RIJEČ ČITATELJIMA Dr. fra Emanuel Hoško

Verzija za ispis

Samo ljubav prema rodnom kraju mogla je nagnati dr. Vladimira Uremovića da napiše knjigu "Pavlini u Crikvenici". Tu je ljubav prije svega zasvjedočio marljivim i dugotrajnim sabiranjem svega što je zapisano o Crikvenici, napose o crikveničkim pavlinima. Kad je prikupio povijesnu građu o Crikvenici, nije se mogao oteti dojmu da taj gradić i danas u mnogočemu nosi oznake vremena kad su u njemu bili pavlini. Uvjerio se, naime, da su upravo oni svojim djelovanjem do te mjere oblikovali ovo mjesto da ono i danas, nakon više od dva stoljeća što ih u gradu više nema, ne samo jasno pokazuje tragove njihove negdašnje prisutnosti, već u svom razvitku slijedi smjernice koje su oni nekoć zacrtali. Razumljivo je stoga da je na kraju svojih istraživanja dr. Uremović odlučio i drugima priopćiti svoja saznanja o prošlosti Crikvenice i djelovanju pavlina u njoj pa njegovi zapisi izlaze sada tiskani, ukoričeni osobitim koricama te njegove zauzete i radine domoljubnosti.

Crikvenica ima dugu prošlost. Navjerojatnije je nastala poslije 1225. kao pristanišne mjesto frankopanske Vinodolske knežije. U njoj je bila i crkvica koju je 1412. ban Nikola Frankopan darovao pustinjacima sv. Pavla, redovnicima pavlinima, i zatim im sagradio samostan. Pavlini su u tom samostanu uživali brojne frankopanske i kraljevske povlastice, ali su se i odužili svojim darivateljima svojim višeslojnim kulturnim djelovanjem. Uredili su crkvu i zatim je obnavljali tako da je i danas remek-djelo njihove umjetnosti u Hrvatskoj. U samostanu su pak stvorili slikarsku i kiparsku školu u kojoj je mnogo mladića iz tog dijela Primorja učilo te vještine i razvilo svoje talente; najvjerojatnije je Julije Klović (1498.-l578.) u crikveničkom samostanu primio početke svoje slikarske kulture pa je postao u svjetskim razmjerima "najveći minijaturist!". Pavlini su širili prosvjetu u cijelom Vinodolu. Neki pokazatelji upućuju da su u svom samostanu pružali mladima srednjoškolsku izobrazbu, a svim sugrađanima zdravstvenu zaštitu. Svakako su oni upućivali stanovništvo u poljoprivredne poslove, napose vinogradarstvo, maslinarstvo i šumarstvo. Poticali su i zanatsku proizvodnju i onda joj otvarali trgovačke putove preko svoje crikveničke luke. Konačno, i današnji turizam ima svoje početke u tom sklopu pavlinske materijalne kulture.

Ipak je osobito dragocjeno djelovanje crikveničkih pavlina u čuvanju i njegovanju glagoljice, tog presudnog čimbenika hrvatskog kulturnog i narodnog identiteta. Dr. Uremović je zadivljen njihovom vjernošću glagoljici pa na stranicama svoje knjige piše: "Njegovanjem glagoljice i narodnog jezika u komuniciranju i bogoslužju odlučno su i uspješno promicali, branili i bodrili hrvatsku svijest. Štoviše, pavlini su bili ključni čimbenik kojim smo se mogli othrvati nasrtajima tuđinaca i održati svoj identitet. Sigurno je da bi bez njih naša povijest izgledala drukčije i da bi razvoj ovoga kraja bio usmjeren i realiziran u sasvim drugom smjeru. Dakako, na štetu našeg življa!"

Takvu je prosudbu o djelovanju i značenju crikveničkih pavlina pisac knjige "Pavlini u Crikvenici" mogao napisati iz uvjerenja koje je izraslo iz poznavanja crikveničke prošlosti. Sada to poznavanje nudi čitateljima, prvenstveno današnjim Crikveničanima, ali i mnogima koji zalaze u taj grad u želji za zdravljem i odmorom. Tako je ova knjiga dozrelo djelo ljubavi i znanja, i to do te mjere da bude dar mnogima koji će, čitajući je, upoznati Crikvenicu i njezine pavline, a napose njihovu ostavštinu koja Crikvenicu predstavlja kao grad koji se može voljeti onako kako je voli sam autor djela "Pavlini u Crikvenici".

Dr. fra Emanuel Hoško