Uvod

Verzija za ispis

Malo je naroda u svijetu koji se kao Hrvati mogu podičiti posjedovanjem tisuću godina starog pisanog dokumenta - spomena koji dokazuje da su se već tada naši preci, na našim jadranskim obalama, organizirano bavili ribarstvom. Radi se o "Darovnici" kojom zadarski plemići oko 995. godine (986. - 999.) ustupaju samostanu Svetog Krševana u Zadru svoje pravo ribarenja na otocima Molat i Dugi otok (Telašćica). Hrvatski ljudi dodjeljuju drugim Hrvatima Darovnicu gdje se prvi puta spominju i lociraju neki lokaliteti ubicirani i identificirani kao današnji toponimi i drugi hrvatski govorni oblici. (Zapis se čuva u Historijskom arhivu u Zadru). Uistinu, postoje i druge starije pisane isprave koje se odnose na naše obale i naše ribarstvo, ali su te isprave datirane već prije dolaska Hrvata. Najstarija je ona koja govori da porečki biskup Eufrazije 543. godine daruje svojim kanonicima privilegije u Limskom kanalu. Kasnije, sve do današnjih dana, slijedi niz drugih isprava koje dokazuju da se Hrvati na našim Jadranskim obalama neprekidno, trajno, organizirano i, u skladu s tekućim pozitivnim propisima, uspješno bave ribarstvom [1, 2, 3].

U čitavoj Republici Hrvatskoj proslavljuje se obljetnica tog prvog, prije tisuću godina pisanog, spomena ribarstva u Hrvata na našoj obali. S obzirom na činjenicu da je Crikvenica kroz dugo vremensko razdoblje igrala važnu i vrijednu ulogu u hrvatskom ribarstvu zato se ovaj prikaz crikveničkog ribarstva objavljuje kao prilog vrednovanju tog jubileja, kao i u svrhu ostavljanja pismenog traga o crikveničkom ribarstvu.

Mnogo je studija i referata objavljeno, i još će biti, o našem tisućugodišnjem organiziranom i kontinuiranom ribarstvu s područja čitave naše obale. Zato se ovaj prikaz usredotočuje samo na djelovanje, ulogu i važnost crikveničkih ribara u zemlji i svijetu. Ovim se radom barem djelomično pokušava podsjetiti i potaknuti priznanje i zahvalnost zaslužnim vrijednim precima i istaći najvažnije činjenice iz povijesti crikveničkog ribarstva. Ono je čitav niz godina, pa i stoljeća, bilo na vrlo visokoj razini i dosegu, te često vodeće (sve do nedavno) na Jadranu, a djelomice i na Mediteranu, pa i svijetu. Nažalost to se postupno zaboravlja |3].

O važnosti crikveničkog ribarstva zanimljiv je objavljeni podatak da su ovdašnji ribari 1953. godine ostvarili 30% čitavog jadranskog ulova [2, 4, 5, 13, 92]. Međutim, tada nešto zbog objektivnih razloga, a više krivnjom tadašnje lokalne vlasti, dolazi do naglog i gotovo potpunog nestanka ribarstva u Crikvenici.

Spontani, pojedinačni, grupni, organizirani i drugi neorganizirani ribolov pojavljuje se od najranijih vremena. Svuda gdje se spominje čovjek, uz njega se spominje i ribolov. Zato možemo reći da je ribarstvo isto toliko staro koliko i čovjek. Nužda je uvjetovala takav odnos. Županović [2] citira J. Šišgorića i Belamarića, po kojima se na našoj obali lovilo zubace krunaše i tune nekoliko stoljeća prije Krista. Također navodi da su u rimsko doba bile vrlo cijenjene dalmatinske ribe (većina je naše obale tada smatrana dalmatinskom) i razni riblji specijaliteti, a spominju se veći ribnjaci [2, 6, 7]. Ipak treba napomenuti da je, za razliku od netom spomenutog, "Darovnica" dokument o organi/i ranom ribarstvu.

Poput ostalih Hrvata i oni koji su se nastanili u predjelu današnje Crikvenice brzo su prihvatili ribolov kao jedno od glavnih zanimanja iz osnovnih egzistencijalnih potreba. Osnovne vještine brodarenja, veslanja, plivanja i ribarenja naučili su Hrvati uglavnom od Liburna (Ilira), a nešto i od dalmatinskih Romana čim su došli u ove krajeve do Jadranskog mora [l, 2, 3, 92J. Istodobno su iz svoje pradomovine donijeli i primijenili svoje običaje i iskustva stečena na rijekama i jezerima, a također (prema našem istaknutom jezikoslovcu Petru Skoku) i svoje hrvatske izraze, kao: lađa, brod, veslo, jedro, mreža, udica, osti, vrša, čun, čamac, more, riba itd., koji se i danas upotrebljavaju [l, 2,10]. Uz to prihvatili su i prilagodili svojim potrebama etimologijske izraze od predilirskih izumrlih naroda Pelazga, Delmata, Ardijejaca, te Ilira, Grka i Rimljana. Te su izraze i terminologiju Hrvati, slično kao i njihovi prethodnici starosjedioci, prihvatili i prilagođivali svojoj jezičnoj strukturi [2, 8, 9].

Hrvatski pjesnik Petar Hektorović u idilskom eposu "Ribanje i ribarsko prigovaranje" (Venecija, 1568.) služi se izvornim hrvatskim nazivljem riba i ribarskog alata, koje se i danas neizmijenjeno upotrebljava. Dokaz je to samostalnog razvoja i ustroja hrvatskog pomorskog ribolova i ribarstva uopće [2,10,12].

Prvi čamci koje su stari Hrvati na Jadranu upotrebljavali bili su monoksili, relativno velika plovila duga 4 do 10 metara, tj. deblo ili trupac izduben u jednom komadu drveta nazvan "ladva ili copul" [5, 6,13,14,15, 22, 92], a Županović spominje i "kirska lađa" [2]. Bilo je to prijevozno i ribolovno sredstvo slično onom u staroj pradomovini, gdje su ih također upotrebljavali. Jedina pokretna sila ladve bilo je veslo. S takvim čamcima Hrvati su ratovali već u 7. stoljeću, jer su na to bili primorani, a uskoro su ladvu ili copul (zoppulo) upotrebljavali za ribolov [8,16,17, 92].

Branko Kojić i Radojica Barbalićpišu: "Slavenska plemena koja su se naselila na južnoj obali izgradila su čamce istesane iz jednog debla (ladva ili monoksil) i naoružavši se za borbu na moru, opljačkala cijelu Tesaliju i otoke ispred njene obale" [17].

Žitelji Crikvenice i okolice, zvani od susjeda "Gorinci" i "Kirci" ili u nešto širem smislu "Vinodolci" [2,18,19, 20], vrlo su rano bili vični izrađivanju pribora i alata, ali i raznih brodica. Dovoljno je spomenuti da se od vajkada, a i danas, jedan predio (zaselak) Crikvenice naziva "Ladvič" (prema ladva), gdje su se do nedavno te brodice izrađivale. Za usporedbu, u susjednom zaselku "Lončari" izrađivali su se lonci i drugi keramički predmeti, sve do ovog stoljeća [3, 21 ].

Putopisac Albert Fortis 1774. godine opisuje ribare Vinodolskog kanala (Crikveničane) kao vrlo poduzetne ribare, koji sa svojim malim čamcima sličnim američkim kanoima (ladvama, copulima) love po čitavom Kvarneru skuše i plavice [14,15,161. U Crikvenici se medu zadnjim konstruktorima starih ladvi spominje Andre Veljačić [221. Na Rabu i Martinšćici, blizu Rijeke, spominju se zadnje ladve sve do 1929. godine. Možda nešto u prilog brodograđevnoj tradiciji u Crikvenici govori i ovdašnje prezime Kalafatić (od kalafat, tesar brodograditelj) i zaselak "Šupera" (od šuperiti, kalafatati, začepljivati pukotine na lađi) [23].

Analizom arhivskih podataka (iako šturih) moguće je registrirati više značajnih relevantnih podataka, čimbenika i činjenica o povijesti i razvitku ribarstva u Crikvenici, čija je bliža i dalja okolica prikladna za ribolov. Naime, u Vinodolskom primorju, prikladni su položaji, pošte (ribarska lovišta) i pristaništa za raznovrsni ribolov.

Na temelju iskopina koje je 1953. godine započeo Andro Dračić i objavljenih nalaza, te daljnjih istraživanja Radmile Matejčić i Ranka Starca, dokazano je da je na lokaciji današnjeg crikveničkog Stadiona, prije gotovo 2 milenija postojala veća luka sa radionicom i skladištem keramike u starom rimskom naselju i vojničkoj postaji Ad Turres. Dapače uzvodno uz potok Dubračinu, sve do gradine Badanj, nađeni su uređaji (aneli, karike) za povezivanje brodica [24, 25, 26]. Malo dalje prema Triblju, blizu naselja Strance, nađeno je veće starohrvatsko groblje staro oko 1000 godina. Prema nalazima na tim iskopinama može se zaključiti da su se već u to vrijeme stanovnici tadašnje Crikvenice, stari Hrvati bavili pomorstvom, brodarstvom i ribarstvom. To su već iz usmene predaje naslućivali Emil Laszowski, Josip Skomerža, msgr. Anton Rigoni i još neki znani i neznani, te su na to upozoravali [22, 26 do 29].

Naš najstariji pisani "Vinodolski zakon" iz 1288. godine nije još izravno regulirao djelatnosti iz područja brodarstva, ribarstva i solana, ali je bez dvojbe ribolov već tada bio razvijen [l, 31, 32, 92, 94]. Kada je Krčkim knezovima Frankopanima 1225. godine hrvatsko-ugarski kralj Andrija 11. darovao Vinodol, postali su oni vlasnici osnovnih proizvodnih sredstava, zemlje, trgovine i lovišta, uključivši i ribolov. Prema vladajućem feudalnom uređenju primali su naturalnu rentu od svih oblika rada, pa i ribolova [1]. Frankopani i kasnije Zrinski bili su, prema tome, i vlasnici brojnih stajaćih tunolovki, a imali su regalno pravo na tunolov i druge vrste ribolova, vinotočje i mlinarenje. Najveći prihod imali su od tunolova [8,16, 92]. Povrh toga, u vodama svojih posjeda Zrinski i Frankopani imali su isključivo pravo pomorske, ali i druge trgovine. Oni su dobivali, ali i izvozili niz morskih proizvoda: sol, suhe hobotnice, slane i marinirane ribe, dagnje (morske datulje), rakove i drugo, a također i drvene čamce, barke, vesla (iz jasenovine) i to preko Rijeke, Bakra, Novog i Senja. Najunosniji je bio promet solju, jer je to bila vrlo tražena namirnica (hrana za ljude i stoku), te kao konzervans hrane.

Od svih izvoznih artikala, prema zapisima iz 16. stoljeća, osobito su se isticale suhe hobotnice. One su u dvorovima Zrinskih u Čakovcu, Ozlju i drugdje, a također i na mnogin feudalnim dvorovima Europe, bile "kruto ugodne" poslastice [l, 16, 30]. Ovome se ne treba čuditi kad se zna da je u ono vrijeme prehrana bila jednolična i siromašna. Konzerviranje i priprema hrane bilo je isto tako na niskom stupnju. S ovim u svezi interesantne podatke iznosi Basioli spominjući zapise o reformi Vinciguerra iz 1488. godine u kojima je naveden podatak da "...su stanovnici otoka Krka davali u zakup lov hobotnica na svojoj sjevernoj obali stanovnicima Vinodola (Crikveničanima). Prihod od zakupa pripadao je komuni Krk" [1,16].

Brojni propisi, te običajno i pisano pravo, osiguravali su feudalcima i vlastodršci ma posebne koristi i interese, koji su se javljali u obliku regalija, onoranci, donacija i drugih nasljednih privilegija i materijalnih primanja od ribolova [2, 16, 39]. Analizirajući te odnose Ivan Skomerža u Izvješću vladi NDH 1941. godine navodi:

Frankopanima, Homolićima (kasnijim vlasnicima tunere u Lukavu) i drugim moćnicima tunolov i ribolov nije bio zanat, već sredstvo za uposlen je svoje čeljadi i iskorišćivanje vlastitog kapitala [7].

Za upravljanje spomenutim dobrima i pravima Zrinski i Frankopani imali su svoje upravitelje dobara. Tako je za vladavine Jurja Zrinskoga upravitelj 1599. godine Ludovik Čikulin, a od 1600. godine njegov brat Julije Čikulin. U Napoleonovo doba spominje se providur Vicko Dandolo [l, 2].

Između 13. i 17. stoljeća Zrinski i Frankopani imali su svoje ribare-kmetove, kojima su nametali ugovore o radu i raspodjeli ulova i imovine. Kako je ribolov bio veoma mukotrpan posao, ribari su od 14. stoljeća osnivali Bratovštine i Družine za zaštitu svojih ograničenih prava i mogućnosti [1]. Te svjetovne Bratovštine su uskoro počele stvarati statute (tzv. "mandregola" ili"matrikula") koji sadrže prava i dužnosti članova. S vremenom neke Bratovštine dobivaju ulogu društvenih organizacija u komunalnom životu građana. Tako npr. Fraternitas piscatoris u Rabu 1560. godine ili negdje već od početka 14. stoljeća [l, 2, 92].

S druge su pak strane Statuti i Urbari primorskih gradova ograničavali ribare u djelovanju i prisiljavali ih na poštivanje određenih pravila u ribolovu, prijevozu i prodaji, te raspodjeli ribe [1, 16, 33 do 39]. Tako Grižanski Urbar [34] iz 1544. godine na hrvatskom jeziku i talijanskom prijevodu, koji je imao zakonsku snagu i u Crikvenici, sadrži neke privilegije feudalaca pri prodaji ribe. Tim Urbarom se određuje da ulovljene ribe moraju biti prikazane i ponuđene grižanskom oficijalu. On je za libricu riba plaćao po 2 soldina. Predviđene su i stroge kazne za prekršaje [34, 35, 38, 39]. Kazna je obično bila 25 lira, a to su dijelili grižanski oficijal i gvardijan samostana na Trsatu [39].

U počecima ribolova u ovim krajevima ribar je bio kmet (i u stvarnosti najčešće bespravni rob). Vlastodržac je takve privilegije održavao iz feudalnog doba, pa se sličan odnos (u nešto promijenjenom obliku) održao negdje sve do Drugog svjetskog rata. U biti ribar je bio kmet-najamnik s vrlo ograničenim pravima, poput kmeta na zemlji [1,2].

Tunolov i ostale vrste ribolova, kao i sve druge djelatnosti, feudalac je držao u vlastitoj režiji. Imali su najamne ribare, a tek kasnije su nešto od toga davali u zakup. Takvim razvojem postupno se od 15. stoljeća neke ribare u Rijeci, a vjerojatno i u Crikvenici, smatra zanatlijama i obrtnicima. Tada se spominju majstori ribari, vlasnici ribolovnih sredstava, ribari zakupnici tih sredstava i lovišta. Vlasnici lovišta još su uvijek feudalci-knezovi. To u praksi znači da su ribarima-kmetovima ugovori nametani. Kasnije se postupno osniva ribarski stalež, koji postaje punopravan pregovarač. Ribari sklapaju ugovore o zakupnini [l, 5].

Zbog takvog tijeka događaja, a često i radi preskupog održavanja lovišta, feudalci svoja lovišta daju u zakup, te se tako javljaju i pojedini ribari-vlasnici ribolovnih sredstava, koji su bili u povoljnijem položaju od većine ribara-najamnika. Treba upozoriti i na jedan od dodatnih uzroka takvog postupka i razvoja. To se može objasniti i zaključiti iz zanimljivog podatka odn. naputka, kojeg je 1599. godine Juraj Zrinski dao svom upravitelju Ludoviku Čikulinu. Iz naputka saznajemo da je za vlasnike bilo preskupo održavanje lovišta, pa su ih zato davali u najam. Ribari su, međutim, i dalje bili podvrgnuti raznim tlačenjima, a obveze i daće ostaju i dalje. Trećina ili četvrtina ulova ribe pripadala je i dalje Zrinskima [l, 16, 39].

U svezi s time postoji zapis iz 1621. godine da je Miklaus Zrinski odobrio Ivanu Katniću iz Crikvenice (Dvorska) dva lovišta ribe; jednu pod Dvorsku i drugu pod Gospu (crkva) [l, 21, 30, 921. O tom činu Lucijan Kos [30J navodi: Iz "Rukoveti hrvatskih isprava Zrinskih i Frankapana" Emila Laszovskog (poznatog hrvatskog historičara) naročito se ističe i regalno pravo ribolova na moru ovih feudalnih gospodara Vinodola i cijelog Hrvatskog primorja. Radi zanimljivosti donosimo ovdje originalni tekst (nešto skraćen) isprave grofa Nikole Zrinskog, kojom on daje Ivanu Katniću ribaru iz Crikvenice dva lovišta plave ribe. Isprava je bila izdana u Crikvenici 27. III. 1621. godine. Ona glasi: "Mi gospodin Miklous Zrinski, vikovični grof od Zrin ja, Salajske i Senjske sve primorske krajine gospodin vikovični... dajemo na znanje svim i svakomu ... našim oficijalom sadašnjim i potlam budućim vu našem ladanju primorskom Vinodolu ... kako priđe pred nas Ivan Katnić, prošeci nas, da bismo mu dali dvi poste (lovišta) ke bi nam volja bila za trud njegov siromaški, ki e on od svoje mladosti učinil vu našem imanju criqueniščkom, dajemo i dopuščiamo, da on slobodno more lovit i uživat dvi poste slobodne, jednu ka se zove Podvorsko, a druga pod Gospu, i zato da ga nima niedan bantovat od naših ljudi, nego on i njega ostanak slobodno bude lovil i užival rečene dvi poste, i deržal i od supro-tivščine braniti. Ljubeći našu milost... ako kada s čim bude, a navlastito z ribom primoguč ..." [l, 36]. Iz ovog se vidi kako su naši crikvenički ribari "za trud svoj siromaški" dobivali od svojih gospodara pojedine "pošte" da na njima love, a od postignute lovine bili su za to obvezni, pored plaćanja uobičajenih daća, i "z ribom primoguč" [30].

Odnosi još nisu bili potpuno sređeni, pa su naši ribari polulegalno širili područja svoga djelovanja. Istini za volju, stanovnici tih područja nisu pokazivali interes za ribolov, ali su vlasti bile zainteresirane za poreze i daće. Prema jednom izvještaju kneza i kapetana Cresa oko 1775. godine saznaje se "... Na lovišta oko otoka Cresa dolaze i ribari iz papinske države i Chioggie, a napose Gorinci, stanovnici Vinodola, za koje se kaže da iznose mnogo ribe s otoka Cresa na Austrijsku obalu mimo svih nameta i daća. Knez žali što ratni brodovi Venecije, određeni da štite nekontrolirani izvoz s otoka, umjesto toga potpomažu krijumčarenje ribom i pričinjaju velike štete ekonomici zemlje" [40, 41].

Iz arhivskih podataka saznajemo daje 1825. godine uprava grada Rijeke dozvolila crikveničkim ribarima lov ribe u riječkom području [l, 5,92]. To znači da su crikvenički ribari već tada bili veoma brojni i organizirani, te da je ribolov i ribarstvo bilo jedno od osnovnih zanimanja tamošnjih stanovnika [5,19]. Dragutin Hirtz [42] poznati opisivač našeg kraja i putopisac u svojim zapisima i putopisima 1891. godine iznosi da je 147 crikveničkih ribara tada imalo 21 ribarski brod na vesla i jedra sa stotinama mreža za lov plave ribe, te ulov od 70 tona godišnje. Ulov se 1895. povećao na 150 tona raznovrsne ribe [5]. Basioli i Hirtz zaključuju da su u 18. stoljeću, a i ranije, Gorinci (uglavnom Crikveničani) bili najamnici na brojnim tunerama Hrvatskog primorja, koje su do urote i smaknuća 1671. godine posjedovali Frankopani i Zrinski. Nakon pogibije sva su njihova imanja, pa tako i sve tunere i ostali ribolov, zaplijenjena i potpala najprije pod Ugarsku vlast, a zatim ih je preuzela Austrijska Komora u Gracu. Crikvenički ribari već su tada stekli reputaciju da ih se s pravom može nazivati specijalistima za tunolov, te vrsni stručnjaci za lov male plave ribe [l, 5, 42]. Općenito se može reći da su odlično primjenjivali tunolovke, barke, mreže, svijetlo i drugi pribor u svakidašnjem radu. Bilo je to u vrijeme kad u ostalim mjestima na Jadranu (izuzev nekoliko mjesta na zapadnoj obali Istre, Dalmacije i dalmatinskih otoka) takav ribolov još nije bio ni u začetku [21].

I Mijo Mirković (Mate Balota), naš poznati čakavski pjesnik, sveučilišni profesor ekonomije i akademik, 1956. godine piše u jednoj publikaciji JAZU (sada HAZU):

"Crikveničani su posljednjih godina protezali svoje djelovanje na čitav sjeverni Jadran uključujući obale Paga i istočnu obalu Istre do Budave (blizu Pule), gdje su dugo vremena imale sjedišta njihove družine (Kostrenčić do 1925. godine). Oni su davali svoje stručne ribare na plavu ribu (svjećarice i stajaće tunere) mnogim ribarskim družinama na tome području, na Rijeci, u Voloskom, u Omišlju, na Krku i drugdje. Polazili su na daleke i duge pute veću drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća plovilima bez motora, na jedra i vesla, prvo svijećama na "oganj" (loženje vatre na željeznim rešetkama), zatim na karbid. Svijeće na karbid bile su u ribolovu na nekim mjestima do 1926. godine, ostajući čitav mrak na tim udaljenim lovištima od Novalje do Rakija, do Krnice, do Kavrana, do Alture" [2, 10, 43 do 45]. Drugom prilikom Mijo Mirković navodi:

"Kad sam još kao dijete, i kasnije kao dječak, mladići zreo čovjek ribario s ocem u vodama Raškog kanala, sa prekidima je to bilo od 1906. do 1925. i kasnije, ali sve rjeđe i sporadično, često sam od oca čuo:. "Kirci to rade ovako", "Stari Kirac me je to naučio", "Kirci to umiju bolje" ... "u mladosti sam stekao uvjerenje da je ipak kod Kiraca izvor sve ribarske mudrosti -barem ribarske mudrosti u našem Jadranu" [2, 43 do 45].

Crikveničanima, glavnim ribarima iz Vinodolskog kanala, i najjačim ribarima Hrvatskog primorja u prošlom i ovom stoljeću, zarana su domaća lovišta postala tijesna. U prošlosti su najprije iskorištavali dobra lovišta papalina na susjednoj krčkoj obali, a u novije vrijeme love na svim obalama Kvarnerića, Riječkog zaliva i Kvarnera [46,921.

Kako u Vinodolskom kanalu nije bilo dovoljno riba, crikvenički su se ribari upuštali i tražili sreću u udaljenim morima. Organizirano su lovili ribu od Pule do otoka Paga, a kasnije u Dalmaciji, pa i izvan Jadranskog mora. Za sve lokacije nisam mogao ustanoviti i potvrditi njihova boravišta, ali mi je to, u suradnji s Mikom Šnjarićem, za neke to uspjelo. Napominjem najznačajnije i najudaljenije u našim krajevima.

Koncem prošlog i početkom ovog stoljeća skupine crikveničkih ribara organizirano i redovito su odlazile na neka lovišta u blizini Pule. Služili su se isključivo barkama na vesla ili, u najboljem slučaju, na jedra. Udaljenost je bila preko 50 nautičkih milja ili stotinjak kilometara. Odlazili bi u proljeće i ostajali do kasne jeseni, da bi se opet veslajući vraćali kući. Dolaskom na odredište utaborili bi se u improviziranim obitavalištima. Kasnije su zakupljivali skromne prostorije u kojima su se sklanjali, spavali, kuhali i čuvali pribor (alat). Ostajali bi tamo i lovili za čitavog mraka ili vremena pogodnog i dozvoljenog za ribolov. U luci Krnice i uvali Budava još su i sada dobro sačuvane prostorije gdje su naši ribari boravili. I sada se tamo može naći starije ljude koji se sjećaju tih naših ribara predvođenih Ivanom Kostrenčićem. Sjećaju se i njegovih sinova, Jakova, Ivana i Šime, a pored njih i braće Car-Pamprla i Ivančić, koji su također imali svoje skupine. Trajalo je to do nekoliko godina iza Prvog svjetskog rata. Autoru su to potvrdili Josip Škabić-Pipi iz Krnice, koji je ulovljenu ribu prevažao kolima u Pulu, i Martin Šegota u luci Krnica. Oni se, između ostalog, sjećaju kako su ti Kostrenčići, Cari i Ivančići podučavali ribolovnim vještinama zainteresirane mještane. Njihovi potomci, zahvaljujući Kostrenčićima, još i danas tamo nastavljaju tradiciju ribarstva. I u zaljevu Budavi nekoliko ljudi se osobno ili po pričanju sjećaju tih Crikveničana, odnosno Vinodolaca ili Kiraca, a poimenično Kostrenčića. Danas su u zaljevu Budave postavljena ribogojilišta, tj. ribnjaci u kojima se proizvodi mnogo kvalitetne konzumne ribe. S ostalim mještanima naši su ribari odlično surađivali i s njima uspostavili prijateljske odnose. U znak tog prijateljstva i zahvalnosti crikvenički su ribari darovali mjesnoj crkvi Sv. Roka u Krnici veliki svijećnjak (luster) kojeg mještani zovu "Čoka". Taj svijećnjak još i sada služi svojoj svrsi [45]. Sve ove podatke potvrdio je i potomak (unuk) Anton Kostrenčić (Oćalin), koji se kao općinski službenik uspješno zalagao da se iza Drugog svjetskog rata našim ribarima minuli rad prizna u mirovinski staž [47].

Vladimir Uremović