Povijest Vinodola

Vinodol je u užem geografskom smislu izdvojena cjelina istočnoga kvarnerskog prostora, koja uključuje unutrašnju udolinu što se prostire izmedju Križišća na sjeverozapadu i Novog na jugoistoku, i Vinodolsko primorje uz obalu Vinodolskog kanala, koji se proteže izmedju otoka Krka i kopna. Povijesni pojam Vinodola bio je širi i odnosio se na vinodolski feud, a obuhvaćao je devet starih utvrđenih gradova od kojih su u dolini Drivenik, Grižane, Bribir i Novigrad (Novi), sjeverozapadno Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik, a istočno od doline Ledenice. Vinodolsko se vlastelinstvo poklapa s prostiranjem ranosrednjovjekovne župe Vinodol, čije su se granice protezale od Rijeke do Prezida na sjeverozapadu, a na sjeveroistoku je graničila župom Modruš i Senjom..
Vinodol se prvi put spominje 1163. kao »parochia Vallis Vineariae«. To je područje bilo u sastavu ranosrednjovjekovne »Liburnije«, koju je Borna dobio od Franaka kao nagradu za savezništvo u ustanku Ljudevita Posavskog te se od 821. intitulira kao »dux Dalmatiae atque Liburniae«. Ta je Liburnija bila granični pojas, Krajina, u doba hrvatske države područje od Raše do Rječine, župa Vinodol i kvarnerski otočni skup.