Tonski zapis današnje bribirske glazbe

Mesopusni običaji u Bribiru Ivica Kaliman

Verzija za ispis

Mesopust je stari narodni običaj i nema podataka u kojem je stoljeću nastao. Podaci samo govore da su ga izmislili radnici i seljaci da uz šalu, piće i obilno jelo zaborave svoje tegobe.

U prošlom stoljeću crkva je pokušavala zabraniti ovaj običaj govoreći da ga je vrag izmislio. Mesopust negdje smatraju najavljivačem proljeća jer dolazi krajem zime. Taj dan je uvijek utorak. Drugi dan je pepelnica ili čista srijeda. Brojeći od tada nedjelje, sedma je Uskrs. U nekim dijelovima Hrvatske mesopust nazivaju poklade, fašnik ili karneval.

Svaki grad i mjesto u Hrvatskom primorju ima svoj način kako obavlja taj narodni običaj. Bribir se po mnogo čemu razlikuje od susjednih mjesta u održavanju mesopusnih običaja.

Pet nedjelja prije mesopusta Bribirci sastave "PARADU", to je otprilike 25 mladih ljudi, većinom neoženjenih. Parada ima zadatak da svaku nedjelju do mesopusta obiđe svih 15 bribirskih zaselaka i da pozdravi svaku obitelj. Paradom rukovode tri kapetana, a kapelnik "komandira" muzikom koja je sastavni dio parade. U davna vremena muzika se sastojala od volovskog roga, mišca, zvonaca, dangubica i bubnjeva. Kasnije se pojavljuje harmonika triestinka, trube, jasno, sa što više bubnjeva da bude što bučnije. Bribirska je muzika jedna od rijetkih koja kod pozdrava, još od kraja prošlog stoljeća, svira pjesmu "Još Hrvatska ni propala" Ljudevita Gaja, koju je uglazbio Ferdo Livadić iz Samobora. U novije vrijeme parada se nije mogla zamisliti bez tamburaša, koji su prvi nakon zapovijedi kapelnika odsvirali četiri takta pjesme "Još Hrvatska ni propala", a zatim bi se cijela muzika iz parade uključila uz što bučnije udaranje u bubnjeve.

Kad parada dođe pred kuću u kojoj želi pozdraviti domaćine, jedan od kapetana stane na kućni prag sa saboljom u ruci i čim glasnije uzvikne:

"Ovdje smo došli pozdravi ti t obitelj ..... sa našom mladom muzikom, polak običaja i navade stare." Kapelnik tada zapovijeda muzici: "Bubanj i muzika složno udaraj!" Ukoliko je neka obitelj u žalosti, domaćima se pozdravi bez muzike.

Sobom su obično vodili magarca natovarena praznom bačvicom za vino koje bi dobivali na dar za pozdrav. Uz to su još dobivali jaja, slaninu, a u novije vrijeme i novac. Na kraju mesopusnih nedjelja organizirali bi večeru od dobivenih jaja i slanine. U poratnim godinama od dobivenog novca, uz ostalo što su dobili kao dar za pozdrav, organizirala bi se bogata večera uz muziku.

Po starom običaju, u četvrtak prije mesopusta, napravi se od slame lik čovjeka "MESOPUST". Svake godine mesopust dobije novo ime po nekom miješnom, duhovitom ili osobito značajnom humorističnom događaju u protekloj godini.

U stara vremena u vrijeme mesopustarnih dana nije se plesalo, niti su se organizirale zabave jer slaba financijska moć i težački poslovni nisu to dopuštali. Tek zadnji utorak nakon čitanja šentencije, išlo bi se u gostionicu i tu bi nastalo veselje i krabuljni ples. Tridesetih godina plesalo se i nedjeljom.

U novije vrijeme ne održavaju se samo mesopustarski običaji, već se ovi koriste i kao atrakcija pa se kroz cijelo vrijeme organiziraju maskenbali, a zadnji dan je prava "fešta".

Bribirci kao dobri gospodari nisu trošili dobiveni novac samo za večeru, već su od tog novca nabavljali instrumente (trube, bubnjeve i zvonca). Važno je spomenuti i jedan humani čin. Šezdesetih i sedamdesetih godina od novca kojeg bi dobili kod pozdrava bribirskih obitelji, odvojili bi jedan dio za uljepšavanje mjesta, a znali su dati i financijsku pomoć socijalno ugroženim u Bribiru.

Na sam dan mesopusta, iz mnogih sela dolazile bi parade u grad i tu se spajala s glavnom u jednu veliku paradu. Po starom običaju, parade ide tri puta oko grada noseći mesopusta te u pratnji mnogih maškara dolazi do trga Vrba.

Najveća parada u povijesti mesopusta u Bribiru bila je 1954. g. Sastojala se od dvije parade, tzv. glavne i omladinske. U muzičkoj grupi bilo je desetak bubnjeva, osam truba, tri harmonike, četiri roga, činele, nekoliko zvonaca i preko 15 tamburaša s dvije berde. U to vrijeme djelovale su pri Omladinskoj organizaciji dvije folklorne grupe; jedna pionirska (školska djeca) i jedna omladinska. Svi su članovi bili uključeni u paradu tako da je uz mnoštvo mještana bilo nekoliko stotina sudionika. Svima, koji su bili sudionici te parade, ostat će taj događaj u sjećanju cijelog života. Da bi sve to bilo što svečanije, velika i svečana parada uputila se oko 14 sati cestom do gostionice "Parac" - Ugrini i natrag. Dok su kapetani na čelu parade ulazili u grad na Vele vrata, završetak parade je bio još ispod Kalimanovih kuća, Gornje Kičeri. Pored krabulja, impozantnu sliku davao je kolorit narodnih nošnji folklornih sekcija. Jedna grupa sastavljena od dvadesetero djece bila je ubučena u bijele odore.

Uži priređivački odbor mlade parade sačinjavali su Franjo Miculinić, Albert Tus, Ivan Tonković (Antonac) i Ivica Kaliman. Prva trojica organizirali su sve potrebno za paradu, dok je ivica Kaliman bio zadužen za organiziranje glazbe i folklornih sekcija.

Kapetani glavne parade bili su: Ivan Krajačić (Predoj), Ivan Dražić (Rojnić), Joža Plovanić - stolar.

Kapetani mlade parade bili su: Franjo Miculinić, Albert Tus, Ivan Tonković (Antonac).

Poštarom običaju kada bi parada došla na Vrbu, postavio bi se stol i čitala "Šentencija". Pročitale bi se sve optužbe protiv "Mesopusta". Njega se optužuje za sve propuste vlasti i za sve smiješne događaje.

Jedan čovjek je sudac - tužitelj, koji ga optužuje, a drugi je branitelj. Oni ga optužuju i brane čitajući šentenciju, naš šaljivi list koji se svake godine napiše za tu prigodu. Sve dogodovštine u Bribiru zapisivao bi jedan od vještijih mještana i na kraju sastavio šentaciju. Prije drugog svjetskog rata bili su izvrsni sastavljači Pavao Ugrin (Pukovnik) i Nikola Pancić (Vodopija). Pavao Ugrin je i poslije rata pisao nekoliko godina šentaciju. Poslije njega pisao je njegov sin Joža Ugrin. Pojavljuje se Ljubo Antonić koji i sada sastavlja šentaciju, a jednu je napisao Rajko Arbanas.

Upravo u vrijeme mesopustarskih dana, obavljaju se zimski poljodjelski radovi, tj. kopanje zemlje. To bi omogućilo da se mladež maskira i dođe u obitelj koja bi vršila kopanje zemlje pred proljetnu sjetvu. Obično su dolazili mladići iz dotičnog sela zbog djevojke koja bi se tu našla, a znali su dolaziti prijatelji pod maskama čak i iz drugih sela. Tu bi se tancala starinska bribirska polka "Poći ćemo malo...". Vještije žene bi pjevale i trajnanikale, a znalo se dogoditi da bi netko od prisutnih imao kakav narodni instrument: dangubicu, vidulice, sopile ili organce pa bi se uz glazbu i tancalo. Takva prela su bUa vrlo omiljena jer je u stara vremena ovo bio jedini način zabavljanja. Iako je mladež bila umorna od težačkih poslova jer se radilo na zemlji cijeli dan do mraka, volja je bila jača od umora i nestalo bi veselje.

Pojavom tamburice, dva ili tri tamburaša svirala bi domaće pjesme na prelu. Kako smo opisali u "Pirnim običajima", ovo je bio jedan od trenutka upoznavanja mladića i djevojke u stara vremena.

Kao završnu riječ u pisanju o mesopusnim običajima navest ćemo još i ovo: Naziv šentacija dolazi iz latinskog sentencija, a znači: mišljenje, izreka, u sudskoj praksi - sudska izreka (presuda). Prema usmenoj predaji u prošlosti Bribirci su se sporili s mještanima mjesta Lič za jedan šumski prostor te su prijevarom taj spor izgubili. Od tada Bribirci taj sramotni čin - sudsku presudu i odluku zovu Šentencija.

Smiješni događaji opisuju se rimovanim stihovima u strogom osmercu i bribirskom dijalektu.

Sastavio: Ljubo Antonić

Nadopunili: Franjo Jurčić i Ivica Kaliman

I danas bribirci njeguju tradiciju mašakarane parade, i sviraju po taktu pjesme Ljudevita Gaja "Još Hrvatska ni propala". Obilaze kraj i pozdravljaju žitelje Bribira i okolnjih zaselaka.