UDK: 726.5.033(497.5)

Sakralna arhitektura srednjovjekovnog Vinodola Ranko Starac

Verzija za ispis

Autor iznosi arheološke, topografske i dostupne povijesne podatke i činjenice o stanju, očuvanosti, broju, položaju i kulturno-povijesnim karakteristikama srednjovjekovnih crkava na tlu Vinodola, odnosno područja današnjih općina Crikvenica, Novi Vinodolski i Općine Vinodolske. Uzgred spominje i ostatke crkvica na području koje je nekad pripadalo vinodolskim općinama, a danas su to dijelovi Gorskoga kotara. Nakon uvodnog razmatranja stanja istraženosti i položaja kasnoantičko-ranokršćanskih lokaliteta te pitanja postojanja ranosrednjovjekovnih opatija, prelazi se na opise zatečena stanja sakralnih arhitektonskih spomenika. Vremenski okvir rada čine spomenici nastali između 12. i 16. st.

Ovim radom autor nastoji popuniti objavljene informacije o broju i stanju većine zatečenih srednjovjekovnih crkvica na tlu Vinodola. Razmatra pitanje gustoće i položaja antičkih i kasnoantičkih nalazišta te mogućih ranokršćanskih bogomolja. Zatim slijedi opis razdoblja povijesne praznine između 7. i 12. st., što tumači kao vrijeme usporene i nedjelotvorne kristijanizacije ovog dijela Banske Hrvatske, o čemu svjedoči izraziti poganski karakter onodobnih starohrvatskih grobalja. S osnutkom Krbavske biskupije, odnosno polovicom 12. st., započinje sustavan proces izgradnje crkava pa je u iduća dva stoljeća zapravo i dovršena izgradnja većine danas poznatih sakralnih objekata. Sve gradnje karakterizira rustičnost izraza i relativno skromna graditeljska vještina bez izraženih kvalitetnih radova u oblikovanju kamene skulpture. U drugoj polovici 14. st. započinje izgradnja crkava u gotičkom stilu. Taj tip gradnje traje sve do početka 16. st. kada je zbog ekonomske, političke i sigurnosne krize uzrokovane turskim provalama te izmjenom dijela pučanstva došlo do opće recesije i prestanka izgradnje crkava.

l. Uvodne napomene

Arhitektonski spomenici srednjovjekovnog doba, pa tako i sakralni objekti, najslabije su istraženi segment kulturne baštine Vinodola. Poradi stjecaja niza nesretnih okolnosti ovaj dio sjevernog primorja bio je desetljećima nedovoljno istražen ili je bio površno obrađivan u člancima ili sintezama općepovijesnoga karaktera.1 Ovaj rad nastao je kao rezultat višegodišnjih terenskih obilazaka svih arheoloških lokalitata na području Hrvatskog primorja pa su usput bilježeni i podatci o ostatcima srednjovjekovnih crkvica. Ne donosimo konačan popis svih sakralnih objekata budući da su neki već odavna nestali s lica zemlje, a neki su naknadnim graditeljskim intervencijama posve izmijenili obličje. U radu su uz nezaobilazna kazivanja i sjećanja mještana iskorišteni i raspoloživi objavljeni povijesni podatci, no u pravilu povijesna vrela šute, odnosno nisu sačuvana za velik dio sakralnih objekata nastalih prije polovice 15. stoljeća. Biskupske vizitacije po Vinodolu mnogo su kasnije obavljane nego npr. na susjednom otoku Krku, a i one iz kasnijih stoljeća ne pružaju odviše podataka o stanju i inventaru pojedinih građevina. Ovim radom želimo dati poticaja budućim istraživačima na upornom putu iščitavanja pisanih vrela, kako bi se mogla načiniti konačna sinteza o stanju srednjovjekovne sakralne baštine, o njezinim početcima i razvoju.3

Zemljopisni okvir rada čini područje užega, središnjeg dijela nekadašnje župe Vinodol (poznate iz teksta "Vinodolskog zakona"), između Jadranova i Drivenika na sjeverozapadu do Sibinja, odnosno granice grada Senja na jugoistoku. Zbog rijetkosti i zanimljivosti navode se i položaji crkvica na području današnjega Gorskog kotara, odnosno dijelova koji su nekad pripadali pojedinim vinodolskim općinama. U nedostatku natpisa ili povijesnih vrela većina spomenika analizira se i okvirno datira po općim arhitektonskim karakteristikama uobičajenim za pojedina razdoblja. Ne spominjemo crkve građene nakon smrti Bernardina Frankapana, odnosno vremenski okvir zaključujemo s burnim razdobljem krize i intenzivnih provala Turaka krajem prve četvrtine 16. stoljeća.

2. Tragovi kasnoantičko-ranokršćanskih sakralnih zdanja

O kasnoantičko-ranobizantskom povijesnom razdoblju na području Vinodola znamo veoma malo. Vinodol su od rane antike uzdužno presijecale dvije usporedne cestovne komunikacije, a raspored priobalnih malih naselja upućuje i na intenzivno prometovanje morskim kanalom između kopna i otoka Krka, odnosno između dvaju urbanih središta, Tarsatike i Senije. Oba grada imaju posvjedočene tragove ranokršćanskih crkava, a sam Senj biskupskim je sjedištem. Brojni arheološki lokaliteti na priobalju egzistrali su u formi malih naselja, pristaništa i vojničkih postaja kontinuirano od rane antike do 7. stoljeća, o čemu svjedoče i brojni hidroarheološki nalazi.4 Spomenimo tek nalaze u uvalama Martinšćice, Žurkova, Sršćice, Bakra (Volcera), Oštrog, uvale Scott, Črišnjeve, Havišća, Kačjaka, Dramlja, Crikvenice (Ad Turres); Selca, Jesenove, Lopara, Povila do Klenovice i Kozice. Utvrđeni su kasnoantički objekti, zasad nedefinirane funkcije, na poluotoku Havišće (uvala Lokvišća podno Jadranova), na uzvisini Kotor povrh središta Crikvenice, na području utvrde Lopar u Novom Vinodolskom,7 kao i u sklopu ruševina razorenog autokampa u uvali Kozica.8 Uzduž unutarnje cestovne komunikacije Vinodolskom kotlinom tragovi kasnoantičke ili ranobizantske utvrde postoje na uzvisini Gradac (Petrov grad) iznad Bakarca, tragovi ranobizantskog refugijalnog staništa nalaze se u površinskim taložinama pećine Škrbina na vrhu gradine Škabac iznad Križišća, na dijelu gradine Sopalj (Sv. Kuzma) iznad Triblja, na području oko kaštela i ulice Dvorska u Crikvenici, na dijelu gradine Kotor iznad Crikvenice, na gradini Sv. Juraj između Selca i Bribira, unutar povijesne jezgre Bribira (Varvaria), te u dijelovima polja Pavlomir i Novljanskog polja. ° Sva spomenuta naselja ili utvrde imaju mogućnost međusobne vizualne komunikacije te se ondje mogao obavljati djelotvoran nadzor glavne trase rimske državne ceste kroz vinodolsku kotlinu, kao i nad obalnim naseljima i čitavim morskim kanalom te utvrdama i zakloništima na susjednoj obali otoka Krka (poput kastruma na Almisu - otoku Sv. Marko, male spekule na Vošćici, utvrde nad uvalom Lončarica nedaleko Rudina i Sv. Petra podno Šugara, položaja "Opatija" i "Kloštar" kod Šila,11 utvrde na poluotoku "Zidine" kod uvale Murvenica, Sv. Mavar iznad Vrbnika, utvrde na "Glavini" i naselja uz uvalu Ogrul i područje Vinca,12 do glavnoga kastruma na Korintiji i kasnoantičkog grada u Bosaru.13 Spomenuti niz ranobizantskih lokaliteta na ovom dijelu otoka Krka dio je složenog sustava kastrizacije dovršenog za Justinijanove uprave. Dio ovih lokaliteta sadrži i relativno jasne tragove crkvenih objekata, od kojih su neki impozantnih dimenzija, dok na susjednom kopnu tragova istovrsnih građevina nemamo. Treba napomenuti da je susjedna krčka obala posljednjih stoljeća bila vrlo slabo urbanizirana, dok se je na kopnu, odnosno u Vinodolskoj kotlini i Hrvatskom primorju razvio čitav niz naselja čiji je urbanistički napredak već odavna razorio tragove starijih arhitektonskih struktura (poput Bakra, Crikvenice, Selca, Novog ili Bribira). Naseobine na Sršćici (na ulazu u Bakarski zaljev) i Kostreni uništene su nenadziranom industrijskom izgradnjom u šezdesetim godinama. Mala spekula povrh Bakarca ostala je tek u slabašnim tragovima, a sakralni objekt -crkva Sv. Petra u podnožju - višekratnim je i nenadziranim obnovama postao recentnom građevinom. Arheološka istraživanja antičko-kasnoantičkog naseobinskog kompleksa uz uvalu "Lokvišća" u Jadranovu nisu pokazala tragove ranokršćanskih kultnih građevina. Dijelovi prostorija bili su pregrađeni u starohrvatskom razdoblju (u 8.-9. stoljeću) za stanovanje i zaklon novim doseljenicima. Na mjestu višestrukim bedemima opasane prapovijesne gradine "Sopalj" uočavaju se tragovi obnove jednog dijela starijega suhozidnog bedema uporabom morta od morskog šljunka, pa je očito daje ta izvanredna nadzorna točka središnjeg dijela Vinodola bila bar povremeno zaposjednuta tijekom 6. stoljeća. Pod samim vrhom brijega nalaze se ruševine recentne kapele sv. Kuzme koja je izgrađena unutar ostataka jedne prostranije starije crkvene građevine, od koje je ostao trag dijela sjevernog bočnog zida u dužini od 9 metara, te dio ravnoga začeljnog zida. Zidna struktura tih ostataka (tanji vodoravno položeni lomljenac s obilatom žbukom) odgovara strukturama drugdje pouzdano utvrđenih gradnji "justinijanskog" doba. U okolnim gromačama nailazi se na ulomke tegula, a probni iskop na maloj ledini ispred crkve uputio je na tragove kosturnih ukopa. Ovaj lokalitet svakako će trebati istražiti s obzirom na moguće tragove iz ranokršćanskog ili starohrvatskog doba.

Podno opisanog lokaliteta, na Tribaljskom polju, nalazi se danas prostrana, u posljednjim stoljećima radikalno proširivana crkva sv. Marije, po kojoj je čitavo polje u srednjem vijeku nazivano Stomorino polje. S obzirom na od ranije poznate slučajne nalaze, ljeti 1998. arheolog Željka Cetinić poduzela je probno istraživanje ledine uokolo crkve. Rezultati radova potvrdili su postojanje starohrvatskog groblja s ukopima iz 10. i 11. stoljeća.14 Sjeverno ziđe crkve preslojava horizont s ranosrednjovjekovnim grobovima, pa će dileme o postojanju najstarije crkvene građevine uz koju se pokapalo i novodoseljeno, tek dijelom kristi-janizirano hrvatsko stanovništvo, biti razriješene iskopavanjem interijera danas prostrane crkve. Zanimljiva je činjenica da svega nekoliko stotina metara sjevero-istočnije od spomenute lokacije, po kazivanju mještana i njihovu opisu pronađenih nakitnih predmeta, postoji još jedno starohrvatsko groblje, u neposrednoj blizini puta za Gornji Tribalj. U blizini ovog položaja uočavaju se na ledini tragovi kasnoantičke keramike, a terase napuštenih vinograda nose naziv "Kloštar".

Podno razvalina srednjovjekovnog grada Grižane, na odvojku puta iz Grižana za Belgrad, postoji lokacija crkve (davno porušene) sv. Andrije. Izgradnjom kuća u neposrednoj blizini uništeni su tragovi nekoga antičkog zdanja. Na dubini između 80 i 120 cm ispod površine tla uočili smo arheološki horizont prepun usitnjenih ulomaka kasnoantičke keramike i građevne opeke. O odnosu srednjovjekovne crkve i starije građevine i njezinoj funkciji ne možemo bez istraživanja ništa određenije reći.

Posljednjih godina obnovljena je i vraćena funkciji srednjovjekovna crkva sv. Jurja na istoimenoj gradini, na dominantnoj točci između Selca i Bribira. Narodna predaja početke gradnje ove kasnije pregrađivane crkve pripisuje "Grcima". Izvorno prapovijesni, brončanodobni moćni bedemski opasač debljine (od vanjskog do nutarnjeg lica) od 1,5 do 6 metara, dobio je s vanjske strane u punom opsegu od više stotina metara dodatno s mortom građen prizid kojemu se vanjsko lice pruža u izlomljenoj (cik-cak) liniji, dok je unutarnje lice izvedeno u suhozidu zadržavajući liniju prapovijesnog izvornika. To je jedinstveni slučaj dobro očuvane prapovijesne fortificirane naseobine čiji su bedemi obnovljeni i dijelom rekonstruirani u razdoblju izmaka antike na području Vinodola.

Neki kasnoantički elementi zamijećeni su istraživanjem Radmile Matejčić na području utvrde Badanj.15 Riječ je prije svega o kružnom sustavu dvostrukih prstenastih bedema te cisterni zidanoj uz uporabu antičkih opeka. Međutim, istim istraživanjima nisu pronađeni tragovi kasnoantičko-ranobizantskoga pokretnog arheološkog materijala, već samo onog koji pripisujemo srednjem vijeku, i to razdoblju od 11. do polovice 14. stoljeća. Ulomci antičke opeke predstavljaju spolirani građevinski materijal. Veoma zanimljiv i komparativno još neproučen arhitektonski obris gradine Badanj ima najbližu, doduše površinom i izvedbom skromniju analogiju u zasada neobjavljenoj utvrdi na istočnom rubu Grobničkog polja, a tlocrtne analogije prepoznajemo na sličnim fortifikacijama langobardsko-ranokarolinškog kruga sjevera Italije. Ostaje otvorenim pitanje postojanja i položaja kapele koja je zadovoljavala duhovne potrebe posade na Badnju, no napominjemo da na obližnjem starohrvatskom groblju Gorica kod sela Strance imamo jasan i vrlo dugotrajan poganski (kraj 8. i čitavo 9. stoljeće) horizont ukopa, koji odaje slabašne natruhe kršćanske kulture tek od 10. stoljeća. Ovime je dijelom odgovoreno na pitanje nedostatka predromaničke arhitekture ili prateće skulpture u Vinodolu. Jednostavno rečeno, stanovništvo ovog dijela obale u vrijeme hrvatskih narodnih vladara nije bilo pokršteno.

Unutar povijesne jezgre Bribira - crkvenog središta Vinodola u srednjem vijeku - uočeni su po vrtovima i tragovi kasnoantičke, kao i ranosrednjovjekovne keramike. Nakon Drugoga svjetskog rata devastirano ranosrednjovjekovno groblje na predjelu "Štale" moglo je biti izvrsnim tumačem rane povijesti ovog naselja, koje spominje već car Konstantin Porfirogenet. Sačuvani skromni nalazi grobnih priloga - željezni nožići koji su ležali uz bok kostura (po sjećanjima prekopavača) opet upućuju na "poganski" horizont groblja u neposrednoj blizini naselja koje ima kakav-takav kontinuitet položaja i funkcije još od ranijih stoljeća antike.

Ulomci kasnoantičke keramike (uglavnom amfora) zamijećeni su i na nizu položaja u neposrednoj blizini mnogo kasnije izgrađenih srednjovjekovnih crkvica širom Vinodola. Najznačajniji kasnoantički fortifikacijski spomenik Vinodola, tvrđava Lopar na obali mora na rubu Novoga grada nepovratno je barbarskim aktom samih Novljana uništena miniranjem između dva svjetska rata. Ta utvrda s obzirom na svoj položaj i značaj određenoga zapovjednog središta morala je u sklopu zidina ili u blizini imati i kršćansku bogomolju. Mogući trag te bogomolje možda predstavlja položaj srednjovjekovne, višekratno obnavljane kapele sv. Marine na istoimenom otočiću. Ovdje je bio pronađen i poznati natpis (mramorna stela) iz razdoblja prve polovice 4. stoljeća. U žbuci među kamenjem zida kapele sv. Marine primjećujemo sitne ulomke sivkastog mramora kakav nalazimo na lokalitetima iz doba Justinijanove rekonkviste.

Na kraju, ovaj kratki osvrt na kasnoantičku topografiju Vinodola zaključujemo spomenom na niz rasutih stambenih građevina te brojnih ulomaka tipične kasnoantičke lokalne keramike, ali i ulomaka "češljasto" dekoriranih amfora, tipičnih za razdoblje 6. i 7. stoljeća, povrh srednjovjekovnog naselja Kotor nad središtem Crikvenice. Uz ovaj položaj, eventualne tragove ranokršćanskih građevina treba očekivati na položaju crkve sv. Marije te kaštela na ušću Dubračine, odnosno povijesnom središtu Crikvenice.

3. O pitanju postojanja predbenediktinskih i benediktinskih opatija na tlu župe Vinodol

U "Vinodolskom zakonu" na više se mjesta spominju opatije, odnosno samostani.16 Međutim, budući da se konkretno ne spominje niti jedan red ili crkveni titular, čini se daje riječ tek o formulaciji prenesenoj iz odredbi nekoga drugog zakonika. Na tlu srednjovjekovne župe Vinodol nema povijesnih spomena ranih opatijskih zajednica, inače brojnih na tlu Istre ili otoka. Benediktinski samostani na otoku Krku razvijaju se reformom starijih glagoljaških ili pustinjačkih opatija. Takva zasad jedina predbenediktinska opatija postojala je u gradu Senju, a njezina crkva imala je septum, tj. oltarnu pregradu s glagoljskim natpisom istovjetne forme poput "Bašćanske ploče". Nešto kasnije u Senju i okolici osnivaju se reformirani benediktinski samostani, a jedan je postojao i u Otočcu. Uz njih, neko vrijeme istaknutu ulogu u Senju ima templarski red.18 Najstariji povijesno potvrđeni samostani u Vinodolu osnivaju se jako kasno, tek na prijelazu 14. u 15. stoljeće, a osniva ih i podupire obitelj Frankapana dovodeći u Vinodol eremite sv. Pavla pustinjaka iz samostana pod Modrušem.19 Zanimljivo je da predaja spominje tek jedan benediktinski samostan zapadno od Rječine, odn. Sv. Jakova u današnjoj Opatiji, međutim on je zarana postao dijelom tada moćnog samostana Augustinaca u Rijeci - Sv. Vida. Doista, i terenska istraživanja ne daju nam nade da će se ikad pronaći tragovi najstarijih samostana, što se uklapa u već spomenutu činjenicu o poganskom - nepokrštenom karakteru Hrvata naseljenih u Vinodol između kraja 8. i kraja 11. stoljeća. S druge strane morskog kanala, uz istočnu obalu otoka Krka, imamo čitav niz sakralnih objekata na osami, ali i crkava u sklopu malih eremitaža, gdje nalazimo arheološke dokaze poput ulomaka kamene pleterne skulpture ranog tipa (s kraja 8. i iz čitavog 9. stoljeća) koji nam govore o obnovi i oživljavanju starijih ranokršćanskih bogomolja u tom razdoblju, što moramo tumačiti posljedicom snažnijeg djelovanja nikad ugasle krčke biskupije, čiji su svećenici očito uspješno obavljali misije na ovom dijelu otoka naseljenom u potpunosti novopridošlim Hrvatima. Prema starim piscima Vinodol je u ta vremena potpadao pod krčku biskupiju,20 no ako su ti navodi istiniti, očita je surova činjenica da spomenuta biskupija nije od prvog vala avaro-slavenskih najezdi mogla imati niti je imala ikakva utjecaja na duhovno stanje pučanstva s kopnene strane kanala, jer bi o tome bilo materijalnih svjedočanstava. Sve opatije na krčkoj pak strani kanala bivaju polovicom 12. stoljeća obuhvaćene reformnim pokretom, prihvaćajući regule sv. Benedikta.21 Međutim, ni o tim reformiranim benediktinskim opatijama u Vinodolu nema ni traga, kao što nema tragova crkvenih građevina predromaničkih ili ranoromaničkih stilskih karakteristika. Na otoku Krku također ne postoje građevine tipične za predromaničku ili ranoromaničku arhitekturu, karakterističnu za područje Dalmacije, već se (poput slučajeva u Istri) upotrebljavaju, obnavljaju i tek novom interijernom skulpturom opremaju ranokršćanski objekti izgrađeni u ranijim stoljećima. Osnutkom, već stoljećima posve ugasle senjske biskupije,22 a zatim i krbavske biskupije, stvara se institucionalni okvir za djelovanje Crkve u ovim dijelovima nekadašnje "Banske" Hrvatske. Naravno da je proces pokrštavanja morao djelovati i u ranijim stoljećima, no on svakako na tlu Vinodola nije imao podršku pučanstva gotovo do polovice 11. stoljeća, stoje nekima dalo povoda tumačenju o znatnom utjecaju poganske kulture Avara.23 U vrijeme vladanja kralja Zvonimira, prvog vladara podrijetlom iz "Banske" Hrvatske, na tlu otoka Krka i u Senju djeluju glagoljaške opatije. Zasigurno je i predstavnik Vinodola, spomenut među svjedocima darovnice na Bašćanskoj ploči, bio pokršten.

Pa ipak, na području srednjovjekovne župe Vinodol postoje relativno brojni toponimi tipa "kloštar", koji se moraju vezivati uz posjede, objekte ili opatije nepoznatih nam redova i starosti. Za neke od tih toponima možemo pretpostavljati da svjedoče o kućama pavlinskih samostana u Crikvenici ili Novom, moguće i o posjedima franjevaca s Trsata. Činjenica je da se u blizini ruševina "kloštra" pod brijegom Solin nad uvalom Martinšćica na krajnjem zapadu srednjovjekovnog Vinodola nalaze dva kasnoantička lokaliteta, dok je uz staru cestovnu komunikaciju na dionici od Bakra do Rijeke nad jednim u srednjem vijeku nastala crkva sv. Lucije, a u dnu uvale crkva sv. Martina. Na samom ulasku u antičku Tarsatiku s istočne strane, na Sušaku, opet na kasnoantičkom lokalitetu i groblju, postojala je crkvica sv. Lovre, kasnije posjed trsatskih franjevaca.

Nazive "Kloštar" (Gornji i Donji) nalazimo u neposrednoj blizini naselja Gornji Tribalj, na obroncima nedaleko od gradine na uzvisini Humac. Ovdje nismo uočili tragove građevine, osim recentnijih ruševina kuća, no nešto niže u polju ima slabašnih tragova keramike, a u blizini je i položaj jednog od dva ranosrednjovjekovna groblja u Triblju. Povrh tog područja postoji predjel zvan "Kirin" (danas pod cestom Tribalj - Blaškovići) koji može upućivati na sakralnog naslovnika. Kloštar je i dio naselja Jadranovo, istočnije od gradine na Havišću i antičko-kasnoantičkog lokaliteta u uvali "Lokvišća". Za položaj podno Havišća stari pisci spominju mogućnost postojanja nekakve benediktinske opatije ili eremitaže, međutim, arheološka istraživanja dijela ovog područja, danas obraslog u gustu šikaru, pokazala su tragove jednostavne pačetvorinaste kuće izgrađene u dijelu ruševina kasnoantičkih građevina koja je bila u funkciji zakloništa i magazina, u trajanju od početka 15. do početka 17. stoljeća. Moguće je da su danas nam nepoznati korijeni štovanja sv. Jakova u Jadranovu vezani uz djelovanje eremitaže još neubiciranog položaja.

Na kraju spomenimo i lokalitete "Kloštar" i "Zakloštar" nedaleko od središta Selca, međutim, riječ je o položajima (poput ukupne antičke baštine u Selcu) odavna potpuno devastiranim i izmijenjena lika.

1 R. MATEJČIĆ, 1987. Primjerice str. 17: "...u arhitekturi Vinodola nije bilo moguće registrirati nijedan predromanički i romanički spomenik".
2 Katalog izložbe Prošlost i baština Vinodola, Zagreb, 1988.
3 Primjer sinteza koje su bile poticajne predstavljaju radovi M. Kruheka i Z. Horvata o sakralnoj baštini modruško-krbavske biskupije kao i rad E. Hilje o kasnosrednjovjekovnoj sakralnoj arhitekturi Paga.
4 M. JURIŠIĆ, 1989.
5 R. STARAC, 1991,221-226.
6 A. JOVANOVIĆ, 1984.
7 A. FABER-R. MATEJČIĆ, 1963.
8 Lokalitet kasnoantičkog podrijetla teško je devastiran izgradnjom auto-kampa osamdesetih godina.
9 Kasnoantička i ranobizantska keramika nalazi se u površinskim slojevima ove arheološki neistražene pećine sa značajnim kulturnim slojem.
10 Spomenuti antički i kasnoantički lokaliteti ubicirani su tijekom terenskih obilazaka. 11 Monografija Šilo ko vavek vrti, Turistička zajednica Šilo. Krk, 1999.
12 Z. BRUSIĆ, 1989, 111-119.
13 Ž. TOM1ČIĆ, 1996, 103-115.
14 Ž. CETINIĆ, 1998. 48
15 R. MATEJČIĆ, 1978, 237-263.
16 I. OSTOJIĆ, 1964, 148. 50
17 M. BOGOVIĆ, 1993,63-77.
18 N. KLAJIĆ, 1976, 191,366-367.
19 I. CRNČIĆ, 1867.
20 M. SLADOVIĆ, 1856.
21 M.JURKOVIĆ, 1990.
22 D. NEKIĆ, 1997,31-48.
23 N. KLAIĆ, 1998.
24 L. MARGETIĆ, 1997.

Slijedeća stranica

Na vrh stranice