www.vinodol.org characterset = windows-1250

JULIJE KLOVIĆ U ŽIVOJ PREDAJI
VINODOLSKOG KRAJA

Ivan Golub

Jučer i danas, trećeg i četvrtog siječnja 1970. posjetio sam Grižane i Klariće (Drivenik), raspitujući se za Julija Klovića. Iznenadio sam se. Koga god sam upitao za Klovića, a pitao sam kako sam na koga naišao, svatko je znao za njega. Kao da Klović danas tu živi.

Julije Klović živi u predaji svog kraja. Mislim da će biti umjesno zabilježiti tu predaju, onako kako sam je u ta dva dana sreo, upoznao. Ona možda ne pruža odlučujući prilog raspravi o mjestu Klovićeva rođenja, ali odrazuje sliku našeg sitnoslikara što se sačuvala u kraju iz kojega je potekao.

Prvi i jedini Grižanac, što sam ga našao na trgu u Grižanima, upitan o Kloviću, reče mi: »Sada su mu podigli spomenik u Driveniku, a mi mislimo da se on ovdje rodio, u Antovu. To je prvo selo poslije Grižana. A spadalo je Antovo uvijek pod Grižane. U Antovu je jedan fini čovjek, načitan, Ivan Knez. On bi Vam mogao to najbolje protumačiti«. Moj sugovornik Filip Marušić (zamolio sam ga za ime) još je nadodao: »Jedan moj susjed, s kojim idem sada na sprovod, veli da se Klović rodio negdje od Podbadnja do Triblja, ali se ne zna gdje se baš točno rodio. Taj moj susjed veli da se (Klović) zvao Juraj Gobić, a poslije ga nazvali Julije Klović.«

Marušićev traženi susjed - Stjepan Stipančić se zove - upitao me poznajem li knjigu Laszowskog o Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, a spomenuo je i Kukuljevića. Njegovo znanje o Kloviću je knjiško. Koliko je na predaju o Kloviću u ovom kraju utjecala literatura o Kloviću, i obrnuto, koliko je predaja ušla u literaturu i na nju utjecala? Međutim oglasila se gospođa, čini se domaćica (jer nas je ponudila vinom): »O Kloviću se priča: on je bio dečkić mali i fratri ga našli i Frankopani. Pronašli su ga da je na noktu narisao cijelu Isusovu zadnju večeru. Spomenik bi mu trebalo podići gdje su ga našli fratri pred 400 godina, a ne gdje su mu ga podigli Driveničani. To je crkva u Belgradu. Tu mu treba podići spomenik. On je pasal ovce kao moja mala sada.« (Pokaže na djevojčicu, što nas je začuđeno motrila.) »I fratar ga je uzeo u Crikvenicu«. Iz čitavog ovog pričanja domaćice upada u oči pojedinost, koju koliko mi je poznato, nije nitko kao predaju zabilježio, da je naime mali Klović slikom Posljednje večere na svom noktu svratio na se pozornost »fratra i Frankopana«. Notko drugi, na drugom mjestu, istog dana mi reče, kako je mali Klović na noktu bio naslikao frankopanski grad - Griže.

Došavši opet do riječi Petar Stipančić me uvjerava da se u Zagrebu u Gradskom muzeju čuva povelja Grižana koju da je izradio Klović; ili u kojoj da se on spominje; neka je potražim kod njegovog rođaka Marijana Stipančića u spomenutom muzeju. Sve se pobojavam, da se radi o nekom nesporazumu; zar je moguće da, ako je tome tako, nitko ne bi znao za tu povelju i Klovića u vezi s njome.

Ljudima se žurilo na sprovod. Usput su mi tek stigli pokazati kuću, u kojoj se nalazi mjesni ured. Nad ulazom u kuću nalaze se uklesani inicijali: AG i godina; 1909: »To je, istumačiše mi, August Gobić, još je sada živ u Americi«. A netko je u literaturi o Kloviću, u vezi s Kukuljevićevim kombinacijama »Gobić - Klović« poricao postojanje Gobića u Grižanima.

Odjelivši se za groblje, ljudi (rekoše jednoj djevojčici, neka mi pokaže kuću Ivice Pilaša u Blaškovićima: Pilaš, rekoše mi svi, mogao bi mi više nego oni reći o Kloviću, najviše pak bi znao Ivan Knez, ali on će sigurno biti na sprovodu.

Djevojčica što me vodila k Pilašu, zove se Alma Grgurina, polazi 6. razred, a na pitanje:

»Da li si čula za Klovića?« odgovorila je:

»Jesam«

»Otkud znaš za njega?«

»Jer se rodio u Gobićima«.

Međutim smo stigli do Pilaša, koji je upravo izišao iz kuće s kantom po vodu. Ostavio je kantu i poveo me u kuću. Kad sam spomenuo ime Klović izišao je van. Začas se vratio punih ruku: sa slikom Julija Klovića, uramljenom, s jednom požutjelom listinom, i s jednim do polovice ispunjenim iz teke istrgnutim listom. Ta požutjela listina najviše me zanimala, a i g. Pilaš je nju očito smatrao najvrednijom od svega što je donio u ruci.

»Driveničani vele da Gobići ne postoje; a evo liste«. Razmotao ju je, i istumačio mi, da je to oporuka Gobića zetu Pilašu, to da je njihova obiteljska oporuka. Još je dodao, da je on zapravo iz Gobića, pa su se poslije preselili u Blaškoviće. Uzeo sam listinu i prepisao početak:

»Leta 1809 dan 28 Misecha Novembra u Kancellarij Grizonskoi. Pred Poštovanim Szuchem Gospodskim Belgradskim Ivanom Knezom ij Szvidoki ovo pisano osobito zvanimi, ovdi zdola podpisanimi. Ivan Gobich Jurjev, Staracz od let Šezdeset ij tri, velim 63, i svojom Gospodarichom Marichom, jur vech Starichom govorechi. ..«

U ovoj je oporuci zanimljivo uočiti, kako je napisano »u Kancellarij Grizonskoj«. Učinilo mi se najprije, da je tu zapravo »a« pisano kao »o«; dakle »u Kancellarij Grizanskoi«. Međutim u riječima, što se nalaze u neposrednom kontekstu »leta«, »dan« slovo »a« nije pisano kao »o«, već kao nedvojben »a«. Riječi oporuke »u Kancellarij Grizonskoi« podsjećaju na Vasarijev naziv Klovićeva rodnog mjesta »Grisone«. Ipak u daljnjem tekstu oporuke, čini se, da je pisar tu i tamo nedovoljno lučio pisanje slova »a« i »o«.

U vezi s oporukom veli mi Ivan Pilaš, da se sve zemlje, što se u oporuci navode dan-danais nalaze u njihovu, Pilaševu, posjedu pod istim imenom kojima su imenovane u oporuci. »U Antovu« - nastavlja Ivan Pilaš - »na našoj (nekada Gobićevoj po oporuci Pilašu predanoj) ledini nalaze se zidovi visine metar, i metar i po, kako gdje. Ljudi ne pamte kad je tu bila kuća. Po pričanju mog oca, a on veli da je čuo od svog oca, tu je bio (u toj kući od koje su zidine ostale) rođen Klović. Njegovi roditelji da su odande otišli u Gobiće.«

Na pitanje, gdje se sačuvala oporuka, Ivan Pilaš je posegnuo za jednom knjižicom, za kojom mi se inače otimao pogled, i za spomenutim rukom pisanim iz teke istrgnutim papirom. »Za radio Rijeku dao sam o svemu tome ovu izjavu, što piše na ovom papiru. Rekao sam je onako kako se kod nas govori. Bilo je to nekako prošlog studenoga:

»Imel san 14 let kad san va rodnoj kući svojega oca Filipa Pilaša va selu Gobićih našal va kasunić zazi-danon pod puneštrun oporuku od 1805 s kun je Ivan Gobić Jurjev ostavil kuću i grunat svomu zetu Grgi Pilašu Mikulinon. Skupa s tun oporukun našal san knjigu crikvenih pišam od 1834. leta i sliku ka prikazuje Jur ja Klovića. Po tomu se vidi da je ta obitelj Gobićeva va to vrime držala Jurja Klovića za sina svojega roda«.

Na pitanje da li je slika što mi ju je uokvirenu pokazao ta slika što ju je kao dječak bio našao uzidanu s oporukom i rukopisnom knjigom, Ivan Pilaš mi je odgovorio: »Ova slika što sam vam je pokazao jest preslikana ona slika što sam je bio onda našao. Ovu sliku mi je tražio dr Karlić (on je odavde), pa sam mu je dao, a on je dao po njoj ovu sliku napraviti i poslao mi je.« Ova slika predstavlja Klovićev autoportret: Giulis Clovio miniator. Ivan Pilaš kaže da je nađena slika bila iz neke knjige istrgnuta, kako se čini. Iz Pilaševa pak opisa dimenzija slike dade se nazreti da je slika bila istrgnuta iz Kukuljevićeve knjige »Jure Glović«. Ivan Pilaš se sjeća i jedne knjige o Kloviću, koju je nekom posudio. Sudeći po opisivanju knjige, bila je to spomenuta Kukuljevićeva knjiga? Tu se ponovno postavlja pitanje koliko je literatura ušla u predaje kraja, a koliko predaje u literaturu o Kloviću.

Što se tiče rukopisne knjige, što ju je Ivan Pilaš kao dječak bio našao skupa s oporukom u zidu, ona nosi slijedeći naslov:

Rukopiszna Knjixiza U kojoi se mnogoverstnc S. Pisme ali Popivke u horvaczkih Orsag po Nedilija ij vishe kroz Leto zapovidani Blagdani pod S. Missom navadne pi-vati zaderxavaju. 1834.

Ivan Pilaš je još donio, rukom rađeni metalni pečat s likom Bogorodice u sredini i natpisom oko lika: »1664 Divice Marije z Belgrada«.

Grižanci, što su sreli na sprovodu Ivana Kneza, uputili ga k Ivanu Pilašu, da sa mnom porazgovori. Žureći se, da stigne još na sprovod, ukratko mi je rekao ovo: »Kukuljević i učenjaci prije koji su bili ovdje tražili su samo popa i učitelja a nisu išli među narod. Ja sam napisao nešto i o Kloviću rukom, što se priča o njemu ovdje. To mi stoji u Antovu. Ja sam čuo od jednog staroga Ivana Kneza da je čuo od predaka da se Klović rodio u Antovu i da je kao dječak od deset godina išao u Belgrad. Belgradski Kaptol ga je poslao Pavlinima. I išao je u Mletke i u Rim. Na Gobićevoj zemlji u Antovu još danas se vide zidine za koje sam od više starih čuo da se u toj kući rodio Klović. Ja sam bio u Argentini . . . Ako se Klović zove Klarić latini ne bi mijenjali Klarić, jer je Klarić latinsko ime; zvali bi Klovića tada Klarius.« Odžurio je na sprovod. Jedva stigoh Ivana Kneza upitati za godinu rođenja: 1897; i Ivana Pilaša: 1894.

Odavde sam pošao u Drivenik udaljen oko 7 km od Grižana. Došavši do nedavno podignutog spomenika Juliju Kloviću, upitam dječake, što su se igrali loptom pokazujući na kip u bronci:

»Tko je to?«

Najmanji (Mladen Klarić uč. III r) bio je najbrži: »Klo« i dalje nije znao. Pomogao mu je - po sličnosti lica se vidjelo njegov brat (Stanko Klarić, VII r): »Julije Klović sitnoslikar«. Upao je treći dječak (Boris Petrinović, VII r): »Mali Mihelanđelo«. Iznenađen tim odgovorom upitam dječaka: »A tko ti je to rekao«.

»Tamo piše ispod« reče pokazujući na spomenik.

»A zašto su mu baš tu podigli spomenik« - upitam i dodam: »Je li on odavde«? Jedan od braće Klarića reče: »Jest«, a mali Petrinović će ozbiljno: »Ne zna se odakle je. Neki vele da je iz Grižana neki vele da je iz Klarića«. Uputio sam se s mališanima do spomenika.

Kip Klovića u naravnoj veličini, s licem vjernim Klovićevu autoportretu. Na postolju stoji natpis:

Don Julio Clovio Vinodolski
Rođen 1498 Umro u Rimu 1578
Slavni sitnoslikar Prozvan Mali Michelangelo.

Ivan Jerčinović Knezić, kondukter autobusa kojim sam se iz Grižana dovezao, upravo je iz Klarića. Sve što mi je ispripovjedio putem u Crikvenicu i u prometnom uredu u Crkvenici (3. I), i što mi je u Klarićima pokazao (4. I) zabilježio sam:

»Moj tast Petar Prišić; pokojni, više je puta u zimsku dob razgovarao s ljudima: Julije Klović je Juraj Klarić. Rođen je u Klarićima. Njegova mati bila je udovica i ona je kopala kod fratara na imetku koji se danas još zove 'Fratar', i on je bio s njom tamo. Tako sam ja čuo od tih ljudi. I kad je on tako bio kod svoje matere, dolazili su fratri na svoj imetak i vidjeli kako je dječak crtao po zemlji slike i rekli su fratri da ga treba školovati. I oni su ga školovali. Tu na imetku 'Fratar' nalazi se jedan mali predjel 'kučina'. Vele da je tu bila rodna kuća Klovića. Danas je tu livada a i raste koji trs. To je sada imetak Jakova Marčića.« Kad smo bili u Klarićima (4. I), pokazao mi je isti Ivan Jerčimović površinu koja se zove »Fratar« i gdje se nalazi »kučina«. Nalazi se blizu kuće Jerčimovićeve. Jedan Driveničanin mi reče da je Jerčimović najinformiraniji o Klo-viću radi svog pokojnog tasta koji je znao o Kloviću kao i radi toga što se »kučina« nalazi kraj njegovog doma. Na pitanje kako to da se Klović, ako je Klarić,nije i nazivao tako, Jerčimović mi je odgovorio: »Koliko sam ja čuo od tih ljudi vele da Talijani nisu mogli izgovoriti Klarić već Klović. Ja ne mogu sto posto reći da je tako, da je rođen u Klarićima. Grižanci vele da je rođen u Antovu. I da je (otac mu) doseljen iz Dalmacije. A Klarići su iz Dalmacije«. Gledajući iz Klarića gradinu Drivenik na uzvisini požalio sam što sa sobom nemam kopiju Klovićeve »Sibillae Tiburlinae« na kojoj da se u pozadini nalazi upravo pogled s Klarića na Driveničku gradinu.

Nekoliko geografskih podataka o mjestima o kojima se radi. Zapadno od Grižana u udaljenosti od oko 8 km nalazi se Drivenik. Grižane i Drivenik jesu župe. Klarići spadaju pod župu Drivenik; Antovo, Gobići (koji su zapravo svega par kuća kod mjesta Baretići, gdje se ne nalazi ni jedna obitelj koja bi se zvala Gobić) spadaju pod župu Grižane.

Bilješka:
Na temelju riječi Petra Stipančića, da se naime u Gradskom muzeju u Zagrebu nalazi povelja Grižana koju da je izradio Klović odnosno da se u njoj on spominje potražio sam u Gradskom muzeju spomenutu povelju, no tamo je nema. Potražio sam je također u Historijskom arhivu grada Zagreba. Iz »Općeg inventara arhivskih fondova i zbirki« rezultira da se u Arhivu nalaze poglavito stvari koje se tiču Zagreba, no ima i drevnih dokumenata koji su u vezi s drugim gradovima, tako npr. povelja Bele IV trgovištu Jastrebar-skom od 1257 (str. 119). Možda se nešto u vezi Grižana nalazi u prijepisu napravljenom 1769. koji sadrži izvjesnu povelju Martina Frankopana iz 1481; postoje također ovjerovljeni prijepisi isprava od 1257. do 1833. napravljeni 1833.

www.vinodol.org