara stil i tip čovjeka koji izaziva divljenje svojom fizičkom pojavom, taj čovjek, iako još nije potpuno savladao zakone prirode, naivno uživa u prirodi i prostoru. Idealom visoke renesanse postaje profinjen i osjećajan čovjek, u slikarskim i kiparskim kompozicijama prikazan u slobodnom pokretu i pravilno odmjerenom i određenom prostoru.

U Rimu, koji će u vrijeme visoke renesanse postati novim kulturnim središtem i oduzeti prvenstvo Firenci, stvara se novi slikarski izričaj — lik, krajolik, arhitektura skladno su povezani i stopljeni u optičko i duhovno jedinstvo. Kao da se svaki lik kreće prirodno i neovisno, dok je zapravo čvrsto vezan za određeno mjesto u kompoziciji, a svaki pokret spojen i motiviran protupokretom drugog lika.[2] Rim postaje, dakle, jednim od glavnih žarišta umjetnosti u kojem će se okupiti najpoznatiji umjetnici iz Italije i drugih zemalja Europe. Postoje i druga umjetnička središta, kao Perugia, Bologna, Verona, Parma i Padova, s vlastitim školama posebnih karakteristika.

Umjetnički preporod u Italiji izvršio je snažan utjecaj u našim krajevima te se odrazio u djelima mnogih domaćih umjetnika koji će postići slavu u domovini i tuđini. Mnogobrojni su Hrvati djelovali za vrijeme i prije preporoda u Italiji, te su, kako reče Ivan Kukuljević Sakcinski, "udaljeni od svoje domovine pokazali svijetu bogatstvo svog zrelog uma".[3] Jedan od naših ljudi koji se proslavio izvan domovine bio je kipar i graditelj Jakov Statilić Statileo iz Trogira, koji je prije dolaska u Italiju radio u Budimu na dvoru Matije Korvina. Izgradio je biskupski dvor u Novigradu (Neograd) i stolnu crkvu u Vacu, a kao kipar izradio je u mjedi statue kralja Matije Korvina i oca mu, Ivana Hunyadija. U Italiji je bio jedan od graditelja grobnice pape Pavla II. u crkvi sv. Petra u Rimu. Drugi Trogiranin, kipar Ivan Duknović Dalmata, uz Jurja Dalmatinca, dosegnuo je najviši domet medu kiparima. Svoje je najznačajnije radove ostvario u Rimu, mada je radio i u Anconi, Veneciji i Budimu. Proslavio se radom na nadgrobnom spomeniku pape Pavla II. u crkvi sv. Petra u Rimu (1471.) zajedno s Minom de Fiesoleom,[4] izradivši prekrasne skulpture, te tako zauzeo prvo mjesto u kreiranju kiparskog dekora.[5] Stoga ne čudi da je već Vasari smatrao da je to ukrasima i rigurama najbogatija grobnica što je ikada podignuta za nekoga papu.[6] I neki drugi naši umjetnici stvaraju u Italiji djela kojima se svijet i danas divi. Znameniti graditelj Lucijan Laurana (Vranjanin) došao je u Italiju još u djetinjstvu. Zajedno s bratom Francescom došao je iz Zadra, i više se nije vraćao u Dalmaciju izloženu turskim napadima i prepuštenu mletačkom izrabljivanju.[7] U Italiji su se proslavili mnogi naši umjetnici, od kojih ćemo navesti još samo neke poznatije. Juraj Culinović iz Skradina pripadao je venecijanskom krugu renesansnin slikara, djelujući posebno u Padovi. Slikar i bakrorezac Andrija Medulić Schiavone, mlađi suvremenik Julija Klovića, radio je uglavnom u Veneciji. Pripadao je Tizianovom krugu, a svojim manirizmom preteča je baroka. Njegovo je djelo pravi koloristički preobražaj, no njegova će vrijednost doživjeti potpuno uvažavanje tek u retrospektivi u XVII. stoljeću i kasnije, a djela mu se nalaze uglavnom u Veneciji.[8] Znamenita Medulićeva slika je Vjenčanje venecijanskog dužda s morem u stolnoj crkvi sv. Marka u Veneciji.

U XVI. stoljeću proslavio se i bakrorezac šibenčanin Martin Kolunić Rota. Učio je u Veneciji, gdje su nastale prve reprodukcije njegovih bakroreza. Kasnije je, posredstvom svog mecene, nadbiskupa ostrogonskog Antuna Vramčića, došao u Beč (1573.) na dvor austrijskog cara Maksimilijana II., gdje je ostao i za cara Rudolra II. te 1576. godine upisan u popis dvorskib umjetnika.[9] Svoj doprinos umjetnosti na tlu Italije dali su i graditelji Matija i Juraj Splićanin, kipar Nikola Antunov, zvan Dall'Arca. Tu su još neki slikari: Grgur Dalmatinac Schiavone, Bernard Porečanin, Nikola Frankopan, Blaž Zadranin, Marin Cvitković Vinodolac i drugi.[10]

Uz ove, kao i mnoge druge naše umjetnike koji su djelovali izvan svoje domovine, svojim iznimnim stvaralačkim opusom posebno se ističe najznamenitiji sitnoslikar svih vremena, Juraj Julije Klović Croata, koji dolazi u Italiju upravo u vrijeme kada renesansa doživljava svoj najsnažniji zamah. Klović, kao i Medulić, za razliku od Ivana Duknovića koji je ostao vezan uz svoj zavičaj u koji je češće navraćao, nije više nakon odlaska u Italiju osjećao potrebu za radom u domovini. Razlog je tome u izmijenjenim prilikama na ovim našim prostorima, pa on ostaje čvrsto vezan za Italiju, gdje će u minijaturnom slikarstvu postići onu veličinu koju su njegovi suvremenici Raffaelo Santi i Michelangelo Buonarroti postigli u svojim monumentalnim djelima.

www.vinodol.org