Pavlini na Frankopanskom feudu u Hrvatskom primorju Radmila Matejčić

Verzija za ispis

Na području Vinodola su prije osnivanja pavlinskih samostana u Novom i Crikvenici te franjevačkog samostana na Trsatu u 15. st. postojali drugi samostani o čemu svjedoči Vinodolski zakon iz 1288. gdje u članu 17 stoji zabrana da nijedan »od kmet ili ludi občinskih ne more poiti prebivati v niednu crikvu ni v niednu opatiju ili v molstir služiti ili se onda položiti za obaritelnika ako nije s volu kneza i občine«. O postojanju samostana u Vinodolu svjedoče toponimi »Kloštar« na Solinu iznad Martinšćice, između Havišča i Šiljevice, te u Selcu. U pučkoj se predaji zadržalo da su u tim samostanima obitavali »grčki« monasi.

Osnivanjem pavlinskih spomenika na području Senja i Vinodola frankopanska se obitelj pojavljuje kao darežljiv zakladnik.

Najstariji pavlinski samostan sv. Spasa, koji se spominje 1364, bio je ruševina već oko 1785. i kao takav je bio ucrtan u geografsku kartu. Sačuvani su samo potpornjaci i dio zida samostanske građevine, a crkva sv. Spasa pregrađena je u kuću u kojoj je gostionica. Za samostan sv. Jelene zna se da je osnovan 1390. godine. U jednoj dragi, 4 km zapadno od Senja, nalaze se njegove ruševine, ostaci gotičkih svodova crkvice sv. Jelene i oskudni fragmenti zidnih dekoracija. Kako je ta crkva »časno szdana« 1390, ona je najstariji datirani gotički sakralni spomenik na ladanju Hrvatskog primorja. Obje crkve - sv. Spasa i sv. Jelene - kao i samostani uz njih, bile su mali sklopovi u prikladnim dragama podesnim za pristaništa, bile su prihvatilišta za brodare. I samostan sv. Jelene također je ucrtan u geografsku kartu 1785. kao ruševina.

Pavlinski samostan i crkva sv. Nikole u Senju nisu građeni za pavline, njima je taj sklop dao 1634. biskup Agatić. Prethodno je samostan bio dominikanski. On je s crkvom srušen 1874. godine. Iz tog doba nemamo opisa samostana i crkve, ali o izgledu saznajemo iz drugih izvora. Postoji jedna fotografija Senja iz 1869. godine na kojoj se vidi zvonik crkve sv. Nikole kao moćna prizrnatična građevina s kupolom koja vertikalno izlazi izvan linije kuća sagrađenih na potezu srušenih bedema na obali. Na litografiji, tiskanoj u Beču 1870, prikazano je jedno pročelje samostana, zvonik i gradska vrata. Građevina je jednostavna i bez ukrasa, kakve su bile sve samostanske zgrade u Primorju od Trsata do Karlobaga. Samostan je bio usko priljubljen uz »morska vrata« i uz bedeme, a tako su obično smješteni samostani u utvrđenim gradovima. Ispod sklopa uz zapadni bok crkve sv. Nikole protjecao je potok, živa voda, koja je nesumnjivo utjecala na izbor lokacije. Na tlocrtu grada Senja, koji se nalazi u Nacionalnoj biblioteci u Beču, datiranom 1765, ucrtan je i tlocrt samostana. Veoma je zanimljivo da je crkva sv. Nikole unutar sklopa građevine. U odnosu na stolnu crkvu i crkvu franjevačkog samostana bila je velika s izduženim korom, a na bočnim je stranama imala po tri kapele. Taj je oblik vjerojatno dobila nakon potresa koji je 1648. zadesio Senj. Tada su samostan i crkva već bili u rukama pavlina pa je do ove barokne intervencije na postojećoj gotičkoj jednobrodnoj crkvi došlo zbog oštećenosti građevine, a i zbog karaktera kulta do kojeg su pavlini mnogo držali. Budući da se u tom samostanu mislilo na njemačkom jeziku za vojnike, pavlini su morali biti rodom iz Tirola i nije isključeno da su tirolski arhitekti obavili posao obnove crkve. Prije obnove izgled crkve se raspoznaje na crtežu e Senja Martina Stiera iz 1660. Lijepo se očitava gotičko pročelje sa zvonikom na preslicu, okruglom prozorskom ružom i s dva uska visoka prozora. To se pročelje uklapa u tip pročelja samostanskih crkava u Primorju. Zvonik je prema tome mogao biti sagrađen tek početkom 18. stoljeća, jer ga ni na Valvasorovoj grafici Senja iz 1682. nema. Međutim u zabunu dovodi nacrt Senja iz 1640. gdje se vidi kako za dva kata iznad visine gradskih bedema strši samostansko zdanje, a vidi se i zvonik istog oblika kakav je na litografiji iz 1870. godine. Kada su rušeni ovaj samostan i crkva sv. Nikole izvađene su kamene ploče s natpisima što su stajale nad grobovima redovnika i uglednih Senjana. Nažalost, zametnuo im se trag. Ivan Kukuljevič Sakcinski je pobilježio natpise pa misli, da se u crkvi pokapalo prije i poslije 1514. godine.

Pavlinski samostan u Crikvenici utemeljio je knez Nikola Frankopan 1412. godine. Tada je započeta gradnja samostanskog sklopa. Crkva Uznesenja Marijina u Crikvenici stajala je krajem 14. stoljeća na mjestu današnjem. O njenom izgledu nemamo podataka, ali nam dvije romanske glavice stupova s masivnim akantusovim listovima, koji potječu vjerojatno iz nje, pomažu da njen nastanak stavimo približno u 13. stoljeće. U povelji kojom knez Nikola 14. VIII. 1412. predaje ovu crkvu pavlinima stoji da je crkva vrlo stara, zapuštena i neuredno održavana, on predaje »... nostram devotam antiquam ecclesiam Sanctac Mariae Assumptionis penes mare in Vinodol...« pavlinima da se o njoj brinu. Crkva je najvjerojatnije bila građena kao i ostale vinodolske crkve na ladanju. Pavlini su, gradeći samostansko zdanje, uključili tu crkvu u sklop po stereotipnom prostornom konceptu njihovih samostanskih sklopova, odnosno tri krila samostana i bok crkve zatvaraju kvadratno dvorište s vodospremom. Crkva je morala doživjeti preinake i o tome svjedoči gotičko-renesansni svod svetišta nastao negdje u 16. stoljeću. U 17. stoljeću došlo je do većih radova i podizanja trijumfalnog luka datiranog 1659. godinom. Veći popravci u crkvi bili su 1768, o čemu svjedoči memorijalni natpis uzidan na ogradi pred crkvom, ali nema podataka što je preurađeno. Sve obnove i intervencije na ovoj crkvi od druge polovice 17. stoljeća do 1776, kada je postavljen glavni oltar, u arhitekturnom pogledu nisu imale baroknog zamaha, crkva je proširena prema jugu za prostranu kapelu, vjerojatno je u 17. st. podignuto pjcvalište prema kojemu je otvorena mala loža za starije redovnike, crkveni je prostor krajnje jednostavan i funkcionalan. Sadašnje je pročelje crkva dobila sredinom 18. stoljeća. U dvije bočne niše postavljene ispod timpanona smješteni su kipovi. Na nacrtu koji je 1756. načinio arhitekt A.F. de Verneda ucrtane su na pročelju prazne niše, nad ulaznim vratima se krilio austrijski dvoglavi orao. Portal na crtežu arhitekta de Vernede veoma sliči portalu crkve u Sv. Petru u Sumi. Zvonik je prizmatičan, na posljednjoj etaži je jednostavna loža za zvona. Sadašnju kapu u obliku barokne lukovice morao je zvonik dobiti pri posljednjoj baroknoj obnovi 1768, jer je još na Vernedinom nacrtu zvonik pokriven četverostraničnom piramidom. Na jednoj Crnčićevoj grafici, urađenoj prije 1893, prikazan je zvonik s tom lukovicom.

Samostan je imao veoma dobro organiziranu prostornu dispoziciju. Ulaz je bio osiguran poluvaljkastom kulom podignutoj na stijeni iznad korita rijeke Dubračine, koja je pavlinima služila kao luka. Crkva i groblje bili su na živoj stijeni uz more, a u samostan se ulazilo ispod lučno presvođenog prolaza pa preko malog dvorišta u predvorje pred klauzurom. Desno od ulaza bio je gostinjac u kojemu su odsjedali namjernici i pomorci. Križno presvođeni hodnik išao je oko dvorišta sa sve četiri strane, tako da je preko južnog ophoda samostan komunicirao neposredno s crkvom. Iz ophoda ulazilo se u prostrani refektorij na istočnoj strani, a taj je bio povezan s kuhinjom. Pred sjevernim krilom samostana bilo je gospodarsko dvorište sa stajama. U to se dvorište ulazilo kroz barokni portal na čijoj je atici reljef s prikazom pavlinskog grba. Taj je portal do danas veoma dobro uščuvan, te s kipom sv. Ivana Nepomuka, postavljenim kraj ulaznog puta u samostan, i cilindričnom kulom daje tom ansamblu nobilan izgled. Pavlinski samostan u Crikvenici s crkvom Uznesenja Marijina jedini je do danas sačuvani pavlinski samostan na Primorju.

Drugi pavlinski samostan s crkvom sv. Marije na Ospu nalazio se u novIjanskoj luci. Od njega su do danas ostali u ruševinama samo goli zidovi, a cijeli je prostor samostanskog sklopa pretvoren u gradsko groblje. I ovdje je izabrano prikladno mjesto u luci, što je odgovaralo pavlinima koji su uvijek držali gostinjce. Pavlinski samostan Majke Božje na Ospu bio je također jednostavna funkcionalna građevina čija su tri krila zajedno s crkvom sv. Marije zatvarala četverokutno dvorište u čijem je središtu bila vodosprema. Prema sačuvanom tlocrtu samostan je imao veći refektorij, a unutar sklopa bile su i gospodarske prostorije. U pogledu dimenzija nije se razlikovao od crikveničkog samostana. Nakon abolicije 1786. samostanska je zgrada došla pod upravu državnog erara, a prodana je 1822, te je malo vremena iza toga porušen jedan dio samostana, a u drugoj polovici 19. st. srušeno je i ostalo.

Godine 1916. srušila se, unatoč nastojanjima službe zaštite, samostanska crkva sv. Marije na Ospu. Prije je na tom mjestu stajala romanička crkva od koje je u svetištu ostala jedino bifora s glavom lava na kapitelu; srećom se sačuvala njena fotografija. Izgled unutrašnjosti i vanjštine crkve sv. Marije sačuvana je u foto-dokumentaciji Gjure Szabe. Crkva je po njegovom mišljenju bila »remek-djelo rane renesanse s primjesama gotike.« Crkvu je iznova sagradio zakladnik knez Martin Frankopan 1462. godine. Analizirajući dokumentaciju, može se zaključiti da je građevina nosila oznake »miješanog stila«, svojstvenog za istočnojadransku obalu. U Vinodolu se u to vrijeme preoblikovala vlastita tradicija, preko romaničkih su se preslojili elementi »miješanog stila«, te su na samostanskoj crkvi sv. Marije postignute nove kvalitete ovisne o ukusu i kulturi zakladatelja kao i o izboru majstora. Pavlini se zadovoljavaju jednobrodnim crkvenim prostorom potrebnim za njihovu propovjedničku misiju. Arhitektura ove crkve je jednako pod utjecajem kontinentalne i mediteranske tradicije, a ne smije se zaboraviti dotoke iz Like s frankopanskih posjeda. Arhitektura crkve sv. Marije djelo je prokušanih profesionalnih majstora čije radionice u kontinuitetu postoje od 14. stoljeća. Tako se jedino može objasniti primjena moćne romaničke pojasnice, »opruge« na »svodu u šilj« crkve sv. Marije. Opruge se izvijaju iz glavica tročetvrtinskih okruglih stupova poput pilastara postavljenih uz bočne zidove. Široke opruge pravokutnog presjeka ritmički su dinamizirale prostor, lomile su se na vrhu glatkog bačvastog svoda »u šilj« i preuzimale ulogu gotičkog rebra. Iako je bačvasti svod sveden »u šilj«, njegova oblina i širina svodne plohe potpuno su renesansne. Taj je dinamizam bio pojačan raznolikošću obrade kapitela s figuralnim prikazima. Na sreću, osim stupica romaničke bifore, sva se reljefna arhitekturna plastika sačuvala i nalazi se u Narodnom muzeju u Novom Vinodolskom. Na zgradi muzeja uzidan je frankopan-ski grb koji je stajao nad ulaznim portalom u crkvu.

Kapitele iz sv. Marije na Ospu klesala je ista ruka koja je klesala i frankopanski grb. To se vidi po prikazu zvijezde na kapitelu s Bogorodicom, koja je isto obrađena kao i zvijezda na frankopanskom grbu, isto je obrađena i nervatura lišća na kapitelu s visećom girlandom kao na girlandi oko grba.

Na četiri kapitela, koji su obrađeni s triju strana, jer su zadnjom bili uzidani budući da su pridržavali pojasnicu koja je od pilastra prelazila preko svoda, prikazani su Bogorodica, Anđeo Gabrijel, sv. Antun Pustinjak i sv. Pavao Pustinjak. Bogorodica i Anđeo Gabrijel bili su postavljeni jedno prema drugom, a ikonografski predstavljaju Navještenje. Visina obrađenog dijela svih kapitela nešto je iznad 40 cm, donji prsten je širok 35, a abak 50 cm. Nevjesta skraćenja figura i obrada lica i ruku, neskladne dimenzije tijela i nepoznavanje perspektive, govore da je za klesara figuralni ikonografski program bio težak zadatak. To se posebno osjeća kod likova dvojice eremita, koji su također stajali jedan nasuprot drugom. Na pilastrima u brodu crkve bili su kapiteli s biljnom i životinjskom dekoracijom. Iznad prstena svih osam ima raširen široki list s čvrstom nervaturom, kojemu je akantusov list praoblik. Četiri iz broda crkve imaju tipične naivno obrađene ranorcnesansne dekoracije, svaki je drugačije ukrašen, na jednom je rozeta i girlanda, zatim glava kerubina između voluta, vaza iz koje piju dva delfina, dok je na drugom u sredini samo list. Vjerojatno se klesar ili naručilac inspirirao ikonografskim programom kapitela neke ranorenesansne građevine iz bližeg područja, od Paga do Osora, samo što ih je obradio naivno. No, ta naivnost obrade ne umanjuje njihovu vrijednost u odnosu na prihvaćanje renesansnih oblika na vinodolskom tlu.

Presvodavanje bačvastim »svodom u šilj« u Vinodolu pravilno je bilo riješeno jedino u crkvi sv. Marije na Ospu i u crkvi sv. Jurja na starim Ledenicama tako da se težina stropa nije prenosila na vanjske potpornjake već na čvrste, uz bočne zidove postavljene, tročetvrtinske pilastre koji su dobili ulogu kontrafora. Velika je šteta da je ova relativno mala (22 X 7,5 m) crkva porušena, pa smo tako osiromašeni za tip crkve razvijen u »miješanom stilu« na tlu Vinodola.

Sva navedena arhitektura rađena je za pavline, radili su je profesionalni građevinari koji su dali pavlinskim crkvama osebujna obilježja.

U pavlinskim su crkvama podizani oltari, posvećeni titularu ili svecima zaštitnicima bratovština. Prvi je spomen o utemeljenju oltara dokument koji govori da je Lacko Kosinjski dao načiniti u crkvi sv. Spasa 1461. jedan oltar. Inače je veoma malo podataka o podizanju oltara. Tek nam podatke o oltarima pružaju natpisi na njima iz 18. stoljeća.

Otprilike je s početka 16. st. lik Djevice Marije izveden u duborezu, polikromiran i pozlaćen, a sada je kao baština iz crkve sv. Marije na Ospu smješten na bočnom oltaru pokraj trijumfalnog luka u zbornoj crkvi u Novom. Pavlini su od dolaska u Vinodol njegovali kult Djevice Marije, stoga je ovaj lik imao devotni značaj što se vidi po brojnim niskama od sedefa i korala kojim je okićen na veoma osebujan način. Plastika predstavlja kvalitetan tročetvrtinski reljef s oznakama pozne gotike. Lik Djevice se svojom nježnošću i svijenošću tijela u »S« liniji uklapa u tip »lijepih Gospa«.

U crkvi Uznesenja Marijina u Crikvenici dva su drvena rezbarena oltara na strani epistole i evanđelja koji se mogu svrstati, iako su kasnije oličeni, u grupu »zlatnih oltara« tektonskog tipa na kojima zapažamo potcrtane oznake retardiranog manirizma. Kipovi na oltarima svojstveni su vinodolskoj varijanti plastike. Iz iste radionice morao je biti i glavni oltar u crkvi sv. Marije na Ospu koga poznajemo s fotografije. Od tog je oltara sačuvano svetohraništc u zbornoj crkvi u Novom, drveni ormarić sa slikanim Raspećem na vratnicama oblikovan je u vidu tempieta. To nam svetohranište bar donekle pruža sliku, nažalost, uništenog glavnog oltara iz pavlinske crkve u Novom.

U crkvi Uznesenja Marijina u Crikvenici na bočnim zidovima svetišta nalaze se kipovi pavlinskih eremita sv. Antuna Pustinjaka i sv. Pavla iz Tebe, izrezbareni u drvu, snažne ekspresivnosti u izrazu. Najvjerojatnije potječu sa starog glavnog oltara koji je ustupio mjesto sadašnjem, Riedlovom oltaru.

Od pavlinske plastike valja spomenuti oltarnu reljefnu palu izvedenu u duborezu koja predstavlja eremite sv. Pavla i sv. Antuna, a potječe s bočnog oltara iz crkve sv. Marije na Ospu (sada u Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu). U 17. st. u toj je crkvi dogradena kapela na čijem je oltaru bila ova pala, djelo provincijskog majstora koji se vjerojatno koristio grafičkim predloškom, ali je kompoziciju izveo naivno, no krajnje neposredno i iskreno.

Iz pavlinskih crkava u Senju i Novom potječu dvije plastike Gospe od Sedam Žalosti. Senjska je bila na oltaru istoimene bratovštine, podignutom iz zaklade Jakova Marchiolija 1754. Nije sigurno da je Pieta rađena kada i oltar, dapače, stručnjaci je datiraju u 17. stoljeće. Oltar je prenesen u senjsku stolnu crkvu 1798. Druga Pieta potječe iz samostana sv. Marije na Ospu, s leđne strane je datirana 1772, pa se može pretpostaviti da je rađena po uzoru na senjsku. Obje grupe predstavljaju veoma zrelu baroknu plastiku na kojoj je nemirnom gestom Bogorodičine ruke istaknut barokni patos, a položajem glave emfaza bola. Obrada i položaj ukočenog Kristovog tijela na obje Pieta su isti. Radi se o kvalitetnoj bojenoj plastici u drvu što vodi svoje porijeklo iz predalpskog prostora, vjerojatno iz Tirola, budući da imaju velikih srodnosti s opusom kipara u Sv. Petru u Šumi.

Srednjoevropsko barokno kiparstvo je u pavlinskim crkvama u Crikvenici i Senju posredstvom pavlina kipara Pavla Riedla dobilo svog značajnog eksponenta. Glavno je djelo tog kipara glavni oltar u crkvi Uznesenja Marijina u Crikvenici iz 1776. Pavao Riedl je radio u drvu, što govori u prilog njegova porijekla iz alpskih predjela. Na oltaru su kipovi panonskih svetaca Stjepana Ugarskog i Vaclava Češkog, a trecenteskna ikona Bogorodice s malim Isusom postavljena je na retabl poput pokaznice. Ta veoma stara ikona štovana je u Vinodolu, te je to navelo pavline da je postave u raskošan barokni dekor. Oltar iz crkve sv. Nikole u Senju, monumentalno djelo rijetke ljepote i izvedbene kvalitete, nalazi se u crkvi sv. Trojice u Puntu, gdje je postavljen 1790. Skulptura na tom oltaru nosi oznake one u Sv. Petru u Šumi, pa je se može svrstati u Riedlov krug. Pavao Riedl »statuarius et sculptor«' potpisan je kao autor crikveničkog oltara, dok je za oltar iz crkve sv. Nikole u Senju na temelju komparacije utvrđeno Riedlovo autorstvo.

Djela pavlinskog kipara Pavla Riedla i njegovih suradnika obogatila su skulpturu 18. stoljeća osebujnim stilom.

Iz pavlinskih samostana u Hrvatskom primorju ostalo je nekoliko vrijednih slikarskih djela koja se kronološki mogu odrediti od kasnog trecenta do visokog settecenta.

Najstarija je već spomenuta slika Bogorodica s djetetom na glavnom oltaru pavlinske crkve Uznesenja Marijina u Crikvenici. Radi se o madonerskom djelu na kojemu nema ni traga bizantinske manire, zapadni, gotički elementi osjećaju se u plastičnoj koncepciji likova, što upućuje na padovanski krug. Po svemu sudeći, slika je bila uložena u gotički trilobalni okvir u sredini glavnog oltara, a u doba izmjene oltara obrezana je i stavljena u barokni pozlaćeni okvir. Ovakvo vrijedno umjetničko djelo mogao je nabaviti sam zavještač knez Nikola, koji je boravio u Italiji i imao preko Krka neposredne veze s Venetom. Bujni presavijeni nabori plašta što pokrivaju glavu i tijelo Bogorodice plastično su modelirani, a isto tako je u nabore skupljena draperija iza naslona prijestolja. Piramidalna kompozicija, široko prijestolje u kojemu svojim volumenom upravo statuarno dominira ova dostojanstvena majka hraniteljica govori da se radi o djelu, nastalom doduše u tradicijama Paola Veneziana, ali i dobro zakoračenim u quattrocento. Kolorit se još veže uz Paolovu baštinu, ali plasticitet nabora i pokrenutost djeteta, te nedostatak gotičke ornamentike dovode sliku na razinu tradicionalnog quattrocentesknog venecijanskog madonerskog slikarstva. U toj tradiciji mogao ju je izraditi i neki od domaćih slikara čija je djelatnost prisutna na kvarnerskom prostoru.

Velika je šteta da u Crikvenici nije ostala slika »Predaja samostana pavlinima 1412«, povijesna kompozicija koja je morala nastati u 17. ili 18. stoljeću. Bakarski je povjesničar sliku vidio i opisao, pa tvrdi da se radilo o kvalitetnom djelu na kojemu je bio prikazan fundator, knez Nikola Frankopan, u trenutku kada je potpisao »Litterae fundationalis«. Uz bana Nikolu, obučenog u crvenu surku, bila su tri bijela fratra i nekoliko velikaša, a gore iznad prizora je prikazan frankopanski grb. Na bijelom je polju ispod prizora tekst: COMES NICOLAUS DE FRANGIPANIBUS FUNDAVIT MONASTERIUM CRIKVENICENSE 14 AVGUSTI 1412. Prema pisanju M. Mažića sliku je u Bakar prenio ex pavlin, otac Emanucl Carina, a prema obavijesti crikveničkog župnika mr. Antuna Rigonija slika se 1926. nalazila u posjedu slikara Bakessvja u Budimpešti.

Druga sačuvana slika, vezana uz povijest osnivanja pavlinskih samostana u Vinodolu, pohranjena je nakon rušenja samostanske crkve sv. Marije na Ospu u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom. U literaturi je zabilježeno da je u tu crkvu prenesena pala s glavnog oltara crkve sv. Marije na Ospi s prikazom uznesenja Marijina i da je smještena na prvom oltaru u lijevom brodu. Sada je na tom oltaru slika novijeg datuma, a u sakristiji je crkve također oltarna pala na kojoj nije karakterističan ikonografski prikaz Uznesenja. Istina je da je Bogorodica prikazana na oblaku, sa strane sv. Trojstva, što je moglo dati povoda povjesničarima da sliku nazovu »Uznesenjem«. Radi se zapravo o slici na kojoj je predočen zakladnik koji kleči i gleda prema samostanskoj građevini uz koju je visoki zvonik s lukovicom na vrhu. Crkva sv. Marije na Ospu nije imala zvonik, pa taj sklop vjerojatno predstavlja drugi samostan. Na lijevoj je strani impozantna figura bijelog fratra, zatim se redaju u grupama figure raznih svetaca, te naposljetku jednu trećinu slike zauzima nebeski svod, sv. Trojstvo, Bogorodica i sv. Ivan. Zakladnik, bijeli fratar i klečeća figura sveca odjevenog u crvenu dalmatiku složeni su u piramidalnoj kompoziciji, što nas navodi da sliku datiramo u rano 17. stoljeće, kada su u provincijskom slikarstvu živi odjeci retardiranog manirizma.

Prema predaji velika slika sv. Julijane potječe iz biblioteke pavlinskog samostana sv. Marije na Ospu; ona se nalazi u posjedu župne crkve sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom. Pred pejzažom stoji u aristokratsku odjeću odjeven moćan lik svetice, koja na lancu drži zavezanog vraga. U uglovima slike andelići drže palminu grančicu i vijenac ruža. Prema obradi odjeće, fakturi nakita i ukrasa, načinu obrade nabora te lica i ruku svetice, ovo je djelo rad vještog slikara školovanog u tradicijama većeg likovnog centra. U desnom su uglu dva grba, na jednom je jednorog, amblem u grbu generala Galla. Mislilo se da je kao model za ovu sliku služila grofica Julija, supruga Franje Krste Frankopana. Vjerojatno je tu osebujnu sliku pavlinima poklonio netko od hrvatskih aristokrata.

Iz druge polovice settecenta potječe slika »Sv. Ivan Krstitelj u pustinji« na oltaru iz crkve sv. Nikole u Senju, sada u župnoj crkvi u Puntu. Djelo je poznatog venecijanskog slikara Domenica Fedelija Maggiotta, učenika Giam-battiste Piazzette. On je slijedio moderna kretanja, osobito luminizam i jasnoću. Ta se slika može svrstati u njegovu prvu fazu stvaralaštva, između 1740. i 1754, kada se koristio Piazzettinom poetikom, pa je uspio ostvariti dobru sintezu između figure i ambijenta mudrim korištenjem svjetlosti. Oltar je izrađen između 1746. i 1749, pa je vjerojatno tada i naručena ova kvalitetna slika.

Pavlini su od svog dolaska na frankopanske posjede u Vinodolu i Senju kao obrazovani redovnici znali izabrati arhitekte, kipare i slikare za gradnju i opremu svojih crkava, te nam je iza njih ostalo mnogo svjedočanstava o njihovu ukusu, a i o ukusu zakladnika Frankopana. Pavlinska kulturna baština na feudu Frankopana u Hrvatskom primorju veliki je doprinos kulturnom horizontu Hrvatske.

Literatura

Baričević, D.: Paulus Riedl, pavlinski kipar u Istri i Hrvatskom primorju, Peristil, hr. 16/17, Zagreb, 1973, str. 133-148.

Bolonić, M.: Samostani i patronat u senjskoj biskupiji, Senjski zbornik, V, 1971-1972, str. 219-318.

Lentić, L: Specijalnost arhitekture pavlinskih sakralnih objekata u Hrvatskoj u doba baroka, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, XXIV, 4, 1977, str. 17-36.

Matejčić, R.: Pregled kulturno-povijesnih spomenika Vinodola, II, Umjetnička baština Vinodola od XV. do početka XIX. stoljeća, Vinodolski zbornik, III, 1983, str. 327—358 i citirani izvori.

Schneider, A., Tijan, P.: Senj, Hrvatski kulturni spomenici, JAZU, Zagreb, 1940. Senjski zbornik, I, str. 104, 257, si. 59; III, str. 65; IV, str. 136, si. 59, str. 208, si. 88.