Emilij Laszowski Grižane

Verzija za ispis

Topografski opis i grižanske starine. - Frankopatii najstariji gospodari u Grižanima. - Grižanci kod stvaranja Vinodolskoga zakona god. 1288. - Potres god. 1323. - Knez Nikola Frankapan daje Grižane svojoj kćeri opatici Margareti, tega skoro odkupljuje od nje. - Knez Martin Frankapan daruje god. 1474. selo Grižane trsatskom samostanu. - God. 1479. posvaja Ivan Frankapan Grižane, ali ga skoro gubi, te ga dobiva Maroje Žunjević, koji svojata tamošnje franjevačke posjede. - Grižane opet u vlasti kneza Bernardina Frankapana. - Stjepan Frankapan i knezovi Zrinski gospodari Grižana do g. 1670. - Grižanski urbar g. 1605. - Grižane u vlasti ugarske i austrijske komore. - Grad propada.

Koliko znamo, Grižane su jedino mjesto toga imena u našoj domovini. Nekoć se zvalo »Grize« i »Grižane«. Topografski naziv jednak ovome nalazimo spomenut u istarskom razvodu god. 1275, Našli su Grižane selo s ruševinom staroga grada. Vinodolci zovu kamene stijene, što obrubljuju vinodolsku dolinu »Griže«, a po tom je to mjesto i grad dobilo ime. Najugodniji je put onamo, što vodi iz Crikvenice prodorom uz Vinodolčicu, ispod Kotora i drevnoga Badanja grada. No još je ljepše i romantičnije ići cestom, koja siječe Vinodol s Križišća prema Novome.

Kraj oko Grižana kamenit i slabo rodan, ima tek nešto šuma a naročito onamo prema Triblju. Mjesto Grižane stoji uz glavnu vinodolsku cestu, sijelo je župe i općine s pučkom školom. Župna je crkva stara s tipičkim formama primorskih crkava. Kod popravljanja je mnogo stradala, jer je njezin gotički slog iskvaren. Na krstionici je glagolski napis, koji spominje, da je crkvu na slavu božju digao pop Barić Franić god, 1579, Tu je i grobnica Ivana Benkovića s glagolskim napisom iz goid. 1601, U crkvi je sahranjen i Hijacint Dimitar, biskup senjski, koji je umro god, 1689. Crkva je posvećena sv. Martinu, a pripadaju joj i one sv, Ane i sv. Roka, te B, D, M., sv. Mihalja i sv. Križa, Crkvene posude broje nekoliko lijepih komada, ali nisu stariji od XVII, stolj. Na crkvenom je tornju kameni relijef, što prikazuje u priprostoj izradbi Majku Božju s djetetom između dva lika. Nekada su bili Grižane i Belgrad dvije zasebne župe, kojima su upravljali belgradski kanonici, a ti su se god. 1483. preselili s Modruša u Vinodol, Tu je stolovalo sve do vremena cara Josipa 6 kanonika. Tek god. 1790, budu ove dvije župe spojene u jednu, grižansku, nakon ukinuća kaptola.

Dok o samom mjestu nemamo što da kažemo, osim što se na vratnicama kuće br, 33. nalazi napis od god. 1665., koji spominje popa Ivana Despotića. To više nas zanima stara gradina grižanska. Do nje vodi zapušten put od župne crkve. Osovila se na kamenoj litici ispod vrletnih stijena, što zatvaraju sa sjeveroistoka grižansku dolinu. Mrke stijene, građene od lemljenoga kamena, već su posve ruševne i raspucane. Grad je građen nekako na osnovi nepravilnoga četverokuta, s okruglim kulama na uglovima. Od tih su još prilično sačuvane one na južnim uglovima grada. Još se po zidu vide ostaci prozora i puškarnice, a unutra pregrade prostorija. Glavna je stanbena zgrada bila između kula, okrenutih prema cesti. Po nutarnjim su zidovima bili obranbeni trijemovi, naokolo dvorišta. Na zidu, što spaja južne kule, vide se tragovi praga ovećih vrata, te je sva prilika, da je tu bio ulaz u grad, do kojega se dolazilo iz nestalih već gradskih vanjskih utvrda. Niže se po litici vide ostaci zidova, koji su tvorili gradsko platno te se protezali sve do ruba litice, na kojoj stoji grad. Čitava se osnova grada priljubila tome uskom prostoru, S južne' je strane bio grad, kako se razabira, dobro utvrđen, dok ga je sa sjeverne strane štitila kamena stijena. Nema sumnje, da je nekoč i nad gradom bila kakova utvrđena zgrada.

Pripovijeda se, da se u gradu našlo starih novaca i raznolika oružja, i to da je predano zbirci senjske gimnazije. Narod priča, da je posljednji gospodar grada bio neki Adam, čovjek dobar i darežljiv, koji je često darovao narod srebrnim talirima. Njegov pouzdanik da je bio neki Crnulić, koji je dobivao plaću 30 for. na godinu. Pred neko 25 godina htjede gradinu kupiti grof Ivan Drašković, ali je općina tražila preveliku svotu.

S gradine se pruža lijep pogled prema Velebitu i na otok Krk. Pred motriocem se pružio ubavi Vinodol sve do Drivenika. Zaliv se Soline prikazuje kao jezerce, iz kojega se dižu dva mala »školjića«. Pod nogama se vidi selo Kamenjak a na zapad Grižanina stoji seoce Belgrad, negda sjedište kaptola. Tu se nahode mnoge razvaline kuća a među njima kapelica B. D, M. sniježne. Čuvao se tu i znatan dio spisa staroga kaptola krbavskoga i modruškoga. Taj je arkiv spalio oko god. 1830. kanonik senjski, prije grižanski župnik, Franjo Vrinjanin. Čovjek doista učen, koii je napisao i dva teološka djela hrvatskim jezikom. Tako ie i Jelačić, koji je bio za vriieme Vrinianina kurat u Triblju, a poslije u Brodu na Kupi, uništavao upravo sistematski glagolske isprave, Vrinjanin je pače i grobni spomenik biskupa Dimitrija bacio iz crkve i uništio, a kasnije ga novim zamijenio biskup Ježić, koji je i Vrinjanina oštro ukorio zbog uništavanja starina. Onaj je barbarski postupak učinio zacijelo mnogo štete istraživanju prošlosti i Vinodola i nekadašnje krbavske i modruške biskupije, što se dašto više popraviti ne da. Nešto se spisa sačuvalo u Triblju i u Sv. Jeleni po župnim dvorovima, od kojih je dobar dio sačuvan u bogatom arkivu Jugoslavenske akademije, kamo su došli sa zbirkama Kukuljevića i Mažuranića.

Krševiti danas grižanski kraj nije oduvijek bio takav. Dok nijesu iskrčene šume, bile su zemlje plodnije, no poslije ih odrovaše bujice i zemlju otplaviše Vinodolčicom u more kod Crikvenice. Otuda i onaj debelimulj ondje, a zemlje su ostale velikim dijelom puste i neobrađene. Najbolji prirod ima narod od vina. Dok bi od ratarstva slabo živio, nalazi obilnu zaradu zidarstvom i klesanjem kamena. Osim toga se bave neki i lončarijom a naročito u Kotoru, gdje prave dobre lonce, I Kotor je nekada bio župno selo i imao lijepu crkvu, ali je pod izmak XVIII. stolj, izgorjela, pa je tada župa prenesena u Crikvenicu, Stara je crkva kotorska sv, Šimuna danas razvalina. Između Kotora i brda Soplja ima draga, koju zovu »Fratarsko polje«, a ovim protječe potočić Dubrašina. To polje sjeća na crikveničke Pavline, jer je to bilo negda njihovo vlasništvo.

Na sjeveru se Grižana pruža šuma Kobiljak, koja seže sve do teritorija ličkoga. Poznata je zbog mnogih prijepora između Grižana i Lica.

* * *

Narodno pričanje tvrdi, da su Grižane ,'sagradili Grci i Rimljani. Ako i nije tako, ipak je svjedočanstvo o starini toga grada i mjesta. Svakako je kudikamo starije nego prve vijesti, što ih o Grižanima imamo, S vinodolskom su županijom došli i Grižane u vlast knezova Krčkih Frankopana god, 1225, Prvi put pisani spomenici spominju »Griže« god, 1288,, kad su Vinodolci popisivali svoje pravne običaje. Na tom su zboru zastupali Grižane popovi Ljuban i Petar, satnik Domjan, te Dunat, Dragoljub i Vidomir Vučić.[1] Kako vidimo, bila su u Grižanima dva svećenika i satnik, knežev službenik u gradu.

Za vrijeme Fridrika, Dujma i Vida sina Žanova, knezova Krčkih, popisane su god. 1323, u Belgradu kod Grižana zemlje općine grižanske i belgradske u Sopaljskom polju. Tom se zgodom ove tri općine zovu »jedna cjelina«, a kod toga je Grižane zastupao »dobri poštovani muž« Budić iz Grižana, Te se godine desio i strašan potres, koji je oštetio i grižanski grad, jer pismo, koje o tom govori, veli, da su se »gradi razvalivali«.[2]

Grižane ostaju u rukama Frankopana kroz vjekove. Susrećemo ih gotovo na svakom zboru, na kojem vijećahu Vinodolci. Tako god. 1395. na zboru vinodolskih općina, kad su se uređivale neke kazne i parnice, a god. 1437. sjedi medu pristavima u parnici između Bakrana i Hreljinaca sudac Jakob Mahonić iz Grižana.[3]

Pod konac XIV. i tri decenija XV. stolj. vlada Grižanima moćni knez i ban Nikola knez Krčki. Poslije njegove smrti 1432. vladaju Vinodolom njegovi sinovi, koji god. 1449. na Modrušu podijeliše među sobom djedovinu. Na toj diobi padoše u dio knezu Nikoli Frankooanu gradovi Ozalj, Ribnik i Grižane s dijelom Senja i Krka, dok je Kotor uz druge neke gradove dopao Martina Frankopana. Tako vidimo kneza Nikolu Frankopana već iste godine mjeseca prosinca kako izvršava svoje pravo u Grižanima, i to u parnici između Grižana, Belgrađana i Driveničana radi otetih goveda, koja su Driveničani oteli prvima. God. 1450, pravdali su se Grižanci s Kotoranima zbog zemlje Drinin, a u toj je pravdi vinodolski sud u Novome po nalogu bana Nikole izrekao presudu o prijepornoj zemlji i paši.[4]

Knez Nikola Frankopan dade Grižane svojoj kćeri Margareti; opatici u Zadru, od koje ih otkupi knez Mart:n Frankopan, pa ga već god. 1455. spominje kao gospodara Grižana njegov kapelan pop Grgur.[5] Tako je knez Martin Frankooan postao gosoodar cijeloga kotara griškoga, kotorskoga i belgradskoga sve do mora, do Crikvenice.

Martin je Frankopan bio vrlo nabožan čovjek, te je mnogo darovao crkvama i samostanima. Već. god. 1462. pokloni crikveničkim Pavlinima selo Belgrad.[6]

U Novome pisanom darovnicom 17, prosinca 1474.[7] darova crkvi B. D, M, na Trsatu cijelo selo Grižane. Ovo je darovanje obnovio 16, kolovoza 1478, dodavši trsatskom samostanu i selo Kotor kao zadužbinu.[8] Time je zacijelo vršio volju svoga pokojnoga brata Nikole, da Grižane ostanu crkvi kako je to mislio, kad ih je dao svojoj kćeri opatici.

Već iduće godine umre knez Martin Frankopan i u taj čas bane s otoka Krka knez Ivan Frankopan te uze posvajati vinodolske gradove. Kralj Matija, koji je također želio da posvoji te gradove, jer ga je ovaj proglasio jedinim svojim baštinikom, pošalje protiv kneza Ivana svoga kapetana i bivšega bana Blaža Podmanickoga, Madžara, kojemu se pridružio i Dubrovčanin Maroje Žunjević, kapetan senjski. Ovi istjeraše kneza Ivana iz Vinodola, a kralj Žunjeviću dade gradove Novi i Bribir. Žunjević u to prisvoji i Grižane, otevši ih samostanu trsatskomu. Kad je Maroje Žunjević umr'o, pridržao je brat njegov Jeronim Grižane, Trsatski su Franjevci podigli god, 1486. pred kraljevskim povjerenikom za pritužbe u Hrvatskoj, Gašparom Bodom, tužbu zbog Grižana. Zastupao ih je Martin Horvat iz Rakovice, Jeronim je Žunjević tvrdio, da Grižane pripadaju Bribiru, imanju, što ga je brat njegov Maroje dobio u zalog od kralja, dok je zastupnik Franjevaca iznio darovnicu kneza Martina Frankopana i druga kraljevska privilegija za trsatski samostan, kojima su sva darovanja kneza Martina potvrđena samostanu. Žunjević nije mogao ničim dokazati svoju tvrdnju, i tako je Bodo naložio senjskom kapetanu Petru, da Franjevce trsatske uvede u posjed Grižana,[9] Čini se, da se otada Žunjević povukao iz Grižana u Novi i Bribir, premda se vidi, da su Grižanci imali neke obveze prema Žunjeviću, koje su se ticale obrađivanja vinograda. Vidi se to iz darovnice njegove, kojom je god, 1490. dao crikveničkim Pavlinima neki vinograd, što im je obećao bio još njegov brat Maroje.[10]

Iza poraza kod Udbine god. 1493. sklonuo se modruški biskup s kaptolom u Vinodol i tako su se kanonici modruški sklonuli i u Grižane i Belgrad, Nakon smrti kralja Matije dođe knez Bernardin Frankopan i u vlast grada Grižana, dok je još god. 1481. s ocem svojim Stjepanom dobio potvrdu za neke vinodolske gradove. Knez je Bernardin dalje ostao neporecivi vlasnik Grižana sve do svoje smrti god, 1529., a njegova su imanja pripala jedinomu muškom unuku, knezu Stjepanu. Kralj Ferdinand I. preuzme štitništvo nad njim. Upravu vinodolskih imanja vode tada tuđinci, a medu ovima i Ivan Kacijaner, koji je tada vršio službu vinodolskoga kapetana,

Crikvenica je bila odvajkada luka Grižana, a ušće je Vinodolske; Rijeke činilo luku još boljim pristaništem. God, 1534. vozi Jeronim Zadranin drvo i sol iz Senja prema Trsatu, no zadesi ga ljuta bura, pred kojom se sklone u ušće rijeke u Crikvenici i tu se usidri. Kad to vidješe Frankopanski kmetovi iz Grižana, zaplijeniše i brod i robu, a slugu Petra s mornarima odvedoše u grad, gdje im bude rečeno, da gube robu, jer je zabranjeno trgovanje sa Senjom, Pače su pri tom bila i četiri crikvenička redovnika. Jeronim se Zadranin doista potužio kralju,[11] no ne znamo, kako se to svršilo.

Knez je Stjepan Frankopan trebao dugo vremena, dok se oslobodio svoga brižnoga štitnika i njegovih pomagača u upravi svoje djedovine, Stupivši u rodbinsku vezu s Nikolom Zrinskim, ugovori s njim god 1544. zajednicu dobara i zamjenično nasljedstvo. Prigodom diobe imanja između kneza Stjepana i sestre Katarine Zrinske god, 1550., preda joj brat neka imanja, dok je južni dio Vinodola s Drivenikom, Grižanima, Bribirom i Novim zadržao za se, no ako umre bez potomka, i to je imalo njoj pripasti. Tu diobu i odredbu opet obnovi i god, 1562. na korist svojih nećaka Nikole, Krste i Jurja knezova Zrinskih, što konačno i svojom oporukom god. 1572. sankcionira,[12] Po smrti njegovoj knez je Stjepan Frankopan slabo mario za sigurnost grada Grižana, jer nije god, 1563, bio gotovo nikako opskrbljen i slabo utvrđen, ma da je prijetila pogibao od Turaka. Zato je i general Lenković predlagao, da se poruši,[13] ali to nije izvedeno. Mnoge i duge parnice Zrinskih s ostalim Frankopanima, naročito s lozom Trsačkih bile su malo neprilične, no Zrinski su i to uredili, predavši Trsačkoj lozi Frankopana neke gradove.

Prije nego prijeđemo k prikazivanju prošlosti Grižana, ukratko ćemo razložiti prilike i odnose kmetova griških prema gospoštiji. Isti dan 1, veljače 1544., kad su Nikola Zrinski i Stjepan Frankopan uglavili zajednicu dobara, uređeni su i odnosi grižanskih kmetova prema njima, ne urbarom, nego neke vrste pritužbom samih kmetova. U toj se pritužbi tuže Grižanci na velika nasilja i samovolju kapetana Ivana Gušića, koji je upravljao Frankopanskim imanjima. Teške radnje svake ruke i podavanja svaljivao je na njih. Uvodio je novotarije, na koje nijesu nikad bili obvezani. On ih je »porablival prez sakoga zakona i prez spizi, gore nego robija i nego jednu živinu«, tako da su već očajavali i htjeli se razići u svijet. Uz različna stara pravična podavanja u naravi i radnji bili su dužni davati i sijeno, kad bi se zidao grad, i paliti vapno, i saditi vinograde oko grada.

Kad je god. 1565. knez Stjepan Frankopan boravio u »Grižah«, izdao im je neke olakšice zbog podavanja »šulja« od velike živine, a takove im je dao i god. 1569., kad je to podavanje obratio u rad težaka za vinograde. God. 1570, bio je upravitelj i kapetan primorskih imanja Frankopanskih Petar Denti, Spomenuta su podavanja potvrdili i sami Grižanci i Belgradani po svom griškom satniku Gašparu Mužiniću, Antunu sucu belgradskom i Jurju Bodiniću satniku god. 1570. Te je godine bio grižanski kapetan Fran Lekarić. Uređene su tada i dužnosti kmetova crikveničkoga samostana u Kotoru prema grižanskom gradu, Među ostalim su trebali davati i straže u grad i ustati protiv neprijatelja, koji bi navalili.[14]

Braća Zrinski postaše tako gospodari Grižana. Kad je god. 1603. poslije smrti Jurja Zrinskoga preuzeo upravu imanja Nikola Zrinski, ponovno su god, 1605, uređene dužnosti Grižana, Plaćali su u grad bir u gotovu 500 libara. Od daća su bili slobodni Fran Mirošić, Kleković, Fran Lukarić, Ansetić i pop Barić. Podavanja su im bila »sulj« od marve, nešto pšenice, »potoka« od vina i po jedan težak na godinu. Osim toga su morali obradivati gospoštijske vinograde a od mesnice su morali u grad davati od svakoga zaklanog komada glavu.[15]

Kanonici su u Grižanima i Belgradu imati i svoje vinograde, a davali su od njih gradu »potoku«. Od te ih »potoke« oslobodi knez Nikola Zrinski god. 1612.,[16] sin gore spomenutoga Jurja. Taj je upravljao Grižanima sve do svoje smrti god. 1625., a nije se dijelio sa svojim bratom Jurjem, premda je to god. 1624. bilo već načelno utanačeno, kad su se podijelili vinodolski gradovi u dvije skupine, u prvoj Grobnik, Bakar i Gerovo, a u drugoj Hreljin, Drivenik, Grižane i Bribir, pa se stavilo na volju mlađemu knezu Jurju, što će izabrati.[17] I knez se Juraj Zrinski preselio s ovoga svijeta god. 1626.

Kad su braća Zrinski preuzeli svoja imanja, podijeliše ih, no vinodolska imanja ostadoše zajednička. Na ponovnoj su diobi god, 1649. pripali Grižane s ostalim primorskim imanjima knezu Petru, koji je taj grad držao i poslije ugovora s udovom svoga brata god, 1665.

Između Grižanaca i Vlaha u Liču bila je vječna parba zbog sjenokoša, zvanih »Griška draga«. Da se tome doskoči, pošli su službenici grofova Petra i Nikole Zrinskoga Nikola Milovac i Đuro Milojković u Lič, gdje su 22. kolovoza 1638, ovaj spor uredili tako, da su točno označili medu, dokuda će »Grižanci vladati«, i uživati »do gospodske volje«. Kako za Grižance, tako i za Ličane odrediše globu od 50 rajnskih forinti, ako bi prešli označenu među, budi košnjom budi pašom.[18]

Nesreća bana Petra Zrinskoga dovede do rasapa njegovih imanja. Čini se, da je grižanski grad već pod konac života Petra Zrinskoga bio veoma zapušten, i to zacijelo s razloga, što nije na tom imanju bilo unosna gospodarstva, jer su mu nekadašnji kmetovi bili otuđeni. No i Grižane budu zaplijenjeni za komoru, kao i ostala imanja,

Već mjeseca lipnja 1670, šalje se povjerenstvo, da zaplijeni dobra, 27. lipnja stigoše povjerenici u »varošicu i kasteo« Grižane u distriktu vinodolskom, a županiji zagrebačkoj i izvršiše zapljenu. Gradu je tada pripadalo 360 kmetova, koji su davali onamo godišnji dohodak od 200 for, i u novcu 25 for., te 150 mjera vina, »barilo« zvanih, vrijedno isto toliko škuda. Davali su dalje 165 mjerova (metreta) pšenice i još neko podavanje od 20 for, na godinu. Za ribarenje su plaćali na godinu 10 for. Povjerenici postaviše onamo Andriju Kukuljevića kao službenika komore.[19]

Dašto, i ovdje su pljačkali tudinci, kad se saznalo za nesreću Zrinskoga. Senjski kapetan Gali sa svojim časnicima i vojnicima, pa Ante Kuhačević, Mihalj Laskarin iz Otočca, Andrija Skrađanin i Miho Pajen iz Ledenica poplijeniše, što mogoše. Odvukoše vino, kruh, puške i druge pokretnine. Naročito se spominju ugrabljene puške bradatice i talijanske šarke. Gradu je Grižanima pripadala i gospodska kuća u Crikvenici, koja je služila kao neke vrste skladište u toj gradskoj luci, I odovuda je kapetan Gali koješta odvukao.[20]

Kad je god. 1672. komora dala popisati zaplijenjena imanja, a i procijeniti njih i njihove dohotke, bio je grižanski grad »prastara gradnja, ruševan, a imao je samo jednu odaju za stanovanje«. Procijenjen je na 300 - 350 for. Gradu je pripadalo 161 kmet, koji su podavali običnu rabotu, dok je 125 kmetova u Grižanima i u Belgradu podavao rabotu samostanu trsatskom jedni a crikveničkom drugi, Patronatsko je pravo pripadalo gradu. Još su se gradu brojila četvorica slobodnjaka, koji su bili obvezani na vojnu službu. Kmetovi su plaćali godišnji bir od 1189 libara. Od ovaca su davali »nališke« a tako i od janjaca i jarića. Od vina su davali »potoku« 177 1/2 barila ili »spudi«, a od žita 58 stari. Gradu je pripadao i vinograd »Knežija«. Maltarina se računala na 146 libara dohotka, U gradu je bio kaštelan. Prema tome je izračunana vrijednost toga imanja na 14.772 do 21,224 for.[21]

Grižane su bili u onom dijelu dobara Zrinskih, koji je od komore bio određen sinu pokojnoga bana Nikole Zrinskoga, knezu Adamu Zrinskomu, a upravljala je njim komora.

Pod upravom komore osvanu teški dani za Grižane. Komorski upravitelji nametahu različne neobične daće i dužnosti. Zato su se Grižanci i tužili pred komorskim povjerenstvom u Bakru god. 1672. moleći, da im se potvrde privilegiji, što su im dali Stjepan Frankopan i Nikola te Juraj Zrinski.[22] God. 1691. očitovali su župnik grižanski i Mate Mužević župnik iz Belgrada, da moraju svake subote služiti mise za pređe Zrinskih i Frankopana, što je od starine bilo.[23]

Kad je knez Adam Zrinski poginuo god. 1691., pala konačno sva imanja Zrinskih u ruke ugarske komore, a iza odreknuća god. 1692. udove Zrinske dođoše ova imanja u ruke austrijske komore..

Komorska je uprava pridržala za upravljanje Grižana uredbu porkulaba ili kapetana. Tako je god. 1675. bio grižanski porkulab Ivan Marušić, 1689. - 1708. spominje se kapetan Fran Kukuljević, 1699. porkulab Tomo Vitnić, 1699.—1793. kancilir kanonik Nikola Biondo. God. 1724, Turismundo de Argento porkulab, 1736, - 40. Juraj Bogathy, 1754. porkulab Ante Jaketić i t. d.

Nemamo vijesti, da li se grižanski grad iza uprave Zrinskih obnavljao ili popravljao. Držimo, da nije, već je grad pušten sudbini, pa je već pod konac XVIII. stolj. pusta razvalina, I Grižane su proživjeli sudbinu ostalih vinodolskih podanika, dok se nijesu riješili podaništva i tuđinskoga gospodarenja, kakovo je sve do u XIX, stolj, potrajalo.

[1] Monum. hist. jurid. (Jugosl. akad.) I. 5.
[2] Šurmin: Act. Croat. I. 78.
[3] Ibidem 99. 147.
[4] Šurmin o. c. 180. 188.
[5] Šurmin o, c, 205. - Fermendžin: Acta Bosnae 284.
[6] Šurmin: Act. Croat.
[7] Ove se godine u Grižanima spominje »žakan« Štipan, koji je pisao glagolsko pismo o prodaji zemlje Mirka Malinanća Tomi Mašiću. (Šurmin: o. c. 273.)
[8] Fermendžin o, c. 284. 291.
[9] Ibidem 295. 298.
[10] Šurmin o. c. 339.
[11] Laszowski: Mon. Habsb. II. 188. 190.
[12] Ispor. potanje u ostalim člancima ove knjige.
[13] Lopašić: Act. conf. III. 431.
[14] Lopašić: Hrvat. urbari I, 82—93.
[15] Laszowski: Urbar vinodolskih imanja knezova Zrinskih.
[16] Lopašić: Urbari 86-7.
[17] Arch. com. Sermage II, 123. u dri. arkivu u Zagrebu.
[18] Ovjer. se prijepis senjskoga kaptola nalazio kod grižanske općine.
[19] Rački: Act. coniur. 579.
[20] U arkivu rat. minist. u Beču: 3. 26. april 1672.
[21] Aestiraatio bonorum Zrin.-Frangep. u drž. arkivu u Zagrebu.
[22] N. R. A. nekoć u zem, arkivu u Zagrebu, sad u Budimpešti.
[23] Ibidem fasc. 318, No, 9.

Na vrh stranice