www.vinodol.org characterset = windows-1250

Crkveniški besedar

Predgovor

Na području Crikvenice postojala je civilizacija još u pradavna vremena, ali se naselje u novije doba počinje spominjati krajem 14. stoljeća kao grižanska luka. Uz tada zapuštenu crkvicu Uznesenja Blažene Djevice Marije, na ušću Dubračine, knez Nikola Frankopan, hrvatski ban, dao je sagraditi samostan i poklonio ga redu pavlina 14. kolovoza 1412. godine pa se taj dan u novije vrijeme obilježava kao dan utemeljenja Crikvenice. Po spomenutoj je, kako Crikveničani kažu "crikve", koja je dolaskom pavlina obnovljena, mjesto, kako mnogi smatraju, dobilo ime.

Crikveničani su prije naseljavanja današnje Crikvenice živjeli u neposrednom zaleđu sjedište kojega je bilo mjesto Kotor na obližnjem brijegu. Ono je ujedno bilo i sjedište župe. Tamošnje su stanovnike zvali Kotorci (Kotorani). To se ime za Cnkveničane zadržalo do današnjih dana. U župu Kotor (staru Crikvenicu) spadao je cijeli Gornji kraj s istočne strane i Sopaljska sa zapadne. Kotorska župa je pak bila u sastavu srednjovjekovnog gradića Grižana.

Brojnije naseljavanje današnje Crikvenice počelo je u 17. stoljeću, a posebno 1776. kad je u požaru stradao veći dio mjesta Kotor, među ostalim i župna crkva Sv. Šimuna. pa se sjedište župe seli u Crikvenicu, stoje mnoge dodatno potaknulo da "gredu za svojen plovanon". U to vrijeme prestaju opasnosti od turskih prodora i nasrtaja Venecije, stoje do tada posebno bilo pogubno za priobalno stanovništvo. Život uz more postao je sigurniji pa je i to pogodovalo naseljavanju Crikvenice. Crikveničani su se počeli okretati moru, ubrzo su stekli glas najboljih ribara sjevernog Jadrana. Bili su pravi majstori u lovu sitne plave ribe, uglavnom male srdele, koja se u Crikvenici zove sarag (u novije vrijeme papalina), pa su Crikveničane prozvali Saragarima.

Iako pretežno ribari, Crikveničani su u naslijeđe iz svog neposrednog zaleđa, stare Crikvenice, donijeli klesarsko i zidarske umijeće po čemu su se već prije bili nadaleko pročuli. Gdjegod su na području nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, a kasnije širom Europe, bili u tijeku veliki građevinski radovi, tu su redovito bili Crikveničani. Bilo ih je i u Aziji (spominje se i Sibir), na gradnji Sueskog kanala, a s vremenom sve više i u prekomorskim zemljama. Mnogi se vraćaju pridonoseći boljem životu svojih obitelji, ali pomalo i razvoju turizma, jer su i oni počeli pođizati ljepše kuće, te otvarati hotele i restorane. Tako se Crikvenica sve više razvija i napreduje, te postaje i središtem Vinodola. Po Vinodolcima koji su se u velikom broju bavili kirijašenjem, i Crikveničani su dobili nadimak Kirci, iako se tim poslom nikada nisu bavili.

Mada kroz cijelu povijest tijesno povezani s ostalim dijelovima Vinodola kojem i sami pripadaju, Crikveničani oduvijek govore svoj, specifičan govor čakavskog dijalekta. Njegovo je područje uski prostor Crikvenice: od Gornjega kraja (Dolac, Ladvič, Zoričići, Vidi i Lončari, odnosno Gornja i Dolnja Draga, Šupera i Zidini) do Benića, Dvorske i Podvorske i jezgre Crikvenice (Kala, Gorica, Petak, Kraj Vrti, Matkoviči i dr.), te na zapadnoj strani Sopaljske i kratkog obalnog pojasa do Podražica (Crnoga mula). Izvan te granice, bilo prema Selcima, Dramlju ili unutrašnjosti Vinodola, na udaljenosti od samo dva do tri kilometra, govori se drukčije. Brojne su riječi u crikveničkom govoru isključivo crikveničke, dok one jednake u govorima susjeda obično imaju drugačiji naglasak. Ima među govorom Crikveničana i susjednim govorima mnogo razlike i u upotrebi čakavske ikavice i ekavice. Osim toga, mnoge riječi imaju talijansko i njemačko podrijetlo, kao posljedicu povijesnih okolnosti. Ukratko: crikvenički je jedinstveni govor čakavskog narječja, njegova specifična varijanta.

Proces miješanja stanovništva, posebno poslije Drugog svjetskoga rata, a posebno utjecaj škole i javnih medija, sve više potiskuje pravi crikvenički govor i u njega uvodi standardni jezik. Često se unose i riječi čakavskih govora obližnjih mjesta Vinodola i šireg zaleđa, čiji su stanovnici (mnogi od njih i štokavci) u novije vrijeme brojno naselili Crikvenicu. Gornji kraj su npr. mahom naselili štokavci iz novljanskog i senjskog zaleđa koje Crikveničani zovu Bunjevci. Moglo bi se, prema tome, u novije vrijeme možda govoriti o nekoj urbanoj crikveničkoj čakavštini. Danas se izvornim crikveničkim govorom služe samo najstariji Crikveničani, iako i oni sve više zapostavljaju starije crikveničke riječi ili ih izgovaraju drukčije. Sve spomenute okolnosti potaknule su me da kao amater sastavim ovaj Besedar (beseda = riječ) - popis riječi crikveničke čakavštine koja nestaje. Poznavajući crikvenički govor u kojem sam rođena, pokušala sam jednostavno napraviti popis "crkveniškeh besed" (ili nešto malo više od toga).

Na temelju ovdje unijetih riječi ne bi se smjelo zaključiti da se Crikveničani u svom govoru služe ili su se služili samo njima. Besedar, naime, nije obuhvatio riječi koje se bez promjene koriste i u ostalim govorima (more, nebo, brod npr.), niti možda sve one u kojima je u pitanju samo korištenje čakavske ikavice ili ekavice (lipo, mliko, sneg, koser, mera...). Nastojala sam prikupiti i arhaizme koji već duže vrijeme nisu u upotrebi. Nekad sam riječi bilježila u obliku koji je karakterističan.

U sve sam uložila mnogo truda, najprije bilježeći ono što sam kao rođena Crikveničanka - čakavka znala, a potom istražujući stare, zaboravljene riječi, pogotovo slušajući kako stariji govore. Koristila sam i postojeću čakavsku literaturu i ono stoje napisano na crikveničkoj čakavici. Ponekad mije bilo teško, i ne znam da li sam uvijek uspjela za tumačenje naći sinonim u standardu, jer je stari jezik ocrtavao život i duh ljudi koji su živjeli na neki drugi način od današnjega. Nastojala sam neke riječi komentirati u dodatnim rečenicama da budu razumljivije. Nažalost, mnoge su stare riječi zauvijek nestale. Želim naglasiti da sam svjesna grešaka i nedostataka kojih vjerojatno ima, ali jednako tako vjerujem da će Besedar dobrim dijelom poslužiti svrsi, posebno onima koji se budu eventualno posvetili temeljitijem i stručnijem radu na izradi rječnika crikveničkog govora. Prema tome, Besedar ostaje otvoren za nadopunjavanje i daljnja istraživanja.*

Kao dodatak ovoj knjizi uvrstila sam i crikveničke nazive za neke ribe. mali izbor izreka, uzrečica i poslovica iz crikveničkog govora, te neke nekadašnje uobičajene pozdrave.

Đurđica Ivančić-Dusper

* Upućujem na knjigu prof. dr. Ive Lukežić Trsatsko-bakarska i crikvenička čakavšlina. Izdavački centar- Rijeka, Rijeka, 1996. i Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, iste autorice i izdavača, Rijeka, 1990.

www.vinodol.org