Kulturno - povijesna baština sela Kotor
Ranko Starac
:: Crteži uz tekst
>>| 1 | 2
| 3 | 4
| 5 | Snimak iz zraka
>> ::
UVOD
 |
 |
| Selo Kotor |
|
Selo Kotor smješteno je na istaknutoj i lako
hranjivoj uzvisini povrh ušća Dubračine, iznad središta Crikvenice.
Naselje leži na strmom obronku vršnog dijela brijega, orijentirano
je k jugozapadu, s kućama raspoređenim između «Velog gruha»
na 125 metara nadmorske visine i najviše točke krševite glavice
na 162 metra visine, na kojoj dominiraju izdaleka vidljive ruševine
crkvice Sv. Jurja. Danas vidljive kuće uglavnom su napuštene i devastirane,
a građene su najvećim dijelom tijekom 19. stoljeća, ponegdje na
tragovima srednjovjekovnih objekata. Sjeveroistočni dio naselja,
u pozadini začelja crkve Sv. Simuna, vjekovnom obradom tla pretvoren
je u niz kaskadnih lijeha, među kojima se uočavaju tragovi zida
iz kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog doba. Po gromačama se nailazi
na rijetke ulomke antičkih opeka i komadiće posuda, ali prevladavaju
usitnjeni ulomci prapovijesne keramike, posebice na obroncima uokolo
crkvice Sv.Jurja.
U proteklih desetak godina uz ograničena sredstva
postupno se obavljaju arheološka istraživanja i obilasci čitavog
kotorskog brijega.[1] Unutar samog naselja Kotor
obavljena su čišćenja i sondažna iskopavanja ostataka stare župne
crkve Sv.Šimuna, koja je i dijelom građevinski sanirana, započeto
je čišćenje ruševina crkvice Sv.Jurja, a sondažno su istraživane
i dvije prapovijesne gomile u zaleđu Kotora, na području Stolniča.
Sondažno je iskopavana i prapovijesna gomila «Vela Gromača»
na Kuku između naselja Dolac i Ladvić.
PRAPOVIJESNI ARHEOLOŠKI NALAZI
 |
|
| Sv. Juraj na Kotoru |
|
Unatoč tisućljetnoj obradi tla i izraženoj
eroziji na vršnom dijelu brijega nailazi se na rasute ulomke prapovijesnih
posuda. Ulomci su previše sitni pa nije moguća njihova podrobnija
analiza. Okvirno tek možemo naslutiti trajanje ovog opsegom manjeg,
ali strateški dobro postavljenog naselja od vremena kasnog brončanog
doba do razdoblja rimske okupacije i spuštanja naselja u podnožje
brijega, do obale mora i ušća Dubračine. Prapovijesno naselje na
Kotoru bilo je s pristupačnijeg dijela brijega, iz pravca vinodolskog
zaleđa, zaštićeno suhozidnim bedemom, koji se pruža od vrha uzvisine,
nedaleko začelja crkvice Sv. Jurja, do ruba obzidane lokve, smještene
uz put k crkvi Sv.Trojstva. Bedem danas prepoznajemo kao raznesen
i prekopan nasip od urušenog kamena širine od 5 do 10 metara. S
vrha brijega pruža se pogled do susjednih kontaktnih položaja i
osmatračnica, preko udoline prema jugoistoku do «Vele gromače»
iznad Ladvića, te dalje do dominantnog položaja «Gradine»
na vrhu Drenin iznad Gornjeg kraja. Nasuprot kanjonske drage s tokom
Dubračine, koja je s Kotora savršeno nadzirana, nalazila se je promatračka
gomila kod Kavranove stijene. Dalje u pravcu sjevera uzdiže se eliptičnim
bedemom omeđen prapovijesni refugij na vrhu «Obla»,
koji se s Kotora dobro može vidjeti. U smjeru zaleđa i vinodolske
kotline (grižansko-belgradskog kraja) povrh Kotora se uzdiže širok
krševiti zaravanak na kojem dominira položaj crkve Sv. Trojice.
Sjeveroistočne padine između ove crkve i područja Podbadnja posute
su prapovijesnim grobnim ili međašnim gomilama (na lokalitetima
Zajam i Stolnič). Nažalost, većina gomila uništena je djelovanjem
kamenoloma u Podbadnju.
Prapovijesne tragove naselja uz obalu mora
uništio je kao i tragove kasnijeg antičkog naselja urbanistički
razvoj Crikvenice. O komunikacijskim i kulturnim vezama tadašnjih
stanovnika crikveničkog primorja i stanovnika otoka Krka možemo
suditi prema nekim značajnim arheološkim nalazima upravo s obalnog
pojasa na suprotnoj obali otoka Krka.[2] S područja
uz uvalu Murvenica (kod Šila) nalazi se istaknut rt Mirine (Zidine).
Ondje se još vide ostaci moćnih bedema utvrde podignute u 6. stoljeću
za Justinijanove obnove Carstva, položene na prostranu eliptičnu
prapovijesnu gomilu, u kojoj su krajem 19. stoljeća otkrivene glačane
sjekirice iz razdoblja mlađeg neolitika. Sjekirice su načinjene
od minerala serpetinita, vrste stijena prisutne u geološkoj građi
kopnenog zaleđa, odnosno područja Banije i Pounja. One su na otok
došle posredovanjem priobalnog pučanstva. Spomenimo i nalaze kremenog
oruđa i fino načinjenih vrhova strelica iz uvale Sv. Marak podno
Risike, gdje je postojalo pristanište iz razdoblja bakrenog ili
početka brončanog doba. Ondje su tadašnji žitelji otoka preuzimali
predmete od uvezenih sirovina iz kopnenog zaleđa posredovanjem priobalnog
pučanstva.
Otkrića (nažalost bez prisustva stručnjaka) devastiranih grobova
prigodom vađenja pijeska u pješčari «Šula» kod Šila
na Krku ukazala su na tijesne veze vinodolskog i krčkog pučanstva
tijekom kasnog brončanog doba (l2.-10. stoljeća prije Krista). Te
su veze postale potvrđene nedavnim otkrićem grobne gomile na Stolniču
(u zaleđu Kotora). Ovi nalazi pružaju nam potvrdu o postojanju trgovišta
s pristaništem na ušću Dubračine davno prije osnutka rimskog naselja
Ad Turres.
GROBNI HUMAK NA STOLNIČU
 |
|
| Grobni humak na
Stolniču - brončani predmeti |
|
Grobni humak - gomila na Stolniču izgrađena
je na malom krševitom brežuljku uz sjeverni rub prijevoja kojim
je bila od davnina trasirana cesta, jedna od poveznica primorskog
kraja i vinodolske kotline. Humak je položen na izdaleka vidljivom
položaju, uz rub strmog obronka prema Podbadnju. Nedaleko Stolniča,
nekoliko stotina metara sjevernije na obronku brijega podno Sv.
Trojice nalazi se jedna kružna gomila, koju smo pokusno istraživali
u ljeto 2003. godine. Još jedna skupina gomila nalazi se na krajnjem
hrptu brijega Zajam, sjeverno od Sv. Trojice, povrh kanjonske drage
nasuprot kaštelu Badanj.
Humak na Stolniču devastirala je elektroprivreda izgradnjom dalekovoda,
postavljenog u središtu gomile. Humak je bio poravnat i pripremljen
za postavljanje betonskih temeljnih stopa, promjera deset metara,
visine manje od metra.
Obilaskom terena prije više godina uočili smo svježe drobljene
ulomke prapovijesne keramike rasute po gomili. Pomicanjem sitnijeg
kamena u središtu humke, podno središta dalekovodnog stupa, uočili
smo ravnu pravokutnu poklopnu ploču od lomljena kamena, veličine
60 x 55 cm, debljine 12-17 cm. Nakon podizanja poklopnice otkrivena
je grobna raka minijaturnih dimenzija (50 x 40 cm). Na prvi pogled
vidjeli smo oštećene i porazbacane dijelove predmeta, koji srećom
nisu izazvali pozornost, zbog svoje trošnosti i fragmentarnosti.
Grobna raka ovih dimenzija bila je načinjena (za smještaj urne s
ostatcima spaljenog pokojnika) od usuho složenog pločastog kamena,
s dnom u dvije etaže, na dubini od 35 i 50 cm. Neravno dno uvjetovano
je položajem tvrdih slojeva stijene na koju je grob postavljen.
Središtem grobnog položaja prolazi uska pukotina, koja seže u dubinu
možda i više metara. U ovu škrapu propali su ili su pri obredu namjerno
ubačeni polomljeni dijelovi grobnih priloga, odnosno nošnje. U grobu
su zatečeni ulomci dviju posuda od pečene zemlje, veoma oštećenih
djelovanjem ocjedne vode i leda (grobić nije bio ispunjen zemljom,
pa su predmeti bili izloženi mikroklimatskim promjenama). Jedna
posuda - tipa terine, duboke zdjele zaobljena, malo sužena ramena
i lučno na van izvijenog oboda, bila je ukrašena okomito postavljenim
plitkim žlijebovima na istaknutom dijelu ramena, s dvije nasuprotne
polukružne ručice. Uz ovu posudu, sačuvanu u skromnim tragovima,
uz sam rub groba, na rubu pukotine bili su odloženi dijelovi metalnih
predmeta. U najdubljem dijelu groba bila je položena nešto bolje
očuvana, ali također razbijena veća neukrašena posuda - urna u kojoj
je bio pohranjen pepeo i sitne spaljene košćice pokojnika (pokojnice).
Zatečeni metalni predmeti pripadaju dijelovima nošnje. To su nepotpuna,
prelomljena i naknadno svijena ( u trenutku polaganja u grob) brončana
igla bikonično-lukovičaste glavice, s zadebljanim, koso tordiranim
vratom, ulomak brončane fibule (spone za zapinjanje odjeće) odnosno
dio tijela luka s ostatkom jednog od dva diskolika odebljanja, s
tragovima urezanih geometrijskih ornamenata, te pet ulomaka od dvije
brončane manšetaste narukvice. Narukvice su bile načinjene od iskucanog
tankog brončanog lima, ukrašene su usporednim plitkim žlijebovima,
a uz krajeve nose jedva vidljiv trag urezanih geometrijskim motiva.
To su izlomljene usporedne linije ispunjene poprečnim urezima (cik-cak
ljestvice) te nizovi trokuta ispunjenih kosim gusto urezanim linijama.
Spomenuti luk fibule nosi tragove urezanih trokuta, cik-cak i polukružnih
motiva. Ukras je dijelom očuvan zbog izlizanosti površine luka spone,
koja je očito nošena u duljem vremenu prije polaganja u grob, pri
čemu je namjerno polomljena, kao i spomenute narukvice. Opisani
predmeti pripadaju nošnji ženske osobe, što će trebati potvrditi
antropološkom analizom prikupljenih ostataka.
Namjerno oštećivanje dijelova nošnje i lomljenje
predmeta (ovdje možda u kombinaciji s ubacivanjem dijelova predmeta
u tijesnu škrapu nepoznate dubine) poznat je i rasprostranjen segment
pogrebnih običaja naroda tzv. «Kulture žarnih polja»
alpskog dijela srednje Europe i većeg dijela Podunavlja. Riječ je
o brojnoj skupini srodnih plemena koji su iz svojih matičnih područja
u nizu seobenih valova osvojili veći dio Apeninskog poluotoka, Balkan,
jadransko priobalje, uništili Mikensku civilizaciju, te kao «narodi
s mora» ugrozili i Egipat. Arheološke nalaze iz groba na Stolniču
unatoč fragmentarnosti možemo vremenski i kulturno svrstati u sklop
tekovina istočno-alpskog kruga «Baierdorf-Velatice»,
odnosno uže skupine određene etapama razvoja «Zagreb-Vrapče»
i «Zagreb-Horvati».[3] Navedene narodne
skupine živjele su u vrijeme Ha Al-Ha A2, odnosno faza II i III
Kulture žarnih polja sjeverne Hrvatske, između 1200. i 1000. godine
prije Krista. Grob na Stolniču sadrži očito dulje nošene predmete,
koje je sa sobom iz kontinentalnog zaleđa donijela ovdje kremirana
osoba. Spomenimo tek neke analogne primjere, poput nalaza istovjetnog
tipa igle u najstarijem, osnivačkom horizontu nekropole uz naselje
Ljubljana (Ha BI stupanj, 1000. - 900. god. pr. Krista),[4]
kao i u početnoj fazi žarne nekropole u Dobovi kod Brezica).[5]
Manšetasti tip narukvica vrlo je obljubljen i arhaičan oblik nakita
još od kraja srednjeg brončanog doba Podunavlja, a u našim nekropolama
javlja se upravo u vrijeme završavanja procesa formiranja zasebnih
odlika narodnog identiteta u pojedinih ilirskih naroda. Spomenimo
takve nalaze u jednom grobu iz Vrsi kod Zadra[6]
ili primjer iz Osora (s liburnijskog područja).[7]
Iz vremena konstitucije naselja i nekropola naroda Histra, unutar
najstarijeg horizonta s žarnim grobovima i kaneliranom keramikom
(od 11. do 10. stoljeća prije Krista), te nešto mladih nalaza iz
9. stoljeća u Nezakciju spomenimo grob s ulomkom manšete i iglom,
ulomke manšeta van grobnih cjelina te grob VI/15 u kojem su nađene
jantarne perle tipa Tyrins).[8] Identične oblike
narukvica nalazimo i u nekropoli «Gradine» iznad Limskog
kanala, tj. grobu 15 faze Lim IB iz 10. stoljeća prije Krista.[9]
Osvrnimo se i na značajne, kronološki i kulturno
srodne nalaze s obližnjeg otoka Krka. U prvom planu stoje slučajni
nalazi iz devastiranih grobova s područja pješčane ravnice «Šula»
između naselja Polje i Šilo, točno nasuprot Crikvenice. Nažalost,
ovdje nisu provedena arheološka istraživanja, grobne nalaze su prikupljali
radnici koji su radili na eksploataciji pijeska, pa nedostaju podaci
o vrsti grobova (žarni ili skeletni tip?). Igle s lukovičastom glavicom,
lučne fibule s dva diska na luku, ukrašene urezanim geometrijskim
ornamentima te manšetaste narukvice ukazuju na etničku i kulturnu
bliskost i povezanost naroda primorja i otoka Krka u 10. stoljeću
prije Krista, kojima more nije bilo prepreka, već površina kojom
su uspješno putovali i trgovali.[10] Dva primjerka
manšetastih narukvica potječu iz uništenih gomila podno gradine
«Keršovani vrh» iznad Carice u srcu otoka Krka. Jedna
pak grobna gomila na obronku gradine «Veli Kaslir» povrh
Punta bila je u prošlosti metom prekopavača (fibula dvopetljastog
tipa sedlasto uleknutog luka završila je u Beču), koji su u maloj
pravokutnoj grobnoj raci ostavili ulomke žare, odnosno zdjele ukrašene
plitkim žlijebljenjem poput posude uz groba na Stolniču.
Tada smo ustanovili, suprotno dominantnom mišljenju stručnjaka,
da u genezi naroda Liburna (koji se unutar svog klasičnog prostora
uvijek sahranjuju u kamene sanduke, unutar ravnih nekropola ili
pod velike gomile, uvijek u lagano zgrčenom položaju) postoji kratkotrajna
etapa s posve drugim pogrebnim običajem - spaljivanjem pokojnika,
čiji se ostatci potom pohranjuju u urnu i zakapaju ispod kamenih
gomila. Taj običaj sada smo pouzdano ustanovili na Stolniču.
Iz svega lučimo dvije predpostavke, koje možemo potvrditi ili
osporiti budućim istraživanjima. Prvoj pripada razmišljanje da u
vremenu između 11. i 9. stoljeća prije Krista ovaj prostor (Hrvatsko
primorje i otok Krk) biva nastanjen Liburnima koji unutar ovog,
od središta njihovog naroda u Ravnim Kotarima udaljenog područja,
okruženog Histrima i Japodima, imaju drugačiji razvoj duhovne kulture,
pod utjecajem susjeda ali i snažne kasnobrončanodobne tradicije
naslijeđene od predaka iz kontinentalnog zaleđa. Drugo razmišljanje,
kome smo trenutno skloniji, svodi se na činjenicu da tada ovdje
uopće ne žive Liburni, već jedna miješana populacija koja će se
tek u slijedećim stoljećima potpuno «liburnizirati»
i nadvladati utjecaje susjeda iz zaleđa.
Djelovanjem kamenoloma na Podbadnju uništen
je velik broj prapovijesnih gomila. Spomenimo poznati nalaz brončanog
mača s vrhom balčaka u obliku čaše iz pukotine stijene,[11]
danas u Arheološkom muzeju u Zagrebu, niz brončanih narukvica tipa
dvoslivnog krova kao i fibula, načinjenih tijekom 10. i 9. stoljeća
prije Krista. Iz Podbadnja potječe i nalaz brončanog «srcolikog»
koplja (u privatnoj zbirci Drage Crnica).
SONDAŽNO ISTRAŽIVANJE HUMKE NA «VELOJ
GROMAČI» IZNAD NASELJA LADVIĆ
Tijekom kasnog proljeća 2003. godine obavljeno je probno iskopavanje
prostrane humke na rubu brijega između naselja Dolac i Ladvić. To
su dvije kružne gomile kamenja, koje se dodiruju, izrazito razvučene,
s tragovima ranijih prekopavanja. Unutar zapadnog lica oboda niže
položene humke ukopan je pravokutni objekt, vjerojatno kućica za
stražu ili nadzor ovaca. Položaj humki je nagnut, od ruba brijega
prema padini okrenutoj zapadu, s izvrsnim pogledom na priobalje
oko današnje Crikvenice. Obje humke podignute su na suhom kršu,
promjera su oko 15 metara, visine od jednog do dva metra. Pokusnu
sondu smo postavili unutar jugozapadnog obronka plašta donje gomile.
Ubrzo smo ustanovili daje donja gomila građena od nabacanog vrlo
krupnog lemljenog kamena, postavljenog tako da tvori stožasto tijelo
građevine. Probni iskop bio je dužine 8, a širine 3 metra. Iskopom
smo doprijeli do središta humka, gdje je visina stožaste nakupine
kamena iznosila 2,30 metra. Sam stožac nije imao unutarnje lice,
pa nije riječ o suhozidnoj inačici stražarske kule. Međutim, ova
gomila nema način konstrukcije grobnog humka, nema tragova obodnog
prstena, eventualnog pristupnog koridora i grobne komore. U središtu
stošca zatekli smo uz recentne kosti i municiju iz Prvog svjetskog
rata tek nekoliko ulomaka prapovijesne keramike, te više ulomaka
od jedne bikonične posude s lijevkasto ispruženim vratom, brončanodobnih
karakteristika, kao i nešto tragova pepela na samom tlu (nema ni
traga ukopane ili sagrađene grobne rake). Mogli smo tek zaključiti
daje sondirani humak bio stožasta suhozidna građevina, namijenjena
označavanju granica posjeda, ali i nadziranju šire okolice. Kako
je riječ o dvojnoj gomili, nije isključeno da se ispod gornje humke
kriju tragovi groba.
SONDAŽNO ISTRAŽIVANJE GOMILE IZMEĐU STOLNIČA l GULJANOVOG DOLCA
Ova gomila, promjera do 10 metara, visine plašta do 1,50 metara,
zaklonjena je raslinjem na obronku podno Sv. Trojice, između Guljanovog
dolca i Stolniča.
Istraženo je dvije trećine njene površine,
skidanjem redova nabacanog kamenja u vodoravnim slojevima. Poput
slučaja humke povrh Ladvića, nismo zatekli tragove grobne rake ili
grobne konstrukcije, kao ni unutarnje organizacije prostora (poput
kule). Kroz čitavu dubinu nailazili smo na rijetke, usitnjene ulomke
neodredljivih prapovijesnih posuda, ali i jednu oštećenu željeznu
strijelicu, odnosno projektil antičkog porijekla. Na ravnom dnu
gomile (neravnoj litici) pronađen je jedan ulomak poluptaste zdjele
tankih stijenki, neravne, ogrubljene površine vanjskih stijenki,
srodne poznatim nalazima
keramike iz najstarijeg horizonta gradine na Havišću kod Jadranova,[12]
kao i sitnim ulomcima iz pripećka nad plažom uvale «Stari
porat» kod Kačjak. Keramika ogrubljene i neravne površine
pripada još malo poznatoj kulturnoj skupini koja je obitavala u
primorju do obronaka Velebita na prijelazu bakrenog u brončano doba
(polovicom trećeg tisućljeća prije Krista). I ovaj humak pripada
skupini graničnih ili stražarskih gomila.
PODRUČJE KOTORA OD ANTIKE DO KRAJA SREDNJEG VIJEKA
Neprijeporan je položaj i značaj antičkih
arheoloških (toliko puta devastiranih) tragova naselja s pristanišnim
uređajima, magazinima i mogućom ciglanom u podnožju kotorskog brijega,
naselja prekrivenog dijelom Kotorskom ulicom, te zapadnom i sjevernom
stranom kompleksa igrališta, najviše pomoćnim nogometnim terenom.
Dostupni nam skromni arheološki nalazi (ulomci stolnog posuđa, opeka
i amfora) ukazuju nam na trajanje trgovanja i skladištenja roba
između kasnog republikanskog razdoblja (od 2. do 1. stoljeća prije
Krista) i sutona antike krajem 4. stoljeća nakon Krista. U susjednom
Novom Vinodolskom tijekom 4. stoljeća gradi se velika utvrda Lopar,
a istom razdoblju pripada prva faza utvrde Badanj. Susjedna obala
otoka Krka puna je tragova manjih i većih utvrda (s pripadajućim
ranokršćanskim crkvama) podignutih za vladavine bizantskog cara
Justinijana polovicom 6. stoljeća. Ove utvrde imaju vizualni i plovidbeni
kontakt s točkama na priobalju, na kojem onodobne građevine možemo
zbog brojnih pregradnji i «urbanizacija» krajolika samo
sanjati. Ipak, razložno je predpostaviti tragove utvrde i osmatračnice
na kamenitom rtu koji s juga zaklanja ulaz u «Kotorsku»
uvalu, (Dubračina je imala ušće u more neposredno uz podnožje kotorskog
brijega), tj. na položaju crkve i «kaštela», odnosno
bivšeg kompleksa Pavlinskog samostana. Bez utvrde s okolnim kućama
za stražu pristanište u ovim nemirnim vremenima nije moglo postojati.
Nažalost, u posljednje stoljeće i pol izrasla Crikvenica progutala
je tragove svojih ishodišnih korijena, pa danas znamo tek za dvojicu
Rimljana čiji je život bio sudbinom vezan za mali «Ad Turres».
Jedan je vlasnik tvornice keramičkih proizvoda, zabilježen na pečatima
opeka, Sekst Metilij Maksim (Sextvs Metillivs Muximvs), a drugi
je stranac, carski visokorangirani službenik (prokurator), tj. ubiratelj
poreza, Lucije Ficilije Proklin (Lvcivs Ficilivs Proclinvs), koji
je u nepoznatim okolnostima ovdje smrtno zaglavio (nadgrobni spomenik
podignula mu je udovica Postumia Vitalis, prema opisu P. R. Vitezovića,
koji gaje ugledao u sklopu pavlinskog vrta).
Na jednom skrovitom zaravanku povrh kanjona
Dubračine, sjevernije od crkve Sv. Trojice u zaleđu Kotora nalaze
se tragovi nekog antičkog lokaliteta. Položaj, zvan «Godač»,ima
izvrsnu strateško-nadzornu ulogu, s kojeg je moguća dobra kontrola
prolaza ljudi iz Vinodola prema priobalju i obrnuto, za sada nisu
uočeni tragovi čvrstih objekata, već vrlo usitnjeni ulomci krovnih
opeka, amfora i stolnog posuđa (ulomci tanjura, čaša, zdjelica)
iz razdoblja ranog principata (kraj l. stoljeća prije Krista do
polovice 1. stoljeća nakon Krista. Čini se (uvidom tek u površinske
ostatke) da naslućujemo tragove manjeg «logora» vojne
postrojbe, koja je pod šatorima ili povremeno ovdje boravila i obavljala
nadzor nad putevima, zbog zaštite rimskog
naselja Ad Turres u nesigurnim vremenima početaka rimske vladavine
nad primorjem.
Nejasna je namjena dijela zida nekog velikog objekta, otkrivenog
krčenjem gromače na Dvorskoj (otkrio ga je Mate Katnić rođen 1861.).
Ako su mramorni stupovi - nosači kora (bio je to jedan stup, koji
je prepiljen u dva dijela) porijeklom iz Crikvenice, negdje bi trebali
postojati tragovi ranokršćanske crkve većih dimenzija. Možda je
stup dovezen s nekog krčkog lokaliteta u kasnijim stoljećima, kojima
pripadaju rustični kapiteli palmetnog tipa, koji po načinu obrade
tvrdog kamena mogu biti kopije izvornika iz 11. stoljeća. Kapiteli
se u ranom srednjem vijeku klešu u mekom vapnencu ili rjeđe u mramoru,
nikako se ne obraduju «štokanjem» tvrdog sivca. Potreba
da se rade ovakvi kapiteli može biti motivirana samo željom naručitelja
da se načine približno identično originalnim oblicima, koji su propali
od posolice.
Šutnja povijesnih vrela o ranosrednjovjekovnom
Kotoru je potpuna,[13] što karakterizira i šire
područje Vinodola. Arheološka istraživanja tek nepotpuno upotpunjavaju
naše praznine u znanju o životu i običajima tadašnjih stanovnika.
Na utvrdi Badanj utvrđeni su ostaci importirane arhajske majolike
i faetinske keramike (uvezene iz Španjolske i Italije) proizvedene
u 13. stoljeću, koja je morala stići morskim putem, do ušća Dubračine.
Nadzor nad prastarim trgovištem i lukom iznova kao u prapovijesnom
dobu preuzima naselje na kotorskom brijegu. Zanimljivo je mišljenje
E. Laszowskog o mogućem izvornom nazivu burga na Badnju, koji
se mogao zvati «Kotor». Doista, Kotor se počinje javljati
kao značajno središte u povijesnim ispravama gotovo usporedno s
prestankom života na Badnju, čija je posada dijelom mogla biti preseljena
u Kostelj, (porijeklo imena treba tražiti u nazivu ograđena prostora,
ili utvrde) a dijelom možda na Kotor. Prvi spomen Kotora datira
se 1323. godinom, po prijepisu iz 1635. Tada na skupu o razvodu
zemalja kotorskih, griških i belgradskih sudjeluju kotorani
Paval, Vlona, Ivan i Štipan Parnišić.
Zanimljiva je sličnost ovog prezimena s prezimenom ugledne obitelji
Pariježić, koja je 1230. darovala velika zemljišta crkvici Sv.
Jurja u Krasu na otoku Krku. Koje stoljeće kasnije, jedan hrvatski
junak i sudionik boja s Turcima kod Klisa 1527. godine, Miloš Parnišević
zajedno s Petrom Kružićem daruje zavjetne svijeće Trsatskom svetištu,
koje tada upravlja posjedom Kotor.
Kotorani sudjeluju 1395. na skupu u Novom
Vinodolskom, gdje se potvrđuju odredbe Vinodolskog
zakona. U prvoj autentičnoj ispravi iz života crikveničkog pavlinskog
samostana iz 1419. godine spominju se nazočni satnik Mihovil i svjedoci
Martin i Juraj, te pop Mate. Spomenuti satnik, pop i svjedoci uz
predstavnike pavlina bili su predstavnici kotorske župe i općine.
1437. u ispravi o granicama između Bakra i Hreljina medu uglednim
muževima prisutan je bio i stariji sin suca Mihovila iz Kotora.
1449. u pravdi između predstavnika Grižana, Belgrada i Drivenika
kod crkve Sv. Marije u Triblju sudjeluju i Kotorani. 1450 u sporu
oko zemlje Drinin (danas Drenin) između Grižana i Kotora pobjeđuje
Kotor, jer on «oduvijek gospodari tim područjem».
1449. knez Martin Frankopan postaje gospodarem
Kotora. Nedugo potom (prije 1468.) on daruje Kotor franjevcima na
Trsatu. Nema sačuvanih dokumenata iz doba franjevačke uprave, vjerojatno
zbog požara franjevačkog arhiva i kasnijeg požara kotorske crkve
Sv. Šimuna. U doba stoljetne turske prijetnje kotorani sudjeluju
u obrani Vinodola služeći u kaštelu
Grižane. O pokušaju obnove kulturnog života nakon okončanja
uskočkog rata svjedoči nam događaj iz 1624., kada dolaze u posjet
trsatskom gvardijanu Franji Glaviniću Matija iz Novoga i župnik
Ivan iz Kotora. Oni nagovaraju Glavinića (tada i u funkciji provincijala)
da potpomogne u obnovi tiskanja glagoljskih knjiga. Nakon smaknuća
posljednjih članova rodova Zrinskih i Frankopana, 1672. godine carska
komora obavlja popis zaplijenjenih dobara, iz kojeg vidimo da dio
kotorana obavlja rabotu pavlinima, a dio franjevcima. 1698. trsatski
samostan prodaje Kotor komori iz Graza, no franjevcima i dalje ostaje
jedan postotak od prihoda. 1776., za plovana Fabijana Radetića,
izgorjela je župna crkva na Kotoru, stoje ubrzalo preseljenje sjedišta
župe u Crikvenicu.
Iz Kotora potječu i neki ugledni građani.
Spomenimo u natpisu dokumentiranog zidarskog meštra Andriju, koji
gradi početkom 16. stoljeća zvonik u Omišlju. Renesansnom dobu pripadao
je kotoranin Marin Cvitković, koji je pomogao financiranje opreme
i slikanja pala za glavni oltar župne crkve u Vrbniku. Na kraju
spomenimo i osebujan lik senjskog biskupa Hijacinta Dimitrija Kotoranina,
koji je biskupijom upravljao (uglavnom iz Bakra) između 1680. i
1689. godine.
O TRAGOVIMA CRKAVA l KAPELA NA KOTORU ŽUPNA
CRKVA SV. ŠIMUNA l JUDE TADEJA
 |
|
Drevna crkva posvećena apostolima Sv. Šimunu
(Kanaancu ili Zelotu) i Judi Tadeju smještena je na strmom, jugozapadnom
obronku kotorskog brijega.[14] Građevina je zbog
oskudnog prostora dijelom bila ukopana u tvrdu liticu (sjeverna
strana objekta). Južni dio crkve izgrađen je na nasutom zaravanku
omeđenom visokim kamenim podzidima kojima prijeti urušavanje zbog
klizanja zemljišta po površini strme litice brijega. Crkva je smještena
u gornjoj trećini starog sela Kotor, uz trasu glavnog seoskog puta.
Crkva je stradala u spomenutom požaru u 18. stoljeću, i više nije
obnavljana. Unutar površine crkve i oko nje (gdje nije bila stjenovita
površina) bilo je groblje, koje je višekratno prekopavano (prigodom
prijenosa posmrtnih ostataka na novo groblje), ali najviše od kojekakvih
amatera i tragača za «blagom». Sjeverni bočni zidovi
crkve i čitavo pročelje dijelom su razoreni prigodom izgradnje velike
vodospreme pred Drugi svjetski rat. Predratni crtaži još prikazuju
pročelje crkve, nakon izgradnje vodospreme od pročelja je ostao
trag temelja. Kroz prednji dio crkve prokopan je i kanal za odvod
viškova vode iz cisterne.
Posljednjih godina ovdje se obavljaju istražni
i konzervatorsko-prezentacijski radovi, kako bi se ostatci crkve
prema skromnim financijskim mogućnostima sanirali i spomenik sačuvao
od daljeg propadanja. Treba istaknuti poteškoće uzrokovane nepostojanjem
kolnog puta do Kotora (stari put je zbog neodržavanja gromača i
potpune nebrige vlasnika propao), što otežava i poskupljuje radove
(sav materijal prenosi se na leđima jednog starog kotorskog magarca).
U istražnim čišćenjima i otkopavanjima otkrili smo tragove temelja
začelja prvobitne crkvice romaničkog tipa, duge 11,50 m, široke
5,40 - 6 m, građene od vodoravno uslojenog priklesanog vapnenca.
Crkvica je imala polukružno prema van opisan začeljni luk, zidan
od kvalitetno klesanog kamena (poput začelja crkvice Sv.
Jurja na «Gradini» iznad Selca). Ova crkvica je
radikalno pregrađena krajem 15. ili početkom 16. stoljeća. Tada
je porušeno polukružno začelje kapele, crkveno je svetište produljeno
i prošireno na širinu lađe crkve, tako da su bočni zidovi i pročelje
stare crkve ostali u svojim zatečenim dimenzijama, dok je oblikovano
novo svetište u tlocrtu oblika nepravilna pravokutnika, vrlo debelih
zidova (85 - 90 cm). Bliže svetištu s obje strane bočnih zidova
prigrađena je po jedna kapela, oblika nepravilna pravokutnika. Obje
kapele, crkva i novi prezbiterij bili su presvođeni poluvaljkastim
i križnim svodovima. Nakon ove radikalne pregradnje crkva je dobila
u tlocrtnoj matrici obris latinskog križa, odnosno postala je inačicom
jednobrodne građevine s transeptom, poput nekih starokršćanskih
uzora.
 |
|
Ostaci slikarija
na zidu
crkve Sv. Šimuna |
|
U pobočnim kapelama još su očuvani zidani postamenti
oltara. U sjevernoj kapeli u bazi oltara nalazi se trag udubljenja
za čuvanje moćnika ili kutijice s posvetom. Ista kapela ima još
dijelom vidljive tragove fresko oslika, nazire se uz ukrasne bordure
i stojeći lik nekog svetog biskupa. Zidna struktura prigrađenih
dijelova objekta mnogo je neurednija i lošije kvalitete izvedbe,
uz uprabu slabijeg morta pomiješanog s drobljenim crijepovima. Tragovi
prozorskih otvora vidljivi su na zapadu okrenutim zidovima pobočnih
kapela, ali bez kamenih elemenata, koji su odavna, kao i sva arhitektonska
skulptura crkve odneseni ili polupani. Crkva je morala imati tri
oltarna retabla, koji su vjerojatno bili drveni te stradali u požaru.
Unutar partera crkve zatekli smo mnoštvo ispremiješanih i polomljenih
ljudskih kostiju, te tragove ukopa vrlo plitko ispod razine poda,
ali bez ikakvih tragova nošnje. Vađenjem podnih kamenih ploča većina
ukopa bila je ranije «pročešljana», jer smo iskopavanjima
uočili velik broj kostiju s tragovima metalnih oksida (patine) porijeklom
od prstenja, dijelova krunica, ogrlica i medaljica, načinjenih od
lošeg srebra ili bakrenih legura, bez spomenutih predmeta. U zapadnom
kutu crkve, uz pročelje postoje dvije grobnice koje su zatrpane
mnoštvom ljudskih skeleta. Veći dio partera južne pobočne kapele
zauzima prostrana presvođena i ožbukana kripta, koja je prepuna
ostataka skeleta izmiješanih s kamenjem. Spomenute kripte i grobnice
nismo praznili, pošto u njima prevladavaju recentni ukopi (17.-l8.
stoljeće), koji su naknadno poremećeni ili dopunjeni ostatcima iz
drugih grobova otkopanih prigodom gradnje vodospreme. Uz to, uvjerili
smo se u recentan «sadržaj» grobnica, koje su danas
dom za legla zmija otrovnica, pa smo odlučili pokojnike ostaviti
u njihovom miru i prekriti rake kamenim tamponom.
Na kraju moramo izdvojiti osobitost arhitektonskog
obličja crkve, nastalog pod uplivom franjevačkog reda, ali i unutar
vrlo nestabilnih životnih prilika uslijed stalnih turskih provala.
Debljina i način zidanja novog začelja crkve, koji ima i trag jedne
vrlo uske puškarnice, upućuju na moguću dvoetažnost ovog dijela
crkve. U prizemlju je prostor pripadao svetištu crkve, koje je obzirom
na debljinu zidova bilo presvođeno, a na katu bio je prostor za
stražu odnosno čuvanje dragocjenosti u tim razbojničkim vremenima,
koji je bio pristupačan samo uz drvene stepenice koje su se mogle
povući u slučaju opasnosti, pa gornja etaža crkvenog začelja postaje
malom kulom. Primjere crkava-tvrđava imamo uzduž jadranske obale
na više mjesta, a slučajeve gradnje stražarske kule upravo nad svetištem
imamo na otoku Krku, iz druge polovice 15. stoljeća, poput svetišta-kule
crkve Sv. Bernardina na Košljunu ili crkve Sv. Kuzme i Damjana u
Poljicima.
CRKVICA SV. JURJA
 |
|
Tragovi križa sa
viticama u apsidi crvice
Sv. Juraj na Kotoru |
|
Na najvišem dijelu kotorskog brijega, na kamenitom
zaravanku u liticu je ukopana mala crkvica Sv. Jurja. Crkva ima
očitu nadzornu ulogu, stvarnu obzirom na položaj iznad kanjonske
drage s tokom Dubračine, ali i simboličnu (Juraj je vitez, čuvar
ratnika, ali i ratara, pastira i uopće usjeva te stoke, čime je
njegov kult nadomjestio starija praslavenska vjerovanja). Bila je
to jednobrodna građevina duljine 10,50 jn, širine do 4,50 m, s poluvaljkastim
istaknutim svetištem. Danas su sačuvani ruševni tragovi začelja
s uskim prozorskim prorezom, te bočnog zida. Kapela je zidana od
lemljenog, pravilno uslojenog lokalnog vapnenca. Nedostaje veći
dio pročelja, a sudeći po tragovima u crkvicu se je ulazilo kroz
usko predvorje. O načinu izvedbe krovišta ne možemo ništa reći,
jer nedostaju tragovi. Način zidanja i sastav morta (morski šljunak
i pijesak pomiješan s vapnom i vrlo sitno drobljenom opekom) odaju
prisutnost kasnoantičke tradicije. Na komadiću očuvanog dijela ožbukanog
nutarnjeg lica apside vidljiv je trag crvenom bojom oslikanog posvetnog
križa rascijepljenih krajeva, kakvi su se prikazivali u mramornoj
skulpturi tijekom 12. stoljeća. Prema postojećem fragmentu (koji
postupno nestaje) uz križ se naslućuje i motiv sunca, što oslike
naše kapele približava ikonografiji crkvice Sv. Jurja kod Vrbnika
(motivi «zelenog» Jurja kao zaštitnika plodnosti vegetacije)
iz razdoblja staroslavenske percepcije kulta Sv. Jurja.
CRKVA SV.TROJICE (TROJSTVA) NEDALEKO KOTORA
Na pustoj visoravni povrh Kotora, uz put prema
Podbadnju nalaze se ruševine crkve Sv. Trojice. Crkva je izgrađena
na ledini, okružena je grmljem i rasutim suhozidinama. Nedaleko
pročelja naslućuju se tragovi nekog objekta.
Crkva je dugačka 18 metara, širine pročelja 8 metara, s prostranim
svetištem pravokutnog tlocrta. Pročelje se u posljednje vrijeme
ubrzano urušava, zbog vađenja kamena i nestanka doprozornika i okvira
ulaznih vrata. Pročelje je imalo jednostavna vrata u osi, uz koja
su bila postavljena dva pravokutna prozora. Nad vratima je bio još
jedan otvor svjetlarnika. Prednji dio crkve, tj. prostor za vjernike
vrlo je prostran, ali danas zatrpan urušenim gomilama kamenja. Na
bočnim zidovima još stoje tragovi glatko ožbukanih nutarnjih zidnih
ploha, s tragovima iglom uparanih i oslikanih posvetnih križeva.
Prezbiterij pravokutna oblika malo je uži od širine lađe, nastao
je pregradnjom starijeg, manjeg svetišta, čiji će se tragovi pronaći
u istraživanjima. Za razliku od prostorije za vjernike, natkrivene
drvenim dvostrešnim krovištem, prezbiterij je bio vrlo visok i nadsvođen
križno-bačvastim svodom. Tragovi otvora vrlo dugih prozora (kameni
elementi doprozornika i nadvoja su davno nestali) i način konstrukcije
uporišta kamenog svoda pokazuju nam vještog majstora, koji zida
prema tada modernim obrascima, kao i željama vlasnika, propovjedničkih
redovnika čije crkve moraju imati duboka svetišta za od vjernika
zaklonjenu molitvu. Prezbiterij je od lađe bio odvojen retablom
samostojećeg oltara. Neki sitni ulomci uočeni među gomilama kamenja
(komadići mramorne oplate) mogli su pripadati i kvalitetnijem kamenom
oltaru. Način konstrukcije zida jasno svjedoči o dvije kronološke
faze crkve, od kojih stariju za sada ne možemo bliže smjestiti u
neko razdoblje, osim što se po proporcijama lađe ona približava
gotičkom tipu crkava, prisutnom na području Modruške biskupije.
Najbliži primjer jest crkva Sv. Jelene pokraj ostataka pavlinskog
samostana u istoimenoj uvali kod Senja, s kraja 14. stoljeća.
S druge strane, način oblikovanja svoda u
svetištu odaje kasnorenesansne odlike, koje su naslijeđene u vinodolskih
zidara i u 17. stoljeću, kako nam pokazuje svetište Marije Sniježne
u Belgradu. Prema pučkoj predaji, Sv. Trojica je bila mjestom omiljenog
hodočašća, vjernika s primorskih strana ali i vjernika grižanskih
zaselaka.O njoj nema sačuvanih arhivskih podataka, pa ne znamo ni
osnovne činjenice o njenim upraviteljima. Svakako, ona je bila redovnička
crkva, o kojoj su brinuli ( po predaji uz nju su se održavali sajmovi)
ili franjevci do prestanka upravljanja Kotorom, ili crikvenički
pavlini do ukinuća reda. Crkvu i njenu okolicu (mogući tragovi
groblja) treba što prije istražiti i obnoviti njene trošne zidove,
zbog njenog položaja neposredno uz trasu nove autoceste.
NESTALE KAPELE NA KOTORU
Na kotorskom brijegu prema nazivima čestica,
predaji ili arhitektonskim ostatcima bilo je još nekoliko malih
srednjovjekovnih crkvica. Na zapadnom rubu naselja, na malom zaravanku
unutar ruševnog zida recentnog gospodarskog objekta proviruje polukružni
zid apside jedne crkvice, o čijem titularu dvojimo (Sv.Štipan ili
Sv. Mikulj), ovisno o kazivačima. Obodno ziđe kapele nažalost posve
je uklonjeno, a prekopan je i pod interijera, zbog dobivanja prostora
za konobu. Danas možemo samo reći daje ovdje bila pravilno orijentirana
crkvica, dimenzija poput Sv. Jurja, romaničkog tipa.
U zaleđu crkvice Sv. Šimuna, uz put za kotorsku lokvu i dalje
Sv. Trojicu, vidi se ostatak srednjovjekovne zidne strukture, nadograđene
recentnom gromačom. Zid, dužine oko 8 metara, građen je od uslojenih
priklesanih lomljenaca, vidljiv mu je samo vanjski plašt, odnosno
riječ je o južnom bočnom zidu kapele, čiji je perimetar zatrpan
pod debelom gromačom i nanosom zemlje. Prostor crkvice je u novije
vrijeme pretvoren u obradivu lijehu. Odlaskom stanovnika Kotora
nakon Drugog svjetskog rata i ovaj prostor je zapušten. Prema usmenoj
predaji, ovdje se nalaze tragovi srednjovjekovne crkvice Sv. Mihovila.
Na sjeveroistočnoj padini Kotora, u neposrednom podnožju ostataka
prapovijesnog bedemskog opasača, nešto sjevernije od obzidane lokve
i staze prema Sv. Trojici trebao bi se ustanoviti položaj crkvice
Sv. Vida. Ona je prema kazivanju mještana bila na rubu danas zapuštenog
vinograda, blizu ruba obronka brijega s kojeg se otvara pogled prema
konjonu Dubračine i okolici Badnja.
Sažetak
Naselje na kotorskom brijegu iznad ušća Dubračine u more poznato
je srednjovjekovno župsko središte, čiji su se žitelji za postupnih
promjena kulturnih i sigurnosnih uvjeta u 18. i 19. stoljeću spustili
do obale mora, sudjelujući u izgradnji novovjekovne Crikvenice.
Kotor nije bilo veliko naselje, ali je zbog svog pomno odabranog
položaja kontrolora puteva između primorja i središnjeg dijela vinodolskog
zaobalja imao značajnu ulogu, o čemu svjedoči i velik broj crkava
i kapela, danas očuvanih tek u ruševnim ostatcima ili posve nestalih
s lica zemlje. Posljednjih godina uz velike napore (do Kotora se
građevni materijal za obnovu ili konzervaciju arhitekture može prenositi
samo na leđima magarca) obavljaju se istraživanja te konzervacija
i prezentacija ostataka nekadašnje župske crkve Sv. Šimuna i Jude
Tadejeva, izvorno jednobrodne crkvice s opisanim začeljnim lukom
romaničkog tipa, proširene u 15. stoljeću produljenjem svetišta
i dodavanjem nasuprotno položenih pravokutnih presvođenih kapela,
čime je crkva (pod upravom franjevačkog samostana na Trsatu) dobila
u tlocrtu lik latinskog križa.
U budućnosti će se nastojati sanirati tragovi ranosrednjovjekovne
crkvice Sv. Jurja, smještene na najvišem dijelu brijega, kao i ruševine
prostrane hodočasničke crkve Sv. Trojstva, smještene na visoravni
uz put između Kotora i Podbadnja.
Počeci naselja na Kotoru mnogo su stariji.
Ime naselja treba povezati s hrvatskim prijevodom naziva antičkog
priobalnog naselja i putne stanice «Ad Turres», položenog
ispod današnjeg sportskog centra u središtu Crikvenice. Toponim
nam svjedoči o suživotu i mirnom stapanju romaniziranih starosjedilaca
i novodošlih Hrvata, koji preuzimaju stari lokalni naziv ali ga
kao brojčano nadmoćna skupina pohrvaćuju, te Kotor spajaju s naseljima
Grižane i Belgrad u jednu župu, tj. upravno-teritorijalnu općinu.
Obilaskom kotorskog brijega nailazi se na rijetke ulomke antičkih
opeka i amfora, ali i na mnoštvo usitnjenih ulomaka prapovijesne
kućanske keramike. Prapovijesni dio kotorskog lokaliteta još nije
istražen, a prema zatečenim ulomcima posuđa i ostatcima razrušenog
bedema sjeverno od lokvice zasigurno je ovdje još od kasnog brončanog
doba bilo organizirano gradinsko utvrđeno naselje. O tom razdoblju
svjedoče nam i vrlo značajni nalazi predmeta u žarnom grobu unutar
grobne gomile na Stolniću, kao i slučajni nalazi povrh kamenoloma
na Podbadnju.
Ključne riječi
Kotor, kasno brončano doba, prapovijesne gomile, antika, srednji
vijek, veliki broj crkava i kapela, istraživanja, konzervacija i
prezentacija.Summarv
Summary
Ranko Starac • CULTURAL AND HISTORICAL HERITAGE OF THE VILLAGE
KOTOR
Village on the hill above the fith of river Dubračina itno the
sea is a well known medieval ecclesiastical center whose inhabitants
moved to the sea after a sequence of changes in cultural and safetv
conditions and built the town Crikvenica. Kotor didn't have many
inhabirtants but it had an important role because of the carefullv
chosen location between the Littoral region and the central part
of Vinodol region. This is confirmed by the number of churches and
chapels that today are ruined or even totally destroyed. In last
few years with great efforts (the material needed for reconstruction
can only be carried to Kotor by donkeys) researches, reconstruction
and presentation works are made on the ruins of the former parish
church of Saint Simon and Jude Tadeus that was originally one-naval
church with an arch in romanic style, reconstructed in the 15.
century when they enlarged the sanctuary and added chapels on both
sides so the church (governed by franciscan monastery in Trsat)
now has the form of latin cross.
In future, small church of St. Juraj from the early Middle Ages
and the spacious pilgrim church of Holy Trinity, between Kotor
and Podbadanj, will be reconstructed.
First villages in Kotor are much older. The name comes from the
croatian translation of antique coastal tovvn Ad Turres, under
the today's sport center in Crikvenica. It shows the coexistence
betvveen romanized inhabitants and new inhabitants, Croatians, was
pacific. New inhabitants accepted the traditional local name, but
since they were a majority they change it into croatian and connected
Kotor with Grižane and Belgrad forming one parish, e.i,, adminstrative
and territorial unity. Walking around Kotor hill rare pieces of
antique bricks and amphora, but also pieces of house objects, can
be found. The prehistorical part of Kotor has not yet been searched,
but judging by dish fragments and ruined wall from the late Bronze
Age, this hill must have been a fortified tovvn. From this period
we have evidence in the grave on Stolnić, that was an occasional
discovery above the stone mine on Podbadanj.
Keywords
Kotor, late Bronze Age, prehistorical cumulus, antiquity, Middle
Age, churches and chapels, research, conservation and presentation.
Bilješka o autoru
Ranko Starac, Bakar, dipl. arheolog, specijalnost-srednjovjekovna
arheologija
Bilješke uz tekst:
| 1 |
|
U posljednjih desetak godina autor ovog članka sustavno obilazi
i bilježi tragove arheoloških ili kulturno-povijesnih lokaliteta
na području Vinodola. Područje Kotora obuhvaćeno je i dijelovima
studija koje se bave urbanističkom problematikom Vinodola, osjetljivog
krajobraza kojeg će dijelom nepovratno devastirati "cestovni"
koridori prepuni vijadukata, tunela i mostova, tako da vizura
zaleđa Crikvenice dobiva još jednu iz satelita vidljivu dugačku
brazgotinu zvanu "Jadransko-jonska autocesta". Potpisani
je sudjelovao u izradi studija oprečnih zadaća, poput "Vinodola
- zaštićenog kulturnog i prirodnog krajolika" (kao suradnik
Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Rijeci, a za potrebe
Županijskog zavoda za prostorno planiranje), te reambulacije
dijela trase spomenute autoceste. Autocesta prolazi jednim dijelom
(tunelom pa vijaduktom) neposrednom blizinom kaštela Badanj,
koji će se, ne poduzmu li se hitni sanacijski radovi, od vibracija
uzrokovanih miniranjima i građevnim iskopima jednostavno urušiti.
Ja se stidim zbog onog što ćemo ostaviti potomcima, a crvenjeti
bi trebali svi zajedno. Cesta mora teći svojim tijekom, da li
trebamo šutke promatrati mrvljenje skromnih preostataka naše
baštine? Radove na istraživanju spomeničke baštine Kotora ustrajno
financira i podupire prema skromnim mogućnostima Ustanova u
kulturi "Ivica Kostrenčić". Ovom prigodom zahvaljujemo
se svima građanima Crikvenice koji nas podupiru u našim nastojanjima,
kao i djelatnicima građevinskog poduzeća "Jela" iz
Crikvenice koji u teškim uvjetima obavljaju sanacijske radove.
|
| 2 |
|
Branko Turčić, Šilo ko vavik vrti, Šilo 1999. str. 15-19 |
| 3 |
|
Ksenija Vinski - Gasparini, Kultura polja sa žarama u Sjevernoj
Hrvatskoj, Zadar 1973. str. 64.-142. |
| 4 |
|
Ivan Puš, Prazgodovinsko žarno grobišče v Ljubljani, Rasprave,
Disertationes XIII/ 2, Ljubljana 1982, T. 44/1 |
| 5 |
|
France Stare, Bobova, Brezice 1975, grob 110. |
| 6 |
|
Sime Batović, u poglavlju o kasnom brončanom dobu jadranske
regije, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, str. 271., T.
44 - 13-14. |
| 7 |
|
Dunja Glogović-Jasminka Ćus-Rukonić, Pregled nalaza brončanog
doba na Cresu i Lošinju, Arheološki vastnik 39/40, Ljubljana
1988/1989., str. 495.-508. |
| 8 |
|
Kristina Mihovilić, Nezakcij, Monografije i katalozi 11, Arheološki
muzej Istre Pula 2001., str. 49.-56., grob 1/22,23; grob VI/15,
T. 43/12-13. |
| 9 |
|
Kristina Mihovilić, Nekropola gradine iznad Limskog kanala,
Histria archaeologica III, sv.2; Pula 1972. T. 8/5,6 |
| 10 |
|
Dunja Glogović, Prilozi poznavanju željeznog doba na sjevernom
Jadranu, Zagreb 1983., str. .9-21., T.5/3,4; T.13/1,3; T.14/3;
T.35/1-3,6-7. |
| 11 |
|
Ksenija
Vinski-Gasparini, Mačevi s glavom balčaka u obliku časke na
području sjeverozapadnog Balkana, Zbornik "Adriatica"
Zagreb 1970., str. 161.-l69. |
| 12 |
|
Ranko Starac,
Arheološka baština Jadranova, Vinodolski zbornik 8, Crikvenica
2002., str. 189.-192. |
| 13 |
|
Zbornik "Prošlost i baština Vinodola", Zagreb 1988.,
sažeti pregled problematike ocrtan je dobro u ovom radu - kompilaciji
članaka o pojedinim temama , uz opsežan pregled starije literature
radova naših poznatih istraživača, pa ovdje nemamo namjeru navoditi
iznova sva ta izdanja. |
| 14 |
|
Ranko Starac, Sakralna
arhitektura srednjovjekovnog Vinodola, Senjski zbornik 27,
Senj 2000., str. 45-96. |
Napomena
- Kolor fotografije nisu sadržane u tekstu Zabornika. (snimio D.
Pelić)
| Preneseno iz Vinodolskog zbornika dozvolom autora |
|
::
