Glagoljska pismenost na području Vinodola
Vinodol
Povijest i nastanak
Početna  O Vinodolu   Priroda   Povijest   Običaji   Udruge   Galerije slika   Izleti
 

Povijesne crtice
  
  odine 863. su braća Konstanin Ćiril i Metod krenuli među moravske slavene u carsku misiju Bizantskog cara. Tako su Sveta Braća poučeni ranijim diplomatskim iskustvima krenuli po brižljivo pripremljenom planu. Krenuli su kao prosvjetitelji, Ćiril je osmislio pismo i preveo na slavenski jezik osnovne vjerske tekstove. Aktivno su se uključili u organizaciju školstva, zapravo stvoriti sloj inteligencije koja će poznavati i latinski jezik ali i znati štovati domaću tradiciju. Taj je veliki zadatak počivao na velikoj tekovini civilizacije - na pismu. Tako je Konstantin Ćiril, vrstan filolog i istančanog likovno-grafičkog osjećaja, poklonio slavenima PISMO, kojega su tisuću godina ljubomorno njegovali i hrvatski glagoljaši. Glagoljica je živjela u narodu kao snažno oruđe znanja. Kasnije su glagoljicu prihvatili redovnici benediktinci, pavlini, franjevci-trećoredci, a pojavom tiskartke tehnologije tiskali su i knjige sve do 19. stoljeća.
orba za jezik u našim prostorima nije bila laka, ali je dobivena kad je sastavljan brevijar i misal nakon Lateranskog koncila 1215. g. za Inocenta III i kad je Inocent IV odobrio glagoljanje benediktincima u Omišlju i četiri godine ranije Senjskoj biskupiji. Napisan je čitav niz brevijara i misala. Korišteni su uzori i sa bizantskog istoka i sa zapada. Jasno je da ova ostvarenja nisu bila usmjerena eliti već narodu, koji je intenzivno živio crkvenim životom u bratovštinama. Popovi glagoljaši su bili zapravo dio tog naroda i po socijalnom statusu se nisu bitno razlikovali od svoje pastve.
  
     
 
»Kad na tu duhovnu produkciju gledamo s kulturološkog aspekta, s aspekta recepcije i života tekstova, onda ti tekstovi predstavljaju žive organizme ugrađene u duhovni život naših ljudi. Ne, dakle, filološka zanimljivost, nego dio osjećajnosti, spoznaje, usvojene i saživljene ljepote. S tog aspekta i glagoljaška književnost nije folološka, književnopovijesna, komparativistička građa, nego sustav vrijednosti koji se ostvario na relaciji: tekstovi - njihovi prenosioci, popovi glagoljaši - njihovi primaoci: kršćanski puk, mnoštvo koje po mjeri svoje naobrazbe, kulture i osobnosti prima, prihvaća i usvaja poruke tekstova u svome vremenu, spajajući tako goleme vremenske, kulturološke svjetove u jednu cjelinu: tip duhovnosti koji su razvili u sebi i u svojoj pastvi, pobožnom puku.«
Josip Bratulić: Sjaj baštine, 1990.
 
   
 
»U srednjem vijeku, u času kad su na narodnim jezicima, do tada bez tradicije zapisivanja, počinje fiksirati književno iskustvo, kad se obična, upotrebna riječ, uvijek pučka i priprosta ( često puta i prosta! ) ustaljuje kao nosilac novih saznanja, pojmova i doživljaja, rađa se i nova povijest evropskog duha.«
Josip Bratulić: Sjaj baštine, 1990.
     
       
Adobe PDFU pripremi je literatura u PDF formatu
Vjekoslav Štefanić, Determinante hrvatskog glagolizma, SLOVO, Zagreb 1971..txt (47K), html
Lujo Margetić,Vinodolski zakon, Kratak pregled problematike, Rijeka, 2000. izdanje "Adamić" .pdf (169K), html
Literatura:
Branko Fučić, Najtariji hrvatski glagoljski natpisi, SLOVO Casopis stroslavenskog instituta »Svetozar Ritig«, Zagreb 1971.
Vjekoslav Štefanic, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, JAZU,Zagreb 1970.
Vjekoslav Štefanic, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela JAZU knjiga 51, JAZU, Zagreb 1960.
Josip Bratulić, Sjaj baštine, Split 1990.
Početna  O Vinodolu   Priroda   Povijest   Običaji   Udruge   Galerije slika   Izleti
globus
www.vinodol.org
e-mail