Emilij Laszowski Crikvenica

Verzija za ispis

Topografski opis. — Crkvica B. D. M. u Crikvenici, kod koje osniva god. 1412. knez Nikola Frankapan samostan reda sv. Pavla. — Frankopani i drugi dobrotvori samostana. — Župa kotorska premješta se god. 1760. u Crikvenicu. -- Dokinuće reda i samostana g. 1786. — Samostanska zgrada u vlasti financ. erara. — Daljnje zgode do najnovijeg vremena.

Na daleko poznato hrvatsko morsko kupalište Crikvenica raskrililo se između Kraljevice i Selaca, na obali jedva metar i po visokoj. Od Rijeke je do nje dva sata vožnje parobrodom uračunavši pristajanje ,na po puta u Kraljevici. Zaštićena sa sjevera omogućuje ugodan boravak ondje i zimi, te se s pravom može nazvati prvakinjom hrvatske rivijere.

Najzgodniji je pogled na nju s brijega ili s mora, Onai je nekadanji intimni lik izgubila Crikvenica zbog izgrađenih novih modernih kuća i više hotela, od kojih se osobito ističe »Terapija« sa svojim raskošjem. Nasadi se pružaju sve do modernoga kupališta. Sitni pijesak, što ga je kroz vjekove tu staložila Vinodolčica i donijela ga s klisura vinodolskih, čini morsko tlo zgodnim i za kupanje, Sjenat drvored vodi obalom uz red kuća do pristaništa, gdje mogu pristajati i veliki brodovi. Otuda se otprilike pruža stari dio Crikvenice prema kraju mjesta, gdje se kao simetrički zaglavak uzdiže na samom morskom žalu velika crkva B. D, M, u nebo uzete, a uz nju se prislonila prostrana zgrada »kasteo«, nekoć samostan zaslužnoga reda sv. Pavla Pustinjaka, zadužbina knezova Frankopana. Dašto, stara se Crikvenica onamo od g. 1892. znatno proširila i dolje kod mora i gore na obronku brijega, kuda vodi cesta sa Plasa, a moderni je uređaj vodovoda istisnuo stare cisterne. Tiho nekada seoce, bez buke i vreve, promijenilo se u moderno mjesto s raskošnim životom u vrijeme sezone.

Od »kaštela« dalje vodi uz obalu ugodan put prema Selcima, praćen gajevima stoljetnih maslina.

Prođe li se nekadašnjom glavnom ulicom i kamenim mostom preko Vinodolčice (sagrađen je g. 1826, nastojanjem upravitelja primorskoga Franje pl. Urmenyi-al) otvara se na lijevo krasan pogled u uvalu, kojom teče Vinodolčica, Taj romantičan prodol ima i ugodnih šetnja kad se malo sunce sklone za goru. Iznad ovoga klanca, što se pruža prema Grižanima, osoviše se razvaline drevnoga Badanj-grada — Kotora, a u pozadini ispod strmih stijena koči se stari grad grižanski. Nedaleko je i dosta visoko brdo Sopalj, a izmedju ovoga i Kotora leži »Fratarsko polje«, kroz koje teče potok Dubrašina. To nas polje još sjeća na crikveničke »fratre«. Na brdu Soplju je razvalina kapele sv. Kuzme.

Preko mosta stoji stari »kasteo« građen na dva kata, okrenut užom stranom prema mjestu. Na uglu ima okruglu kulu, a ta je prije obnove imala gore krunište. Do kule su sa sjeverne strane vrata, koja vode pod nad-svođen prolaz u dvorište, a s toga se ulazi u crkvu. Dvorište je zatvoreno s istočne i sjeverne strane »kaštelom« i crkvom, a s juga i zapada zidom tik na morskom žalu i ušću Vinodolčice, Između »kaštela« i crkve ima zdepast zvonik gore s kamenom ogradom, iz koje se diže zaglavak s križem. Crkva je prostrana, ali u njoj nema osobitih starina, nad malim se vratima crkve nalazi kameni grb, štit, razdijeljen u četiri polja sa štitićem u sredini, u kojemu se vidi isklesan gavran s kruhom u kljunu, U gornjem je desnom i donjem lijevom uglu paoma, a u ostala dva polja unutra okrenut lav.

U prizemlju »kaštela«, u dijelu prema Vinodolčici, pod »boltom«, bile su negda za vrijeme vinodolskoga kastelanata tamnice. Ostalo je unutrašnje razdjeljenje sjećalo prije obnove na tihi život samostana. Male sobice, uski hodnici, nekadašnji refektorij, biblioteka itd. sve je to dobilo obnovom skroz drugo, moderno lice.

U dvorištu »kaštela« zidana cisterna s nejasnim napisom, s kojega se tek može razabrati uklesana godina 1729. Uz »kasteo« je sa sjeverne strane negda obzidan samostanski vrt, U taj se vrt ulazilo svedenim vratima, nad kojima se nalazi isklesan grb reda Pavlina figurama, kakove ima već opisani grb, samo su drukčije u jednoj grupi poredane.

Nekada se u »Kaštelu« nalazio i jedan stari top i neko glagolsko pismo, koje se čuvalo pod 2 ključa.

To je evo nekadašnji samostan reda sv. Pavla, a o njegovoj ćemo prošlosti nešto progovoriti.

* * *

Zacijelo je već pod konac XIV. stolj. na tom mjestu stajala crkva B. D. M., kad je Vinodolom vladao možni i pobožni knez Nikola Frankopan. Sva je prilika, da su je izgradili knezovi Frankopani, Pripadala je gradu Grižanima, a tu je bila i luka toga grada. Po toj crkvi ili »crikvi«, kao narod govori, prozvale se i mjesto na morskom žalu Crikvenicom. Crkva je ova pripadala staroj župi u Kotoru (koje selo stoji iznad Crikvenice, gdje se vide podori stare župne crkve). Pripovijeda se, da su prvi naseljenici u Crikvenicu došli s Kotora.

Stara kronika kaže, da je god. 1412. bila ova crkva u Crikvenici vrlo zapuštena. Kad to vidi pobožni knez Nikola Frankopan, hrvatski ban, obnovi je i do nje sagradi samostan, a preda ga tada u Hrvatskoj toliko omiljelu redu sv, Pavla, da se u njemu mole Bogu za nj i prede njegove. Prvi su redovnici došli ovamo iz samostana sv. Nikole u Gvozdu više Modruša, gdje je već od davnine stajao pavlinski samostan. O utemeljenju ovoga samostana sačuvan je tekst jedne krivotvorene povelje, koja je tobože izdana od kneza Nikole Frankopana u Mpdrušu 14. kolovoza 1412.[2]

Taj je samostan obdario knez Nikola Frankopan zemljama i dohocima, a naročito dohocima u lukama od Jesenove do Crnina. Dao im je i zemlje i sjenokoše, vinograde i šume.[3] Posjedi su se samostanski i dalje množili darovima pobožnih ljudi. Već god. 1419, daruje Mate sin Bijersin samostanu šesti dio prihoda od svoga vinograda i zemlje, a god. 1420. zamijeni Žan sin Mate Bucifala iz Novoga neki svoj vinograd za drugi samostana crikveničkog, a u korist posljednjega,[4]

Ni knez Nikola Frankopan nije zaboravio pomagati samostan, U Novom 4. siječnja 1428, dopusti crikveničkom samostanu, da može sagraditi pilanu na Vinodolčici, a 12. istoga mjeseca potvrdi mu pravo da ubire »trgovinu« na obali od Crnina do Jesenova, odredivši, da i Bribirci plaćaju samostanu daću od trgovine. U Brinju god. 1430, obnovi spomenuto dopuštenje za pilanu i dopusti, da mogu tamo piliti drvo iz šume, koja toj pilani pripada.[5]

Po smrti kneza Nikole nastaviše njegovi sinovi činiti dobročinstva samostanu. Knez Ivan Frankopan daruje g. 1440. samostanu, a na molbu njegova priora Štipana, zvanoga Mrav, jednu zemlju pod Sopljem sa dva »hi-žišća«, a zato da se crikvenički redovnici mole za pokoj oca mu i majke Dore Gorjanske.[6]

G. 1447, bio je prior crikveničkoga samostana fratar Filip, Tada je još Vinodol pripadao u krbavsku biskupiju. Uz njega su još bili fratri Ivan, Pavao i Grgur i oni primiše u bratstvo svoga reda obitelj Stjepana, sina Dokšina iz Bribira, a ovi su samostanu darovali neke zemlje a Zagonu. Knez Martin Frankopan, poznat darovatelj crkvi i samostana, daruje g, 1447, samostanu neku zemlju, koja je pripadala Selcima,[7] a god, 1450, odredi svojim podanicima Markovićima, da imadu samostanu služiti kao i ostali kmetovi samostanski. God. 1455. potvrdi samostanu sva darovanja svoga oca, a g, 1460, daruje mu opet dva vinograda, jedan u Selcima, a drugi u Jesenovi, On mu je darovao g, 1468, i svoga posebnoga Vlaha po imenu Nikolu i još g. 1475, selo Črmankal,[8]

Kako se vidi, knez je Martin Frankopan bio najveći dobrotvor crikveničkoga samostana, i za to mu je spomen u redu pavlinskom bio trajan, a nema sumnje, da je i druga mnoga nepoznata nam dobročinstva tomu samostanu učinio. Iza njega (+ 1479,) nema više ni u rodu Frankopana slična dobrotvora ovom samostanu.

Kad su Maroje, i poslije Nikola Žunjević, Dubrovčani, zavladali Bribirom i Novim, primi samostan od Nikole Žunjevića god, 1490, na dar jedan vinograd, što je još za života samostanu obećao brat Maroje,

Dašto, redali su se i dalje sad veći sad manji zapisi koje nije vrijedno sve izbrajati. Spominjemo samo dar nekog Paula Barića i Antuna Bošnjaka, iz Ponikva, koji g, 1529, samostanu daruje neko zemljište na tada mletačkom otoku Krku, Ovi su zapisi od g. 1412. do 1769, iznosili u vrijednosti novca 5700 for., a od darovanih je zemalja imao samostan g. 1769, godišnji dohodak od 1375 for.[9]

Kako je poznato, bili su Pavlini vrlo štovan i ljubljen red u narodu. Može se reći, da su se Pavlini tako sljubili s narodom u Hrvatskoj kako su se Franjevci u Bosni i Hercegovini. To su bili zapravo narodni popovi i redovnici, te su se u krbavskoj i poslije senjsko-modruškoj biskupiji služili u crkvi narodnim jezikom, a svoja pisma pisali časnim hrvatskim pismom, glagolicom. U svojim su samostanima držali i škole, i zacijelo se mnogi primorski Hrvat u crikveničkom samostanu uputio u pismo.

Za vrijeme kneza Stjepana Frankopana (+ 1577.) spominje se g, 1534., da su se lađe često zaklanjale pred burom u crikveničku luku pod samostanom, u ušće Vinodolčice. Tako se iste godine onamo zaklonio brod Jeronima Zadranina, koji je vozio drvo i sol. Tu su ga grižanski ljudi zaustavili a četvorica su Pavlina (Parfuess = posonogi) pomagali kod toga tvrdeći predočenim pismima pravo pretraživanja i zapljene broda,[10] Kasnije valjda podignuta je u Crikvenici i gospodska kuća grižanskoga grada, koja je služila kao magazin luci grižanskoj. Ona se naročito spominje g. 1672. prigodom procjene šteta nanesenih na Zrinskim imanjima po raznim njemačkim vojnim časnicima.[11]

Kad je god. 1760. prenesen vinodolski kastelanat iz Bribira u Crikvenicu, smješten je u samostan. God, 1776. pogori župna crkva u Kotoru, a tada se i kotorski župnik preselili u crikvenički samostan, pa se s njim i mnogo Ko-torana preselilo u Crikvenicu. Župnik još i danas stanuje u tom stanu.

Godina 1786. je kobna za mnoge redove, koje je nastojanjem cara Josipa II. ukinuo papa. Tako je kucnuo posljednji čas i crikveničkim Pavlinima. Narod priča, da su došli serežani iz Bakra i protjerali redovnike iz samostana, pa su se s mjesta morali iseliti. Red i samostan budu ukinuti, a imanje samostana uzeto za naukovnu zakladu. Samostan je poslije došao u vlast financijskoga erara, a onda općine crikveničke. Općina ga je g. 1893. darovala nadvojvodi Josipu, on ga dade obnoviti i udesiti za stanove bolesnih časnika i rahitične djece. Prije par godina uređen je tamo državni zavod »Dječji dom« za rahitičnu djecu.

Vrijedno je napokon spomenuti, da je g. 1820. uređena prva škola u starom gospoštijskom magazinu po osnovi majora Cervara.[12]

[1] Napis na mostu.
[2] Rukopis kronike u kr. sveučil. biblioteci u Zagrebu, negda Gajeva knjižnica F, 152. Thalloczy-Barabas: Cod, Frangep. II, 433.
[3] Sladović: Povesti biskupiah. 220.
[4] Šurmin: Act. Croat. I. 118. 121.
[5] Ibidem. 128. 129. 130. — Thalloczy-Barabas: o. c. I. 210.
[6] Šurmin o. c. 153.
[7] U Selcima je stajala već god. 1498. crkva sv. Kate, koju je iste godine 1. travnja posvetio modruški biskup Krištofor, (Lib. memoral. iste župe).
[8] Ibidem. 168. 172. 186. 204. 223. 253. 278.
[9] Sladović: o. c. 220.
[10] Laszowski: Monum. Habsburg. II. 188. 190.
[11] U arkivu ratnog ministarstva u Beču.
[12] Acta cameralia u držav. arkivu u Zagrebu.

Na vrh stranice