Emilij Laszowski Bribir

Verzija za ispis

Topografski opis. — Bribira kod stvaranja Vinodolskoga zakona g. 1288. — Frankopani najstariji gospodari Bribira. — Bribir u vlasti knezova Celjskih od g. 1400—1422. — Knez Nikola Frankapan opet zauzima Bribir 1422. — Bribir u vlasti Maroje Žunjeviča 1480—1490. — Knez Bernardin Frankapan zaposjeda Bribir i zida g. 1524. crkvu. — Nasljednim ugovorom prelazi Bribir u vlast knezova Zrinskih, koji ga drže do g. 1670. — God. 1732. daruje kralj Bribir Danielu Ber-toliju; od njegovih sinova je g. 1786. otkupljen za komoru. — Bribir pod upravom bakarskoga kastelanata. — Rušenje kaštela.

U povijesti hrvatskoj dobro je poznato ime Bribir, a naročito Bribira u Dalmaciji, koji je kolijevka slavnih Šubića Bribirskih, potonjih knezova Zrinskih. Ima Bribir i u ponosnoj Bosni, a treći se evo nalazi u Vinodolu, i o tom posljednjem ovdje je riječ. Bribir leži na glavnoj cesti, što presijeca Vinodol od Novoga prema Bakru. Od Novoga je 4.8, a od Crikvenice 8.2 klm. udaljen. Pripada kotaru crikveničkom, ima oko 350 žitelja i odlično je mjesto u Vinodolu.

Bribir leži usred svoga teritorija na niskom brijegu 145 m, a bio je nekoć cio opasan zidom i kulama, kojih se ostaci još dobro vide. Bilo je to vrlo sigurno mjesto. Ne samo da su ga branila dva brda, jedno sa sjevera, drugo s juga, već su Bribirci svi stanovali unutar zidina, dok su izvan mjesta čuvali svoje blago, koje bi za neprijateljske navale također utjerali u varoš. Kad su te pogibli minule, mnogi sagradiše kuće u polju, i tako ih je malo ostalo u samom mjestu. Gradska su se vrata svaku noć zatvarala, i vazda ih je čuvala budna straža. Kodgradskih su vrata bili sve do g. 1809. namješteni topovi, a tako i u »kaštelu«. Da ih Francuzi ne uzmu, odvezoše ih nekuda u Ugarsku, otkuda ih ne vratiše više.

U starim se pismima često Bribir naziva »varošom« i »gradom«, u opreci prema tamošnjoj tvrdi, »kaštelu«. Tako veli knez Bernardin Frankopan, kad proglašuje Ivana Arbanasa plemenitim i slobodnim: »Zapovidam svojim oficirom, da mu imaju davati obrok vsak dan iz mojega kaštela v gradu Bribiru«. A knez Stjepan Frankopan i Đuro Zrinski dajući otvoreno pismo obitelji Sušić sive Barešić, vele: »u gospodstvu našem, a u Primorju varoša našega Bribira«,

U Bribiru je škola, općina i krasna bazilika sv. Petra i Pavla s više oltara. Na glavnom je oltaru slika sv. Petra od M. Brodnika (1842.). Još je tu slika sv. Antuna od Renis-a (1793.), pak »Isus pere noge apostolima« od Thysa, a ima i drugih prilično dobrih slika. U crkvi je više grobnica s napisima. Na pročelju je ploča s napisom, da je ovo izvedeno g. 1524. za vrijeme Bernardina Frankopana, a ima i drugih novijih napisa.

Od crkvenih je starina vrijedno istaknuti srebrni dobro pozlaćeni križ, koji je izradio neki Milonja za vrijeme kastalda Jurka Andričića g. 1491. U tornju je zvono iz g. 1411., a ima i drugoga vrijednog crkvenog posuda a i ruha. Vele, da je ova crkva negda bila u dragocjenostima najbogatija u cijelom Primorju. Sve da vremena cara Josipa II, bilo je kod te crkve 7 kanonika modruškoga kaptola sa župnikom. U samoj su varošici još dvije stare kapele sv. Antuna i sv, Pavla Pustinjaka. Župni je dvor također pristao. Među kućama ima vrlo starih i neke imadu glagolske i latinske napise. Tako kuća kanonika Kalimana s glagolskim napisom od g, 1516,, a kuća Bassana-Kukuljevića ima čitav niz spomena na porodicu Bassana, uklesanih u kamen.

Na sjevernoj je strani varošice stajao jak kasteor s jugozapadne strane opasan dvostrukim zidom. Imao je dugo i usko dvorište, a u dijelu je prema mjestu bila škola, poslije općinski ured, U novije su vrijeme porušeni dijelovi grada i podignute nove zgrade za školu i općinu. Od cijeloga kaštela stoji samo još četvorouglata kula s nešto debelih zidova do nje. — Kula je na dva kata, a sa strane prema općini ima obla zazidana vrata s kamenim potpornjima ozdo, na koje se nekoć naslanjao trijem, kojim se ulazilo u kulu. Na gornjoj je kamenoj nadvratnici i na kamenom luku iznad nje napis: ANO DNI MCCCII., a na nadvratnici E. D G P, sve gotskimslovima. Zvijezda između slova zacijelo prikazuje zvijezdu staroga grba knezova Krčkih - Frankopana. Napis je nejasan, možda se odnosi na kneza Dujma Frankopana, U ovu kulu ima još ulaz prizemno do vanjskoga zida. Ta su vrata novija i načinjena zacijelo poslije nego su zazidana spomenuta vrata s napisom. Ova imadu kamene vratnice, a nad njima je prozorčić s rešetkom. Prizemno i u prvom je katu uska prostorija, iz koje se ulazi u tri tijesne sobice, nekada tamnice, u drugom je katu soba sa svodom. Između kule i škole bile su sobe gradske zgrade, no to je sve razrušeno g. 1900.

Ne znamo, je li se gdje sačuvala slika kaštela iz vremena, dok je bio još čitav.

Oko Bribira ima dosta vode, a najbolji je izvor Orih ispod kaštela. Ima ugodnih i lijepih šetnja, a zanimljiva je spilja »Bribirska peć«, o kojoj se mnogo priča kao i o velikom hajdučkom blagu, koje da je ondje zakopano, Bribir je na glasu sa svoga razlićnoga voća, koje se na daleko prodaje, a tako su vrsna i dobra njegova vina, U visokim planinama oko Bribira, a naročito u Viševici, bilo je davno mnogo divljači, tako medvjeda, jelena, kuna i dabrova. Ma da je zemljište oko Bribira kamenito, ipak je ponešto plodno, jer ima dosta vode,

* * *

Stari historici drže Bribir za vrlo staro mjesto. Beli hoće, da je Bribir stari rimski grad Assessia, grad u Japodiji, gdje je stolovao prokonzul. Taj grad spominju i Ptolomej i Plinije, pa i Schönleben traži Assessiju u Bribiru.[1] I doista, na brdu kod kapele sv, Jurja, nedaleko od mora, još se nalaze i danas tragovi starih zidina, neznanoga starog mjesta, i narod priča, da su ga sazidali Grci i Rimljani.

Bilo kako mu drago, pouzdano je, da je Bribir staro hrvatsko mjesto, i da ga već vrlo rano spominju sačuvani pismeni spomenici, Bribir je bio dio stare hrvatske župe vinodolske, koja je kao županija - knežija došla na početku XIII, stolj. u vlast knezova Krčkih, potonjih Frankopana. Zacijelo je već tada uz mjesto stajao i tvrd grad, kojim u ime kneza, upravljaše »satnik«. Kod sastavljanja poznatoga »Vinodolskog zakona« g, 1288, zastupaju Bribirce arcipop Dragoslav, pop Bogdan, satnik Zlonomer i Jurislav Gradenić.[2]

Za vrijeme kneza Dujma Frankopana, zacijelo starješine porodice, čini se da je Bribir držao njegov rođak (nećak po djedu) knez Anž Frankopan, jer vidimo, da je taj g. 1309. odredio »pristava« Hranka iz Bribira kao suca u parbi između Ledeničana i Novigradaca (Novljana) radi podjele Žlemišlja. Iste su se godine pravdali Bribirci s Novigracima radi meda svojih posjeda. Sud se vršio u »sali« grada Novoga. Kneza je zastupao »pristav«, njegov službenik Sutko. Dašto, došli su na sud i »dobri ljudi« iz Bribira i Novoga i odredili međe, a Bribirci izgubili parnicu. Prijeporno zemljište dosude Novigracima uz globu od 100 zlatnika, ako koja stranka u buduće pogazi pravorijek.[3]

Udajom Elizabete, kćeri Stjepana Frankopana, za kneza Fridrika Celjskoga, dođe Bribir u ruke knezova Celjskih.[4]

God, 1412. htio je knez Fridrik Mlečanima založiti svoje neke primorske gradove, no republika mletačka nije njegovu ponudu primila. Po smrti Elizabetinoj ote knez Nikola Frankopan Bribir knezu Celjskomu.[5]

Bribir je tim došao opet u vlast Frankopana, pa je tako god, 1428. knez Nikola Frankopan potvrdio crikve-ničkim Pavlinima pravo ubiranja trgovine od Jesenove do Crnina odredivši, da i Bribirci to plaćaju. Vlastela su bribirska mogla bez plaćanja trgovine krcati svoje blago od rođenoga doma.[6]

Zbog otetih gradova zametne knez Celjski pravdu pred kraljem. Po smrti kneza Nikole Frankopana (+ 1432.) vodi se ta pravda protiv njegovih sinova. Obje stranke priznaše unaprijed pravorjek kraljev, i tako kralj 1435. izreče osudu, po kojoj su Frankopani morali ove gradovevratiti Celjskom knezu.[7] Ma da je bio određen i dan izručenja, čini se, da je ostalo na starom, jer Frankopani ostadoše i dalje gospodari Bribira i drugih gradova, koje je trebao dobiti knez Celjski.

U parnici Bakrana i Hreljinjaca o mede, koja se vodila g. 1437. za vrijeme vinodolskoga gospodara kneza Stjepana Frankopana, spominje se »poštovani vitez Rose iz Bribira«. Svakako je to bio vrlo odličan čovjek, a u parnici je toj vršio službu pristava. God. 1445, se spominje Luka sin pok. Mavra Stričića iz Bribira, kojemu je bakarski svećenik Toma Partinić oporukom namr'o neke posjede; a god. 1447, primaju crikvenički Pavlini u bratstvo svojega reda Bribirca Stjepana sina Dokšina i njegovu djecu. Stjepanovi sinovci bili su Ivan i Petar sinovci viteza Rose, U to je vrijeme bio plovan bribirski pop Juraj. Čini se, da je to potonja obitelj Maurovića.[8]

Diobom Frankopana god. 1449., pripali su knezu Martinu Frankopanu gradovi Okić, Starigrad, Novi. Bribir, Kotor, Bakar i Trsat te dio Senja i Krka. Tako postane Martin Frankopan gospodarom Bribira, a iste te godine drži on u Bribiru svoga »potknežina« Jakovčića, a satnika Kersula, koji se spominju u pravdi Grižanaca, Belgradana i Driveničana radi nekih goveda. God. 1470. spominju se braća Jakob i Juraj Mikulotići iz Bribira, sinovi Jurka, koji obdariše crkvu sv. Marije na Ospi kod Novoga.[9]

Knez je Martin Frankopan bio vrlo nabožan i vrijedan čovjek. God, 1468, zapisom dade trsatskim Franjevcima mnoge posjede i dohotke, a medu ovima od dohodaka grada Bribira na godinu 60 libara solida i 10 spudova vina,[10] Martin Frankopan ne imajući djece, zapiše kralju Matiji neke svoje gradove, tako, da ih kralj može poslije njegove smrti bez svake zapreke zaposjesti.[11]

Kad g. 1479. umre vrli knez Frankopan, zauzme brat njegov Ivan oružanom rukom s Krka grad Bribir i Novi. No nije se održao u ovim gradovima, jer ga skoro iz njih istisne kralj po svom senjskom kapetanu Blažu Podmanickom, zvanu Mađar, koji postade tako kapetan Novoga i cijeloga Vinodola.[12] Taj već tu sjedi g.1480.

Blaža Mađara, koji je upravljao Bribirom, naslijedi u časti senjskoga kapetana Maroje Žunjević Dubrovčanin, koji se već kao takav spominje g. 1480. I on je bio kapetan Novoga i Bribira. Kako je dugo Maroje bio u Bribiru, ne znamo, no čini se, da je sobom doveo onamo i svoju braću Nikolu i Jeronima, koji se skoro tamo spominju. Čini se, da su Žunjevići morali dobili neku darovnicu ili zapis za Bribir, Jer kad je g. 1481, kralj Matija Korvin izdao u Zagrebu novu darovnicu knezu Stjepanu Frankopanu i sinu njegovu Bernardinu za neke vinodolske gradove, nema tu spomena o Bribiru.

God, 1485. spominje se plovan bribirski Martin, l to je doba bila u Bribiru bratovština sv. Stjepana. No ta je bratovština nešto smalaksala, i zato se g. 1487. organizuje. Imala je dosta velik broj članova, a bilo ih je i iz Novoga i Senja. Bilo je tada u Bribiru pet popova: Jurko, Mihovil, Grgur, Ivan i Ilija. Zacijelo su to bili modruški kanonici, a gospodovahu tada Bribirom »plemenita gospoda« Mikula Žunjević i brat mu Jeronim. God. 1490. spominje se kao gospodar Bribira Mikula Žunjević, »gospodin Bribira podani svitloga kralja Matijaša«, koji je crikveničkim Pavlinima darovao neko trsje, što im ga je obećao njegov pokojni braj Maroje.[13] Kako se čini u to je vrijeme živio samo Nikola Žunjević Dubrovčanin. Kako je dugo još držao Bribir, to nije poznato, no svakako nije dugo. Jer doskora nalazimo Bribir u vlasti kneza Bernardina Frankopana, »muža neukrotive hrabrosti i smjelosti«, koji je taj grad zacijelo odmah iza smrti kralja Matije Korvina zaposio za svoju porodicu. To je on s tim lakše mogao učiniti, jer bijaše u to doba velik metež u državi, gdje se oko prijestola otimahu tri pretendenta, a medu ovima i Bernardinov potonji zet, herceg Ivan Korvin, naravni sin kralja Matije. U Bribiru je držao knez Bernardin svoga kapetana, a kao takav se g. 1499. spominje Gašpar Budišić, koji se sprema sa svojini knezom na otok Krk, da ga opet osvoje od Venecije.[14] Nikola se Žunjević sklonuo natrag u Dubrovnik, te je odonud g. 1502., po poslanicima dubrovačkim, koji su polazili ka kralju Vladislavu II., namislio, da zemetne pravdu protiv kneza. Bernardina Frankopana, koji mu je kako veli, oteo njegove gradove,[15] Zacijelo je sve to bilo bezuspješno, kako i ono g. 1486., kad mu brat Jeronim nije mogao dokazati, da je kralj založio pokojnom njegovu bratu Maroju uz Bribir i Grižane, God. se 1503. spominje pok. Ilija Pečanić, rodom Bribirac kao beneficijar u Roču u Istri. Knez Bernardin ostao je neosporiv gospodar Bribira i za njega se je zidala g. 1524. župna crkva bribirska, kako to svjedoči glagolski napis na ulaznim vratima. Plovan bribirski bio je tad Jurko.[16] Knez Bernardin dozidao je g. 1527, jedan dio grada, O tom govori glagolski napis, koji se čuva u arkeol. muzeju u Zagrebu.

Knez je Bernardin držao Bribir sve do svoje smrti, a onda ga naslijediše u mnogim drugim gradovima i imanjima njegovi unuci, djeca Fernandova, Stjepan i Katarina,[17] Kralj je Ferdinand I., kao tutor posljednjih po svojim ljudima upravljao njihovim imutkom. Glavni je upravitelj u Vinodolu bio Nikola Rauber i Gabriel Kraicer. U to je vrijeme, g. 1530, bio kapetan bribirski Franjo Veslarić. On je oteo Šimunu biskupu modruškom lagav vina, ne pokoravajući se odredbama kraljevim o dohocima biskupovim.[18]

Kad je knez Stjepan Frankopan preuzeo sam upravu svoje djedovine, dođe u tijesnu vezu sa šurjakom svojim knezom Nikolom Zrinskim. Različnim nasljednim ugovorima, darovanjima, oporukom i t. d. (1544., 1550., 1502., 1566., 1572.), dođe Bribir u vlast knezova Zrinskih, sinova naime kneza Nikole: Jurja, Krste i Nikole knezova Zrinskih. Zrinski zaostaše s plaćanjem crkvenih milodara, koje je još knez Bernardin Frankopan namijenio od grada Bribira trsatskomu samostanu. Zato je g, 1574. pozvao kralj Maksimilijan II, kneza Jurja Zrinskoga, da to izvršava prema oporuci kneza Bernardina,[19] God. 1570, posjetiše Vinodol knezovi Krsto i Juraj Zrinski i tom zgodom učiniše po svom vinodolskom gubernatoru Mihalju Desiću Jurka Mavrovića Bribirca od kmeta, da bude »plemeniti človek« i da bi »služil nih gospoctvu službom kom i kako ostali knapi bribirski služe«, U to je vrijeme porkulab bribirski Juraj Suđen.[20] Godine 1585. 6. travnja u Bakru pisanom ispravom oslobodi knez Juraj Zrinski Nikolu Župana iz Bribira od podaništva gradu, i dade mu znatne povlastice u trgovini drvom.[21]

God. 1599. postavi Zrinski za upravitelja svojih vinodolskih imanja Ludovika Čikulina, kojega skoro naslijedi u toj službi brat njegov Julije, U to je doba sastavljen urbar gospoštije bribirske, koji nam daje lijepu sliku tadašnjih prilika i gospodarstva u Bribiru. Kmetovi su plaćali »bir« i davali različna podavanja u naravi, od stoke »žulj« i »nališak«, pa pšenicu, vino i t, d. Bilo je i kuća oslobođenih od »bira«. Od vina se davala u naravi daća »potoka« i to po odredbi pok. kneza Bernardina Frankopana petnaestina. Slobodnjaci su i plemići bili slobodni od takovih podavanja. Crkvama sv. Martina, sv. Jelene, sv. Stjepana, sv. Vida i sv. Nikole podavala je svaka kmetska kuća po nekoliko kvarta pšenice. Osim kmetova, slobodnjaka i plemića, bilo je u Bribiru još i »knapa«, koji su davali daću u novcu i služili kao ulaci za Mletke, morali su pomagati uzdržavanje 10 konja za nošenje tovara u Ozalj i s Trsata u Grobnik. Dužni su bili i obrađivati gospoštijske vinograde uz plaću od 10 soldina na dan, a osim toga držati u redu krov »turna« i grada.[22]

I poslije smrti kneza Jurja Zrinskoga ostane Julije Čikulin upravitelj i kapetan primorskih imanja Zrinskih. Kao takav je služio i Jurjevu sinu knezu Nikoli Zrinskomu. S ovim je kasnije došao u sukob, jer ga potvoriše, da je počinio različna djela na štetu Zrinskih i njihovih vinodolskih imanja. Gotovo je pao u nemilost kneza Nikole Zrinskoga i brata mu Jure. Čikulinu uspije da se opravda dokazavši ujedno, da su ljudi Zrinskih na njegovim imanjima počinili užasne štete do 75.000 for, bez obzira na povredu poštenja, što je utvrdio prepošt zagrebački Baltasar Napulj. To je požalilo kneza Nikolu Zrinskoga i brata mu Juru, tada već bana, pa da tu nepravdu, nanesenu Čikulinu, poprave, izda knez Nikola u svoje ime i u ime brata Jure u Čakovcu 18. kolovoza 1624. ispravu, kojom za 10.000 zlatnih dukata - u ime naknade štete - zalaže Čikulinu gradove Grobnik i Bribir, tako, da se otkup mogao učiniti svake godine na Martinje.[23]

I u kulturnoj i crkvenoj povijesti ističe se Bribir svojim imenom. Godine naime 1624. sazove senjsko - modruški biskup Ivan Agalić crkveni sinod u Bribir, kod kojega je bio među mnogim svećenicima i trsatski Franjevac Franko Glavinić. Na tom se sinodu raspravljalo ne samo o dušobrižničkim stvarima, već i o novom izdanju glagolskih liturgičkih knjiga. Stare su knjige već nestajale i postajale trošne, pa je trebalo novih. Biskup Agalić i bosanski biskup Tomko Marnavić zauzeše se za štampu tih knjiga kod pape Urbana VIII, Posao je bio povjeren Glaviniću, i tako je došlo do izdanja tih crkvenih glagolskih knjiga, što su štampane troškom propagande u Rimu redakcijom O. Rafe Levakovića.[24]

Po smrti knezova Nikole i Dure Zrinskih naslijediše im imanja braća Nikola i Petar. Kako iz potonjih spisa razabiramo, niti je knez Nikola, niti Đuro, a niti su mladi Petar i Nikola izvršivali gore spomenuti ugovor. Tako za života Zrinskih nije došao do svoje tražbine ni Julije Čikulin ni sin mu barun Franjo, Čini se, da oni nijesu uopće došli u posjed založenih gradova. U njima su gospodarili i dalje knezovi Zrinski. Kad je Petar Zrinski po stao ban, mnogo se bavila upravom imanja njegova žena banica Katarina. I ona je g, 1667. uzela u zaštitu Bribirce zbog uživanja sjenokoša u Maševu.[25]

Urota, koju zasnovaše Zrinski i Frankopan, stvori znatan preokret u Hrvatskoj, a pogotovu u imanjima Zrinskih i Frankopana,

Kad su g. 1670. Petra Zrinskoga bacili u tamnicu, odrede odmah i zapljenu njegovih imanja. I tako pljenidbeno povjerenstvo 27. lipnja osvane i u Bribiru i zaplijeni i varoš i kasteo. Utvrdilo je otprilike i dohotke toga grada te postavilo novoga službenika ili kaštelana Mi-halja Kalafatića. Jedva se povjerenici makoše, provale senjski kapetan Gali i otočki kapetan Franjo Lamberger, dakako Nijemci, sa svojim vojnicima i vojvodama u Bribir te otmu 190 kabala vina i 150 vagana pšenice. Ovi i s njima Petar Cicilja, Vinko Desanlić i drugi ugrabiše iz grada množinu talijanskih pušaka i mušeta, škrinju od orahovine, stol, brave sa dviju škrinja, sa vrata dvije brave, plahte, kabanice, turska pokrivala, strunjače, sag, tanjure, bubanj i jednu svilenu zastavu, mnoštvo puščanog praha, olovnih kugalja i koješta drugo. Medu puškama je bila jedna vrlo dagocjena, vrijedna 12 škuda. Ovo razbojničko grabljenje potvrdiše pod prisegom kaštelan Kalafatić i župnik bribirski Nikola Karlović. Iza toga slijedi i procjena Bribira. Kasteo je bio zidan i imao je zidanu kulu stare gradnje sa tri poda, a mogla je jedino služiti za stan službeniku. Sam je kasteo procijenjen na 400 - 500 for. Kmetova je pripadalo gradu 277, a 14 slobodnjaka, koji su bili obvezani na službu glasničku i vojničku. Kmetovi su davali godišnji »bir« u novcu i »nališke« od ovaca. Vinograd je »Knežija« davao na godinu 21 barilo vina. Kmetovi su od svojih vinograda davali daću »potoku«, na godinu 199M »spuda«. Bila je tu i dohotka u naravi od pšenice, oranica i sjenokoša. Prema tome je dohotku procijenjeno bribirsko imanje na 18.007 do 25.421 for.[26]

Kako su se različni tuđinci otimali, da ugrabe koji dio imanja Zrinskih i Frankopana, tako se g. 1672. javio i grof Strassoldo, koji je molio kralja, da mu dade Bribir i još neka vinodolska imanja,[27] Ustao je barun Franjo Čikulin tražeći od komore, da se ispuni zalog od g. 1624. S kamatima je narasla tada golema svota. Parnica je bila u rukama Grgura Pavešića, računovođe požunske komore. I taj je, u ime komore kao odštetu odredio barunu Franji Čikulinu Šestine i kuću Zrinskih u Zagrebu,

Bribirci su se mnogo pravdali s Ličanima (stanovnicima Liča) zbog šuma i sjenokoša u Maševu, 1726 bude izrečena u tom sporu presuda, t, zv, »Petazzijeva sentencija«, kojom je dano pravo Ličanima, dok su Bribirci imali platiti troškove, koje ne htjedoše priznati, već se pravdahu. Došlo je zbog toga i do očite bune u Bribiru, koju je udušio vojnički krajiški brahij g. 1751. Carski je erar dugovao u to vrijeme Mlečaninu Danijelu Antunu Bertoliju, inspektoru carske galerije i zbirke umjetnina u Beču, svotu od 9.700 for. Da mu se to namiri, car mu, (dotično austrijska komora) zapiše g. 1732. imanje Bribir za 10.000 for., uz uvjet, da plaća daće kraljevini Hrvatskoj, dok su dvije tunare i trgovina drvom u Selcima, što je pripadala Bribiru, ostale eraru. Komora može otkupiti to imanje uz odštetu melijoracija, Danijel Bertoli umre g. 1744., pa su sva prava na Bribir prešla na njegova nećaka Ludovika Bertolija, zajedno s pravom jurisdikcije.

Bertoli je učinio u gradu mnoge popravke, a sagradio je neke utvrde i pred varoškim vratima. Za sigurnost protiv razbojnika nabavio je 14 pušaka i 9 puščanih cijevi, a za crkvu jednu monstrancu za 20 dukata, U gradu je držao svoga kaštelana Petra Petrinija,

God. 1768, bude otkupljen Bribir od Bertolija uz naknadu svote za inventar i melioracije za svotu od 898 for.[28] Tada je htio i riječki kapetan Ivan Feliks Gerličić uzeti u zalog Bribir, ali se to razbilo. Otada su upravljali Bribirom kaštelani. Najprije je bio Ivan Krst. Difran-ceschi a onda Antun Marija d' Orebić.[29]

Tako je Bribir ostao komorsko imanje, a bio je pod jurisdikcijom bakarskoga kastelanata. Kad su se Bribirci otkupili od rabote i podavanja u naravi, urediše općinu i svoj magistrat, pridržavši i staru službu satnika sve do god, 1848. Satnik je bio više eksekutivni organ općine pa je vodio brigu o redu i čistoći u mjestu poput nekadašnjih gradskih kapetana slobodnih gradova. Grad je kasnije prešao u vlast općine, koja ga je većim dijelom dala porušiti,

[1] Ptolomaeus I, 2. c. 17. — Plinius I. 3. c. 21. — Lud. Schonleben. Annales,
[2] Monum. hist. jurid. (Jugosl. akad.) I. 5.
[3] Šurmin: Act. Croat. I. 75. 76.
[4] Isporedi članak o Bakru.
[5] Klaić: Knezovi Krčki. — Thilloczy-Barabas: o, c. I. 258.—259. — Ljubić: Listine VI. 277.
[6] Šurmin: o. c. 129.
[7] Thalloczy-Barabas: o. c, I. 258.
[8] Šurmin: o. c. 147. 158. 168.
[9] Šurmin: o. c. 181. 260.
[10] Fermendžin: Acta Bosnae 276. 11) Thalloczy-Barabas: o. c. II. 139.
[12] Ljubić: Commiss. et relat. Venetae I. 47. i dalje.
[13] Šurmin: o. c. 302. 320. 338.
[14] Sanudo: Diarii (1499.)
[15] Gelcich: Diplomatarium Ragusinum 665.
[16] Kukuljević: Act. Croat. I. 184. 213.
[17] Imao je još jednoga nezakonitog sina, no ime njegovo nije poznato.
[18] Laszowski: Monum. Habsb. I. 455.
[19] Sladović: Poviesti biskupiah.
[20] Lopašić: Urbari 384.
[21] Prijepis u arkivu Jugosl. akademije. — Kukuljević: Act, Croat. I. 261.
[22] Laszovvski: Urbar vinodolskih imanja knezova Zrinskih 38
[23] Contractus et conventiones fasc. 16. No. 51. u kr. drž. arkivu u Zagrebu.
[24] Sladović: Povesti biskupiah.
[25] Starine XXV. 33.
[26] Rački; Acta coniur. 579. — Conscriptio bonor. Zi.-Frang. 1672. u bečkom ratnom arkivu 3. 26. apr. 1672. Prijepis u mene. -Aestimatio bonor. Zr.-Fr. (Protokol) u držav. arkivu u Zagrebu.
[27] Index resol. reg. U kr, držav. arkivu u Zagrebu,
[28] Acta Buccarana B. fasc. 3. invol. 13., fasc. 8. i 10. i fasc. 7. invol. 10. u držav. arkivu u Zagrebu.
[29] Acta Buccarana B. fasc. 4. Inv. 2,

Na vrh stranice