Zlatica Balas

ZLATICA BALAS (r. Crnić), rođena 18. ožujka 1938. u Grižanima, selu Kostelj. Osnovnu školu završila je u Blaškovićima, sedmogodišnju, s malom maturom u Triblju, a trogodišnju Žensku stručnu u Crikvenici
Nakon položenog državnog ispita radi u bivšoj crikveničkoj općini, potom u Mjesnom uredu Grižane -Belgrad kao voditelj Mjesnog ureda i matičar do umirovljenja.
Pjesništvom i novinarstvom bavi se od najranije mladosti. Dopisnik je Vjesnika od 1959. Surađuje u Globusu, Novom listu, Vjesniku komune Crikvenica, Primorskom vjesniku.
Kao redoviti dopisnik u Novom listu, povremno objavljuje kolumne na čakavštini. Od nedavno surađuje i u Primorskim novinama.
Bavi se fotografijom, pa godinama bilježi kronološka zbivanja u rodnom kraju i na području bivše općine Crikvenica.
Prvu zbirku zajedno sa pjesmama pokojnog brata Mihovila Crnića objavljuje 1995. pod nazivom "Naša draguljarnica".
Poeziju, osim na standardnoj štokavštini, piše i na grižanskoj čakavštini.Aktivni je član Udruge za očuvanje narodnih običaja i kulturne baštine "Juraj Julije Klović" u Grižanima-Belgrad.

IGRA ŽIVOTA U POEZIJI ZLATICE BALAS

Poezija Zlatice Balas nosi u sebi sve značajke njezine ličnosti: staloženost, mirnoću, dobrotu, čežnju za svagdanjom ljudskom srećom. Autorica se mnogo ne razlikuje od svojih pjesama, jer je Zlaticas Balas i u poeziji istinita, dijete svojega kraja koje stihove gradi iz kamena, iz zvukova bure, disanja zemlje u proljetna jutra, neiscrpljivoga bogatstva prirodnih pojava u primorskom, grižanskom pejzažu.
U njezinoj poeziji sve odzvanja od jednostavnih čakavskih riječi i stapa se s njima u cjelovit doživljaj.
Pred nama je "Griški zvon", njezina druga zbirka poezije u kojoj se sadašnjost i prošlost cjelivaju, miluju, isprepliću u igri riječi, nježno šapuću, a onda iznenada prasne bujica oporih svađalačkih riječi, ali ispod njih zapravo proviruje nježnost.
Ono što je Zlatica Balas zaista opjevala označila je u naslovu ove nježne poslanice rodnom kraju. Zvon je to dragih domaćih riječi, zvon umivenih duša ("duša ko oprana"), koje se, kao zlato pod zemljom, kriju pod neuglednom površinom.
Iz bijelog vitkog zvonika, što se uzdiže prema nebu, "zvoni kampanaju", a "dašak pelina" mami nas dopunjujući doživljaj vizualnog i auditivnog olfaktivnim.
Kao da nije zaboravljen ni jedan segment "domaćeg življenja". Dok "lete leta" ostaju sjećanja kako se pravila i namatala "domaća preja" i ništa tu nije teško, sve je igra života, poezija, radost, snatrenje.
lako dijalektom vezana uz grižanski kraj, ova poezija istovremeno sadrži u sebi nešto duboko ljudsko -naše. Prodire u dubinu života, u ono što je općeljudsko i kao takva ima pravo na opstanak.
Jednostavnim izrazom autorica je uspjela iskazati poeziju svagdanjega života, izabrati nijanse kojima se mogu izraziti osjećaji pripadnika toga kraja. Iznad svega lebdi duša primorskoga, grižanskoga kraja, ostaje poezija u svom realističkom prikazu.
I Bog i čovjek stapaju se u ovoj poeziji u jedinstveni doživljaj zajedništva:

"Na zidu slike. Isus i mat Božja i stari otac kad je v Meriki bil." ("Naša stara kuća")

Ljubav prema ljudima, zavičaju i domaćoj čakavskoj riječi temeljno su određenje cilja kojem pjesnikinja teži, do kojega i nas želi dovesti. Ona želi ljudima vratiti toplinu i spoznaju da domaća riječ živi i traje duže i više od onoga što doista živimo. Tko je u sebi otkrije, razumjet će autoricu, jer njezina ljubav izvire iz istinske duboke čovječnosti.

 

Marija Gračaković, prof.

Iz knjige "Trunčić Ljubavi" Zlatice Balas

 

"Trunčić ljubavi" Izdavač: Adamić, 2000.	"Zlato i smih" Izdavač: -Adamić, 1998.
"Griški zvon" 1996.	"Naša draguljarnica" 1995.