Od Argonauta do Frankopana arheolog Ranko Starac

Verzija za ispis

UVOD

Ovo je priča o davno prošlim zbivanjima koja su utjecala na život nekadašnjeg pučanstva dijela Hrvatskog primorja. Uz pomoć arheoloških nalaza i istraživanjem arheoloških lokaliteta moguće je u sklopu grupe povijesnih znanosti proučavati tijek procesa i stalnih mijena ljudskih kultura u određenoj regiji. Ovom knjižicom i popratnom izložbom namjeravamo ukazati na vrijednosti u javnosti nepoznate arheološke baštine našeg zavičaja, prečesto devastirane i zanemarivane. Zemljopisni nam okvir čini područje Vinodola, tj. njegovog pribalnog i zaobalnog dijela. U naslovu prepoznajemo dvije civilizacijske odrednice presudne u životu ljudi primorja. Argonauti su bili mitski starogrčki moreplovci i istraživači, koji su svojim brodom Argo dotakli i naše obale. S grčkim brodovima i trgovcima i naš kutak pomalo zabačene i "barbarske" obale udaljen od značajnijih urbanih središta stupa u vezu s udaljenim visokim mediteranskim civilizacijama, napuštajući pretpovijesni "mrak" i prije dolaska rimskih legija. Nakon propasti tekovina rimske civilizacije i države, sukoba Bizanta i Gota, provala Avara i Slavena, krajem osmog stoljeća u Vinodol pristižu Hrvati. Njihova specifična kultura i jak duhovni poganski identitet uz perifernost prostora uzrokovali su višestoljetnu izolaciju ovog dijela primorja. Tek od dvanaestog i trinaestog stoljeća uspostavom vlasti obitelji knezova Krčkih započinje lagani razvoj naših čednih kaštela i okolnih naselja. U trenucima zenita moći knezova Krčkih, koji u 15. stoljeću sebe počinju nazivati Frankopanima, do naših kaštela dopiru utjecaji internacionalnih gradbenih i umjetničkih stilova, koji naš prostor uključuju u svijet promjena humanizma i renesanse. S početkom tog početnog bujanja blagostanja i završavamo, jer ubrzo potom razvoj biva za dugo prekinut provalama Turaka.

SAŽETAK

Arheološka baština Hrvatskog primorja nije sustavno proučavana, nikada nije bilo većih arheoloških iskopavanja. Raznoliko prikupljana građa leži po depoima udaljenih muzeja pa tako ne postoje publikacije u kojima bi se cjelovito prezentirale poznate informacije o razvitku Ijudskih kultura na ovom prostoru. Ova publikacija namijenjena je najširem krugu čitatelja i mladima. U njoj smo pokušali na jednom mjestu pružiti najosnovnije informacije o razvoju naselja, komunikacijama, načinu privređivanja, materijalnoj i duhovnoj kulturi od razdoblja mlađeg kamenog doba do kasnog srednjeg vijeka. Prečeste su to indicije dobivene analizom slučajnih nalaza i usporedbom s bližim, mnogo bolje istraženim regijama. Pojedina razdoblja iz prošlosti Vinodola (dijela primorja kojeg obrađujemo u tekstu) bolje su osvijetljena, primjerice razvijeno i kasno brončano doba, ranorimsko razdoblje, ranosrednjevjekovno - starohrvatsko razdoblje. Tijekom drugog i prvog tisućljeća prije Krista stanovnici ovoga kraja obitavaju na utvrđenim naseobinama položenim na dominantnim točkama u prostoru, gradinama. Tijekom posljednjeg tisućljeća stare ere ovdje se prepliću kulture dvaju naroda, Liburna i Japoda. Tijekom prve polovice prvog stoljeća nakon Krista po okončanju dugotrajnih ratova s Japodima, Rimsko carstvo dovršava sustav cestovnih komunikacija i potiče gradnju manjih naseobina i stražarskih postaja. Na polovici dionice ceste između većih urbanih središta Tarsatike (Rijeke) i Senije (Senja), razvija se trgovište istražarska postaja Turres ili Ad Turres, na mjestu utoka rječice Dubračine u more, u središtu današnje Crikvenice. Tu su i druga manja antička naselja, rasuta na povoljnim lokacijama uz more (u Jadranovu, Selcu, Novom Vinodolskom). Tijekom zatona antičke civilizacije preostali žitelji Ad Turresa bježe na istaknuti vrh brijega nedaleko središta Crikvenice, gdje nestaju u slijedećim stoljećima stapanjem s novodošlim Hrvatima, pa se i to novo naselje naziva Kotor. Ipak, glavnina doseljenih Hrvata držala se još dugo vremena naselja podalje mora, u sigurnijoj, vodom i zemljom bogatijoj Vmodolskoj kotlini, u kojoj se tijekotn 13. stoljeća okončava proces feudalizacije i izgradnje sustava utvrđenih kaštela. Vrijeme blagostanja i mirnog razvoja 14. i 15. stoljeća naglo biva prekinuto neposrednom opasnošću, a zatim i stoljetnim provalama Turaka iz smjera jugoistočnogplaninskog zaleđa.

U zemljopisno-geološkom pogledu područje krševitog priobalja izmedu današnjih gradova Rijeke i Senja pripada vrlo nestabilnoj zoni s mnoštvom potresa te brojnim izraženim procesima ispiranja i naplavljivanja tla. Stoga su i tragovi nastambi ili nalazi oruđa i oružja korištenog od skupina starijekamenodobnih lovaca iznimno rijetki i u našem kraju nepoznati. Oko dvanaest tisuća godina prije Krista započeo je proces globalnog zatopljenja, otapanja leda i izdizanja razine mora, čija je površina do osmog tisućljeća prije Krista porasla za šezdesetak metara.. Tijekom tog otopljavanja i potpune izmjene okoliša, životinjskog svijeta i biljnog pokrivača, povremeno zaleđem primorja prolaze male skupine nomada, lovaca i sakupljača plodova i morskih školjki, čija su staništa otkrivena na Učki, Čićariji, Kastavštini i Velebitu. Za sada jedino poznato stanište u našem kraju jest pripećak Vlaška peć nedaleko Klenovice, a po debljini istaleženih slojeva otpadaka i prapovijesnih vatrišta nalaze iz tog davnog doba mogli bi pronaći u najdubljim dijelovima pećine Škrbina iznad Križišća, kao i u pećini kod kampa Zagori nedaleko Novog Vinodolskog.

Tijekom sedmog tisućljeća prije Krista do sjevernog Jadrana dopiru utjecaji s juga Mediterana, prepoznatljivi unutar nalazišta po začetku primjene keramičkih posuda, odnosno lonaca načinjenih od gline, urešene vanjske površine utiscima ruba školjke Cardium. Ovi ljudi pripadali su staromediteranskoj rasi, a živjeli su u vrlo raštrkanim i malobrojnim skupinama s velikim opsegom kretanja, poput bušmana u Africi ili australskih urođenika. Njihovi tragovi za sada su poznati s južnog Velebita i jedne pećinice u Bašćanskoj kotlini na susjednom Krku. Vrijeme je to mlađeg kamenog doba ili neolitika, u kojem čovjek počinje živjeti u kućama s unutarnjom raspodjelom prostora i ognjištem na kojem se kuhala hrana, a dio namirnica i voda čuvala od glodavaca u velikim keramičkim posudama. Tada su pripitomljeni pas, ovca, koza i govedo, a započinje se i s uzgojem i selekcijom trava koje nazivamo žitaricama. Brojni nalazi savršeno uglačanih sjekira i klinova načinjenih od tvrdih vrsta vulkanskog kamena kakva nema u prirodnom vapnenačkom okruženju našeg kraja poznati su sa istočnih obala otoka Krka, te okolice Senja. Te alatke načinjene su tijekom četvrtog tisućljećaprije Krista u udaljenijim krajevima s ležištima eruptivnih stijena poput istočnih Alpa ili južne Italije, a do sjevernog Jadrana došle su morskim putem i razmjenom dobara. Dio oruđa, npr. neke sjekirice iz Vrbnika ili Šila načinjene su od kamena serpentina kojeg nalazimo na sjevernom Velebitu i u zaleđu Gorskog kotara, pa je logično da su na Krk dospjele prijeko Vinodola. Položaji naselja tog doba bili su niski, uz obale potoka ili mora, pa je to razlog što su kasnijim naplavljivanjima i urbanizacijom priobalja ona uništena. Ipak, u posljednje vrijeme pronađeni su tragovi staništa s kraja četvrtog i trećeg tisućljeća prije Krista na teže pristupačnim i sigurnijim, lako branjivim položajima, koji će kasnijim izgradnjama postati utvrđenim gradinama. Spomenimo nalaz male uglačane kamene sjekirice na lokalitetu Sopalj (Sv. Kuzam) na najvišem dijelu strmog brijega što odvaja područje Triblja u vinodolskoj kotlini od priobalnih obronaka između Jadranova i Dramlja, nalaze ulomaka ukrašenih keramičkih posuda i kremene odbitke s vrha gradine Solin povrh Martinšćice na Kostreni, te dva slučajna nalaza probušenih čekić-sjekira s vršnog proplanka gradine "Čelo" na poluotoku Havišće u Jadranovu. Ovako visoko položeni i zaštićeni položaji lokaliteta s jasnom nadzornom funkcijom promatranja i dojavljivanja znak su nemirnih vremena. Riječ je o početku jedne nestabilne ere koju nazivama bakrenim dobom ili eneolitikom, koju ispunjavaju prve velike euroazijske seobe naroda. Stare mediteranske, srednjoeuropske i bliskoistočne poljoprivredne civilizacije nestaju u vrtlogu požara i pustošenja pridošlih ratnika porijeklom iz srednjoazijskih i zakavkaskih stepa. Bili su to indoeuropski nomadi i stočari, koji su bili veoma pokretni zahvaljujući jednoj životinji do tada neviđenoj u nas - konju. Tek slabe naznake ovih događaja prepoznajemo u bližoj okolici, poput tragova zakloništa uz plažu Stari porat kod Kačjaka nedaleko Dramlja, ili slučajnog nalaza vrlo fino obrađene kremene strelice kod Šmrike, kao i pastirskog okupljališta uz lokvu u dolini Pribeniš na 11OO metara nadmorske visine blizu Platka.. Rijetki su tada predmeti načinjeni od bakra, pa izuzetan nalaz predstavlja otkriće bojne bakrene sjekire u jednom grobu pod kamenom gomilom nedaleko Krmpota. Prema tipu sjekire čini se da je njezin posjednik, muškarac ovdje pokopan bio iz veoma udaljenog područja gornjeg toka rijeke Tise, odnosno s zapadnih obronaka Karpata.

Osim postupne izmjene narodnosnih karakteristika, odnosno promjene rase, jezika i običaja, te načina života doseljenika, zamjetne su novine u pogrebnom ritualu i vjerovanjima. Pokojnike se ukapalo u iskopane rake ili sanduke od kamenih ploča, a grob po zatvaranju prekrivao velikom količinom nanescnog kamena ili zemlje Grobne gomile, kružne humke ili tumuli postaju kroz brončano doba, odnosno drugo tisućljeće prije Krista prepoznatljivom sastavnicom našeg krajolika. Gomile, obično promjera oko deset, a visine do jednog metra, često leže u manjim skupinama na pobočjima utvrđenih naselja -gradinama. Početkom brončanog doba završen je proces velikih narodnosnih pomicanja započet početkom prethodne ere. Kroz nekoliko idućih stoljeća nastupa vrijeme mira i relativnog blagostanja, zasnovanog na intezivnoj razmjeni dobara europskim velikim rijekama, kao i razmjenom rudnih sirovina uzduž čitavog Mediterana. Za dobivanje bronce potrebni su bakar i kositar, čija su rudna ležišta međusobno veoma udaljena, pa se razvija opsežan sustav plovidbe kojim se povezuju otoci današnje Britanije, francuska i španjolska atlantska obala, područje Italije, s južnom Grčkom, Egiptom i Bliskim istokom. Posrednicima na tim rutama porasla je moć, spomenimo niz plemena uzduž Dunava kojim su povezani rudnici u Alpama s rudnicima u Karpatima i današnjoj istočnoj Srbiji, s odvozom roba prema Crnom moru. S druge strane, bogati rudnici Male Azije i otoka Cipra bili su posredovanjam brodova Minojskog kraljevstva s otoka Krete povezani s tržištem u Egiptu, zapadnim sredozemljem ali i narodima današnje sjeverne Europe i Britanskog otočja, na kojemu je kopana kositrena ruda. To rudno bogatstvo stvorilo je pod uplivom Mediterana u zapadnoj Europi megalitičke arhitektonske spomenike poput opservatorija i svetišta u Stonchengeu.

Gdje su u svemu tome onodobni prastanovnici primorja, kakva im je bila civilizacijska razina i način života? Područje Hrvatskog primorja i njegova zaleđa postupno se naseljava i u potpunosti prekriva sustavom promišljeno postavljenih utvrda i naseobina. Prema dosadašnjinm spoznajama, veći dio do danas očuvanih gradinskih naseobina postupno je izgrađivan tijekom srednjeg (petnaestog i četrnaestog stoljeća) i kasnog brončanog doba (između trinaestog i desetog stoljeća prije Krista). To pučanstvo pristiglo je do nas iz dva smjera, predalpskog prostora današnje Slovenije, kao i s područja zapadnog ruba panonske nizine, odnosno sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske. Srednjem brončanom dobu pripada jedan slučajan nalaz brončane sjekirice iz Sv. Vida nedaleko Bribira. Keramički nalazi su mnogo brojniji, pripadaju usitnjenim komadićima različitih oblika posuđa, odbačenog po uporabi uokolo nastambi smještenih na zaklonjenim terasastim padinama gradina. Spomenimo tada naseljene gradine na vrhu Škabac kod Križišća, Čelo na Havišću (Jadranovo), Gračišće iznad Smokova, Sv.Kuzam ili Sopalj nad Dramljem odnosno tribaljskim poljem, Bribir (današnje povijesno mjesto leži nad ostacima brončanodobne gradine), Sv. Juraj nad Selcem, Osap nad Novim. Bez iskopavanja ne možemo znati stvaran broj tih lokaliteta, pošto su neke gradine utemeljene u brončanom dobu, a u kasnijem željeznom dobu bivaju napuštene ili samo povremeno korištene, a neke su utvrde osnovane tek u posljednjim stoljećima stare ere. Tehnika gradnje bedema i podzida naseobinskih terasa nije se mijenjala stoljećima, a ovisila je o mogućnostima lomljenja okolnih stijena. Kako su naši kamenjari prekriveni vrlo oštrim stijenama kakve je gotovo nemoguće pravilno lomiti i klesati u kamene blokove, nepravilan kamen raznih dimenzija slagan je u suhozidni prsten koji je opkoljavao pristupačniji dio naseobine. Većina naših gradina ima jedan eliptičan ili kružni prstenasti bedcm koji omeđuje zaštićenu površinu, dužine od stotinu do više stotina metara. Često se bedemom pregrađuje samo pristupačni proplanak (npr, na Čelu, Kotoru, Škabcu). Za neke gradine neznamo vrijeme nastanka jer se po površini tla nailazi tek na sasvim usitnjene i netipične ulomke (poput velike gradine na Dreninu iznad Gornjeg kraja, gradine na vrhu brijega s kasnijim naseljem Kotor iznad središta Crikvenice, gradine Obla sjevcrnije od Sopaljske, gradine iznad deponija smeća Duplja u zaleđu Novog, gradine na brdu Kuk iznad Vlaške peći). Također bez iskopavanja ne možemo utvrditi starost ni etničke karaktcristike pripadajućih grobnih humki, poput skupine gomila iznad Zoričića, ili golemih, očito "kneževskih" gomila poput Straže sjevernije od Gračišća nad Smokovim, kao i humaka povrh naselja Ladvić u gornjem crikveničkom kraju.

U svakom slučaju skromni nalazi ukazuju na srodnost ove populacije s tadašnjim pučanstvom Like, ali i otoka Krka, a vidljivi su i neki oblici posuđa prisutni na području Istre i Krasa. Tijekom srednjeg brončanog doba naše gradine ne zaostaju svojim arhitektonskim oblicima za onima u susjednim regijama. Primjerice u Istri poznajemo mnoštvo tada izgrađenih gradina s višestrukim bedemskim opasačima i složenim sustavima ulaza štićenih polukulama, koje svoju i danas kasteljersku impozantnost zahvaljuju uslojenom i lako obradivom vapnencu, od kojeg su izrađivani i tone teški megalitički blokovi. Naše gradine imale su također ponegdje debele i visoke bedeme (od dva do šest metara širine zida i visine do tri metra), no zbog lošeg kamena i čestih potresa ti bedemi su se urušili i pretvorili u sipke bezlične kamene nasipe. Ipak, još danas ti koncetrični prstenasti nasipi što obrubljuju vrhove dominiraju u krajoliku i predstavljaju nam ostatke tisućljetne graditeljske baštine koja se mora sačuvati, a u budućnosti konzervirati i dijelom rekonstruirati, što posebno vrijedi za očuvane bedeme Gradišća nad Bakarskim zaljevom, Sv. Kuzma nad Dramljem, Humca u Tribaljskom polju, Drenina nad Zoričićima ili Sv.Jurja nad Selcem.

Relativan mir brončanog doba prekinut je naizgled udaljenim prirodnim dogadajem. Bila je to iznenadna katastrofalna erupcija a potom i eksplozija vulkana na današnjem otoku Santorin (tadašnjoj Teri) u Egejskom moru. Ekplozijom je raznesen čitav otok, a goleme količine prašine i pepela, kao i morski valovi razorile su luke, brodovlje i gradove Minojskog kraljevstva sa središtem u palači grada Knososa na Kreti. Nestala je pomorska protogrčka velesila koja jc povezivala civilizacije istoka s plemenima srednje i zapadne Europe. Kratkotrajno je njenu posredničku ulogu preuzelo kraljevstvo grada Mikene na jugu Grčke, a među gradovima-bogatim trgovištima izdvaja se i Troja na zapadnoj obali Male Azije. U proteklim stoljećima "barbarski" narodi srednje i istočne europske unutrašnjosti imali su prigode slušati priče o legendarnom bogatstvu kraljevstava s istoka Mediterana. Sada su im mikenski trgovci donosili još kvalitetnijc i skupocjenije brončane mačeve, sulice i koplja, bogato urešene štitove i prve europske oklope, predivnu oslikanu keramiku, nakit od zlata i dragog kamenja. "Barbari" su bili posrednici u razmjeni jedne nove tvari, prirodne smole zvane jantar, koja je kopana na obalama hladnog Baltika, a za kojom su bili ludi južnjaci zbog vjerovanja u njegovu iscjeliteljsku moć. Grčki trgovci traže nove puteve k sjeveru, noseći sa sobom proizvode juga - vino i maslinovo ulje. Za sjevernjake iskušenja su bila snažna, a broj pučanstva postao je prevelik, pa se čaša počela prelijevati. Započela je višestoljetna velika seoba naroda, koja je okončana tijekom desetog i devetog stoljeća prije Krista. U tom vremenu brojni narodi iz sjeverne i srednje Europe zapljuskuju i prelaze dijelom i blizu našeg kraja, na putu prema talijanskom poluotoku. Lokalno gledajući, dio te populacije se s obale primorja i podgorja prebacuje na kvarnerske otoke. Dijelovi su zbivanja iz ove seobe prvi puta zapisani, pa tako ovi događaji iz tame prapovijesti izlaze na svjetlo povijesnog doba, na natpisima s hramova i kancelarija starog Egipta, u Starom zavjetu odnosno hebrejskim spisima, dokumenatima Babilonaca i Asiraca, kao i predajama zapisanim u Ilijadi, Odiseji ili legendi o osnutku grada Rima. Prije spomenuti bogati urbani centri poput Troje i Mikene spaljeni su. Po smirivanju stanja, stvoren jc etnički mozaik poznat već iz pisanih povijesnih vrela. U našem okolišu presudnu su ulogu igrali narodi Japoda, Liburna i Histra, a šire Etruščani s italskog poluotoka i stari Grci odnosno njihove kolonije u Jonskom moru i južnom Jadranu. Na današnjem prostoru Vinodola, odnosno Hrvatskog primorja, Japodi su održavali kontakte s susjednim otočnim Liburnima, dok su na rubovima brdsko-planinskog lanca Učke i Čićarije graničili s Histrima, a na dijelu tzv. Opatijske Liburnije (priobalju izmedu današnjeg Voloskog i Plomina) također s Liburnima.Liburni su kontrolirali sve pomorske komunikacije između kvarnerskih otoka i ulaze u Riječki zaljev, pa su u posljednjim stoljećima stare ere postupno istisnuli Japode i s obala Riječkog zaljeva i Podgorskog kanala. O međusobnoj razmjeni svjedoče nam fibule (spone za zapinjanje odjcće) liburnskog tipa iz Grižana, ali i brončani mač otkriven u jednoj pukotini u stijeni podno grižanske srednjevjekovne gradine. Mač i nakit mogu se samo tipološki klasificirati jer nisu okolnosti nalaza stručno nadzirane, a načinjeni su u lokalnoj radionici tijckom desetog stoljeća prije Krista. Veoma sličan mač pronađen je uz kostur muškarca u središtu Kastva, također s kraja kasnog brončanog doba.

Prije nekoliko godina obilaskom terena uočen je djelomice razoren i poravnat grobni kameni humak promjera oko 10 metara na prijevoju Stolnić, uz prastaru komunikaciju izmedu Crikvenice i brdskog zaleda. Radnici su prigodom montaže dalekovodnog stupa poravnali i time snizili humak, pa smo već pri površini uočili poklopnu kamenu ploču. Digavši ne baš laganu ploču, otkrili smo mali četvrtasti kameni sanduk izduben u litici, dijelom obložen pločastim kamenom, u kojem su se vidjeli ostaci dviju keramičkih posuda i dijelovi metalnog nakita. Pažljivim čišćenjem prikupljeni su komadići razbijene zdjele, još jedne posude u kojoj je bio odložcn pepeo spaljenog pokojnika, kao i dijelovi namjerno polomljenog nakita (brončane fibule urešene urezanim geomctrijskim ornamentima, igle ukosnice i dvije široke brončane rebraste narukvice). Po prilozima zaključujumo da se radi ženskoj osobi, spaljenoj i pokopanoj pod humkom krajem desetog stoljeća prije Krista. Zanimljivost ovog groba je u činjenici da imamo dokaz dvostrukog pogrebnog rituala, jednog starijeg, autohtonog brončanodobnog običaja izgradnje nadgrobne gomile s kamenim sandukom, u kombinaciji s običajem spaljivanja mrtvih, koji je u naš kraj dospio s pridošlicama iz kontinentalnog zaleđa. Narod Liburna nikad nije spaljivao svoje umrle, dok su Japodi ovisno o obiteljskoj tradiciji mrtve spaljivali, ali i sahranjivali, često nazajedničke grobne parcele. Mi još neznamo za položaje ravnih prapovijesnih grobalja u primorju. Slučajni nalazi otkriveni razaranjem nadgrobnih gomila nisu dokumentirani. Spomenimo bogate grobne priloge iz gomile razorene počctkom 20. stoljcća u Triblju, ili nalaze brončanih vrhova kopalja iz Podbadnja i okolice Bribira.
Od devetog stoljeća prije Krista pa sve do rimske okupacije trajalo je željezno doba. Ime nosi po novootkrivenoj tehnologiji dobivanja željeza iz posebnih ruda, čime je ostvaren vidan napredak u tehnologiji izrade oruđa i oružja. Početkom tog razdoblja u područje Posavine prodire manja ali vrlo borbena skupina ratnika Kimeraca, koji su s područja Kavkaza donijeli u srednju Europu nova znanja o tehnologiji dobivanja željeza. Naravno, veći dio nakitnih predmeta i dalje se izrađuje od bronce, rijetko od srebra ili zlata. Uz predmete od metala, tijekom željeznog doba širi se uporaba nakita i privjesaka od jantara i staklene paste, prethodnice pravog stakla. Dijelom istražena ravna groblja podno Kastva i Grobnika (oba gradića utemeljena su krajem brončanog doba) bila su u funkciji ukapanja pokojnika od petog do prvog stoljeća prije Krista. Prevladavaju grobni prilozi tipični za Liburnski narod, uz mnoštvo uvezene robe, s područja današnje Slovenije, kontinentalnog zaleđa ali i područja pod nadzorom naroda Veneta i Etruščana u Italiji. U vinodolsko-primorskom kraju nikad nije bilo istraživanja naselja ili nekropola iz ovog doba. Zamijetili smo relativno siromaštvo površinskih nalaza na nekim gradinama, dok je na nekima nastavljena funkcija naselja ili utvrde do rimskog doba (na gradinama Škabac iznad Križišća, Čelo-Havišće u Jadranovu, Sv. Kuzmu nad Dramljem, Humeu kod Triblja, Kotoru nad Crikvenicom, Dreninu, Bribiru).

Keltska ekspanzija koja je potresla Europu i uzdrmala mladu rimsku republiku izazvala je određene narodnosne promjene u zaleđu Kvarnera, bez direktnog utjecaja na pomalo provincijalno miran život domorodaca. U posljednjim stoljećima stare ere sve je jači utjecaj iz prostora Italije, najprije posredovanjem Etruščana iz srednje Italije, grčkih moreplovaca iz njihovih kolonija na južnom Jadranu, te konačno Latina odnosno Rimljana koji će u drugom stoljeću prije Krista osnutkom grada Akvileje izbiti u neposrednu blizinu Istre. Posljednjih godina iskopavana je u šikaru zarasla ravnica uz uvalu Lokvišća, na rubu poluotoka Havišće u Jadranovu. Ovdje smo pronašli ispod naslaga ilovaste naplavine sloj humozne zemlje ispunjen usitnjenim ulomcima keramike, brojnim bakrenim i brončanim zakovicama i čavlima, komadićima olova i ribljih kostiju. Uz grubu keramiku, posude za kuhanje i serviranje hrane porijeklom iz radionica na sjevru Italije našli smo mnostvo ulomaka amfora i keramičkih čepova za amfore. Amfore su uvezene s područja Italije, a u njima je prevoženo ulje i vino. Izdvajamo otkriće olovne uljanice, kao i dvije keramičke lampice helenističkog tipa, načinjene u radionicama na istoku sredozemlja u trećem i drugom stoljeću prije Krista. Uvala Lokvišća bila je stoljećima pristaništem žitelja gradine na nedalekom Čelu, ali je do tada neviđenu invaziju ljudi doživjela 49. godine prije Krista. Te godine uski morski kanal između uvala Peškera, Voz, otoka Sv. Marko i okolice Jadranova bio je poprištem jedne velike kopneno - pomorske bitke, zapravo epizode u dugotrajnom građanskom ratu između Pompeja i Cezara. Uvala Lokvišća kao i okolne uvale i njihova okolica služile su za smještaj baraka i šatora legijskih jedinica, odnosno vojske. Njihov višemjesečni boravak ovdje u cilju blokade Cezarovih trupa izoliranih na otoku Krku ostavio nam je arheološke tragove koje će u budućnosti trebati sustavno istražiti. Na obližnjem poluotočiću Rtac (na kome stoji mali svjetionik) bila je nekropola, prekopavana u više akcija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Među nađenim predmetima spomenutim u tadašnjim izvijcšćima spominju se keramičke i skupocjenije staklene urne, stakleno posuđe, uljanice, novac, nakit od bronce, srebra i kosti. Sva građa nalazi se danas u Beču. Čini se da barem dio ovog materijala pripada žarnim grobovima (Rimljani su sve do kraja trećeg stoljeća nakon Krista spaljivali svoje mrtve) poginulih vojnika u ovom sukobu, dok su kasniji grobovi pripadali doseljenicima koji su izgradili uz istu uvalu malo seosko imanje.

Krajem stare ere, za vladavine prvog samoproglašenog irnperatora Oktavijana Augusta, po okončanju građanskog rata, likvidacije Cezara i gušenja ustanaka pojedinih još nedovoljno pokornih ilirskih plemena nastupio je konačni mir. U gotovo dva stoljeća ratnih sukoba Rimske vojske s Histrima i Japodima Liburni su zahvaljujući neutralnom ili prorimskom držanju najbolje prošli. Zarana su u svojim starim središtima poput Krka ili Osora stekli određena samoupravna prava, ali i zadržali svoje običaje i vjeru.O stupnju organizacije civilnog života u našem dijelu primorja znamo premalo pošto nedostaju pisani kameni spomenici. Za vladavine cara Tiberija posve je dovršena glavna cestovna prometnica između Akvileje i glavnog grada Panonije -Siscije (Siska), odnosno njezin ogranak prijeko Krasa prema Tarsatici (Starom gradu u Rijeci) i Seniji (Senju). Između Tarsatice i Senijc točno na pola puta (20 rimskih milja ili 29,620 km od svake točke) osnovana je postaja Turres ili Ad Turres. Na poznatoj karti antičkog svijeta, tj. precrtu iz 12. stoljeća rimskog izvornika (poznata kao Tabula Peutingeriana) ova postaja leži na obali mora (naznačena je kao okomito postavljena crtica na pravac ceste), dok se u pozadini pruža usporedni cestovni pravac (očito prolazi Vinodolskom kotlinom) na kome nema oznake cestovne postaje. Taj zaobalni pravae očito je imao manju važnost, no o postojanju manjih urbanih središta naseljenih domorodačkim stanovništvom svjedoči nam ime mjesta Raparia zabilježeno u popisu mjesta tzv. Anonima iz Ravenne, u kojem su sabrani podaci o naseljima iz vremena izmaka antike. Raparia (isti naziv spominje i nekoliko stoljeća kasnije bizantski car Konstantin Porfirogenet) jest iskrivljeno Varvaria (čitaj Barbaria, danas Bribir), poput korijena imena Bribira u Dalmaciji, što označava mjesto naseljeno domorocima (za Rimljane to su bili barbari).

Postaja Ad Turres spominje se i u putnom vodiču (Itinerarij Antonini) pisanom za vladavine cara Karakale u trećem stoljeću. kao i u već spomenutom vodiču Anonima iz Ravenne, što znači da je naselje ovog imena sigurno postojalo i nakon pada zapadnog rimskog carstva, za vladavine Ostrogota i Bizanta. O točnoj lokalizaciji položaja ovog mjesta do danas nema pouzdanih dokaza no to može jedino biti položaj između stupova vijadukta i obronaka kotorskog brijega uz lijevu obalu Dubračine u središtu Crikvenice. Badanj je tek vojnička utvrda kasnoantičko-ranosrednjevjekovnog doba, a Selce, sa značajnim tragovima rimske naseobine odgovara svojom veličinom, no presudan je položaj s nazivom Kotor nad središtem Crikvenice. Kotor jc doslovni prijevod imena Ad Turres (Kod tornjeva, Kodtora).U vrijeme provala Avara i Slavena početkom sedmog stoljeća preživjeli romanski stanovnici priobalnog naselja prescljavaju se na zaštićeniji položaj stare prapovijesne gradine, na kojem ih zatiču Hrvati kod svog naseljavanja krajem osmog stoljcća. Najveća rimska naselja u ovom dijelu primorja bila su Senia i Tarsatica. Senia je od starog predrimskog trgovišta u antici izrasla u značajno urbano, trgovačko ali iduhovno središte, s više javnih arhitektonskih spomenika i hramova. Tarsatica je bila manje naselje na površini rijcčkog Starog grada .Tijekom četvrtog stoljeća značaj grada naglo raste izgradnjom sustava bedema zvanog "Liburnijski limes", kojim je trebalo bolje zaštititi Italiju od provala barbara. Tada je jedan vojni odred s zapovjedništvom bio smješten u središtu grada. Grad je preživio pustošenja Vizigota početkom petog stoljeća, da bi konačno bio razoren i ispražnjen na izmaku osmog stoljeća, za jednog pohoda Franačke i Hrvatske vojske na nemirne Avare. Preživjeli žitelji, tada već pohrvaćeni, sjećanje na ugasli grad prenijeli su na strmi brijeg iznad kanjona Rječine, današnji Trsat, dok je naselje uz ušće Rječine oživjelo po imenom Rijeka Svetog Vida tek od 12. stoljeća. Istočnije od suvremene Rijeke nalazimo tragove malih raštrkanih seoskih rimskih gospodarstava i priobalnih lučica. Na Kostreni su to pristaništa u uvali Martinšćica i Žurkovo, kao i priobalni ruralni kompleks (možda s ranokršćanskim samostanom ) na lokalitctu Svinimiri, kao i u uvali Sršćica na ulazu u Bakarski zaljev.

Svi spomenuti lokaliteti u posljednjim desetljećima su razoreni bez prethodnih istraživanja. Tragovi jednog kasnoantičkog kompleksa zgrada na vrhu Martinšćice pokusno su sondirani u dva navrata, dok su ostaci prostranog naselja s mogućom ranokršćanskom bogomoljom u okolici crkve Sv.Lucije nedavno bez nadzora razoreni. U dnu bakarskog zaljeva nalazio se je lučki gradić Volcera. Dio njegovih ostataka leži unutar jezgre srednjevjekovnog grada, a prilozi iz grobova istraživanih u 19. stoljeću govore nam o visokom standardu života ove naseobine u prva dva stoljeća naše ere. Sudbina grada kasnije nije poznata, no spominje se uz Lovran kao jedini grad na obalama Riječkog zaljeva u 11. stoljeću. Naziv mjesta je predrimskog porijekla, a današnji naziv iskrivljena je inačica izvornog toponima (Volcera, čitaj Bolkera, Bolker, u 11. stoljcću Bukari). Današnji Bakarac bio je ishodišnom postajom na komunikaciji koja je kod ušća potoka skretala podno Gradea (male kasnorimske i ranosrednjevjekovne utvrde) prema jugu, dok je drugi put išao pravo kroz Vinodol .U pećini Škrbina povrh Križišća naišli smo na površinske rasute ulomke kasnoantičko-ranobizantske keramike šestog stoljeća, kada je pećina služila lokalnom romanskom pučanstvu kao zaklonište. U Jadranovu, na rubu poluotoka Havišće, uz uvalu Lokvišća niknuo je u posljednje vrijeme djelomic otkopan i konzerviran antički sklop zgrada ladanjsko-proizvodnog karaktera, koji je obnavljan bio u funkciji do kraja četvrtog stoljeća. Početkom petog stoljeća zgrade su napuštene. Skromni tragovi antičke keramike postoje podno stijena uz uvalu Stari porat uz poluotok Kačjak. U unutrašnjosti su rimski nalazi veoma rijetki. Usitnjene komadiće keramike uočili smo na obronku Driveničkog Grada, na ledini između Triblja i Humca, uz raskrižje puta za Belgrad iz pravca Grižana, na uzvisini Humac (zvanoj i Grobnik) nedaleko polja Pavlomir, u okolici crkve Sv. Marka u Novljanskom polju, nad vrelom Ivanj nedaleko kapele Sv. Kuzme izanad Pavlomira, u uvali Kloštar kod Selca i nešto južnijoj uvali Jesenova. U prošlosti su otkopavani ostaci rimskih zgrada u središtu Selca, te rimskih žarnih grobova uz more u okolici ruševina Pavlinskog samostana u Novome. Značajne lučice u vječno nemirnom kanalu bile su u uvali Povile, kao i u uvali Kozica prije Senja.

Već izloženi nepotpuni popis antičkih lokaliteta govori nam o priličnoj gustoći rimskih naselja i postaja u priobalju, ali i našem slabom radu na istraživanjima unutrašnjosti Vinodola. Nedostatak nalaza kvalitetnijih javnih arhitektonskih spomenika nije slučajan, on oslikava perifernost ovog prostora i njegovo siromaštvo u odnosu na neke druge regije. Jedan nadgrobni spomenik postojao je po izviješću Rittera Vitezovića u vrtu kaštela u Crikvenici, ali to je bila jednostavna stela. Mramorna stela otkopana na otočiću Čaplen (Sv. Marina) ispred ruševina kasnoantičke tvrđave Lopar kod Novog, danas se čuva u Zagrebu. U privatnom posjedu nalazi se kratki vojnički mač (sax) pronađen u šumi Katlovo nedaleko sela Barci, kao i različiti keramički ulomci ili dijelovi predmeta prikupljeni s površine lokaliteta Godač nedaleko Kotora i s raznih prekopavanja prije dovršetka sportskog centra u Crikvenici, tzv. Igrališta. Iskopom infrastrukturnih vodova podno igrališta u blizini Kotorske ulice otkriveni su tragovi niza rimskodobnih zgrada položenih u pravilne redove. Iz iskopanih hrpa zemlje i blatne naplavine razni "zaintercsirani" građani danima suprikupljali arheološke nalaze, dok su nadležni šutjeli i promatrali ovu neviđenu devastaciju. Prema kazivanjima građana, otkopan je bio i potom razoren niz kuća s podnicama prekrivenih urušenim materijalom i paljevinom. Analizom preostalih nalaza pokazuje se u posve nepoznatom svjetlu ovaj lučko-priobalni gradić. Velika količina troske (otpada nastalog izgaranjem u pećima na visokoj temperaturi) i dijelom rastopljenih opeka trag su jedne opekarske peći. Ili kako bi danas rekli ciglane. Na jednom broju krovnih opeka "tegula" nalazi se utisnut pečat vlasnika radionice, nekog u drugim vrelima nepoznatog Seksta Metilija Maksima. Da li je isti imao ciglanu i u nedalekoj uvali Soline na otoku Krku? Ondje su uz cigle s njegovim pečatom na jednom dijelu obale pronađeni tragovi velike količine troske i spaljenih, od vatre deformiranih komada opeka odbačenih u proizvodnji, ali i značajan broj komadića crnog poroznog eruptivnog kamena nejasne namjene. Proizvodi ove ciglane pronađeni su u najvećem broju upravo podno crikveničkog igrališta, gdje je moralo biti i skladište, ali i na širem području (oko Dobrinja, Šila, Vrbnika, u Senju i Gackoj dolini). Iskopavanjima u Jadranovu pronašli smo više ulomaka žigova na opekama, no svi pripadaju carskim radionicama u sjevernoj Italiji.

Tijekom trećeg i četvrtog stoljeća čitavo Carstvo potresa duhovna, moralna, ekonomska i politička kriza, što sve skupa potiče slabost vojske i rasulo na granicama. Barbarski narodi s zaleđa imperija žele na svaki način unutra. Stalne borbe kandidata za prijestolje i građanski unutarnji sukobi trebali su vojnika, a trebalo je i svježe radne snage, pa se postupno otvaraju vrata došljacima, čime se mijenja narodnosna i kulturna slika države. Kriza duhovnih vrednota i očaj siromašnih masa eksploatiranih nametima pogodnim su tlom za nagli razvoj i širenje kršćanskih zajednica, ali i drugih kultova, među kojima uprvi plan izbija štovanje istočnjačkog boga Mitre. Najprije u ilegalnim, a po vladavini cara Konstantina i u slobodnim zajednicama, kršćanstvo se širi carstvom, da bi ubrzo postalo i jedinom, državnom religijom. Nažalost, s područja Vinodola ne poznajemo niti jedan ranokršćanski spomenik, crkvu, samostan ili neki ulomak kamenog crkvenog inventara. Napomenimo da su na susjednoj obali otoka Krka ranokršćanski objekti brojni, a uz neke postojali su i samostani. Na rubovima antičke Tarsatike postojala su barem dva, a možda i tri ranokršćanska kompleksa (Sv. Lovre na Sušaku, Sv.Andrije nedaleko "riječkog" nebodera i sakralni sklop nastao pregradnjom termi u Starom gradu, danas crkva Uznesenja Marijina). Dalje prema jugoistoku raspolažemo samo predpostavkama. Tako bi kapela Sv. Petra u Bakarcu mogla imati svoje ishodište prije srednjeg vijeka, kao i crkva Sv. Trojstva uz trasu rimskog puta između Bakarca i Križišća. Istraživanja u Jadranovu nisu bila usmjerena na nekropolu, no jednom probnom sondom uspjeli smo uočiti na samom žalu tragove gotovo uništenog groba, odnosno ožbukane grobnice s vrlo oskudnim ostacima kostiju pokojnika i nešto ulomaka nekog kasnoantičkog keramičkog vrča. Unutar ruševnih ostataka srednjevjekovne kuće na istom lokalitetu uz uvalu Lokvišća izdvojeno je nekoliko ulomaka velike kamene škrinje - sarkofaga. S razdobljem kasne antike napušten je drevni običaj spaljivanja pokojnika, pa se od četvrtog stoljeća mrtvi pokapaju u groblja slična današnjim. Položaj ulomaka sarkofaga u Lokvišću (dio je bio uzidan u ogradu ranosrednjovjekovnog improviziranog ognjišta) odaje veoma davnu devastaciju i razbijanje.

Ranokršćanski kultni prostori morali su postojati u naseljima poput Ad Turresa, no nisu još otkriveni. Velika je mogućnost da se oni kriju podno prostranog kompleksa crkvc Sv. Marije i kasnije prigrađenog pavlinskog samostana. Slična mogućnost postojala je i u Novom, no ondje su se u prošlosti sami pobrinuli i temeljito razorili najvrednije spomenike. Tvrđava Lopar na rubu Novog izuzetan je spomenik kasnoantičkog vojnog graditeljstva. Ona je podignuta u razdoblju vladavine Konstantinovih sinova, u funkciji smještaja manjeg zapovedništva i odreda vojske. Utvrda je funkcionirala u šestom stoljeću za uprave bizantskog cara Justinijana, koji je na susjednim obalama otoka Krka izgradio sustav utvrda, koje imaju u blizini uređene kapele ili crkve. Da li se pod ostacima kapele Sv. Marine (ili Marina) na školju ispred Lopara kriju ostaci ranokršćanske bogomolje, znati ćemo po obavljenim iskopavanjima. Tragove povlačenja lokalnog življa na odavna napuštene gradinske vrhunce nalazimo na gradini Sv. Kuzam (Sopalj) i na gradini Sv. Juraj iznad Selca. Dok je na Soplju vidljiv slabašni trag jednog polukružnog žbukanog zida koji je omeđivao dio gradine, na Sv. Jurju imamo jasno vidljive strukture ožbukanih dijelova bedema koji su jednostavno prislonjeni uz vanjski rub starog prapovijesnog suhozida. Kapela Sv. Jurja nastala je srednjovjekovnim proširenjem male pravokutne"spekule", vojne promatračnice s izvanrednim pogledom. Trag takovemale kasnoantičke utvrde nalazi se i pod samim vrhom Soplja, koja je također u ranom srednjem vijeku pretvorena u kapelu Sv.Kuzma.

Došli smo i do vremena posljednje "velike" seobe naroda, pokrenute krajem četvrtog stoljeća, kojom su razorene civilizacijske vrednote i postignuća Rimskog carstva, da bi se kroz iduća stoljeća u Europi posložio posve novi mozaik naroda s kojima je započela mučna i spora nova obnova. Pučanstvo primorja većim dijelom je izbjeglo na susjedniotok Krk već za strašne seobe naroda Zapadnih Gota, na samom početku petog stoljeća. Preživjeli životare izolirani u ruralnim zajednicama za uprave kraljevstva Ostrogota, da bi malo živosti, obnove trgovine i zaposlenja dočekali u velikim javnim radovima koje je pokrenuo bizantski car Justinijan Njegova pomorska sila treba sigurne prolaze kanalima između otoka, pa nastaje množina utvrda, novih gradova i crkava u kojima su vjernici zadovoljavali duhovne potrebe. Dok na otoku Krku imamo petnaestak takovih lokaliteta, na kopnu su preostali tragovi samo jednog, vcć spomenutog Lopara. Naselje na Kotoru iznad Crikvenice također tada dobiva na značaju nadzorno strateške funkcije, kao i obližnja utvrda na Badnju, značajno obnovljena kasnije u ranom srednjemvijeku.

Preživjelo autohtono barbarizirano pučanstvo doživjelo je konačan udarac na prijelazu šestog u sedmo stoljeće, kada i do nas dopire val prve najezde Avaro-Slavenskih hordi. Tragove njihova pustošenja ovdje za sada nemamo, ali su oni jasno utvrđeni među spaljenim crkvama i zgradama u Senju i obližnjoj Baški, odnosno Jurandvoru. Nastupilo je vrijeme gotovo perdpovijesnog mraka, iz kojeg odjednom iskače jedan događaj 799. godine. Tada je u zasjedi kod grada Tarsatike poginuo jedan od najboljih vojnih zapovjednika vojski ambicioznog kralja Karla Velikog, nadvojvoda Erik. Do danas nije rasvijetljeno tko je bio napadač, no posljedice su poznate. U odmazdi Tarsatika je razorena, a preživjeli pobijeni. Nalazimo se u vihoru jednog dugotrajnog rata između Franačkih vojski Karla Velikog i Avarskog plemenskog saveza, koji gospodari golemim prostorom istočno od Alpa i Panonskom nizinom. Franci žele suzbiti Avarsku opasnost, osigurati istočne granice osvajanjem novih teritorija u srednjoj Europi i prići u zaleđu Jadrana njihovom glavnom protivniku, Bizantskom carstvu. U tom ratu Karlo uspijeva nagovoriti slavenska plemena, a prije svega Hrvate, da napadnu Avarski savez, izbore si teritorij za osnutak države uz jadransku obalu i time sjednu za vrat bizantskim gradovima u Istri i Dalmaciji. Naum je ostvaren, pa knez Vojnomir opremljen franačkim oružjem u zadnjim desetljećima osmog stoljeća ulazi u bizantsku Istru, da bi ubrzo franačke vojske upravo rimskim cestama krenule u pohod iz pravca sjevcrozapada, Vinodolom, uz Senj, i dalje prema Lici i zaleđu Dalmacije, gdje se u devetom stoljeću formira Hrvatska kneževina. No za razliku od Istre ili Dalmacije, gdje su postojali stariji biskupski centri, razvijene župske zajednice i brojne crkve, u Vinodolu dolaskom Hrvata ugašeno je Kristovo svjetlo. Istraživanja poznatih ranosrednjevjekovnih grobalja u Stranču, Triblju i Velom Dolu kod Križišća ukazala su na jasnu starohrvatsku etničku pripadnost s karakterističnom nošnjom, ali i ukorijenjenim poganskim običajima. Najstariji sloj ukopa iz devetog stoljcća ima sve odlike poganskog groblja (polaganje u grob uz pokojnika nošnje, nakita, omžja, lonaca s hranom, ponekad kakvim izlizanim rimskim novčićem ili rimskim predmetom, koštanim predmctima i kremenim rukotvorinama. Tek od desetog stoljeća gube se poganski elementi, no oni traju zasigumo duboko u jedanaestom stoljeću, kada prestaje ukapanje u groblju na Stranču, vjerojatno zbog organizacije novog groblja uz neku netom izgrađenu crkvu.

Poganski običaji među Hrvatima Vinodola traju toliko dugo da je preskočeno razdoblje izgradnje prvih bogomolja, starohrvatskih crkvica, opremljenih liturgijskom opremom i kamenim namještajem dekoriranim motivima predromaničkog ili pleternog stila. Ovdje nema urbanih središta s preživjelim romanskim, kršćanskim pučanstvom, koje iz svojih župa poput grada Krka šire kršćansku vjeru i među novodošle Hrvate. Vrela spominju da je Vinodol crkvenopravno izvorno pripadao Krčkoj biskupiji, no ta je očito bila preslaba za pastoralni radna kopnu. Tek osnutkom Krbavske biskupije u 12. stoljcću završen je proces konsolidacije crkvenih prilika i konačno dovršeno pokrštavanje stanovništva tzv Banske Hrvatske. Obilaskom terena uočeni su ostaci više desctaka malih crkvica, među kojima najstarije su u pravilu romaničkih karakteristika tlocrta (izduljene jednobrodne pačetvorine s polukružno istaknutim začeljem svetišta. U blizini nekih postojala su i mala groblja, među kojima može biti i starijih od vremena izgradnji bogomolja. Ovdje bi izdvojili malo groblje na Sv. Kuzmu (Soplju), grobišće kod Bašunja, grobišće na terenu "Njivice" nedaleko Triblja (i poznatog ranosrednjevjekovnog groblja podno crkve Sv.Marije), ledinu ispred crkvice Sv.Duha na Duševu, grobišćc kod stare kapele Sv. Ane blizu naselja Miroši, groblje uz crkvicu Sv. Jeronima iznad sela Podgori. Zasigurno je izdvojenih ranosrednjovjekovnih grobalja bilo više, npr. spominje se u predaji groblje kod ostataka kapele Sv. Mikulja u Podugrincu, kod kapele Sv. Vida nedaleko istoimenog naselja, a zanimljivo bi bilo provjeriti i vrlo povoljan položaj oko drevne crkvice Sv. Martina u zaleđu Novog. Iskopavanjem poda prigodom nedavne obnove srednjovjekovne kapele Sv. Jurja na Gradini iznad Selca nisu pronađeni grobovi, dok su iskapanja partera crkve Sv. Stjepana u Driveniku otkrila recentne ukope, a slični rezultati bili su i pri istraži vanju poda crkve Marije Sniježne u Belgradu.

Naseobinski tragovi ranosrednjevjekovnog doba za sada su oskudni. Sondiranjima unutar kasno srednjevjekovnog Drivcničkog kaštela među pukotinama stjenovite podloge izvukli smo nekoliko ulomaka starohrvatske ognjišne keramike. Sličan nalaz imamo i u ruševinama rimskih zgrada u Jadranovu, gdje smo u kutu jedne prostorije zatekli improvizirano ognjište s nekoliko ulomaka lončića ukrašenih isprepletenom urezanom valovnicom.

Istraživanja na kaštelu Badanj dala su skromne nalaze u pogledu materijalne kulture. Pronađen je mali broj ulomaka keramike lokalne proizvodnje, ali i uvezene oslikane keramike iz susjedne Italije, sve iz razdoblja 13. i 14. stoljeća, kada je Badanj napušten. Radovima na rimskom stambenom kompleksu u Jadranovu istražen je a potom konzerviran pravokutni objekt izgrađen nad ruševnim rimskim temeljima u 14. stoljeću. Ta zgrada bila je služila okolnom pučanstvu kao ribarsko zaklonište i skladište. Osim ulomaka kasnosrednjevjekovne keramike, pronadeno je više sitnih srebrnih novčića, kovanih tijekom 15. i 16. stoljeća u Veneciji, austrijskim zemljama i Ugarskoj.

Na ostalim vinodolskim kaštelima nije bilo arheoloških radova, pa su posve nepoznate okolnosti nastanka i razvojne etape gradova Grižane, Bribir, Novigrad i Ledenice. Tu posebno izdvajam Ledenice, uz Hreljin-grad najveći i najslojevitiji srednjovjekovni grad koji se u posljednje vrijeme ubrzano ruši. Da li su prvi knezovi Krčki, dobivši neka prava od ugarskog kralja u Vinodolu, ovdje počeli s izgradnjom svojih dvorova već nakon 1209. godine, nije dokazano, ali oni su ovdje slobodni gospodari nakon tatarske provale u kojoj spašavaju glavu kralja Bele IV. Konačno, sam tekst Vinodolskog zakona pokazuje nam moć knezova, ali i upornu volju pučanstva da u novim okolnostima cvatućeg feudalizma očuva bar mrvice samoupravnog dostojanstva naslijeđenog iz onih poganskih vremena.

U posljednje vrijeme obnavljaju se radovi na sakralnim spomenicima naselja Kotor. Kotor je zanimljiv zbog svog položaja i naslućenog kontinuiteta iz ranijih epoha. Spomenimo da izvorni sloj župne crkve Sv. Šimuna i Jude pripada romaničkom stilu, da bi kasnije (u 15. stoljcću) crkva bila proširena i tako dobila križni tlocrt. Investitor te obnove u kasnogotičkom duhu je sam Martin Frankopan, koji posjed Kotor daruje Trsatskim franjevcima, dok staru crkvicu Sv. Marije uz more obnavlja i daruje zajedno s velikim posjedima pavlinima. Krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća red eremita Sv. Pavla postaje najvećim zemljišnim gospodarem Vinodola, ne samo u okolici Senja, Novog i Crikvenice, već i mnogo šireg područja. Kasnije barokizacije i obnove crkava uglavnom su zaklonile poglede na izvorne dijelove građevina, a dijelovi crkvene skulpture romaničkog stila uopće ne postoje. Tek od druge polovice 15. stoljeća, osnažena dinastija knezova Frankopana početi će dovoditi strane umjetnike i klesare u naše do tada čedne crkve. Njihove rodbinske i poslovne veze s talijanskim gradovima i njihovim dinastima, uz potporu ugodne klime za investiranje u umjetnost kakva je vladala za uprave kralja Matije Korvina dovukle su u Senj, a zatim i Vinodol kvalitetne klesare iz srednje Italije. Tzv. "majstor mramornih madona" i njegovi učenici klešu u Senju i Bribiru prekrasna reljefna poprsja nasmijcšenih bogorodica. U Bribiru se radi novo svetohranište, a posebno se ljepotom ističe svetohranište iz danas ruševne crkve Sv. Jurja u Hreljinu. Majstori iz ovog kruga ostavili su i jedan opsegom mali, ali vrlo lijepi reljef u kamenu u crkvi Sv. Marije u Crikvenici. Danas je ta skulptura uzidana u južni buk prezbiterija, visoko pod krovnim vijencem,očito u sekundarnom položaju. Na reljefu je prikazan Kristov lik, golog tijela, poluzatvorenih očiju, ruke mu opušteno vise niz mrtvo tijelo, dok polovica tijela izranja iz sarkofaga. To je tip prikaza "imago pictatis" (sućutna slika) omiljen u vremenu gotike. Možda će se u budućim radovima otkrti još koji ulomak kvalitetne crkvene skulpure, što se posebno odnosi na ostatke propovjedničke crkve Sv. Trojstva na visoravni iznad Kotora, gdje smo među urušenim blokovima otkrili dijelove fino klesanih okvira od vrata ili prozora kasnogotičkog stila.

Ranko Starac - Od Argonauta do Frankopana

Izbor osnovne literature:

Brunšmid J., Kameni spomenici Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu II,
Vjesnik HAD-an.s. XII,Zagreb 1912

Bogovic M., Crkva u Vinodolskom zakonu iz 1288., Rijecki teološki
casopis,l/1994,str.63-78

Cetinic Ž., Strance-Gorica, starohrvatsko groblje, Pomorski i povijesni muzej
Hrvatskog primorja, Rijeka 1998

Crncic I., Najstarija poviest krckoj, osorskoj, rapskoj, senjskoj i krbavskoj
biskupiji, Rim 1867

Dautova-Ruševljan,. Tipologija kvarnerskih amfora, Diadora 5, Zadar 1970,
str.161-170

Fucic B., Drivenik, Rijeka 1995

Fucic B., Glagoljski natpisi, Djela JAZU knjiga 57, Zagreb 1982

Fucic B., Senjska ploca, Senjski zbornik 5, Senj 1973, str. l21-132

Glogovic D., Prilozi poznavanju željeznog doba na sjevernom Jadranu,
Monografije I, Zavod za arheologiju JAZU Zagrcb 1984

Goldštajn I., Bizant na Jadranu, Zagreb 1992

Goldštajn I., Hrvatskirani srednji vijek, Zagreb 1995

Hirc D., Hrvatsko primorje, Zagreb 1891

Horvat Z., Srednjevjekovna pavlinska arhitektura na podrucju senjske i
modruško-krbavske biskupije, Senjski zbornik 26, Senj 1999, str. 123-178

Katicic R., Najstariji jezici i narodi u senjskom primorju, Senjski zbornik 3,
Senj 1967,str.43-53

Katalog izložbe Prošlost i baštinaVinodola, Zagreb 1988

Klaic N., Vinodol od antickih vremena do knezova Krckih i Vinodolskog
zakona, Posebna izdanja HARiP-a, Pazin-Rijeka 1988

Klaic V., Krcki knezovi Frankopani, Zagreb 1901 Klen D., Glagoljske isprave
crikvenickog samostana pavlina, Vjesnik HARiP-a sv. XXIV, Rijeka 1981

Kruhek M., Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj,
Katalog izložbe "Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786", Zagreb 1989,
str.67-93

Ljubovic B., Senj u prapovijesti, antici i ranom srednjem vijeku (katalog
izložbe), Gradski muzej Senj 2000. god.

Matejcic R., Sakralna i profana arhitektura na podrucju stare župe Vinodol,
Vinodolski zbornik V, Crikvenica 1988

Matejcic R., Gradina Badanj u Vinodolu, Jadranski zbornik 10, Pula-Rijeka
1978, str.327-263

Matejcic R., Zaštitna iskapanja rimske arhitekture u Selcima, Jadranski
zbornik 5, Rijeka-Pula 1962,str.l52-158

Matejcic R., Crikvenica-podrucje opcinc (kulturno-povijesni vodic)
Zagreb l989

Laszowski E., Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923

Matejcic R., Bakrena sjekira s otvorom za držalje, Jadranski zbornik 1,
Rijeka-Pula 1956, str. 365-369

Margetic L., Rijeka Vinodol Istra, Studije, Rijeka 1990

Margetic L., Odnosi Liburnije i Istre u antici i ranom srednjem vijeku,
Radovi povijesnog zavoda HAZU Zadar 35, Zadar 1993, str.37-61

Marušic B., Istra i sjevernojadranski prostor u ranom srednjem vijeku,
Monografije i katalozi 4, AMI Pula 1995

Medini J., Provincia Liburnia, Diadora 9, Zadar 1980, str. 363-444

Nekic D., Senjska biskupija u srednjem vijeku, Senjski zbornik 24, Senj
1997, str.31-48

Sladovic M., Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856
Starac R., Anticka keramika na lokalitetu "Igralište" u Crikvenici,
Vinodolski zbornik VI, Crikvenica 1991 ,str.221 -226

Starac R., Sakralna arhitektura srednjevjekovnog Vinodola, Senjski
zbornik 27, Senj 2000, str.45-96

Suic M., Liburnia Tarsaticensis, Adriatica prachistorica et antiqua, Zagreb
1970, str. 705-716

Suic M., Anticki grad na istocnom Jadranu, Zagreb 1988

Suic M., Hijeronim Stridonjanin-gradanin Tarsatike, Rad Jazu 426,
Zagreb l986, str.213-278

Szabo Gj., Sredovjecni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920

Šurmin ?., Hrvatski spomenici, Acta Croatica I (1100-1499), Zagreb
1898

Vinski-Gasparini K., Kultura polja sa žarama sa svojim grupama u
Praistorija jugoslavcnskih zemalja IV, Bronzano doba, Sarajevo 1983,
str.547-646

Zaninovic M, Naselje i teritorij u antici Hrvatskog primorja, Izdanja
HAD-a sv. 13, Zagreb 1989, str.9-16

Zbornik radova: Starohrvatska spomenicka baština /Radanje prvog
hrvatskog kulturnog pejzaža, Zagreb 1996

Zbornik radova: Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb
1988

Na vrh stranice