verzija za ispis

Tea Jerić Matejčić

CRIKVENIČKE GRAĐEVINE
(PRILOG IZUČAVANJU STAROG
NARODNOG GRADITELJSTVA)*

Povijesni uvod

Kao uvod ovom tekstu, koji će se baviti prikazom graditeljske baštine stare Crikvenice, upotrijebit ću tekst iz knjige arhitekta Aleksandra Freudenreicha

«Narodgradi na ogoljenom krasu», izdanje 1962. godine: «Kućice narodnog graditeljstva primarne su.one su se postepeno razvijale do oblika kojega još danas vidimo, a potječu iz vremena, kada se naš narod naselio u ove krajeve, one posjeduju svoju specifičnost, svoju kulturu. One su takve daje narod ostao čio i zdrav, čvrst i jak, buntovan i revolucionaran, pored ostalog i zato, stoje rođen i odrastao u kućicama kakve svojom rukom, svojim znojem, svojim znanjem narod gradi.»

Ovom prekrasnom lirskom uvodu, treba dodati još sljedeće: arhitekt Aleksandar Freudenreich, obašao je cijelu obalu Jadrana i otoke, opisao, snimio, nacrtao svojom rukom tisuće crteža, sve karakteristične detalje kuća i kućanskih potrepština, zidove, krovove, krovni pokrov pa onda i gromače, poljske kućice, prelaze preko potoka, groblja, zagrade, ograde, gumna, žrvna, mlinove za masline, ulazna vrata, drvene i kamene obrađene dijelove na kućama. Ukratko: sve što u svakodnevnome životu čovjek treba. Ali u tom opsežnom i bogatom materijalu nigdje nema Crikvenice. Zastoje nema? Autor nam sam kaže daje prilikom posjeta Crikvenici uočio potpunu odsutnost svakog traga starog načina gradnje, a jedino stoje zabilježio kao posebnost je jedno ožbukano dvorište, tj. ožbukani zid dvorišta kojemu je u žbuku bio uzidan jedan komad krovnog crijepa - «žlebac» iz kojeg je rasla jedna biljka - cvijet.Tako je Crikvenica prikazala sebe iskusnom oku znalca prije pedesetak godina. Međutim, na srećujo ipak nije tako. Stara, kamena i jednostavna Crikvenica, sa svojim iskonskim kamenim kućicama djelomično ukopanim u stijenu, živi još i danas. Sve su te kuće izvana dobile nove okvire, fasade, balkone, čak su im i orijentacije ulaznih vrata okrenute u drugom smjeru u odnosu na prvobitno stanje. A sve se je to dogodilo u samo 150 zadnjih godina. Jer još 1859. godine općinski «medicus», postavljen od sveprisutne bečke kraljevske i cesarske vlasti, u svom godišnjem izvještaju o socijalnim i životnim prilikama Općine Crikvenica, koja se je tada protezala od Sv. Jakova do Ledenica, naveo je u potankostima uvjete života crikveničkih ribara čije su kućice bile smještene na «Gorice», tj.u dijelu grada od današnje crkve sv. Antona do zgrade Prve hrvatske štedionice na potezu sjever - jug, sa zapada omeđenim današnjom Kalom sv. Antona a sa istoka Školskim stubama. Sredinom tog malog strmog brežuljka prolazila je onda kao i danas, a vjerojatno već stotinama godina staza ili put kojim seje od prirodnog jakog izvora, koji seje nalazio podno današnje zgrade Prve hrvatske štedionice, uspinjalo do mjesta gdje danas stoji crkva sv. Antona, a na kojem je mjestu ranije bila «gomila» ili «mogila» ili «gruh» Kako to zovu Crikveničani. To je bilo žrtvišno i pogrebno mjesto oko kojega seje u kasnijim vremenima razvilo malo groblje.

U tom strmom i surom kamenjaru bile su smještene kuće svaka otprilike veličine 4x4 metra a imale su krov na jednu vodu s nagibom na sjever. Kuća seje gradila tako da seje prirodna sjeverna stijena ovlaš izravnavala te je tako prerastala u sjeverni čvrsti zid. U toj sjevernoj strani - zidu ostavljalo se je uvijek jedan dio osnovne stijene neizravnan, tako da sve do današnjeg dana ima tih donjih kuća u kojima ta stijena nije izravnana. Vrlo je vjerojatna tvrdnja nekih stručnjaka daje ta stijena ostavljana iz magijskih razloga, tj. radi povezanosti kuće s «primarnim brijegom» koji je kod nastanka svijeta izronio iz vode.

Ivan Krstitelj Andrijanić, je ime liječnika koji nam je tako zorno prikazao kuće u kojima živi crikvenički ribar. I ne samo on. Takve kuće građene su u svim zaseocima crikveničkog kraja - od Kotora i Gornjeg kraja do Dvorske i Sopaljske. Da se nije sačuvao taj izvještaj, rijetko bi tko povjerovao tvrdnji daje stara Crikvenica još uvijek živa, daje danas sakrivena je ispod građevina koje su nastale na tim primarnim kućama. Danas se te donje kuće zovu «konobe» i njihovi su vlasnici uvjereni da su to zaista bile konobe zato jer im njihovi preci nisu nikada govorili o starom načinu života. Stid je skrivao istinu, ali pošten se čovjek nikada ničega ne treba stidjeti pa niti istine daje živio u kućama kakve su mu namrli oni koji su bili prije.

Kada je 14.8.1412. godine knez Nikola Frankopan poklonio pavlinskome redu zgradu na ušću potoka Dubračine, pokraj starog zdanja crkve Uznesenja Marijina, vjerojatno je stara Crikvenica na Gorici imala iza sebe dug životni put. Postoji jedna frankopanska povelja - darovnica iz 1336. godine u kojoj se spominje Crikvenica - koliko danas znamo po prvi put s tim imenom, ali se ta darovnica, kao i mnoge druge, smatra falsifikatom. Bila lažna ili ne, zasigurno Frankopan nije osnivao samostan «na ledini», bez ljudi koji će obavljati sve poslove vezane za obrađivanje zemlje, jer dotada je već Dubračina naplavila dovoljno zemlje na ušću. Darovnicom Pavlini dobivaju mlinove, stupe, ribarske pošte, mlinove za masline i maslinike te vinograde. Za sve to obrađivati trebaju ljudi. I to ljudi koji neće doći odnekuda da se tek priviknu na život, nego ljudi koji su tu već navikli živjeti otprije.

Zbog toga, iako zasada nemamo čvrstih dokaza za to, moramo barem pretpostaviti da je Gorica, i ne samo ona, živjela svojim životom i prije osnutka samostana 1412. godine.

SAŽETAK

Za upoznavanje povijesno-kulturne baštine nekog kraja od velike je važnosti saznanje o graditeljskoj kulturi, načinu stanovanja, uređenju prostora, nastajanju starih naselja i njihovom širenju na prostore koji i danas predstavljaju urbanističke komplekse. To je upravo predmet ovog članka o Crkvenici. Kako se malo zna o starijim vremenima,a ispitivanja u Badnju i Kotoru te drugim lokalitetima tek trebaju dati uvid u to, starine se moglo proučavati samo na nešto novijim situacijama, konkretno najprije na prostoru zvanom Gorica, a potom širenje oko ušća Dubračine s lijeve i desne strane, gdje je već od ranije bila građevina i gdje će nastati crkva Marijinog Uzašašća i pavlinski samostan. Nekoliko obrađenih primjera pokazuje staro narodno graditeljstvo, narodne običaje, način stanovanja, uređivanje prostora i to prvenstveno u kamenu. Kamenje bio osnovno sredstvo građenja u početku je obrađivan vrlo primitivnim sredstvima, ali vrlo produhovljenim stilom. Slučaj je to u svom kraju oko Crikvenice, što pojašnjava zastoje u 20. stoljeću u Crikvenici osnovana Graditeljska škola. Ovlašnim povijesnim pregledom dobivamo u ovom članku uvid kako je tekao proces unapređivanja graditeljske kulture Crikveničana, a na primjeru nekoliko starih kuća saznajemo i podosta o njihovom životu.

* Tekst prati grafički prilog Z. Gržičića u nastavku - nap. gl. urednika.

Vinodolski zbornik 8, Rijeka, Crikvenica, Novi Vinodolski, Bribir, 2002.

Cjeloviti tekst pročitajte u Zborniku