|
DETERMINANTE
HRVATSKOG GLAGOLIZMA
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Zagreb
Glagoljica
Jedanaest stoljeća jedne velike tradicije
Slovo
Časopis Staroslavenskog Instituta »Svetozar Ritig«
Zbornik radova prikazanih na simpoziju koji su pod gornjim
naslovom priredili Jugoslavenska Akademija znanosti
i umjetnosti i Staroslavenski institut »Svetozar Ritig«(
21 - 28. IX 1969.)
 Svjedoci
smo kako istočnoslavenski pisci često govoreći o slavenskom
pismu ili književnosti pri tom misle samo na književnost
pisanu ćirilskim. pismom i crkvenoslavenskim jezikom.
U posljednje doba eminentni slavisti (Vinogradov, Kurz,
Lihačev, Tolstoj, Picchio i dr.) sve više plediraju
za to da se stare slavenske književnosti pisane crkvenoslavenskim
jezikom shvate i tretiraju kao više ili manje jedinstvena
književnost, ali oni pri tome misle na bugarsku i eventualno
na makedonsku književnost, na srpsku i rusku i donekle
na slavensku književnost u Vlaškoj i Moldaviji. Hrvatska
glagoljska književnost se obično iz ove zajednice prešutno
isključuje ili se o njoj samo natukne. Takvo je shvaćanje
u velikoj mjeri, iako ne baš posve, opravdano. Sve te
književnosti - rezoniraju spomenuti autori - nikle su
iz jednog, ćirilometodskog, izvora i razvile su u toku
srednjeg vijeka i kasnije jedinstvenu bazu, a to je:
a) ćirilsko pismo, b) crkvenoslavenski jezik koji je,
usprkos svim narodnim i vremenskim varijacijama i reformama,
postao - naročito u svojoj rusificiranoj normalizaciji
- opći kulturni jezik, i c) ortodoksno kršćanstvo koje
je davalo ideološku osnovu cijeloj kulturi i kojem je
isprva bilo mjerodavno ishodište Bizant (drugi Rim),
a zatim Moskva (treći Rim). U tom jedinstvu, pod auktoritetom
političke i crkvene vlasti, bila je i snaga istočnog
Slavenstva.
Slavenstvo
koje je ostalo izvan dosega ortodoksnog kruga nikada
nije uspjelo stvoriti analogno kulturno i književno
jedinstvo, mada je u samim počecima ćirilometodske književnosti
u Moravskoj, u Panoniji, u Češkoj i u Hrvatskoj bilo
uvjeta za razvoj jedne crkvenoslavenske književnosti
zapadne orijentacije. Kako je stvar svršila u Moravskoj
i Češkoj, gdje se u toku IX-XI. stoljeća bila razvila
prilična književnost na glagoljskom pismu i staroslavenskom
jeziku svoje recenzije, to su čehoslovački slavisti
velikom akribijom dobrano osvi-
13
|
jetlili.
Ipak, u nauci nije dovoljno osvijetljen momenat separacije
koji je nastao u slavenskom književnom svijetu nakon
sloma u Moravskoj. Novi izbojci slavenske književnosti
u Češkoj, u Bugarskoj, a naročito u Rusiji i u Hrvatskoj
traže sigurnija objašnjenja, traže se faktori ekspanzije
na širokim teritorijama u doba kad je izgledalo da je
došao kraj ćirilometodskim naporima. Mnogo je diskutirana
posredna uloga Čeha za Premislovića prema Poljskoj,
osobito prema Rusiji i prema Hrvatekoj. I Rusija i Hrvatska,
kako se po dosadašnjim rezultatima mora misliti, doživljavale
su u odredenoj mjeri književne utjecaje i iz češkog
i iz bugarskog, odnosno makedonskog centra. U svakom
slučaju zapanjuje nas brza ekspanzija nove slavenske
književmosti s prodorom u liturgiju na tako širokim
prostorima kao što su bile slavenske kneževine na Balkanu
i u Rusiji. Onda nas nekako manje čudi i brzo širenje
nove slavensko-glagoljske književnosti i slavenskog
bogosluženja na hrvatskom teritoriju, samo analogija
ipak nije potpuna.
Hrvatski
glagolizam, gledan danas iz historijske perspektive,
specifična je historijdka pojava kojoj su bitne oznake:
glagoljsko pismo, crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije,
bogosluženje po zapadnoj liturgiji i jurisdikcija Rimske
crkve. Taj glagolizam, doživljavajući tolike peripetije
unutrašnje i vanjske prirode, začudo se uspio održati
sve do naših dana bez pomoći i protiv volje i prvog
i drugog i trećeg Rima. No to svoje posebno i nezavidno
mjesto u evropskoj kulturnoj zoni, na pravom razmedu
izmedu Istoka i Zapada, naš je glagolizam platio životarenjem
na sporednom kolosijeku. Svoje je mjesto književnog
jezika već u toku svojeg "cvata" u srednjem
vijeku počeo prepuštati narodnom jeziku, premda se protiv
njega bezuspješno borio sve do kraja XVIII. stoljeća,
a svjedoci smo kako evo u naše doba, nakon II. vatikanskog
koncila, prepušta narodnom jeziku i svoje mjesto liturgijskog
jezika.
Umjesno
je da se danas, na simpoziju o glagoljici, zapitamo
što je sve determiniralo hrvatski glagolizam onakvim
kakav je bio. Samo odgovor na to pitanje bila bi cjelokupna
historija hrvatskog glagolizma u sve njegove 3 do 4
etape (kako ga već podijelimo) i utvrđivanje svih faktora
koji su uvjetovali njegov razvitak, a to su stvari koje
su znanstvenoj javnosti djelomično poznate, a djelomično
su ili diskutabilne ili još nepoznate. Nas više zanimaju
determinante postanja hrvatskog glagolizma, tj. njegovo
rano razdoblje, zatim faktori njegove reforme u XIII
stoljeću, koji su uvjetovali njegovo zrelo doba u XIV-XV
stoljeću (po kojem naročito poznajemo ono bitno u našem
glagolizmu), dok nas etapa hrvatskog glagolizma, koja
je determini-
14
|
rana
reformatorskim djelovanjem hrvatskih protestanata i
protuakcijom katoličke obnove s unionističkim tendencijama,
u ovom času ne zanima - to je doba kad je prekinuta
nit domaće tradicije, kad naš glagolizam postaje pasivan
i pod, pritiskom Rima čak prihvaća ruskoslavenski književni
jezik u liturgiji.
Pa
i u ovako ograničenom području ne namjeravam se dotaknuti
cijele problematike s historijske i lingvističke strane,
već samo one koja mi se u ovom stadiju našeg znanstvenog
dostignuca čini relevantnijom.
*
Počeci
pismenosti u Hrvata ostaju zasad posvemašnja nepoznanica,
ali moramo pretpostavljati da su s pokrštavanjem, koje
je uslijedilo u VII-VIII. stoljeću, došli i do male
misionarske književnosti. Misioniranje je u naše krajeve,
kako se pretpostavlja, dolazilo s više strana: iz dalmatinskih
gradova koji su bili pod bizantskim suverenitetom i
gdje se ukrštavao latinski i grčki jezik, pa i istočna
i zapadna liturgija (u zadarskoj je crkvi potvrdena
istočna liturgija i grčki jezik još g. 1198), zatim
iz franačkih centara, a Hrvati izvan Dalmacije pali
su pod franačku vlast početkom IX. stoljeća, pa iz Akvileje,
koja je imala specifičan položaj izmedu Rima, Bizanta
i Franaka. No historijski izvori nikako ne zadovoljavaju
našu želju da pobliže upoznamo kulturna zbivanja tih
vremena, i mi se moramo zadovoljiti općim spekulativnim
metodama kao i u pitanju kako i kada je do Hrvata došla
ćirilometodska pismenost - pa to i dovodi do kontroverza.
To
što ćirilometodski izvori šute o primanju ove pismenosti
kod Hrvata može značiti da je taj proces prošao bez
spektakularnih prizora, a borba s Latinima počela je
istom kasnije. Ipak se možemo pozvati na neke historijske
podatke koji nas ovlašćuju na zaključivanje da glagoljsku
pismenost sa slavenskim bogosluženjem kod Hrvata treba
povezati s aktivnošću Metodija i njegovih učenika. Tako
Prvo Naumovo žitije, za koje se misli da je nastalo
u prvoj pol. X. st, govori da su Naum i Metodije na
povratku iz Rima u Bugarsku doplovili morem do Ilirika
i onda nastavili put kopnom propovijedajući pravoslavnu
vjeru.1 Drugo Naumovo žitije veli da se Naum pridružio
Konstantinu i Metodiju "prohodešte i učešte rod'
mysijsky i dal'matinskyi, posledova ih po vtsud i jaže
do starago
--------------------------
1 --------------1930, Str. 186.
15
|
Rima."-
Na drugom mjestu veli ista legenda da pošto su izgnanici
iz Moravske došli do Beograda "raseaše se ovy po
Myn'siju, a ovy po Dal'matiju i Dakiju i slovo božie
umnožiše po v'sudu storiceju."3 Spis "De conversione
Bagoariorum et Carantanorum" u dodatku iz XI. st.
piše: "Post hunc interiecto aliquo tempore supervenit
quidam Sclavus ab Hystrie et Dalmatie partibus nomine
Methodius, qui adinvenit sclavicas litteras et sclavice
celebravit divinum officium et villescere fecit Latinum."4
Ljetopis popa Dukljanina (nepouzdan sekundarni izvor
koji spominjem samo zbog potpunosti) govoreći u latinskoj
verziji o Konstantinu da je obratio na vjeru kršćansku
cijelu Kazariju i bugarski narod priča kako je onda
bio pozvan od pape u Rim te kako je prolazeći preko
kraljevstva Svetopeleka (koji bi imao biti hrvatski
kralj) bio toplo primljen i obratio kralja i cijeli
narod; isto tako veli da je Konstantin izumio pismo
i preveo na slavenski jezik cijelo Evandelje, Psaltir
pa i cijelu Bibliju te redio svećenike (Gl. VIII-IX),
čak im je i misu uredio "more Graecorum",
tj. po istočnom obredu.5 To malo drugačije pripovijeda
i hrvatska verzija: "Sveti muž Kostanc naredi popove
i knjigu harvacku i istumači iz grčkoga knjigu harvacku:
istumači evanjelja i sve pistule crikvene, i tako staroga
kako novoga zakona, i učini knjige s papinim dopušćenjem
i naredi misu" (izostavivši - posve razumljivo
za XVI. st. - "more Graecorum").fl Dukljanin
je dakle Konstantinovo žitije (pa i Metodijevo) primijenio
na Hrvatsku, a zanimljivo je da je precizirao baš "more
Graecorum", čega u Zitijima nema. Još jednom Dukljanin
dodiruje ćirilometodsku pismenost i povezuje s Hrvatima
kad nastavlja o kralju Svetopeleku (Budimiru): "Multas
leges et bonos mores instituit, quos qui velit agnoscere,
librum Sclavorum qui dicitur 'Methodius' legat";
u hrvatskoj verziji: ". . . vazmi knjige ke pri
Hrvatih ostaše i pri njih se nahode, a zovu se 'Metodios'."
Prvo
i posve pouzdano historijsko svjedočanstvo o hrvatskom
glagolizmu, tj. o raširenosti slavenskog bogosluženja
po dalmatinskim biskupijama i o njegovu povezivanju
s Metodijem nalazimo u dokumentima koji se odnose na
splitski sinod održan g. 925. To su
--------------------------
2 H. MBaHOBt, EtJlrapCKK CTapMHM H3t MaK6flOHMH, CodDMH
1931,
CTP. 312.
3 Ondje str. 313.
4 M. K o s, Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Razprave
Znanstvenega društva IX, Ljubljana 1936, str. 140.
5 Ljetopis popa Dukljanina, izd. VI. M o š i n, Zagreb,
Matica hrvatska 1950, str. 48-49.
6 Ondje str. 49.
16
|
dva
pisma pape Ivana X upućena jedno dalmatinskim biskupima,
a drugo kralju Tomislavu, knezu Mihajlu zahumskom i
cijelom narodu. U prvom papa kori biskupe što se po
njihovim biskupijama širi doktrina "quae in sacris
voluminibus non reperitur, vobis tacentibus et consentientibus";
i dalje: "ad Methodii doctrinam confugiant quem
in nullo volumine inter sacros auctores comperimus .
. ."7 U drugom pismu papa traži da se u bogosluženju
upotrebljava latinski jezik, jer veli: "Koji bi
se pravi sin rimske crkve mogao radovati što Bogu prinosi
žrtvu kod oltara u barbarskom jeziku?" Ti dalmatinski
biskupi koje prekorava papa bili su do pred saziv ovoga
splitskog sinoda pod bizantskim suverenitetom i pod
jurisdikcijom carigradskog patrijarhe od časa kad su
priznali patrijarhu Fotija, bili su dakle u prekidu
s Rimom. Teritorij Hrvata izvan ovih dalmatinskih biskupija
potpadao je pod ninsku biskupiju koja je bila osnovana
oko g. 864. te bila direktno podvrgnuta jurisdikciji
rimskog pape. Naši su noviji historičari (Katić, Barada,
Klaić) mišljenja da se na širokom teritoriju ninske
biskupije upotrebljavalo latinsko bogosluženje i da
se na nj ne odnosi papin prijekor. Drugim riječima,
glagoljsko bogosluženje ili, konkretnije, Metodijevi
učenici našli su utočište u bizantskoj Dalmaciji i u
biskupijama koje su bile pod carigradskim patrijarhatom.
Za nas je zanimljivo da ni papa ni zaključci sinoda
ništa ne osuđuju obred, nego samo traže da se bogosluženje
obavlja latinskim a ne barbarskim jezikom - a pod barbarskim
nikako se nije mislio grčki jezik. Možda bi se iz toga
dalo zaključiti da je obred naših glagoljaša u X. st.
bio zapadnog karaktera, a ako je imao i istočnih elemenata,
to rimskog papu nije smetalo.
Ipak je na ovom sinodu - koji je u prvom redu bio sazvan
zato da se nakon povratka dalmatinskih biskupa pod rimsku
juris-dikciju uspostavi stara splitska metropolija i
da joj se priključi cijeli teritorij ninske biskupije
- u duhu papinskih pisama zabranjeno dalmatinskim biskupima
"in quolibet gradu sclavinica lingua promovere;
tantum in clericatu et monachatu deo deservire. Nec
in sua ecclesia sinant eum missas facere, preter si
necessitatem sacerdotum haberent. . ."8 Taj se
kanon razlicito tumačio, ali u osnovi bio je to pokušaj
da se glagolizam polako istisne prestankom redenja novih
glagoljaša i zabranom vršenja mise na slavenskom - osim
u
--------------------------
7 F. R a č k i, Documenta historiae chroaticae . . .,
Zagreb 1877, str. 188. 3 Cit. prema N. Kiaić, Historijska
podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljeću, Slovo
15-16, Zagreb 1965, str. 243.
2 SIOVO ir
|
slučaju
nestašice svećenstva. Time je ostavljen jedan izlaz,
kao i onim riječima, da glagoljaši mogu Bogu služiti
kao klerici i monasi.
Da
su zaključci od g. 925. doista ostali više-manje mrtvo
slovo, dokaz je već to što je na splitskom sinodu g.
1060. - koji je bio održan pod predsjedanjem papinskog
legata Majnarda zbog provedbe reformnih ideja katoličke
crkve - ponovno pokrenuto glagoljaško pitanje, i da
je na temelju njegovih zaključaka papa Aleksandar II.
obavijestio dalmatinske biskupe: "Sclavos, nisi
latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri.
. . sub excomunicationis vinculo omnimodo prohibemus."9
O tom mnogo opširnije priča kasnije (1266) Toma Arciđakon
u "Historia Salonitana". On dodaje da je sinod
bio sazvan zbog skizme i da se zabranilo slavensko bogosluženje
jer da se govorilo da je "gotska" slova ili
pismenost (kako sada Toma naziva glagoljicu) pronašao
neki heretik Metodije koji je štošta lažna napisao protiv
katoličke crkve. ("Dicebant enim goticas literas
a quodam Methodio heretico fuisse repertas, qui multa
contra catholice fidei normam in eadem sclavonica lingua
mentiendo conscripsit").10 Dakle još se 1060. jasno
i glasno održavala tradicija da je Metodije otac hrvatskog
glagolizma.
No
i nakon ovih zabrana hrvatski se glagolizam uspio održati.
Toma Arciđakon je u vezi sa skizmom ispricao kao lakrdiju
revolt hrvatskog svećenstva koje je na Krku izbacilo
latinaškog biskupa i postavilo svojega Cededu koji je
obavljao sve biskupske funkcije do svoje smrti. Taj
je revolt bio ne samo zbog glagoljanja, nego - kako
je to nedavno prikazala N. Klaić11 - uopće zbog antireformnog
stava hrvatskog dijela klera koji je, izgleda, u više
sjevernodalmatinskih biskupija pristao uz protupapu
Honorija II. koji je stolovao u Rimu do 1064. i vjerojatno
doista posvetio Cededu za biskupa i dao mu direktno
ili indirektno odobrenje glagoljanja. U drugoj polovici
XI. stoljeća bili su Kvarnerski otoci u sastavu tzv.
Dalmatinske mairke istarsko-kranjskog markgrofa Ulrika,
a to je bio politički okvir unutar kojega je djelovao
antireformdstički tabor i odatle se glagolizam mogao
širiti po hrvatskom kopnu. To je bilo olakšano činjenicom
da je krčki biskup od sredine XI. stoljeća do osnivanja
senjske biskupije g. 1154. i na kopnu držao nekoliko
župa. Dalju ekspanziju glagolizma prema sjevernoj Hrvatskoj
vjerojatno je spriječilo osni-
--------------------------
8 F. Š i š i c, Prirucnik izvora za hrvatsku povijest
I, Zagreb 1914, str. 237.
10 Thomas Archidiaconus: Historia Salonitana, izd. Racki,
Zagreb 1894, str. 49.
11 N. K1 a i c, Historijska podloga, Slovo 15-16, str.
258-278.
18
|
vanje
zagrebačke biskupije od strane mađarskog kralja Ladislava
g. 1094. U posljednje doba odbacuje se mišljenje starijih
historičara da je u Posavskoj Hrvatskoj postojalo glagoljanje
prije osnutka zagrebačke biskupije, a "eror idolatrie"
zbog kojega je navodno ova biskupija osnovana (prema
izrazu Felicijanove isprave iz 1134.) ne može biti glagoljanje
već idolatrija poganske prirode.12 Zagrebačka biskupija
bila je od svog osnutka uviijek latinska, a glagoljaši
su kasnije u nju dolazili kao bjegunci pred Turcima.
Tzv. "monasteria Graecorum" što se spominju
u Srijemu i Ugarskoj u XII-XIII. st. nisu bili glagoljaški
samostani.
Poslije
XI. st. ne čuju se više zahtjevi za ukidanje glagoljskog
bogosluženja. Nastao je neki modus vivendi. Mnoge su
se stvari izmijenile, ali nama sve komponente promjena
nisu poznate. Bizantska je vlast krajem XII. st. znatno
oslabila, a ojačala moć Latina i papinstva. Papa Inocencije
III. upeo je sve snage da za Rimsku crkvu predobije
balkanske Slavene pa čak i Ruse, u čem je imao stanovitih
uspjeha. S takvom njegovom politikom u vezi je zasjedanje
Lateranskog koncila g. 1215. na kojem je bilo i formalno
zaključeno da se dopušta raznolikost jezika i obreda
u crkvi, što su bez sumnje i glagoljaši mogli na sebe
primijeniti. Na toj liniji dolazi konačno i do konkretnih
odobrenja glagoljanja od strane Rima: g. 1248. odobrava
papa Inocencije IV. senjskom biskupu da se i on prilagodi
svojem svecenstvu koje se služi slavenskom oficijaturom
(što znači da papi glagoljanje više nije nikakav trn
u oku); g. 1252. odobrava preko krčkog biskupa benediktincima
u Omišlju na Krku da obavljaju slavensko bogosluženje
kako su to činili i njihovi prethodnici. Ovo zvuči kao
da je Rimska crkva vec u XIII. st. došla na onu misao
koja ju je obuzela u XVII. st., a to je da bi hrvatski
glagoljaši, koji su se prilagodili u liturgiji i drugim
oblicima crkvenog života zapadnoj crkvi, jednoga dana
mogli poslužiti kao most prema Slavenima istočne crkve
koji imaju isti jezik u liturgiji, a možda i prema heretičkoj
crkvi bosanskoj. U XIII. st. potvrdena je i jedna vrlo
interesantna promjena koja se odnosi na mišljenje o
postanku hrvatskoga glagolizma. U pismu pape Inocencija
IV. senjskom biskupu Filipu (koje smo spomenuli) veli
se: "Porrecta nobis tua petitio continebat, quod
in Sclavonia est littera specialis, quam illius terre
clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant
in di-
--------------------------
1:2 N. K1 a i c, Neki problemi najstarije povijesti
biskupsko-kaptolskog Zagreba i kraljevskog Gradeca,
Iz starog i novog Zagreba IV, Zagreb 1968, str. 19-22.
2* 19
|
vinis
oficiis celebrandis."13 Dakle papa piše, kako je
u biskupovu pismu stajalo, da se tamošnji kler služi
pismom14 za koje oni tvrde da ga imaju od sv. Jeronima.
Ovaj preokret u tradiciji od Metodija (proglašena heretikom)
na Jeronima zahvatio je kod Hrvata vrlo širok odaziv
kod klera i pisaca sve do u XVIII. st. Jeronim je postao
ponos Hrvata, a glagoljica je dobila ime kao pismo sv.
Jeronima; čak su je Hrvati za Karla IV. prenijeli i
u Češku tako da je kralj Karlo u fundacionalnoj ispravi
emauskog samostana 1347. dao napisati da će se u njemu
službe obavljati na slavenskom jeziku iz poštovanja
prema sv. Jeronimu, prevodiocu Svetog pisma sa hebrejskoga
na latinski i slavenski jezik. No crkvu je Karlo dao
posvetiti i sv. Jeronimu i sv. Ćirilu i Metodiju. Time
kao da je u nedoumici spojio i češku i hrvatsku tradiciju.
Bez
sumnje je ovaj preokret u hrvatskoj tradiciji nastao
zbog dva razloga: prvo, što je službena Rimska crkva
Metodija proglašavala heretikom, a drugo, što se pojam
Dalmatinac sve više poklapao s pojmom Hrvat, i što se
održavalo vjerovanje da su Hrvati u svojoj zemlji autohtoni.
Na tu autohtonost apelirao je i papa Ivan X. u svojem
pismu kralju Tomislavu g. 925. gdje kaže da su Slaveni
već u apostolsko doba primili vjeru, kad je biskup u
Saloni bio sv. Dujam i Hrvati potpadali pod solinsku
metropoliju. Shvaćanja o autohtonosti Hrvata (a i drugih
južnih Slavena) uporno se podržavalo kod mnogih hrvatskih
pisaca sve do u XVIII. stoljece. Istom kad se raspršila
ova teorija, mogla se raspršiti i teorija o Jeronimovoj
ulozi u davanju pismenosti Hrvatima.
Ipak
su se u mnogim pismenim spomenicima paralelno održavale
obje tradicije, pa i kod hrvatskih glagoljaša. Zbog
nestašice izvora ne bismo mogli ništa reći za starije
doba, ali od prve polovice XIV. st. u hrv. glag. kalendarima
(počevši od Vat. Illir. 4) komemoriraju se kao sveci
i Ćiril i Metodije (14. II, na isti dan uz rimskog sveca
Valentina); u cijelom nizu glagoljskih brevijara od
XIV do XVI. stoljeća nalazi se cijeli oficij u čast
Ćirilu i Metodiju kao proprium. Posljednji štampani
brevijari koji časte Ćirila i Metodija (a to su Baromićev
iz 1493. i Brozićev iz 1561.) stiliziraju u kalendaru:
"Ćurila i Metodie is(povedniku) du(pleks) sv(oemu)
eziku."
--------------------------
13 L. J e 1 i c, Fontes historici liturgiae glagolito-ramanae
... Veglae 1906, Fontes liturgiae glagolito-romanae
XIII saeculi, str. 9.
14 Rijec "littera" ne znači samo pismo, nego
i jezik.
20
|
Uza
sve to što je nauka raspršila pojmove o autohtonosti
Hrvata i o vezi sv. Jeronima sa slavenskom pismenošću,
ipak je jeronimovska tradicija u posljednjim decenijima
inspirirala više autora idejom o zapadnom podrijetlu
glagoljice, i to hronološki starije od Ćirila i Metodija.
Za to su našli oslonac u spisima za koje se danas može
reći da su zapravo mistifikacija. Rabanus Maurus (784-856)
u spisu "De inventione linguarum" napisao
je: "Litteras etiam Aethici philosophi cosmographi
natione Scythica, nobili prosapia, invenimus, quas venerabilis
Hieronymus presbyter ad nos usque cum suis dictis explanando
perduxit" - našto je dodao sliku tih slova.15 K.
Šegvić je kod nas pokušao da u tim slovima prepozna
glagoljicu,16 ali ti znači imaju doista malo sličnosti
s glagoljicom, manje nego što je možemo naći u runama
i nekim istočnim pismenima. O toj Kozmografiji i o pismenima
filozofa Aethicusa pisali su i neki drugi pisci misleći
da potječu doista iz Jeronimova pera ili njegova doba,
tj. IV. stoljeća, ali je stvar podvrgao analizi H. Löwe
i zaključio da ta Kozmografija u kojoj se nalazi spomenuti
alfabet ne pripada sv. Jeronimu Stridonskomu nego biskupu
salzburškom Virgilu, rodom Ircu, koji se sakrio za autoritet
sv. Jeronima.17 Kako je medutim g. 1940. Michael Hocij
izašao sa svojom raspravom "Die westlichen Grundlagen
des glagolitischen Alphabets"18 u kojoj je paleografskom
metodom i tabelama dokazivao kako je glagoljica izvedena
iz latinskoga pretkarolinškog kurzivnog pisma VII-VIII.
st. i to spečificno iz mletačko-istarskog prostora,
to je onda Wilh. Lettenbauer povezao Hocijevo izlaganje
s Löweovim rezultatima o Kozmografiji Aethicusa-Virgila
i došao do, ipak, nesigurnog zaključka da je Virgilovo
pismo bila glagoljica nastala na latinskoj osnovi negdje
na akvilejskoistarskom području, i da je za cijelo stoljeće
starija od Ćirila i Metodija.19 Slično je Lettenbauer
precizirao svoje mišljenje i u zbomiku "Cyrillo-Methodiana",
ali je svoj članak vrlo rezignirano završio: "Es
scheint ausserst schwierig, fast aussichtslos, Licht
in das Dunkel der Entstehung des glagoliti-
--------------------------
15 Migne, P L 112, c. 1579-1584.
16 K. Š e g v i c, Jeronimovska tradicija u djelu Hrabana
Maura, Nastavni vjesnik 39, Zagreb 1931, str. 189-196.
17 H. L, 6 w e, Ein literarischer Widersacher des Bonif
atius. Virgil von Salzburg und die Kosmographie des
Aethicus Ister, Mainz 1953, Akademie der Wissenschaften
und der Literatur, Abh. der Geistes- und Sozialwiss.
Klasse, Jg 1951, Nr. 11.
18 Siidostdeutsche Forschungen, J. IV, H. 3-1, Leipzig
1939, str. 509-600.
19 W. Lettenbauer, Zur Entstehung des glagolitischen
Alphabets, Slovo 3, Zagreb 1953, str. 35-48.
21
|
schen
Alphabets zu bringen . . ."20 Lettenbauerovu je
mišljenju dala potkrepe i lingvistička grada našeg prof.
Petra Skoka koji je upozorio na neke termine i onomastiku
koji bi potvrđivali misioniranje Hrvata iz akvilejske
patrijaršije.21 Samo čini mi se da su ljudi koji se
na ovaj članak pozivaju u vezi s postanjem glagoljske
pismenosti u njem vidjeli više nego što ima, jer termini
o kojima Skok govori (kao prvad, plovan, žakan i dr.)
nisu toliko potvrdeni u liturgijskim tekstovima koliko
u narodnom govoru i mogli bi više govoriti za pučku,
makar i pretćirilometodsku kršćansku terminologiju primljenu
s furlansko-akvilejskog područja. Kad bi se glagoljska
pismenost bila vezala na ovaj zapadni kraj, stoljeće
prije Ćirila i Metodija, bilo bi se to manifestiralo
i u ostacima akvilejske liturgije koja u hrvatskom glagolizmu
nije potvrđena. A i praktičiranje akvilejske jurisdikcije
na terenu Panonije i Dalmacije historijski je vrlo labavo
potvrđeno; akvilejski svetac Hermagora (premda je dosta
potvrđen u narodnoj onomastici) nema primjene u sanktoralu
hrvatskih glagoljaša.
Pristaše
ove tzv. zapadne teorije u novije doba (a to su M. Japundžic
i M. Tadin) prinose još neke argumente.22 Jedan je taj
da su Kijevski listici prijevod jednog zapadnog sakramentara
koji je bio u upotrebi u akvilejskom i salzburškom području
i koji je za vrijeme Ćirila i Metodija već bio izvan
upotrebe. Medutim taj je spomenik pisan staroslavenskim
jezikom s elementima moravsko-češke redakcije, bez hrvatskih
tragova (osim ako se izuzme oblik tuzimb mj. cuzimb).
To što je u doba Ćirila i Metodija već bio antikviran,
slab je argumenat za vrijeme, kada liturgijske reforme
na Zapadu nikad nisu bile univerzalne. A dopustiti cijelo
stoljeće prije Ćirila hrvatskoglagoljski sakramentar,
znači dopustiti postojanje cijele slavenske liturgije
i pisma nadomak Akvileje i Venecije, usred latinskog
mora; znači dopustiti da za to nisu znali ni "trojezičnici"
koji su (prema ŽK) vodili oštru diskusiju s Ćirilom,
da za to nije znao ni Ćiril, koji je u toj raspri nabrajao
sve i gotovo nepoznate narode
--------------------------
30 W. Lettenbauer, Bemerkungen zur Entstehung der Glagolica,
Cyrillo-Methodiana. Slavistische Forschungen 6, Koln-Graz
1964, str. 401-410.
21 P. Skok, Uslovi života glagoljice, Slovo 3, Zagreb
1953, str. 50-61.
23 M. J a p u n d ž i c, Hrvatska glagoljica, p. o.
iz Hrvatske revije XIII, Buenos Aires 1963, str. 469-491;
M. Tadin, La glagolite ("glagoljica") en Istrie,
Croatie et Dalmatie depuis ses debuts jusqu'a son approbation,
limitee et bien definie, par le Saint-Siege (1248 et
1252), [u grčkom zborniku]: (tekst grčkim pismom),
I, Solun 1966, str. 293-329.
22
|
koji
slave Boga na svom jeziku, čak da za to nije znao ni
crnorizac Hrabar. Tomu nimalo ne pridonosi ni argumenat
iz spisa Conversio Bagoariorum et Carantanorum, da je
"quidam Sclavus", tj. Metodije, došao iz Istre
i Dalmacije, jer je to kasniji dodatak koji nije nicim
potvrden, a prije je vec isti izvor upotrebio za Metodija
izraz "quidam Grecus". A konačno, mislim da
su Vajs, Grivec, Vašica i - drugi na pravom putu kad
prikazuju karakter ćirilometodske liturgijske djelatnosti
kao zasebno i pomirljivo djelo koje je tražilo srednji
put, i baš su zbog toga njeni tvorci izabrali liturgiju
sv. Petra (koja je u osnovi rimska liturgija) i preveli
je s grčkoga na slavenski. Naravno, da pristaše zapadnog
shvaćanja, u nemogućnosti da prijedu preko grčke osnove
staroslavenske književnosti u tekstovima i istočnoslavenskim
i hrvatskim, dopuštaju da su se Ćiril i Metodije u svojim
tekstovima poslužili i predlošcima zapadnog (hrvatskog)
govora i da su odatle potekle neke crte zapadnih (latinskih)
biblijskih prijevoda u slavenskim tekstovima, kojih
podrijetlo slavisti ne znaju objasniti; istog bi postanja
bile i mlade jezične pojave u staroslavenskim glagoljskim
tekstovima, kao što je denazalizacija, zahirivanje poluglasova,
depalatalizacija, kontrakcije u složenoj deklinaciji
u Kloz, Mar, Zogr, Ass, Gršk frgm i Bec frgm.
Naravno,
da je od takve koncepcije bio samo jedan korak do objašnjenja
onog toliko diskutiranog mjesta u ZK VIII 15: Konstantin
Ćiril je naišao na Hersonu na evandelje i psaltir pisan
"rus skymi
pismeni" i na čovjeka koji je tim jezikom govorio
pa je doskora počeo i sam čitati i govoriti tim jezikom
- što mu nije bilo teško, jer su evanđelje i psaltir
bili pisani jednim slavenskim jezikom sa Zapada (iz
franaokih krajeva) i glagoljskim pismom. Znaci da izraz
"russkymi
ili "ruš'kimi" (ili "rostsky") treba
ispraviti u "fruškimi"
(= franacki ili latinski), kako je to već 1924. (Slavia
3) predlagao Iljinskij. Nije to, naravno, bio latinski
jezik i pismo, jer bi ga bio Konstantin odmah prepoznao,
nego je to bio jezik koji je Konstantin mogao razumjeti,
samo mu je pismo bilo neobično pa se morao malo potruditi,
tj. kako legenda kaže: usporedivati sa svojim jezikom,
prepoznavati slova (glasove), vokale i konsonante.
Ja
bih ovdje od svoje strane kazao da mi se čini, nakon
svega što je o tom mjestu Ćirilove legende pisano, da
je pitanje "ruskih" pismena još uvijek neriješeno.
U gl. XVI. ŽK u nekim je ćirilskim rukopisima zamijenjeno
ime "Suri" u "Rusi", premda se doista
radi o Sircima; isto tako je u marčanskoj varijanti
(srpska recenzija) Skazanja o sloveseh črnorisca Hrabra
na mjestu gdje je doista riječ o
23
|
sirskom
jeziku napisano "rušškim ezikom". Uostalom
- da se vratimo na problem - čini mi se da Konstantin-Ćiril
doista nije za osnovu svoga novog pisma uzeo ono pismo
i knjige koje je vidio na Hersonu. To izlazi ne samo
od tvrdnje izvora (kao što je Klimentova Pohvala Ćirilu,
črnorizac Hrabar i Conversio Bagoariorum) da je on izumio
novo pismo, nego i iz logike. Zar bi pisac ZK bio tako
naivan da bi pričao najprije kako je Konstantin našao
na Hersonu "rusko" pismo koje je mogao dobro
čitati (dakle glagoljicu), a malo dalje kako se taj
isti Konstantin dao po carevoj želji na molitvu zajedno
s drugovima da mu Bog otkrije pismo za Moravljane i
on doista "složi pismena i nacetbesedu
pisati evangel'sku" (ŽK XIV 13). Isto tako taj
isti pisac ŽK u gl. XVI. priča kako su Ćirila kod prepirke
s latinskim klerom u Veneciji pitali: "Človeče,
skaži namkako
si ty stvoril,
nynja Slovenemknigy
i učiši, ih'že nestniktože
inprveje
obrel,
ni apostolni
rim'skyi papa ni bogoslov Grigorije ni Jeronim(!)
ni Avgustin."23
Dakle ni venecijanski kler nije znao da bi u njihovu
susjedstvu postojalo neko slavensko pismo, a ni bogosluženje.
Sto
napokon znači jedna perikopa iz Ivana 13, 1-36 koja
se našla samo u tzv. Wertheimskom glag. fragmentu misala
iz XIV. st.24 na koju se pristaše zapadne teorije pozivaju
kao na potvrdu galikanskog utjecaja (misle starijeg),
kad i taj fragment ima isto onakve biblijske tekstove
osnovane na staroslavenskom (= grčkom) predlošku s intervencijama
iz Vulgate kao i ostali glagoljski misali. Galikanski
utjecaji u liturgiji širili su se po cijeloj zapadnoj
Evropi iz sjeverno-francuskih opatija, osobito putem
benediktinskih redovnika. Ti su utjecaji prodirali i
u rimsku liturgiju u užem smislu. Čini se da su se i
u nas do XII ili XIII st. za glagoljsku pismenost brinuli
ponajviše benediktinci i da je iz njihovih opatija -
a za nekoliko ih znamo da su bile glagoljaške - zračila
odredena kultura, pa i formiranje liturgijskih obrazaca
i benediktinski sanktoral. Ne možemo pretpostaviti da
su od časa intervencije Karla Velikoga netragom nestali
ostaci Vetus Latinae i u latinskim predlošcima.25
--------------------------
23 F. Grivec-F. Tomšić, Constantinus et Methodius Thessalonicenses.
Fontes. Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 4, Zagreb
1960, str. 134-135.
24 Izd. H. B o h m, Das Wertheimer glagolitische Fragment,
Meisenheim am Glan 1959.
25 M. J a p u n d ž i c, o. c. 479, veli da je našao
dva lista (palimpsesta) misala koja su za jedno stoljeće
starija od vatikanskog Borg.-illir. 4 (dakle iz XIII.
st.). Misal "sudeći po gradualu treće božicne mise...
bio je galikanski misal". Nije mi poznato da li
je do danas autor publicirao taj palimpsest. Isto tako
nije mi poznato da li je Japundžić publicirao svoje
rezultate u usporedivanju hrvat-
24
|
Vraćajući
se na osnovnu zamisao ovog referata moram priznati da
sam dosad utvrdio samo okosnicu problematike oko osnovnih
determinanata hrvatskog glagolizma u njegovoj startnoj
fazi. Nestašica hrvatskoglagoljskih tekstova iz vremena
prije XIII. st. onemogućuje nam da utvrdimo sastavne
elemente hrvatskog glagolizma najstarijeg perioda, pa
je naša nauka prisiljena da njegove determinante rekonstruira
iz kasnijih tekstova koji su, srećom ili nesrećom, u
većoj mjeri konzervativni i prilično neuniformirani.
Preokret koji je nastao u XIII. st. bez sumnje nije
nastao odjednom, nego se morao ispoljiti u polaganom
procesu koji bi se grubo mogao definirati - kako je
na jednom mjestu napisao prof. Hamm - kao prijelaz iz
ilegalnosti u legalnost. Proces legaliziranja imao bi
se u prvom redu sastojati u prilagodivanju novim liturgijskim
oblicima koji su se razvili u toku stalnih liturgijskih
i tekstualnih promjena i "revolucija" u krilu
zapadne crkve i završili formiranjem skraćenog, tj.
plenarnog misala i brevijara. Ta je, iako ne definitivna,
reforma zapadne liturgije izvršena u toku XII. i početkom
XIII. st. Franjevci su je primili i usavršili i svojim
naglim širenjem po cijeloj Evropi donijeli u sve krajeve.
Stoga ona u prilicnoj mjeri nosi njdhov pečat. Od tada
misali i brevijari nose naslov s oznakom "secundum
consuetudinem curiae Romanae" ili slično, a stari
kodeksi kao što su antifonari, graduali, lekcionari,
homilijari i sl. većinom su uklonjeni iz crkava kao
nepotrebni. Te nagle promjene glagoljaši sigurno nisu
mogli slijediti, ali kompiliranje plenarnog misala i
skraćeno koncipirane oficijature u obliku brevijara
moralo je postati njihov prvi zadatak već od prvih godina
XIII. stoljeća., a to je baš vrijeme pape Inocencija
III. i održavanja Lateranskog koncila, o čemu smo govorili.
Formiranje ovih osnovnih knjiga hrvatskog glagolizma
smatram stoga ključnim problemom u procesu evolucije
našeg glagolizma bilo za osvjetljenje mladeg bilo starijeg
razdoblja. Tu je važan zadatak naše znanosti, a mi smo
dosad na njemu vrlo malo uradili, premda se tu kriju
rješenja raznih pitanja iz naše kulturne historije.
Zbog
kratkoće vremena nisam u mogućnosti da ovdje utvrdujem
koji su sve faktori djelovali na formiranje strukture
ili fizionomije hrvatskog glagolizma u ovo prijelomno
doba, posebno na formiranje skih glagoljskih evandelja
s ćirilometodskim prijevodom, s Vulgatom, s Vetus Latinom
i sa starim grčkim prijevodima. Našao je, veli, preko
tisuću razlika, a velik se dio razlika nalazi samo u
Vetus Latina i to ponajviše u tekstovima koji su pisani
na području Reims-Tours. Iz toga zaključuje "da
su hrvatski glagoljski biblijski tekstovi prevedeni
prije prijevoda sv. Ćirila" (str. 480).
25
|
njegove
baze - liturgijskih knjiga. Bitćce to tema posebne rasprave.
Ovaj čas ne mogu se oteti potrebi da u završnici ovog
referata rezimiram najosnovnije.
Prvo,
hrvatski su glagoljaši u evoluciji glagoljskog pisma
sačuvali kontinuitet s najstarijim glagoljskim pisanim
spomenicima (koji su se potvrdili u Češkoj, Bugarskoj,
Makedoniji pa i u Rusiji) stvorivši definitivno baš
u toku XIII. st. svoj novi dvolinijski (uglati) tip
glagoljice. Sličan proces odigrao se kod njih i u pogledu
jezika: staroslavenski jezik evolvirao je ne tako sistematski
kao pismo, pa se već u fragmentima XIII. st. drastično
jedni uz druge nalaze arhaični i novi narodni elementi.
Moravizama ima samo u leksiku, i to u prvom redu u onim
spomenicima koji su nastali u Češkoj s kojom se nastavio
kontakt i u X. i XI. stoljeću. Neobično su se dugo i
ustrajno održali grčki itacizmi, kao i bugarski refleksi
št i žd, dok češkim refleksima c i z nema traga. Kod
nas se razvila opća funkcija slova "đerv"
za glas j od početka XIV. stoljeća.
Pri
kompiliranju novih liturgijskih knjiga po "zakonu
rimskoga dvora" (kako se to veli), glagoljaši su
postupali kombinirano: gdje god se to moglo, preuzeli
su svoje tradicionalne tekstove, a gdje ih nisu imali,
prevodili su iz latindkih predložaka. Pri tom poslu,
oni su često pokušavali da ispravljaju svoje stare tekstove
po latinskom uzoru (što se osobito očitovalo u prilagodivanju
biblijskih tekstova Vulgati). Ali to je uradeno bez
sistema, jer se ta naša reforma nije izvršila odjednom
niti na jednom mjestu - o čem svjedoče različite redakcije
naših misala i brevijara s priličnim razlikama u sadržaju
i drugim detaljima. Samo pojedine partije iz sastava
naših knjiga nalaze svoje izvore, ali ne postoji latinski
misal ili brevijar koji bi se mogao pokazati kao neposredan
predložak naših.
Što
se tiče starih, tradiranih tekstova, oni nam se nisu
sačuvali u originalu, tj. u posebnim spomenicima, jer
su postali nepotrebni nakon spomenute reforme. Ali da
smo ih imali i da su se naši redaktori novih kodeksa
njima služili, imamo dovoljno dokaza u samim tim novim
kodeksima gdje nalazimo biblijske i neke druge tekstove
koji pokazuju isti izvor kao i analogni tekstovi u starim
glagoljskim i ćirilskim kodeksima bugarskim, makedonskim,
srpskim i ruskim - o čem ovdje u pojedinosti ne možemo
ulaziti, a to je uostalom stvar koja je slavistima dobro
poznata. Ipak bih posebno istakao srodnost naših tekstova
evanđelja s bosanskim tekstovima, jer oni mogu poslužiti
kao poredba, kako je to kod nas bilo prije reforme.
Imamo i drugih potvrda, ali ja ću spomenuti neke direktne.
U crkvi u Omišlju
26
|
čuvali
su jednu bibliju kao dragocjenost, pa su je prilikom
svake opasnosti pohranjivali na sigurno. To su učinili
g. 1475. i 1480. (isp. bilješke u Vatikanskom misalu
111. 4). Josip Vajs je posumnjao da se tu možda radilo
o latinskoj bibliji, jer nije znao za podatak biskupske
vizitacije iz g. 1590. gdje se veli: "Biblia in
carratere schiavo in carta bergamena in foglio."26
Možda je ostatak te biblije jedan glagoljski fragment
Apostola iz početka XIV. st. koji se našao u Omišlju.27
Još je potvrdeno postojanje jedne biblije u Belom na
Cresu g. 1480, a ona se spominje i u inventaru 1624.
kao "Una Biblia in schiavo in bergamina mal in
color et mancante di molte carte".28 Jedan stari
glagoljski evandelistar nalazio se u Osoru na Cresu
još g. 1895, a bio je pisan na pergameni sa oslikanim
inicijalima.29 Uništili su ga talijanaši. Iz historije
hrvatskih protestanata poznato je kako su tražili na
Cresu jednu bibliju i kako im je na kraju došla u ruke
1563. Konačno na Krku (u Vrbniku) našao se poznati Grškovićev
fragmenat Apostola iz XI-XII. stoljeća. Komad zbirke
homilija za liturgijsku upotrebu, tzv. Ljubljanski homilijar
iz XIII. st., takoder ide u predreformno doba. Usput
rečeno, u Krku se u XV. st. nalazio i Kločev glagoljaš.
Kakve
su se improvizacije i ispravljanja znala dogoditi pri
kompiliranju glagoljskih reformiranih liturgijskih kodeksa,
pokazat ću na dva primjera. U Brevijaru rimske kurije
bilo je predviđeno na petu nedjelju po Epifaniji čitanje
iz Pavlove poslanice Galaćanima. Glagoljaš je - bilo
iz nepažnje, bilo što mu nije bio pri ruci pravi tekst
- uzeo iz jednog čitavog Apostola, koji je sadržavao
i tzv. skazanija (uvode) u poslanice sirijskog ili egipatskog
đakona Euthalija, 16. glavu poslanice Rimljanima i skazanije
za prvu poslanicu Korincanima, podijelio to na štenja
i stavio naslov "k' Galatom". Tu stvar nalazimo
u spomenutom Omišaljskom fragmentu iz poč. XIV. st.,
u jednom Akademijinu fragmentu s kraja XIV. st. i u
I. Novljanskom brevijaru iz g. 1459.30 Da stvar bude
zanimljivija, taj ubačeni dio Apostola predstavlja jednu
zasebnu redakciju, u kojoj se poslanica
--------------------------
26 Vj. Štefanić, Knjige krčkih glagoljaša u XVI stoljeću,
Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor XV,
Beograd 1935, str. 14-15. Ta se Biblija spominje (bez
oznake jezika) i u zapisniku apostolske vizitacije g.
1579. i u biskupskoj vizitaciji 1609.
27 Isp. Vj. Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka,
Zagreb (JAZU) 1960, str. 196-200.
28 Arhiv Osorske biskupije u Krku, XX, str. 581.
29 Malleolus Pseudo-Fertinatensium, Zadar 1902.
30 Vj. Štefanić, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije
I, Zagreb 1969, str. 103.
27
|
naziva
"pušćenoe pisanie", a oblici imena imaju grčke
nastavke na -os: Timoteos,
Lukios, Ter'tios, Gaios, Kuartos. Ovakvi oblici dolaze
u ruskom Čudovskom apostolu iz XIV. st., a Tolstojevski
apostol ima isti naziv "pušćenoe pisanie";
neki detalji, kao jedan o ulozi dijakonise Fuvosije,
nalaze se i u bosanskom Hvalovu zborniku iz poč. XV.
st. Glagoljaši su dakle raspolagali i s tekstovima jedne
druge redakcije svetopisamskih knjiga, kao što pokazuje
Apostol sa skazanijima i Fraščićev Psaltir s komentarom.31
Drugi
je primjer oficij u čast Ćirilu i Metodiju koji nalazimo
u 11 glagoljskih brevijara, ali u tri različite verzije.
Ovakvom službom glagoljaši su potvrdili da su odavna
primili iz Moravske ili Češke tekstove koje su unijeli
u svoju oficijaturu u doba kad se to još moglo, tj.
dok je još Rimska crkva tolerirala uvodenje raznih lokalnih
kultova svetaca. No sama činjenica da su oficij razvili
u tri različite verzije, kao i još neki detalji koje
ću sada spomenuti, govori za to da je ovaj oficij uza
sve češke jezične i stvarne elemente došao k nama sa
svojim elementarnim dijelovima, ali da je istom za vrijeme
stvaranja glagoljskog brevijara dobio konačne oblike
(u tri tipa) po načelima rimske oficijature. Oficij
Ćirilu i Metodiju ugurali su glagoljaši u brevijar na
dan smrti Ćirilove 14. II, tj. na dan kad je Rimska
crkva slavila svog mučenika Valentina. Marija Pantelić,32
koja je konstatirala treći tip službe u novootkritom
Brevijaru popa Mavra iz 1460, izrazila je mišljenje
da su redaktori službe tipa Ljubljanskog brevijara ubacili
u službu Valentina mučenika imena slavenskih apostola
i tako su oni dobili homiliju i tzv. kapitule koji se
u rimskom oficiju upotrebljavaju za mucenike (što Ciril
i Metodije nisu bili), a to je isto provedeno i u Reimskom
evanđelistaru gdje su misne perikope (i to Mat. 10,
34-40 i Knj. mudrosti 10, 17-21) uzeti iz Commune martyrum.
Naprotiv, služba u II. Novljanskom brev. kao i ona u
Brevijaru popa Mavra osnovane su na Communu ispovjednika.
Mavrov Brevijar ima na večernji 5 psalama koje su uveli
franjevci, osobito psalam 116. umj. 113. U takvom rimskom
okviru bilo je najviše slobode u biranju odlomaka za
čitanje. To su glagoljaši iskoristili pa su u tri različita
izbora donijeli u lekcijama već poznate odlomke iz ŽK
gl. XIV 2 - XV 4 i XVIII 7-13. Odlomci iz gl. XIV. i
XV. podudaraju se više-manje s ćirilskim rukopisima,
dok
--------------------------
31 J. H a m m, Psalterium Vindobonense. Schriften der
Balkankommission, Lingv. Abt. XIX, Wien 1967. (uvod
i izdanje teksta).
32 M. P a n t e 1 i c, Glagoljski brevijar popa Mavra
iz godine 1460, Slovo 15-16, Zagreb 1965, str. 110-122.
28
|
oni
iz gl. XVIII. nemaju direktne analogije u ćirilskim
rukopisima. Najzanimljiviji je u improvizaciji lekcija
Mavrov brevijar koji je u lekcije stavio i tekst Klimentove
Pohvale Ćirilu i tekst iz ŽK te sve podijelio na štenja
kako treba u rimskom oficiju. Vrlo su zanimljive i druge
promjene koje su glagoljaši izvršili u starom tradiranom
tekstu. U Mavrovu se tekstu u himnu Ć. i M. upleo i
Valentin u stihu: "Sveti erei tvoi g(ospo)di Kurilt
i V'lentin i Metudei". Svoje vrsti nostrifikaciju
službe pokušavali su redaktori raznih tipova provoditi
na svoj način. Jedni su sačuvali ime "slovinski",
a Mavrov veli: "i vse knigi hr'vat'ske tlmačiše".
Mavrov je prvu lekciju poceo: "V Dlmacii v Soline
gr(a)de roistvo s(veta)go Kur(i)la i br(a)ta ego Metudie
ot roda Deokliciena c(esara) i s(veta)go Gae p(a)pi",
a brevijari tipa Novljanskog imaju umjesto Solina "v
grade rimsce". Solin umj. Solun ima i Ljubljanski
brevijar. Dalmatinska tradicija o povezivanju Dioklecijana
s Gajem papom Dalmatincem proširila se kod glagoljaša
i na Ćirila i Metodija. Tradiciju o češkoj zemlji u
oficiju Ć. i M. naši su glagoljaši dobro sačuvali.
Zanimljivo
je za odnose medu češkim, hrvatskim i ruskim tekstovima
konstatirati da se perikope u našoj službi Ć. i M. više
podudaraju s ruskom arhaičnijom skupinom rukopisa ŽĆ
(minejski tekstovi) koji su sačuvali i moravizme (konstatacije
van Vijka, Kyasa i nedavno Radovića).331 tekst Pohvale
Ćirilu u Mavrovu brevijaru najviše ima podudarnih mjesta
s ruskim rukopisom Savvaitova iz XV. st. (Konstatacija
M. Pantelić).
Neuniformiranost
je jedna od karakteristika naših kodeksa. Ona se naročito
vidi u različitom izboru svetačkih lekcija i uopće u
opsegu lekcija. Razlike nastaju u tretiranju pojedinih
dana kao blagdana nižeg ili višeg ranga - a to ovisi
o kraju (biskupiji), o crkvenom redu za koji je kodeks
pisan, o razlikosti predložaka koji su bili nosioci
određenog svetačkog sloja itd. Naročito su velike razlike
u kalendarima, jer su se u njih promjene najlakše unosile.
Zato se često kalendar prilično razlikuje od tzv. propriuma
svetaca, koji se teže mijenja. Kalendari i sanktoral
vrlo su dobri indikatori za utvrdivanje kulturnih utjecaja
iz različitih geografskih pravaca. Kalendari naših liturgijskih
kodeksa XIV-XVI. stoljeća svi u osnovi imaju rimski
svetački sloj, ali su oni u većoj ili manjoj mjeri infiltrirani
drugim slojevima. Neki su bogati osobito istočnim slojem
svetaca, koji su možda
--------------------------
33 N. Radovich, Le pericopi glagolitiche della Vita
Constantini e la tradizione manoscritta cirillica. Bibliotheca
Enrico Damiani diretta da Nullo Minissi, 1, Napoli 1968
(uvod i tekstovi s literaturom).
29
|
tradirani
od starine, tj. iz bizantskih vremena (možda im je podrijetlo
i južnotalijansko), a neke su donosili benediktinci
zajedno sa francuskim slojem koji je u našim kodeksima
u dosta velikoj mjeri zastupan. U nekim je kodeksima
i Uskrs po galikanskom uzoru fiksiran 27. III. Instruktivna
je analogija u zagrebačkoj latinskoj crkvi u kojoj je
francuski sloj također prenesen direktno iz francuskih
kodeksa (premda preko Ugarske) koji su poslužili kao
osnov za razvitak posebnog zagrebačkog obreda. U glagoljaša
je zastupan i sloj ugarskih svetaca (Adalbert - češki
Vojtjeh, Stjepan kralj, Emerik, rjeđe Ladislav), domaći
patroni (splitski Dujam i Gaj papa, zadarski Dunat,
Irina, Krsogon, Semion i ninski Asel i Marcela, rabski
Krstofor, dubrovacki Blaž, kotorski Tripon, porečki
Mavar, rovinjska Eufemija, tršćanski Zust, riječki Vid,
krčki odnosno sisački Kvirin, istarsko-akvilejski Hermagora
i Fortunat itd.); slavensko-češki sveci su: Kuril ili
Curil i Metodije, Veceslav, manje Ludmila; specifično
ruskih, bugarskih i srpskih svetaca kod naših glagoljaša
XIV-XVI. st. nema.
Zaključujući
ovaj nedovršeni osvrt na determinantne faktore koji
se očituju u hrvatskom glagolizmu konstatiram kako ova
materija iziskuje specifične lingvističke, književnohistorijske
i liturgističke studije. Problematika svih tih struka
uzajamno se isprepliće, rezultati jedne kategorije daju
osnovu za rješenja druge kategorije. Stoga za naoko
malene rezultate treba uložiti velik trud, da bismo
na kraju dobili jasniju sliku razvitka naše kulture
i književnosti.
30
Na
vrh stranice
|
